Pošto nisam primetio mnogo postova na ovu temu, hteo bih da započnem jednu. Zanima me vaše mišljenje o Bogu, natprirodnoj sili koja sve vidi, zna i koja određuje tuđe sudbine. Koliko vi zaista verujete u ovako nešto i koje je vaše mišljenje o ovome. Ja verujem u Boga jer sam učen da tako treba, al' me sve više proganjaju pitanja tipa "Šta je bilo pre Boga?", "Ako je Bog oduvek tu, kolko je onda star svemir?", "Ako je Bog bezgrešan i svezanuć onda mora da zna kako je to ubiti i slagati nekoga, ali kako on to može znati ako to nije učinio?"
Ovo jeste sad i pitanje koliko ste religiozni, dal' bez pitanja i pogovora verujete, ili ipak malo razmislite o svemu. Ja ovde ne propovedam nikakvo verovanje ili bilo šta drugo, samo me zanima vaše mišljenje.
Za mene je dovoljno da pogledam svet oko sebe u svojoj punoći i da mi bude jasno da postoji Nešto što je iznad svih nas iznad čitavog nama poznatog sveta. Ljudi čestpo postavljaju pitanja o tome Nečemu (ako ne i uvek) koja su na nivou zemaljske svesti, ali hajde da stvar posmatramo ovako: ukoliko postoji Nad-nešto (i ne kažem BIĆE, jer BIĆA su stvorena), to Nešto je nama dalo ovu Logiku kojom razmišljamo, određena merila i okvire Misli iz kojih pokušavamo izaći. Verujem da je nemoguće shvatiti Nešto (pa ga zovite Bog, Alahg, Zeka ili Pera), jer Tvorac Svesti je iznad naše svesti. Da bude jasnije, daću vam jednu meni zanimljivu analogiju:
Kad smo mali, imamo 2,3 godine, mi prečesto ne razumemo naše roditelje zašto nas teraju na nešto. Na primer, ja sam kao mala imala inficirani ujed komarca do lakta i plakala od bolova. Tata me je odveo kod lekara. U mojim očima i svesti, to je mučenje, ali moj otac zna da nije. Lekar je tražio da on izađe iz ordinacije, jer je psihološki tako lakše da mi očisti ruku. I moj tata je morao da izadje dok sam ja vrištala "Tata, zašto me ostavljaš?" keoz suze. Ali se vratio i moja ruka je bila zdrava. Ali ja to nisam razumela niti je on mogao da mi objasni zašto je to tako moralo da bude, a nije ni bio u obavezi da mi objašnjava. On je moj roditelj, stariji, pametniji, zreliji, odrastao i on pazi mene i ako mu ja u trenutku kod lekara ne verujem i vrištim i plačem.
USlovno rečeno, Nešto (Bog, Alah,ZEka, PEra) je iznad i nas i svega živog oko nas i uslovno rečeno Otac i Majka svemu. Pruža nam ono što može i smatra da treba i nije ni u obavezni da nam sve objasni, jer on zna zašto je to dobro.
Da se vratim na druga pitanja... Vidim i ovde da se uvek u pitanje dovede postojanje Zla, pa postavi pitanje kakav je to Bog koji to dozvoli. Imate odličnu knjigu "Postojanje Boga" od profesora Draga Đurića sa Filozofskog fakulteta u BEogradu, gde možete pronaći objašnjenja tog i mogih drugih fenomena. Ako analizirate moguće svetove gde postoji ili ne postoji Zlo, dolazite do zaključka da je samo ovaj svet moguć da postoji, a da se ostave netaknutim čovekova sloboda misli, izbora i svesti, koja je naravno krucijalna u svemu tome. A uzgred, kada bi samo postojale lepe stvari, mi ni ne bi znali da su lepe, jer nemamo u odnosu na šta da uporedimo. KAko bismo znali da činimo dobro, ako ne znamo šta je loše činjenje? Svi se rode sa slobodom da odaberu jedno ili drugo i ne može imati pracijalnog delovanja na nečije postupke: ili slobodan izbor svima ili slobodan izbor nikome. Svako je mogao da odabere drugačije, ali je odbarao onako kako jeste. I nije Bog taj koji je kriv što ima lošeg u svetu, nego čovekova zloupotreba slobode.
Nemojte postavljati pitanja kao što su "ko je stvorio boga?" "odakle on tu?" "Šta je bilo pre njega". TAkvim pitanjima spuštate Boga, koji nije Biće, na nivo čoveka. To je razumljivo, ali nije dobro. Razmislite ovako... Čak i da kažemo Bog-Alah-Zeka-Pera je stvoren. Stvorio ga je, lupiću, Mika-Žika,opet ćete postaviti pitanje, a ko je stvorio njih. I tako unazad, i unazad, i unazad... I uvek ćete dolaziti do večnosti koja je frapantna ljudskom mozgu, ali upravo u tom frapirajućem osećaju leži i taj osećaj prema Nad-biću.
Napomenuću da koristim imena poput Nad-biće, Pera, Mika isl. da ih bila korektna i prema drugim religijama i prema neki individualizovanim shvatanjima, koja ne prihvataju baš svaku stavku koja određena Crkva propagira. Ja ne mogu da se složim sa svime, jer mi inteligencija ne dozvoljava, samo jer mi je neko tako rekao.
A čujem često i pitanja vezana za religiju, boga "A što je baš to tako?". Odgovor je prost: u ljudskoj prirodi je da pita tako nešto, ali uzmite u obzir da kakvo god je nešto, uvek će čovek pitati a što je baš takvo. Da smo se rađali sa tri oka, čovek bi pitao kako bi to bilo da smo imali samo dva! Samo upamtite da nekako mora da bude. Ovako ili onako. I to nekako prihvatimo kao takvo, jer je to jednostavno realnost.
Ja verujem da postoji Viša sila (nazovite je, opet, kako vam drago) i da postoji samo jedan bog kojeg ljudi različito vide i doživljavaju. Neki ga vide miroljubivije, poput hrišćana, neki ga vide kao boga za koga je u redu ratovati, kao muslimani isl. Ali verujem da je jedan i da svako od nas odabira neki sebi pristupačan i poznat način da mu/joj iskaže poštovanje. Ja smatram da bi nekorektno bilo reći "E, ne, moj Bog je pravi, tvoj nije!" recimo nekom muslimanu koji svim srcem veruje u svog Alaha i nosi isti taj osećaj duhovnosti kao što nosi hrišćanin u sebi. Za njega je on potpuno u pravu, za mene sam ja, a ni jedno od nas nema dokaz opipljiv za ono što tvrdi, sem tog osećaja. Tačnije, mi nalazimo neke fenomene koje karakterišemo kao dokaze, ali ja smatram da to možda jesu naznake, ali da bi olako mogli ne biti u pravu. Realno, ko se vratio iz mrtvih da nam išta potvrdi? Niko. Da li ćemo svi umreti jednog dana? Hoćemo. I saznaćemo neminovno tad.
Kad umremo, ako posle nema ničega, biće nam svejedno. To ejst, neće nam biti ništa. Nema nas, nepostojanje je potpuno odsustvo bilo kakve materije ili svesti. Ali ukoliko nešto postoji posle, to će biti predivno. Meni je bliže ovo drugo, da nečeg ima, jer ovaj svet zemaljski u svoj svojoj šarenolikosti bi mi bio potpuno besmislen da ne postoji ništa konkretno iza njega. Mislim, da postoji tek da bi postojao. Sve ima neki smisao.
Rekla mi je jedna osoba: "Zašto vi vernici svemu hoćete da date smisao?". A ja iskreno ne umem da odgovorim na to pitanje. OSoba me pita da prihvatim ništavilo i nemanje poente ni u vezi čega u životu. Osoba mi nameće Ništa. A ja oko sebe vidim bogatstvo svačega, tu predivnu kompleksnosti zbog koje ne vidim kako je moguće da neko dođe i da mi dokazuje Ništa. Kao da ne vide oko sebe.
To bi onda značilo da je izvor ovog sveta koji je i te kako smislen i organizovan, gde je sve međusobno uslovljeno i savršeno funkcioniše, kao švajcarski sat - Besmisao. Kako iz besmisla proizilazi nešto smisleno? Ako ništa, nešto sa osećajem smisla uređuje besmisao u smisleni redosled i sklad, a onda izvor svega nije Besmisao nego onaj ko rukovodi BEsmislom i dovodi ga u Smisao.
Ako mi još nešto padne na pamet, vrlo rado ću podeliti sa vama i zanimaju me i vaši komentari na sve ovo. Hvala!