Левица и Десница

Vaša opcija u dve ose?


  • Ukupno glasova
    100
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Nosferatu___2

Buduća legenda
Poruka
39.133
Примећујем у свакодневном животу, исто као и на форуму, прилично неразумевање по питању поделе на левицу и десницу. Онда се долази до закључака да су поделе на левицу и десницу превазиђене, или да су сви екстремни националисти истовремено и екстремни десничари.

Левица је, генерално гледано, покрет који посматра економију неке целине (државе, друштва, комуне) као систем који је затворен и у којем постоји фиксна количина новца која је неравномерно распоређена. Зато је тежња левице да тај новац равномерно или равномерније распореди на све јединке, а као инструмент тог поравнања користи се држава коју посматрају као неутралног арбитра. Зато је јако битно ојачати државу, њене институције. Зато долази до великог државног апарата, великог државног власништа и протекционизма државе у виду царина.

Левичари се деле на две велике групе, које су по поделама у руској левици почетка 20. века назване Бољшевици и Мењшевици.

Бољшевици се залажу за потпуно брисање приватне својине и постојање само или скоро искључиво државне својине.

Мешњевици се залажу не за укидање, али за редукцију у чврсту контролу над приватном својином.

И једни и други могу бити, по друштвеним питањима, и либерални и конзервативни. Друштвена питања о којима се ради су улога породице у друштву, однос према женама, религији и разним мањинама.

Пример конзервативних бољшевика су Стаљин, Мао, Пол Пот, државе источног фронта из хладног рата и СССР.

Пример либералних бољшевика су француски 68аши, Троцки и Лењин.

Пример конзервативних мешњевика су Путин, Милошевић, Асад, Марин ле Пен, Штрахе или Герт Вилдерс.

Пример либералних мењшевика су савремене европске социјалдемократе, ДОС, ЕУ, Канада, Хилари Клинтон и Обама.

Десница се, с друге стране, бави личним слободама у економији, и као таква је сушта супротност левице која изнад свега држи колективне интересе. Код десничара се ради о приватној својини. Није да десничарима није битна целина, али они верују у слободну вољу снажних појединаца да се самостално удруже. Дакле, приватна својина која не сме бити ограничена порезима, таксама и доприносима. Чиста десница такође не верује у царине и државни интервенционизам ради заштите произвођача, већ верује да произвођачи сами својим квалитетом и ценама морају изборити своје место на тржишту. У пракси, ипак, многи који су по осталим питањима чисти десничари фаворизују донекле царине и протекционизам. Десница такође не верује у субвенције, култури, здравству и школству, јер да би постојале субвенције мора се узимати одређена количина новца од грађана. Не верују у социјалну правду коју организује држава, већ верује да се појединци сами мораји изборити за социјалну правду користећи добровољне методе, нпр. моралну вертикалу. Десничари дакле, не верују да држава сме да притиска приватнике на било који начин, као и појединце, па је зато десничарима свеједно шта људи раде у спаваћој соби или шта купују, често када је то шта заправо оружје. Десница се залаже за слободну куповину оружја.

И десничари могу бити конзервативни и либерални по својим друштвеним схватањима.

Конзервативни десничари су нпр. Американци и Енглези до средине 20ог века, Де Гол, Черчил, Тачер, Пиноче или Ердоган.

Либерални десничари су јако ретки, али то су нпр. Фридман или данашња клима у Аустралији, или Канађани до почетка 21ог века.

Јако често се јављају забдлуда у којима се "конзервативно" поистовећује са "десницом". Тако добијамо изјаве да је ле Пен десничарка, али она то није. Она је леви националиста, и то мењшевик.

Такође, постоји и заблуда да је Хитлер био некакав "екстремни десничар". Истина, он јесте дозвољавао крупним капиталистима да постоје и да се поштено обогате у његовом систему, али их је држао за јаја рекетом (морали су да финансирају његов рат), дакле није им остављао никакву слободу. Зато је и он левичар, и то мењшевик.

Често се прича и о неком Трећем Путу.

Трећи пут су десничари који су усвојили неке леве компоненте.

Пример су Бизмарк и Аденауер, који су се залагали за приватну својину и слободу приватника, али и социјалну правду (здравство, школство). Међутим, трећи пут кад-тад мора да се одлучи да ли је Леви или Десни. Трећи пут Бизмарка и Аденауера функционисао је само онолико дуго, колико је постојало јако пуно младих људи који би малим новцем могли да финансирају социјалну правду.

Још један пример Трећег Пута је Трамп, који генерално има десничарске ставове, али се залаже за јак протекционзиам.
 
Де Гол је национализовао француску економију.
Пиноче је национализовао банке а никада није приватизовао златну коку чилеанске економије-производњу бакра.
Бизмарк је конзервативац и десничар. То што је он осмислио модерни пензиони систем није суштински битно јер тај систем може да фунскционише на различите начине.
Хитлер или Мусолини се економски не могу квалификвоати десно-лево јер су у различтим периодима били на обе стране. Мусолини је у почетку своје владавине спроводио изразито либерални економски програм.
 
Poslednja izmena:
Ono sto se sada moze videti u razvijenim zemljama Evrope (Skandinavija i Nemacka) je kombinacija levice i desnice. Produkt toga je soicijal-kapitalizam. Globalno, kapitalizam postoji i prilicno je liberalan, ali drzava i dalje kontrolise toliko toga, da mene jako ova sredina ovde podseca na to kako je bilo nekada u SFRJ.
Plus, sto su socijalni programi veoma jaki - nijedan gradjanin ne moze da im bude gladan, zedan, go, bos i na ulici. Nijedno dete ne moze da bude gladno i da nema za skolu. Drzava funkcionise, i to veoma humano za svoje gradjane. Mislim da je, sa trenutnim razvojem ljudske svesti, a i tehnologije, ovo trenutno najbolje moguce uredjenje.
 
Zavisi šta konzerviraš, jer ta reč znači samo održavanje.

Ako konzerviraš upotrebu Pisaćih mašina, onda si glup (tzv. konzervativac).

Tako je, zato kod nas konzervativizam nema veze sa životom.
Jer teži da se očuva radničko veće u Vunovlačarskom kombinatu Čibutkovica.

Dok, engleski konzervativci su nešto sasvim drugom.
Kod njih konzervativizam znači zalaganje za očuvanje oprobano uspešnog tržišnog modela od svakakvih Zjuganova i Žižeka
 
Poslednja izmena:
Примећујем у свакодневном животу, исто као и на форуму, прилично неразумевање по питању поделе на левицу и десницу. Онда се долази до закључака да су поделе на левицу и десницу превазиђене, или да су сви екстремни националисти истовремено и екстремни десничари.

Левица је, генерално гледано, покрет који посматра економију неке целине (државе, друштва, комуне) као систем који је затворен и у којем постоји фиксна количина новца која је неравномерно распоређена. Зато је тежња левице да тај новац равномерно или равномерније распореди на све јединке, а као инструмент тог поравнања користи се држава коју посматрају као неутралног арбитра. Зато је јако битно ојачати државу, њене институције. Зато долази до великог државног апарата, великог државног власништа и протекционизма државе у виду царина.

Левичари се деле на две велике групе, које су по поделама у руској левици почетка 20. века назване Бољшевици и Мењшевици.

Бољшевици се залажу за потпуно брисање приватне својине и постојање само или скоро искључиво државне својине.

Мешњевици се залажу не за укидање, али за редукцију у чврсту контролу над приватном својином.

И једни и други могу бити, по друштвеним питањима, и либерални и конзервативни. Друштвена питања о којима се ради су улога породице у друштву, однос према женама, религији и разним мањинама.

Пример конзервативних бољшевика су Стаљин, Мао, Пол Пот, државе источног фронта из хладног рата и СССР.

Пример либералних бољшевика су француски 68аши, Троцки и Лењин.

Пример конзервативних мешњевика су Путин, Милошевић, Асад, Марин ле Пен, Штрахе или Герт Вилдерс.

Пример либералних мењшевика су савремене европске социјалдемократе, ДОС, ЕУ, Канада, Хилари Клинтон и Обама.

Десница се, с друге стране, бави личним слободама у економији, и као таква је сушта супротност левице која изнад свега држи колективне интересе. Код десничара се ради о приватној својини. Није да десничарима није битна целина, али они верују у слободну вољу снажних појединаца да се самостално удруже. Дакле, приватна својина која не сме бити ограничена порезима, таксама и доприносима. Чиста десница такође не верује у царине и државни интервенционизам ради заштите произвођача, већ верује да произвођачи сами својим квалитетом и ценама морају изборити своје место на тржишту. У пракси, ипак, многи који су по осталим питањима чисти десничари фаворизују донекле царине и протекционизам. Десница такође не верује у субвенције, култури, здравству и школству, јер да би постојале субвенције мора се узимати одређена количина новца од грађана. Не верују у социјалну правду коју организује држава, већ верује да се појединци сами мораји изборити за социјалну правду користећи добровољне методе, нпр. моралну вертикалу. Десничари дакле, не верују да држава сме да притиска приватнике на било који начин, као и појединце, па је зато десничарима свеједно шта људи раде у спаваћој соби или шта купују, често када је то шта заправо оружје. Десница се залаже за слободну куповину оружја.

И десничари могу бити конзервативни и либерални по својим друштвеним схватањима.

Конзервативни десничари су нпр. Американци и Енглези до средине 20ог века, Де Гол, Черчил, Тачер, Пиноче или Ердоган.

Либерални десничари су јако ретки, али то су нпр. Фридман или данашња клима у Аустралији, или Канађани до почетка 21ог века.

Јако често се јављају забдлуда у којима се "конзервативно" поистовећује са "десницом". Тако добијамо изјаве да је ле Пен десничарка, али она то није. Она је леви националиста, и то мењшевик.

Такође, постоји и заблуда да је Хитлер био некакав "екстремни десничар". Истина, он јесте дозвољавао крупним капиталистима да постоје и да се поштено обогате у његовом систему, али их је држао за јаја рекетом (морали су да финансирају његов рат), дакле није им остављао никакву слободу. Зато је и он левичар, и то мењшевик.

Често се прича и о неком Трећем Путу.

Трећи пут су десничари који су усвојили неке леве компоненте.

Пример су Бизмарк и Аденауер, који су се залагали за приватну својину и слободу приватника, али и социјалну правду (здравство, школство). Међутим, трећи пут кад-тад мора да се одлучи да ли је Леви или Десни. Трећи пут Бизмарка и Аденауера функционисао је само онолико дуго, колико је постојало јако пуно младих људи који би малим новцем могли да финансирају социјалну правду.

Још један пример Трећег Пута је Трамп, који генерално има десничарске ставове, али се залаже за јак протекционзиам.

Na zalost druze sve je to sto ti kazes tacno ali je SAMO u domenu politicke teorije. Danas ti partije u Srbiji nemaju nikakve iskrene vec samo deklarativne programe. Kakav je program SNS bio pre 2012?

Ako je onaj odvratni lopovcina Dacic predstavnik nase levice onda ti je jasno da to ne vazi za Srbiju jer su sve partije lopovske i koriste izbore i toboznje programe kako bi se samo eto nekako difernecirale na izborima, jer glup narod to zeli.
 
Tako je, zato kod nas konzervativizam nema veze sa životom.
Jer teži da se očuva radničko veće u Vunovlačarskom kombinatu Čibutkovica.

Dok, engleski konzervativci su nešto sasvim drugom.
Kod njih konzervativizam znači zalaganje za očuvanje oprobano uspešnog tržišnog modela od raznoraznih Zjuganova i Žižeka

да, зато би у нашем случају било боље да се користи израз либерали, него конзервативци. јер реално, залажемо се за личне и имовинске слободе, слобода приватне иницијативе, слободу тржишта, слободу грађанина од државних паразита и превисоких пореза. то су за Енглезе конзервативне вредности, док су за нас недостижан сан.
 
Sve to ide u rok službe, u krug i nalevo, i svi srećni. Ti napraviš firmu, kupiš ili iznajmiš kancelariju, uložiš u opremu i proizvodnju i marketing proizvoda ili usluge, platiš državi 3657565 različitih poreza i onda Leonard Tarzan Bisljimi, mala Bica, mala Đeljana, i ostatak od 14oro dece od toga dobiju socijalnu pomoć, socijalni stan i socijalnu pozitivnu diskriminaciju. Dakle sve je to lepo, humano, ljudski i služi poboljšanju društvenih okolnosti.
 
да, зато би у нашем случају било боље да се користи израз либерали, него конзервативци. јер реално, залажемо се за личне и имовинске слободе, слобода тржишта, слобода грађанина од државних паразита и превисоких пореза. то су за Енглезе конзервативне вредности, док су за нас недостижан сан.

Tako je.
Upravo činjenica da je za zalaganje za te stvari u Engleskoj pravilan naziv KONZERVATIVIZAM, a u Srbiji LIBERALIZAM, govori da se Pašiću treba posrrati nasred bronzane glavurde njegovog spomenika na istoimenom trgu.

Mi smo i u 19.veku imali klasične liberale (grof Čedomilj Mijatović), ali su celu tu ideju sahranili tadašnja radikalska goveda čiji se šef protivio izgradnji pruge, jer je to, po njemu, bilo životno ugrožavanje "naših divnih slovenskih zadruga" :eek:

- - - - - - - - - -

Radikali su kralju Milanu bili neodoljivo odvratni. Političko-moralno gađenje podsticalo mu je nagon za povraćanjem:

- Ono radikalno udvaranje masi, gomili, jeste tako prostačko, tako licemerno. Svi radikali od reda, učevni ili prosti, glupi ili oštroumni, stari ili mladi, seljaci ili varošani, svi, svi od reda, pritvorno i udvorički, svuda se klanjaju "narodu", "suverenom narodu", nekakvom uobraženom čudovištu, koje kao ono drevni kineski Bog čuči i čeka da mu prinose žrtve. U ustima radikala srpski seljak je jedini pravi predstavnik srpskog naroda. I taj seljak, po pritvornom mišljenju naših radikala, izvor je svakog dobra, svake veličine, mudrosti, pameti, slave i sreće za ceo rod srpski. Seljaku treba predati svu vlast i onda blago Srbiji...! Njome će poteći med i mleko! U prvi mah nisam znao šta da mislim o ljudima koji su po 5-6 godina proveli na strani, učili na raznim univerzitetima, o ljudima koji znaju šta je država, a ipak javno pripovedaju da je narod "izvor i utoka vlasti". A posle sam došao do uverenja da su to prosto špekulanti, koji su dosta tačno sračunali, da se simpatije mase, a i vlast nad njom, najlakše mogu prigrabiti, kada se toj masi grubo i bezočno laska. Ti ljudi su mi izgledali kao oni vašarski opsenari, koji na najgrublji način varaju seljačke prostake.


Pera Todorović je upijao svaku reč mladog kralja i kada se vratio kući zabeležio je celi razgovor.

-Ružno je i odvratno, nastavio je kralj, što svesno rade na tome da jednostavno srpsko društvo podele na kaste i staleže i da silom stvore u njemu nekakve, bajagi, više, privilegovane, nenarodne staleže, koje bi narod trebao da prezire, mrzi i goni.
- See more at: http://www.danas.rs/dodaci/nedelja/...c.26.html?news_id=289289#sthash.Y3IkTsps.dpuf
 
Poslednja izmena:
Tako je.
Upravo činjenica da je za zalaganje za te stvari u Engleskoj pravilan naziv KONZERVATIVIZAM, a u Srbiji LIBERALIZAM, govori da se Pašiću treba posrrati nasred njegove bronzane glave spomenika na istoimenom trgu.

Mi smo i u 19.veku imali klasične liberale (grof Čedomilj Mijatović), ali su celu tu ideju sahranili tadašnja radikalska goveda čiji se šef protivio izgradnji pruge, jer je to, po njemu, bilo životno ugrožavanje "naših divnih slovenskih zadruga" :eek:

па да, Пашић се ложио на Светозара Марковића, све ти је јасно. а радикали су у тадашњој Француској били левица, а они су Пашићу и били узор. с њим је дошла партократија која ће нас и сахранити као државу.
 
Kralj je bio zadovoljan odgovorom, pa je produžio:

-Narod im je jednako bio na usnama, a ovamo gde god su zahtevali njihovi partijski interesi oni su taj jadni, poverljivi, prostodušni svet tako varali, da je žalosno bilo gledati. Uz partijske dolazili su i lični interesi. Mnogi su u stranku ušli goli kao puška, a za 5-6 godina istakli se po bogatstvu u prve redove. Često najveći palanački kajišari ili najrazuzdaniji seljački čapkuni isticali su se kao prvaci radikalni, i sav taj trošak snosio je i plaća "dragi narod".
- See more at: http://www.danas.rs/dodaci/nedelja/...c.26.html?news_id=289289#sthash.Y3IkTsps.dpuf

- - - - - - - - - -

па да, Пашић се ложио на Светозара Марковића, све ти је јасно. а радикали су у тадашњој Француској били левица, а они су Пашићу и били узор. с њим је дошла партократија која ће нас и сахранити као државу.

Pašićevi radikali su mentalno i psihološki pripremili Srbe za komunizam.
Zato su Srbi jedini narod koji je komunizam usvojio srcem
 
Nikola Pašić je svojim političkim i državnim angažmanom zaustavio društveni i privredni razvoj Srbije. Do danas. Bio je protiv prosvetiteljstva, protiv razvoja modernih produkcionih odnosa i tržišta.

Pašić je državu i društvo sa nogu postavio na glavu - sa privredne na ideološko-mitološku strukturu. Despotski vođa totalitarne i masovne stranke ohrabrivao je nasilje u politici, ali ono podmuklo i dugoročno koje je na kraju krasila smrt protivnika. Petra Karađorđevića nije poštovao, smatrao ga je avanturistom i tražio je da prestane sa svojim pokušajima da obori kralja Milana, jer samo šteti i slabi šanse za njegovo uklanjanje. Pisao je prijatelju: "Za nas bi bilo najbolje da sami bez ičije pomoći svršimo stvar. Biće malo duže, ali biće opet bolje no da zapadnemo docnije u takav položaj koji bi možda mogao po našem uverenju škoditi slobodnom razvitku srpstva". Vasa Kazimirović je u knjizi o Pašiću citirao obaveštenog savremenika: "Mada se uvek ne vidi i ne oseća njegovo prisustvo, mada nije svugde neposredni i glavni učesnik, a ponekad ni ikakav učesnik, Nikola Pašić može se ipak smatrati kao pokretač i sprovodnik, ili podstrekač i inspirator, one duge i uporne akcije od preko dvadeset godina koja je s prestola skinula prvog srpskog kralja posle Kosova i, jednom oficirskom zaverom, - od koje je on podalje stajao, - ugasila život poslednjem potomku tog kraljevskog doma".

Ali Pašićeva država zasnovana na narodnjaštvu, na jednom praznom pojmu, nije imala šanse da uspe i bude zdrava, normalna država. Njen prirodni način funkcionisanja bili su korupcija, vojna diktatura, partokratija i kleptokratija (Pašićev sin skupljao je plodove očevog "rada"). Zakonomerno finale je bilo u puču oficira-zaverenika, i država je pretvorena u kasarnu.

Kako je bilo moguće da ideje i praksu prosvetiteljstva kakve su zastupali kralj Milan, naprednjaci, istaknuti građanski prvaci - Milutin Garašanin, Milan Piroćanac, Kosta Stojanović, Svetomir Nikolajević, Pera Todorović pobedi i izbaci iz srpske istorije konfuzna, demagoška i korupcionaška politika Nikole Pašića?

Egalitarijanske, antizapadne i slovenofilske ideje našle su plodno tlo u masi koja je preplavila tadašnju Srbiju. Polovinom 19. veka bilo je 960.000, a na kraju veka preko dva i po miliona stanovnika. Stigla su moderna vremena, prodirali su novi produkcioni odnosi i potpuno te ljude izbacili iz iskonske ravnoteže. Gotovo svi su bili siromašni, nepismeni, bez obrazovanja, pristigli iz vekovne zaostalosti. Sa sobom su nosili drveno ralo, srp, kosu, motiku, ašov. Američkim prerijama već su tutnjali kombajni. To nije bio homogeni ostrvski narod Adama Smita preko koga je prošao istorijski, prosvetiteljski kontinuirani razvoj koji ga je uveo u industrijsku revoluciju. Niti narod Francuske revolucije na koju su se pozivali i socijalisti i radikali, mada su gubili iz vida da je to bila buržoaska revolucija koja je narod oslobodila od feudalaca, istovremeno ih oslobađajući za fabrike.

Preko dva miliona ljudi bilo je u civilizacijskom šoku, frustrirani raspadom zadružnih imanja, bratstava i tradicionalnih odnosa. Nisu razumevali šta je to novčana privreda, porezi, krediti, šta je država, zašto moraju da je plaćaju. Seljake su zelenaši, trgovci, mešetari varali na svakom koraku. Obrenovići su formirali upravne fondove, okružne štedionice, Narodnu banku za jeftine kredite seljacima. Njih su, međutim, uzimali tadašnji tajkuni i ustupali ih seljacima po mnogo većim kamatama.

Nikola Pašić i radikali se pojavljuju kao mesije. Nude "gunjcu i opanku" da uđe u Radikalnu stranku. Ne treba da se menja. Takav kakav je, najbolji je narod na svetu. Svi moraju ostati isti, bez diferencijacije, bez klasa, jedan za sve, svi kao jedan. Država mora biti otadžbina, majka svima, i svima na izvolte. Svako iz nje treba da zahvati koliko mu treba. I lagano od naroda Pašić pravi jedan buzdovan kojim će utucati protivnike, osvojiti državu, a zatim i porobljenu braću na Balkanu.

Olakšavajuća okolnost za Pašićevu opsesiju srpskim narodom, Rusima, slavenofilstvom jeste činjenica da se tokom njegovog veka u Evropi razvijaju rasne teorije, arijevski mit. Francuski filozof i sociolog Žozef Gobino zasniva teoriju rasizma. Dizraelijeva formula filozofije istorije je bila: "Rasa je sve; nema druge istine". Svi su tražili svoje poreklo, vaginu gentium, matericu svog naroda. Razmišljanja ruskog biologa i filozofa Danilevskog su takođe bila u tom spektru, slovenstvo je pariralo Zapadu, i Pašić je oduševljeno prihvatio njegovo delo "Rusija i Evropa". Identitet rase nije samo stvar biologije, već i kulture. Znači, mislio je Pašić, ne treba se plašiti samo stranaca, nego i njihove kulture i tehnologije. U evropskoj javnosti se već smatralo da je trijumf Zapada manifestacija arijevske rase kojoj pripadaju i Anglosaksonci i razni drugi Germani. Njihov kolonijalizam jeste bio ozbiljna pretnja slobodi malim narodima.

Osobina koju je posedovao Nikola Pašić, a to je apsolutno nepoverenje prema svakome, ruši mit o njegovoj ljubavi prema narodu. On, zapravo, tom narodu uopšte nije verovao, a ako mu nije verovao, nije ga mogao ni voleti. Ohrabrivao je Srbe u mržnji i zavisti, u zaostalosti, u tome da žive u krdu, jer ih je tako najlakše mogao terati prema svojim ciljevima. A izvor i utoka svih njegovih ciljeva bio je on sam. Jedini on. Nad narodom i kraljevima - kralj. Tako o sebi do danas misli i svaki njegov sunarodnik. I kad ćute, razumeju se. Anarhija je koren (latinski radix, radikalno) njihove uzajamne fascinacije i naše današnje nesreće. U gluvoj srpskoj noći.
- See more at: http://www.danas.rs/dodaci/nedelja/...c.26.html?news_id=289289#sthash.Y3IkTsps.dpuf
 
Poslednja izmena:
па да, Пашић се ложио на Светозара Марковића, све ти је јасно. а радикали су у тадашњој Француској били левица, а они су Пашићу и били узор. с њим је дошла партократија која ће нас и сахранити као државу.

Upravo to
Zahvaljujući Pašići, kod nas je desnica ideološki komunistička, kolektivistička



U memoarima primećuje da je ponašanje srpske vlade sa Nikolom Pašićem na čelu u vreme Prvog svetskog rata bilo gotovo izdajničko. Ministri su vodili računa samo o sebi, nisu imali, niti tražili ikakve podatke o izbeglicama i vojsci. Ugnezdili su se na Krfu, razvili sladak i udoban život, isključeni iz aktuelnih dešavanja. Za slom Srbije su optuživali saveznike, a megalomanija je bila toliko velika da su se srpski ambasadori svađali sa francuskim i engleskim ministrima. Saveznicima smo bili smešni: oni su nam bili za sve krivi, a tražili smo stalno novac od njih, ali krili svoj budžet kao tobože "državnu tajnu". Sednice vlade su trajale satima, a na njima se prvo raspravljalo o svetskoj politici, zatim bezbrižno pred geografskim kartama komentarisalo stanje na frontovima i nadobudno se kritikovali saveznički generali (uradili su ovo, a trebalo je ono), pa bi čitali zakasnelu austrijsku štampu i polemisali sa novinarskim tekstovima. Posle tih "kolegijalnih halucinacija" kafanski ručkovi, promenade i razne privatne kombinacije. Imitacija "ozbiljnog života" se konstruisala u Srpskim novinama koje su oni uređivali. Pod arkadama na Krfu "gomile srpskih besposličara su prodavala zjala", brbljale, pa bi onda besciljno lutali po ostrvu ili do Italije i Francuske.

Stojanović tvrdi da se samo zahvaljujući Francuskoj, njenim i engleskim generalima, srpska vojska ponovo ustrojila, inače, da bez te pomoći ne bi više nikada postojala. Za to vreme vlada se zaduživala kod saveznika i niko nije kontrolisao kako se taj novac trošio, a vladalo je veliko raspikućstvo. Stojanović je zaključio da ni sto godina ne može povratiti Srbiju od nesreća, šteta, špekulacija, nesposobnosti onih koji su tada o narodu odlučivali. U ratu je, tvrdi Stojanović, zahvaljujući pre svega Pašićevoj neodgovornosti i amaterizmu, jer je on bio autokrata, izginula najkvalitetnija i najkreativnija muška snaga.

Za Stojanovića Pašić je smušen, konfuzan i svuda je Srbiji svojim ponašanjem zatvorio vrata. Upravo zbog njega se na Srbiju bacala sumnja za rat i megalomaniju. Iako nije bio oduševljen Obrenovićima, Stojanović je ubeđenja da se u Srbiji sa ubistvom Aleksandra, 29. maja 1903, dogodio tektonski poremećaj, kada su u stranu gurnuti inteligentni, stručni, karakterni, principijelni, svetski ljudi, a napravljen je dugoročni ortakluk sa najopskurnijim tipovima. Onda je počela Pašićeva nekompetentna politika (traje do danas) da "nas svi varaju, svi su nam krivi", i da za sve što on ne uspeva nije odgovoran on, nego "oni". Stojanović to naziva "Carigradskom politikom". Razmere srpskog sloma su, piše Stojanović, rezultat Pašićevih nedostataka. Dobar narod je pod ovakvom upravom nazadovao i propao, a u državi se nisu mogli ni izgraditi dobri administratori.

Razvijali su se karakterna niskost, prepričavanje, potkazivanje, landranje, sve psihološke osobine tupavih ljudi. Utemeljila se perverzija časti, tako da se za zaslužne građane proglašavaju barabe i kriminalci. Poželjni su nemoral, brutalnost, varvarsko ponašanje, prevara, pritvorstvo, šeretluk i lukavstvo, oni se stavljaju na pijedestal najviših srpskih vrlina. Patriotizam je postao maska za "najgrublje spekulacije i najodvratnije nasilje", uspostavila se amorfna sredina sa beznačajnim ljudima, a Pašić je "prošvercovani mediokritet na mestu velikog čoveka" koji promoviše, ne poznavajući region niti svet, za međunarodnu zajednicu smešni srpski imperijalizam, ali za srpski narod sa nesagledivim negativnim posledicama. "U slomu kome nema ravnog u istoriji, u kome je Srbija izgubila tekovine od jednog stoleća, piše Stojanović, ubacuje se ludilo trijumfa"
-
See more at: http://www.danas.rs/dodaci/nedelja/...a.26.html?news_id=271191#sthash.gCgSRerK.dpuf
 
да, зато би у нашем случају било боље да се користи израз либерали, него конзервативци. јер реално, залажемо се за личне и имовинске слободе, слобода приватне иницијативе, слободу тржишта, слободу грађанина од државних паразита и превисоких пореза. то су за Енглезе конзервативне вредности, док су за нас недостижан сан.

Mda... sa ili bez imperijalizma ?

Gospoda, vi biste da pretrčite put engleskog (anglosaksonskog) liberalizma bez kolonijalizma !

:rotf:

i ja bi ...
 
После те 1903 је дошао златни период у историји модерне Србије. Чак и велики аустријски притисак на српску економију није уродио плодом јер је министар финансија Лазар Пачу успевао да маневрише чак и када нам је Аустрија увела санкције у Царинском рату. Период 1903-1912 је појам слободе и развоја у Србији. Краљ Петар I се сматра најбољим владаром у историји модерне Србије.
Само елементарна незналица историје Србије такве бљувотине може да пише.
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top