Jadna žena. Sećam se da sam kao klinac u Ginisovoj knjizi čitao kako je neka žena štucala 30 godina, svetski rekord u štucanju. Mislim da bih poludeo i ubio se, popizdim kada štucam deset minuta.
A zamisli tek kako bi me ljudi gledali da štucam gde god se pojavim - u redu na kasi, dok telefoniram na radnom mestu, u gradskom prevozu, u bioskopu, dok dojim u parlamentu.
Gledaju me dok dojim i misle sve je u redu, tek odjedanput počnem da štucam, a oni kadar nevera.
A zamisli sve to, samo nije štucanje nego orgazmi.
Ali svejedno ne razumem te ljude sa poremećajem štucanja ili orgazama. Oni treba da se izleče. Ne treba da izlaze među ljude ili u javnost, mislim dok ne reše taj problem, Maltretiraju nas i skreću pažnju na sebe, evo i reklamiraju se.
Sve bih ja to za ruku pa na groblje ili na onkologiju, pa kad vide kako je tamo neka onda štucaju i orgazmiraju. Sve je to razmaženo i željno pažnje. I debelo. Najelo se pa besno.
Jeste li možda videli one neuhranjene nesrećnike u Etiopiji i Somaliji da nekontrolisano orgazmiraju? Niste, naravno. Nema toga tamo.
I rad. Samo rad. Mnogo smo bre lenj narod. Da vam kažem, svi problemi se rešavaju radom. Što više raditi. Treba sebe zaposliti. Treba raditi da čovek ne misli na orgazme.
Ali mi ne volimo da radimo, Lakše nam je da sedimo i sažaljevamo se. Sve oćemo na gotovo.
I boravak u prirodi. Što više boravka u prirodi, na svežem vazduhu. To ojačava organizam, čisti misli i oslobađa od orgazama.
I pozitivan stav o životu. Samo treba dovoljno jako želeti da orgazmi prestanu, raditi na tome, biti ambiciozan, biti proaktivan. Svaki čovek treba da bude veseo i srećan. Samosvestan i jak.
Ljudi su danas apatični, nemaju te neke životne radosti, nisu borci; otud i dolaze orgazmi. Od lošeg životnog stava.