KeyserSöze
Domaćin
- Poruka
- 4.548
Одлука о пробоју Коридора донета је 18. јуна 1992. године да би се одблокирао западни део Републике Српске, где је у окружењу било око милион и по становника.
„Захваљујући снази српске војске и вољи и одлучности српског народа, као и његовом патриотизму и жељи да се остане на свом простору, пробој коридора се десио на Видовдан, 28. јуна
Он је додао је тај дан дубоко укорењен у свести српског човека као дан слободе и отпора туђину.
Наводи се да су у овој операцији погинула 273 припадника Војске Републике Српске, 70 припадника Министарства унутрашњих послова Српске и 70 бораца Војске Републике Српске Крајине, док је 1.129 рањено.
https://rs.sputniknews.com/vesti/201706251111690887-republika-srpska-proboj-koridora/
- - - - - - - - - -
25. GODINA OD PROBOJA "KORIDORA ŽIVOTA"
26. juna 1992. godine, u osvit novog dana borci Prvog krajiškog i Istočnobosanskog korpusa VRS, poslije dugotrajnih i iscrpljujućih borbi, susreli su se u rejonu sela Kornica i Čardak, na razmeđi Modriče i Šamca. Rukovanje ratnika, dva korpusa jedne te iste vojske, najmlađe srpske države, kasnije nazvane Republika Srpska, zagrljaji Krajišnika i Posavaca, ozvaničeni su slavodobitnim rafalima u vazduh. Malo kom Srbinu, s ove ili one strane, da nije srce jače zakucalo kad je prostrujala vijest da su jedinice Vojske Srpske Republike BiH, kako se tada zvala, probile saobraćajni koridor prema Srbiji. Kako i ne bi kada je to bio koridor života. Bila je to prva veliku pobjedu Srba s lijeve strane Drine. Prostor na kome je zaustvljen srpski krvotok bio je raskrčen. Probijen je koridor života i otvoren put iz Bosanske i Kninske Krajine prema Semberiji i dalje prema Beogradu i Srbiji.
Omča oko srpskog vrata
Da bi spriječili proboj koridora i vezali omču oko vrata Srbima s lijeve strane Drine, muslimansko-hrvatske formacije su angažovale 16 brigada - pet motorizovanih i jedanaest lakih pješadijskih. Motorizovane brigade činili su pripadnici regularne Vojske Hrvatske: Prva ZNG iz Zagreba, Druga i 108. ZNG iz Nove Gradiške, treća ZNG iz Osijeka i 153. ZNG iz Velike Gorice.
Od lakih pješadijskih brigada bile su angažovene 101. HVO iz Broda, 102. iz Odžaka, 103. iz Dervente, 104. iz Šamca - Domaljevaca, 105. iz Modriče, 107. iz Gradačca, 110. iz Usore, 111. iz Žepča, te muslimanska 207. iz Tešnja, 201. iz Maglaja i 109. iz Gračanice.
U bitke pored Save povremeno su ubacivane jedinice hrvatske specijalne policije iz Zagreba, te dijelovi brigada iz Varaždina, Rijeke i Bjelovara.
Zajedno do velike pobjede
Pobjeda združenih jedinica VSR BiH nad snagama muslimansko-hrvatske koalicije okončala je 42 dana dugu kopneno-vazdušnu blokadu najzapadnijih srpskih zemalja. Koridor je bio spas za srpski narod na ogromnom prostoru od Glamoča i Grahova na jugu, do Gradiške na sjeveru, Novog Grada na zapadu do Doboja na istoku, u zapadnoj Slavoniji, Baniji, Lici, Kordunu i Kninskoj Krajini. Na tom prostoru, odsječenom muslimansko-hrvatskom agresijom, tada je živjelo više od milion i po Srba, koji su ostali bez hrane, nafte, oružja, cigareta, a i nada je bila na sve tanjim nitima.
Blokada
Na samom početku rata u BiH dobro naoružane jedinice muslimanske Patriotske lige i teritorijalne odbrane, nesebično pomognute regularnim snagama Hrvatske vojske, gotovo mjesec i po dana držale su u totalnom okruženju tadašnju Autonomnu Regiju Krajina i zapadne dijelove Republike Srpske Krajine. Cilj im je bilo fizičko i svako drugo iznurivanje Krajišnika.
Početkom maja 1992. svi putni pravci koji su zapadne dijelove tadašnje Srpske Republike BiH spajali sa istočnim dijelom i Srbijom bili su presječeni.
Posljednja kopnena veza između Krajine i Semberije bila je saobraćajnica Banjaluka - Doboj - Tuzla - Bijeljina, ali i ta veza je definitivno pukla 15. maja 1992. godine, kada su pripadnici TO Tuzle i Patriotske lige izvršili masakr nad nedužnim vojnicima Jugoslovenske narodne armije, koji su se povlačili iz tog grada. Tog dana i ovaj putni pravac zatvoren je za civilni saobraćaj, a Autonomna Regija Krajina i RSK ostale u totalnoj izolaciji. Ko zna dokle bi potrajala agonija krajina i Krajišnika da ta kap nije nalila čašu. Kap koja je prelila čašu bio je trenutak kad su u banjalučkom porodilištu zbog nedostatka kiseonika počele da umiru bebe, a bubrežni bolesnici skončavaju zbog manjka otopina za dijalizu.
Više nije bilo vremena za čekanje i milost protivnika, kome su se zločini osladili.
Akcija "Koridor" započela je 14. juna 1992. godine, kada su pripadnici slavne Šesnaeste brigade, uz podršku tenkovske čete iz Doboja, krenuli u bitku na južnom dijelu derventskog ratišta. Borbe su intenzivirane 24. juna, kada je snažna artiljerijska priprema na širokom frontu neprijateljske formacije navela na pogrešan zaključak da Vojska SR BiH namjerava da zauzme Tuzlu. Sve što se poslije događalo izazvalo je pravu pometnju u muslimansko-hrvatskim formacijama, što je znatno olakšalo dejstva srpskim snagama na glavnom pravcu akcije proboja Koridora, i iznenađenje je bilo potpuno. Maestralna taktika rezultirala je probojem "Koridora života" dva dana prije zacrtanog roka.
"Koridor života" popločan je krvlju srpskih junaka. Tačno 293 srpska ratnika su u borbama za koridor dala život, a 1.129 pripadnika tadašnje Vojske Srpske Republike BiH i specijalca MUP-a Republike Srpske Krajine teže je ili lakše ranjeno. Bila su to herojska vremena. Junaci su ginuli sa pogledima uprtim ka matici Srbiji i slobodi.
Iz ratnog dnevnika Boška Grgića - Pobjeda bez slavlja"
...Pred nama ni dva kilometra do **** života. Krenusmo u proboj sa mnogo želja i žara, nestrpljivi i odvažni. A onda prve žrtve, na posljednjoj etapi do cilja. Padoše junački na pruzi gradačačkoj, na prostranoj ravnici posavskoj Duško Bauković Bane, Ivica Modrič, Željko Dojčinović i Miroslav Đurđević. Bane je samo dvije sedmice ranije spasio život svom saborcu i sa svega pola metra rafalom srezao da li Arapina ili nekakvog crnog meleza. Nije se moglo razaznati. Nije o tome htio ni riječi, krio se i od novinara. A u krvi, put dobojske bolnice prašnjavim i neravnim makadamom krenuše Mladen Lolić i Radenko Mirković. Ali, gotovo u trku, već u smiraj dana, palo je i zadnje ustaško uporište na farmi u Filomeni, negdje između Modriče, Gradačca i Pelagićeva. Put je slobodan, trasiran krvlju i životima hrabrih srpskih boraca. Ostalo je još dva dana do Vidovdana, velikog i magičnog dana, ali i noć najduža i najtužnija, noć u kojoj su preživjeli oplakivali svoje nesrećne saborce. Umjesto slavlja i trijumfa samo stisak ruke u znak pobjede i nijemi pogledi mještana i Krajišnika, kao da se znaju već decenijama. Zatim, prva vozila, pomoć iz matice Srbije nedužnoj dječici i ispaćenim bolesnicima širom Krajine. Da je tad zemlja imala obraz i dušu, bila bi crvena od stida sva galaksija. Da je nerazuman imao imalo razuma, povio bi glavu duboko u pijesak."
„Захваљујући снази српске војске и вољи и одлучности српског народа, као и његовом патриотизму и жељи да се остане на свом простору, пробој коридора се десио на Видовдан, 28. јуна
Он је додао је тај дан дубоко укорењен у свести српског човека као дан слободе и отпора туђину.
Наводи се да су у овој операцији погинула 273 припадника Војске Републике Српске, 70 припадника Министарства унутрашњих послова Српске и 70 бораца Војске Републике Српске Крајине, док је 1.129 рањено.
https://rs.sputniknews.com/vesti/201706251111690887-republika-srpska-proboj-koridora/
- - - - - - - - - -
25. GODINA OD PROBOJA "KORIDORA ŽIVOTA"
26. juna 1992. godine, u osvit novog dana borci Prvog krajiškog i Istočnobosanskog korpusa VRS, poslije dugotrajnih i iscrpljujućih borbi, susreli su se u rejonu sela Kornica i Čardak, na razmeđi Modriče i Šamca. Rukovanje ratnika, dva korpusa jedne te iste vojske, najmlađe srpske države, kasnije nazvane Republika Srpska, zagrljaji Krajišnika i Posavaca, ozvaničeni su slavodobitnim rafalima u vazduh. Malo kom Srbinu, s ove ili one strane, da nije srce jače zakucalo kad je prostrujala vijest da su jedinice Vojske Srpske Republike BiH, kako se tada zvala, probile saobraćajni koridor prema Srbiji. Kako i ne bi kada je to bio koridor života. Bila je to prva veliku pobjedu Srba s lijeve strane Drine. Prostor na kome je zaustvljen srpski krvotok bio je raskrčen. Probijen je koridor života i otvoren put iz Bosanske i Kninske Krajine prema Semberiji i dalje prema Beogradu i Srbiji.
Omča oko srpskog vrata
Da bi spriječili proboj koridora i vezali omču oko vrata Srbima s lijeve strane Drine, muslimansko-hrvatske formacije su angažovale 16 brigada - pet motorizovanih i jedanaest lakih pješadijskih. Motorizovane brigade činili su pripadnici regularne Vojske Hrvatske: Prva ZNG iz Zagreba, Druga i 108. ZNG iz Nove Gradiške, treća ZNG iz Osijeka i 153. ZNG iz Velike Gorice.
Od lakih pješadijskih brigada bile su angažovene 101. HVO iz Broda, 102. iz Odžaka, 103. iz Dervente, 104. iz Šamca - Domaljevaca, 105. iz Modriče, 107. iz Gradačca, 110. iz Usore, 111. iz Žepča, te muslimanska 207. iz Tešnja, 201. iz Maglaja i 109. iz Gračanice.
U bitke pored Save povremeno su ubacivane jedinice hrvatske specijalne policije iz Zagreba, te dijelovi brigada iz Varaždina, Rijeke i Bjelovara.
Zajedno do velike pobjede
Pobjeda združenih jedinica VSR BiH nad snagama muslimansko-hrvatske koalicije okončala je 42 dana dugu kopneno-vazdušnu blokadu najzapadnijih srpskih zemalja. Koridor je bio spas za srpski narod na ogromnom prostoru od Glamoča i Grahova na jugu, do Gradiške na sjeveru, Novog Grada na zapadu do Doboja na istoku, u zapadnoj Slavoniji, Baniji, Lici, Kordunu i Kninskoj Krajini. Na tom prostoru, odsječenom muslimansko-hrvatskom agresijom, tada je živjelo više od milion i po Srba, koji su ostali bez hrane, nafte, oružja, cigareta, a i nada je bila na sve tanjim nitima.
Blokada
Na samom početku rata u BiH dobro naoružane jedinice muslimanske Patriotske lige i teritorijalne odbrane, nesebično pomognute regularnim snagama Hrvatske vojske, gotovo mjesec i po dana držale su u totalnom okruženju tadašnju Autonomnu Regiju Krajina i zapadne dijelove Republike Srpske Krajine. Cilj im je bilo fizičko i svako drugo iznurivanje Krajišnika.
Početkom maja 1992. svi putni pravci koji su zapadne dijelove tadašnje Srpske Republike BiH spajali sa istočnim dijelom i Srbijom bili su presječeni.
Posljednja kopnena veza između Krajine i Semberije bila je saobraćajnica Banjaluka - Doboj - Tuzla - Bijeljina, ali i ta veza je definitivno pukla 15. maja 1992. godine, kada su pripadnici TO Tuzle i Patriotske lige izvršili masakr nad nedužnim vojnicima Jugoslovenske narodne armije, koji su se povlačili iz tog grada. Tog dana i ovaj putni pravac zatvoren je za civilni saobraćaj, a Autonomna Regija Krajina i RSK ostale u totalnoj izolaciji. Ko zna dokle bi potrajala agonija krajina i Krajišnika da ta kap nije nalila čašu. Kap koja je prelila čašu bio je trenutak kad su u banjalučkom porodilištu zbog nedostatka kiseonika počele da umiru bebe, a bubrežni bolesnici skončavaju zbog manjka otopina za dijalizu.
Više nije bilo vremena za čekanje i milost protivnika, kome su se zločini osladili.
Akcija "Koridor" započela je 14. juna 1992. godine, kada su pripadnici slavne Šesnaeste brigade, uz podršku tenkovske čete iz Doboja, krenuli u bitku na južnom dijelu derventskog ratišta. Borbe su intenzivirane 24. juna, kada je snažna artiljerijska priprema na širokom frontu neprijateljske formacije navela na pogrešan zaključak da Vojska SR BiH namjerava da zauzme Tuzlu. Sve što se poslije događalo izazvalo je pravu pometnju u muslimansko-hrvatskim formacijama, što je znatno olakšalo dejstva srpskim snagama na glavnom pravcu akcije proboja Koridora, i iznenađenje je bilo potpuno. Maestralna taktika rezultirala je probojem "Koridora života" dva dana prije zacrtanog roka.
"Koridor života" popločan je krvlju srpskih junaka. Tačno 293 srpska ratnika su u borbama za koridor dala život, a 1.129 pripadnika tadašnje Vojske Srpske Republike BiH i specijalca MUP-a Republike Srpske Krajine teže je ili lakše ranjeno. Bila su to herojska vremena. Junaci su ginuli sa pogledima uprtim ka matici Srbiji i slobodi.
Iz ratnog dnevnika Boška Grgića - Pobjeda bez slavlja"
...Pred nama ni dva kilometra do **** života. Krenusmo u proboj sa mnogo želja i žara, nestrpljivi i odvažni. A onda prve žrtve, na posljednjoj etapi do cilja. Padoše junački na pruzi gradačačkoj, na prostranoj ravnici posavskoj Duško Bauković Bane, Ivica Modrič, Željko Dojčinović i Miroslav Đurđević. Bane je samo dvije sedmice ranije spasio život svom saborcu i sa svega pola metra rafalom srezao da li Arapina ili nekakvog crnog meleza. Nije se moglo razaznati. Nije o tome htio ni riječi, krio se i od novinara. A u krvi, put dobojske bolnice prašnjavim i neravnim makadamom krenuše Mladen Lolić i Radenko Mirković. Ali, gotovo u trku, već u smiraj dana, palo je i zadnje ustaško uporište na farmi u Filomeni, negdje između Modriče, Gradačca i Pelagićeva. Put je slobodan, trasiran krvlju i životima hrabrih srpskih boraca. Ostalo je još dva dana do Vidovdana, velikog i magičnog dana, ali i noć najduža i najtužnija, noć u kojoj su preživjeli oplakivali svoje nesrećne saborce. Umjesto slavlja i trijumfa samo stisak ruke u znak pobjede i nijemi pogledi mještana i Krajišnika, kao da se znaju već decenijama. Zatim, prva vozila, pomoć iz matice Srbije nedužnoj dječici i ispaćenim bolesnicima širom Krajine. Da je tad zemlja imala obraz i dušu, bila bi crvena od stida sva galaksija. Da je nerazuman imao imalo razuma, povio bi glavu duboko u pijesak."