Isus Hrist – šta bi bilo da nije uspio?

Mnogi istraživači Biblije i Božjeg plana spasenja nekad sebi postave pitanje tipa „šta bi bilo, kad bi bilo“, koja se posebno tiču eventualnog neuspjeha misije Isusa Hrista kao Čovjeka na zemlji.

Da bismo stekli uvid u svu težinu i odgovornost Hristove misije, moramo znati da je On na zemlji djelovao u potpunosti kao Čovjek.

„Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hristos Isus, koji je sebe dao kao odgovarajuću otkupninu za sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme.“ (1. Timoteju 2:5,6)

„Antropos“ je grčka riječ koja se koristi da označi ljudsko biće.

„Jer i onaj koji posvećuje [Hrist] i oni koje on posvjećuje – svi su od istog oca. Zato se on ne stidi da ih zove braćom… A pošto su ta djeca [djeca Božja u potrebi za spasenjem tj. ljudski rod] sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze udijela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cio život bili podložni ropstvu. Jer on ne uze na sebe prirodu anđela, već uze na sebe sjeme Avramovo. Zato je u svemu morao da postane poput svoje braće, da bude milosrdan i vjeran kao prvosveštenik u Božjoj službi, kako bi prinio žrtvu pomirenja za grijehe naroda.“ (Jevrejima 2:11-17)

Već ovih par biblijskih tekstova dovoljni su da se razumije potpunost Hristove ljudske prirode. Isus nije bio nikakav hibrid Boga i čovjeka, već se božanski atributi odnose na Njegov identitet.

Kao što cijelo čovječanstvo ima svoje biološko nasleđe od Adama, što uključuje i nasleđe pale prirode, tako je Hrist kao drugi Adam na uzvišenijem nivou preuzeo cijeli ljudski rod na sebe. Ali pošto se Dar spasenja, kao i svaki drugi dar, može po slobodnoj volji primiti ili odbiti, duhovno usvojenje u Božju porodicu se događa samo ako pristanemo na to.

Da bi Hristovo utjelovljenje, Njegov život, posrednička smrt i vaskrsenje mogli biti garancija našeg ulaska u život, On je morao u svemu biti kao mi. Zbog toga se kaže da je Hrist prvjenac iz mrtvih (vidi 1. Korinćanima 15:20-23; 1. Petrova 1:3-5; Otkrivenje 5. glava).

Prije ulaska u hipotetička razmišljanja, vrlo je važno da pravilno razumijemo Hristovo utjelovljenje, jer se tekst zapisan u Luki 1:35 obično shvata mistično, kao fantazija i pogrešno, zbog čega većina ljudi odbacuju to kao stvaran događaj, čak intimno i mnogi vjernici.

„Anđeo joj reče: Sveti Duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjeniće te. Zato će dijete koje ćeš roditi biti sveto, Božji Sin.“

„Josife, sine Davidov, ne boj se da uzmeš Mariju za ženu jer je ono što je u njoj začeto od Svetoga Duha.“ (Matej 1:20)

Šta je razlog ove jedinstvene vrste začeća? Da li duhovno posvećenje Marije, kao buduće majke Mesije, ili možda duhovno posvećenje samog Djeteta? Ako imamo ispravnu spoznaju kako funkcionišu duhovna spoznaja i duhovni rast, obje navedene opcije su isključene. Duhovnost nije jednokratan čin inputiranja s Božje strane. Pogrešno shvatanje pojma svetosti i ukorijenjene predrasude, takođe mogu biti prepreka za razumno razmišljanje. Pojam „svet“ kad se primjenjuje na ljudsko biće u Bibliji označava osobu određenu od Boga za posebnu misiju ili za spasenje. Naravno i za jedno i za drugo je potreban voljni pristanak same osobe.

Kakvo je onda Bog uopšte imao pravo da začinje u Mariji dijete na natprirodan način? Da li je to bilo pošteno prema Mariji, i da li je bilo pošteno prema samom Isusu?

Najprije, Marija je kao pripadnica Božjeg naroda svakako bila upoznata sa najvećom nadom čovječanstva i znala za proročanstva o dolasku Mesije. Začeće se nije dogodilo bez Marijinog prethodnog pristanka:

„Tada Marija reče: Evo Gospodnje sluškinje! Neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Luka 1:38)

Ovakva jedna spoznaja je važna za naše dalje razmišljanje. Dakle, Marija je radosno prihvatila Božju poruku preko anđela.

Ali šta je sa Isusom? Da li je On uopšte imao ikakav izbor? Svakako DA! Jer Isus je kao Sin Božji postojao na Nebu prije utjelovljenja.

„A ti, Betleheme Efrato, koji si premalen da budeš među hiljadama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će biti vladar u Izraelu, čiji izlasci su od prije vremena, od eonskih dana.“ (Mihej 5:2)

„Isus im je rekao: Zaista, zaista, kažem vam: Ja sam prije nego što se Avram rodio.“ (Jovan 8:58)

„Niko nije uzašao na nebo osim onoga koji je sišao s neba, Sina čovečijeg koji je na nebu.“ (Jovan 3:13)

Isus je očito bio svjestan svog identiteta Sina Božjeg koji je bio uz Oca na Nebu. Zbog svog jedinstvenog statusa, On se naziva Jedinorođenim (Jovan 1:14,18; 3:16).

„Po ovome se pokazala Božja ljubav prema nama: Bog je poslao svog jedinorođenog Sina u svijet da živimo kroz njega. Ljubav je u ovome: nismo mi voljeli Boga, nego je on volio nas i poslao svog Sina kao žrtvu pomirenja za naše grijehe.“ (1. Jovanova 4:9,10)

Bog Otac je, dakle, sa svojim Sinom napravio Plan spasenja, i Sin se dobrovoljno ponudio kao zastupnik čovječanstva.

Tako dolazimo do odgovora na pitanje šta je u stvari predstavljalo natprirodno začeće Marijinog Djeteta: bio je to, tehničkim jezikom rečeno, duhovni transfer Sina Božjeg u Marijinu utrobu. Ujedno to je bio jedini način da božanski Sin primi ljudsko obličje, zadržavši istovremeno svoj identitet. Bog ne radi ništa nelegalno niti na bilo koji način koji bi eventualno kompromitovao neki od Njegovih atributa: istinu, ljubav, milost i pravednost.

- - - - - - - - - -

Hipotetičko pitanje br. 1: Da li je Isus mogao da padne u grijeh?

Izvjesno da, kao i svaki drugi čovjek. Iskušenja ne bi imala nikakvu svrhu da je Isus posjedovao natprirodnu silu sam po sebi, makar ona stajala negdje u rezervi.

„Jer naš prvosveštenik je neko ko ne samo što može da saosjeća s nama u našim slabostima, nego je i poput nas iskušan u svemu, ali nije zgriješio.“ (Jevrejima 4:15)



Hipotetičko pitanje br. 2: Da li je Sotona kušao Isusa kao Sina Božjeg ili kao Sina čovječjeg?

Prvi pokušaj osujećivanja Isusove misije Sotona je izveo navođenjem zemaljskih vlastodržaca na Njegovu fizičku likvidaciju. Može li se Bog fizički likvidirati? Ili je Sotona glup pa nije znao pravu istinu? Da je to bila realna mogućnost svjedoči upozorenje anđela da se sklanjaju u Egipat dok ne prođe opasnost.

Da vidimo šta je sa iskušenjima.

„Onda Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavo iskuša. Pošto je postio četrdeset dana i noći, najzad ogladne. A Kušač mu priđe i reče: Ako si Sin Božiji, reci da ovo kamenje postane hljeb.“ (Matej 4:1-3)

Nećemo se baviti svim aspektima ovog iskušenja. Gdje je Sotona zapravo ciljao pozivanjem na natprirodnu potvrdu Isusovog identiteta? Očigledno da navede Isusa na grijeh da zatraži čudo koje nije po Božjoj volji i nije u skladu sa Božjim načinom djelovanja.

Isusov odgovor potvrđuje ispravnost ove teze:

„Zapisano je, odgovori mu Isus, Čovjek ne živi samo od hljeba, nego i od svake objave koja izlazi iz Božijih usta.“ (Matej 4:4)

Dok Sotona pokvareno i perfidno napada Isusa dovođenjem u pitanje Njegovog božanskog identiteta, Isus se brani od iskušenja pozivanjem na Božju pisanu Riječ namijenjenu kome? Čovjeku! Isus ne brani ono što nema na zemlji, već se brani kao Čovjek.

Drugo iskušenje, koje je bilo sračunato na navođenje na vjerski fanatizam takođe se odvijalo po istom obrascu (Matej 4:5-7).

U trećem iskušenju Sotonina strategija se mijenja i on pokušava u Isusu podstaći požudu za materijalnim privilegijama koju tako uspješno koristi u palom ljudskom rodu. Uslov za dobijanje takvih privilegija je promjena Gospodara. Isus se i treći put brani Božjom Riječju, kao Čovjek (Matej 4:8-10).

U najtežim mogućim okolnostima, Sotona je ponovio iskušenje pozivanja na Isusov božanski identitet:

„Siđi sa krsta ako si Sin Božiji!“ (Matej 27:40,43)

Svaka natprirodna intervencija u Isusovu korist značila bi krah Plana spasenja. Naravno to je bilo moguće intervencijom anđela koji ne bi oklijevali da zaštite svog voljenog Zapovjednika (vidi Matej 26:52-54).

- - - - - - - - - -

Hipotetičko pitanje br. 3: Šta bi se desilo sa Isusom da nije uspio u svojoj misiji?

Ako vjerujemo u dogmu o trojstvu, postao bi besmrtni grešnik, kao navodno Drugo lice Božanstva, jednak sa Ocem, koji ima sam po sebi božansku silu koju može upotrijebiti kad hoće, čak i u samo-vaskrsenju (učenje trinitaraca), i koji napokon nema nadređenog autoriteta koji bi ga mogao kazniti.

Međutim, ako vjerujemo u biblijski koncept, stvari stoje sasvim drugačije.

Prije nego što odgovorimo moramo biti upoznati sa nekoliko činjenica od ključne važnosti.

1) Da li je stanje grijeha opcija u Božjem sistemu vladavine?

Odgovor je NE. Kad bi postojanje grijeha i zla bila opcija, Božji plan spasenja bi bio besmislen i Isusova misija bi bila besmislena.

2) Šta je predviđeno za grijeh?

„Jer plata za grijeh je smrt.“ (Rimljanima 6:23)

Dva su razloga odlaganja trenutne kazne za grijeh.

i) Kod anđela kao prvobitnih pobunjenika, to je bilo dopuštanje grijehu da pokaže svoje pravo lice i rodove, kao dotle u praksi nepoznatom konceptu u Božjem sistemu.

ii) Kod ljudi kao žrtava Sotonine obmane, to je bila aktivacija i realizacija Plana spasenja.

Postojanje i verifikacija grijeha, dakle, nije opcija za Boga.

Imajući u vidu ovo što smo naveli, šta bi se desilo sa Isusom da je sagriješio?

Očigledno, umro bi kao svaki čovjek, kao svaki drugi grešnik. To bi istovremeno značilo kraj svake nade za Njega i kraj svake nade za čovječanstvo. Sin Božji je pristao da se u korist ljudskog roda izloži najvećoj mogućnoj opasnosti – vječnim gubitkom ne samo svog prvobitnog statusa, već i sopstvenog života.

Ovdje nam se otvaraju nova hipotetička pitanja.

Hipotetičko pitanje br. 4: Da li je Isus kao Čovjek na zemlji mogao da u nekom trenutku odluči da prekine svoju misiju i vrati se Ocu?

Misiju je svakako mogao da prekine u bilo kojem trenutku, ali povratak Ocu izvjesno nije bio moguć na jedan Njegov „klik“: „Opozivam misiju, ja bih da se vratim tebi.“

Odluka je već bila donesena na Nebu, uz sagledavanje svih mogućih rizika, uključujući i onaj od neuspjeha. Isus je bio spreman da umre za nas, ne samo kao posrednička nevina žrtva, već i da se suoči sa rizikom vječnog gubitka!

Bog nije čarobnjak i Bog ne eksperimentiše sa svojom moći. On ne eksperimentiše sa poretkom života i ne pravi kompromise sa grijehom.

Opoziv misije bi bilo isto kao kad bi Isus rekao: „Ja više ne želim da spasavam čovjeka,“ ili „Najvažniji sam samom sebi, a čovjek neka se snalazi za sebe,“ ili „Želim da Otac iskoristi svoju natprirodnu silu u moju korist i vrati me tamo gdje sam bio bez daljih posledica.“

S druge strane, Isusovo hipotetičko odustajanje ostavilo bi ga bez cilja, ispunjenja saveza, bez svrhe kao Čovjeka na zemlji. Podsjetimo se da je definicija grijeha „promašaj cilja“.



Hipotetičko pitanje br. 5: Kako se Isus mogao vratiti Ocu?

„I kao što je Mojsije u pustinji podigao zmiju, tako i Sin čovečiji mora biti podignut, da niko ko vjeruje u njega ne pogine, već da ima vječni život.“ (Jovan 3:14,15)

„A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“ (Jovan 12:32)

„A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze udijela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cio život bili podložni ropstvu.“ (Jevrejima 2:14,15)

„Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu.“ (Rimljanima 8:3)

„Ali vidimo Isusa, koji je bio učinjen malo manjim od anđela, krunisanog slavom i čašću jer je pretrpio smrt, da bi time po Božjoj blagodati okusio smrt za svakoga.“ (Jevrejima 2:9)

„Ali Bog ga je vaskrsnuo oslobodivši ga okova smrti, jer nije bilo moguće da ga smrt zadrži.“ (Djela 2:24)

„Bio sam mrtav, i evo živim u vjekovima vjekova, i imam ključeve od smrti i hada.“ (Otkrivenje 1:18)

Postojao je samo jedan način kako se Isus kao Čovjek, kao Sin čovječji, mogao vratiti Ocu, a to je ispunjenjem svoje misije do samog predavanja na smrt! To je bio isključivi osnov za Njegovo vaskrsenje! I to je naravno zalog vaskrsenja svih onih koji prihvate Plan spasenja i Božji dar!

Bog ne igra nikakve uloge, niti Sin Njegov igra uloge. Isus nije mogao kazati: „Predomislio sam se, neću više da budem Sin čovječji“ bez posledica. Njegov božanski status kao jedinorođenog Sina nikako nije mogao poslužiti za dobijanje nezakonitih privilegija kao kod zemaljskih vladara. Upravo suprotno, On je u svemu morao biti Primjer, oličenje karaktera svog Oca!

Konačno, najteže hipotetičko pitanje „Da li bi Isus izgubio svoj život u slučaju neuspjeha?“ već je dobilo odgovor kroz ovo izlaganje. Da sumiramo:

Bog ne bi imao nikakvog prava na svog izgubljenog Sina, osim u slučaju da i sam prihvati grijeh kao legalan koncept, što je samo po sebi isključivo. To takođe ne bi bilo moguće niti pravedno prema lojalnim anđelima i ostalim nepalim svjetovima. Bog jednostavno ne može birati grijeh umjesto pravde, laž umjesto istine, propadanje i smrt umjesto blagostanja i života, sebičnost umjesto ljubavi. Grijeh bi u svakom slučaju pokazao svoj rod, a grešnici u svakom slučaju morali biti kažnjeni po Zakonu i očišćeni iz sistema, ko god oni bili. Otac je bio spreman na najveću moguću žrtvu, Sin isto tako! Nepojmljiva ljubav i nepojmljivo požrtvovanje.

Zbog stvarne težine problema grijeha i nemjerljive ljubavi koja je ponijela na sebe grijeh da ga konačno uništi, a istovremeno spasi pokajanog grešnika, to iskustvo će biti vječna pouka za sve.

„Šta smišljate protiv Gospoda? On će učiniti kraj. Nevolja [zlo, bijeda] se neće drugi put podignuti.“ (Naum 1:9)

Po realizaciji Plana spasenja, stanovnici obnovljene Zemlje i stanovnici svih drugih stvorenih svjetova neće nikad više pasti u grijeh, ne zato što će biti lišeni slobode izbora, već iz razloga što to nikome nikad više neće biti opcija.