Zdravo svima,
U vezi sam 2 godine s osobom koja mi je dosad najidealniji partner. Imala sam prije toga veze, ali nikad nisu dolazile do tog stepena razumijevanja, bliskosti, povjerenja, jednostavno bila sam i mladja. Nismo ni jedno savrseni, naravno, niti njega idealizujem od pocetka. Odmah smo s pocetkom veze jedno drugom pokazali i govorili svoje ne tako svijetle strane. Prihvatili smo se. On je teska, emotivna osoba, ima periode kad je ispunjen, opusten i onda i mene drzi kao kap vode na dlanu, radi stvari kao iz bajki..a opet ima periode u kojima bjezi od mene odnosno potreban mu je mir, sve mu je tesko, stvori si prekomjeran stres oko ispita, zaposlenja..tacnije sam od sebe bjezi, to je jednom priznao, ali jednom. Veliki problem odnosno nasa prva kriza, je bila krajem njegovog poslovnog puta od nekoliko mj.na drugi kontinent. Do tada se desavanja u njegovoj glavi nisu odrazavala na nasu vezu u smislu da on osjeca sumnju da li je to to. Imao je kriza dok je bio tamo sam sa sobom.mnogo, al je nas drzao cvrsto. Kad se to dogodilo da je dozivio taj neki pad poslednji, pokusavala sam mu pomoci, pokazati da sam uz njega (ali kao sto rekoh on u tim trenucima se zatvara u ljusturu da ne bi ni sebi priznao da ima.problem) Tada dolazi prica o tom kako zeli da se zivot desava, da s nista ne planira da bude okruzen neopterecenim ljudima, da ga zamaraju moji kompleksi, imam ih kao i svako, ali to su smatram tipicni zenski kompleksi kad masa varira, pms promjene rasp.itd. Napao me da zelim bolesno savrsen zivot, ali on ne zeli priznati da je zapravo onneprilagodljiv, da ga sve previse potrese iako tezi nekom potpunom savrsenstvu i ugodi u svim situacijama, a toga nema. A konstantno glumi da je jak i onda ako ja kazem da sam se iznervirala jer sam pala ispit on se obrusi na mene i krene propovijedi kako sam slabic ovo ono..i nemoguce mu je dokazati da mi to nije smak svijeta vec da sam trenutno neraspolozena, a ne neki negativat ili sta god.
No, kada se vratio s puta veza nam se popravila i bili smo srecni, provodili smo vremena zajedno, putovali, bili srecan par.
Zaboravih reci da i inace zivimo udaljeni zbog mog studija pa se vidjamo svakih 3-4 sedmice jer smo tako u mogucnosti i to nam je bilo dobro oboma, skajp, pozivi, nismo ni jedno od onih sto moraju biti non stop zajedno, odgovara nam ovako.
Prije nekog vremena osoba iz njegove uze porodice se jako razboljela, rekao mi je da mora sto vise vremena posvetiti (odnosno svakodnevno) toj osobi jer jedini to moze. Bila sam ok s tim jer znam kako je i znam da ne trebam biti ljubomorna ili bilo sta, da ce biti naravno vremena i za nas kad se zdr.stanje te osobe popravi. I stvarno se trudio ne prenositi na mene stres koji ima oko sveg toga u porodici i ako bi nekad povisio ton izvinjavao bi mi se.
Problem se javlja prije neki dan, kad ja kazem kako me malo zamara zadnjih 2 mj problem s metabolizmom i varijacjama u kilazi. Nakon kratkog cavrljanja njemu puca film i govori da on ne moze nekom biti psiholog jer je toliko ljudi oko njega da mu traze pomoc, depresivci. Ja kazem ne treba mi psiholog vec samo sam htjela prokomentarisati s tobom to.
Nakon toga on govori kako sam ja osjetljiva i zamaram se glupostima, a zna toliko ljudi da su izgledom losi i probleme imaju, a ne mare. (on te ljude zna povrsno, on s tim ljudima i nije imao odnos da bi mogao da dopre do njihovih briga, svi smo mi drugaciji s onim.koga znamo 2-3 mj ili s partnerom kom govorimo sve.)
Prepiranje se nastavlja i on izgovara recenicu koja me zaboljela i ciji je smisao bio da je bolje zavrsiti neke stvari kad je vrijeme nego da se vjencamo jednog dana jer on ne moze biti okruzen ljudima kojima mora biti podrska i koji su mu teret.
Ja ne znam da li on zaista misli naci nekog ko ce biti kao robot uvijek nasmijan i bezbrizan, koji ce mu se skloniti bez pogovora od njega kad mu dodje njegovih 5 min da se zatvara u sebe.
poslije roga mi se izvinio sto mi nije podrska jer ne moze biti (zbog bolesnog clana porodice). Ja sam na to rekla da mi ne treba podrska jer me nista ne muci, da sam samo trenutno bila iznervirana shvativsi da me metabolizam zeza od kad je proljece doslo.
Sta ja da ocekujem sada?
Ja ne zelim da dignem ruke od njega, znam da nikad nece biti prelako s njim, uvijek ce imati te faze, ali zasto me tjera od sebe?
Zasto zeli da se razidjemo?
A ne zeli priznati da je on taj koji se ne zna nositi sa zivotom iako nije joa ni 30 napunio i sve svoje frustracije zbog svojih nemogucnosti preslikava na mene ne bi li mene ucinio tom koja ne valja. Opet kazem u 2 god ovo se desilo 2.put, nije stalno.
bicu zahvalna svakom ko mi da misljenje
U vezi sam 2 godine s osobom koja mi je dosad najidealniji partner. Imala sam prije toga veze, ali nikad nisu dolazile do tog stepena razumijevanja, bliskosti, povjerenja, jednostavno bila sam i mladja. Nismo ni jedno savrseni, naravno, niti njega idealizujem od pocetka. Odmah smo s pocetkom veze jedno drugom pokazali i govorili svoje ne tako svijetle strane. Prihvatili smo se. On je teska, emotivna osoba, ima periode kad je ispunjen, opusten i onda i mene drzi kao kap vode na dlanu, radi stvari kao iz bajki..a opet ima periode u kojima bjezi od mene odnosno potreban mu je mir, sve mu je tesko, stvori si prekomjeran stres oko ispita, zaposlenja..tacnije sam od sebe bjezi, to je jednom priznao, ali jednom. Veliki problem odnosno nasa prva kriza, je bila krajem njegovog poslovnog puta od nekoliko mj.na drugi kontinent. Do tada se desavanja u njegovoj glavi nisu odrazavala na nasu vezu u smislu da on osjeca sumnju da li je to to. Imao je kriza dok je bio tamo sam sa sobom.mnogo, al je nas drzao cvrsto. Kad se to dogodilo da je dozivio taj neki pad poslednji, pokusavala sam mu pomoci, pokazati da sam uz njega (ali kao sto rekoh on u tim trenucima se zatvara u ljusturu da ne bi ni sebi priznao da ima.problem) Tada dolazi prica o tom kako zeli da se zivot desava, da s nista ne planira da bude okruzen neopterecenim ljudima, da ga zamaraju moji kompleksi, imam ih kao i svako, ali to su smatram tipicni zenski kompleksi kad masa varira, pms promjene rasp.itd. Napao me da zelim bolesno savrsen zivot, ali on ne zeli priznati da je zapravo onneprilagodljiv, da ga sve previse potrese iako tezi nekom potpunom savrsenstvu i ugodi u svim situacijama, a toga nema. A konstantno glumi da je jak i onda ako ja kazem da sam se iznervirala jer sam pala ispit on se obrusi na mene i krene propovijedi kako sam slabic ovo ono..i nemoguce mu je dokazati da mi to nije smak svijeta vec da sam trenutno neraspolozena, a ne neki negativat ili sta god.
No, kada se vratio s puta veza nam se popravila i bili smo srecni, provodili smo vremena zajedno, putovali, bili srecan par.
Zaboravih reci da i inace zivimo udaljeni zbog mog studija pa se vidjamo svakih 3-4 sedmice jer smo tako u mogucnosti i to nam je bilo dobro oboma, skajp, pozivi, nismo ni jedno od onih sto moraju biti non stop zajedno, odgovara nam ovako.
Prije nekog vremena osoba iz njegove uze porodice se jako razboljela, rekao mi je da mora sto vise vremena posvetiti (odnosno svakodnevno) toj osobi jer jedini to moze. Bila sam ok s tim jer znam kako je i znam da ne trebam biti ljubomorna ili bilo sta, da ce biti naravno vremena i za nas kad se zdr.stanje te osobe popravi. I stvarno se trudio ne prenositi na mene stres koji ima oko sveg toga u porodici i ako bi nekad povisio ton izvinjavao bi mi se.
Problem se javlja prije neki dan, kad ja kazem kako me malo zamara zadnjih 2 mj problem s metabolizmom i varijacjama u kilazi. Nakon kratkog cavrljanja njemu puca film i govori da on ne moze nekom biti psiholog jer je toliko ljudi oko njega da mu traze pomoc, depresivci. Ja kazem ne treba mi psiholog vec samo sam htjela prokomentarisati s tobom to.
Nakon toga on govori kako sam ja osjetljiva i zamaram se glupostima, a zna toliko ljudi da su izgledom losi i probleme imaju, a ne mare. (on te ljude zna povrsno, on s tim ljudima i nije imao odnos da bi mogao da dopre do njihovih briga, svi smo mi drugaciji s onim.koga znamo 2-3 mj ili s partnerom kom govorimo sve.)
Prepiranje se nastavlja i on izgovara recenicu koja me zaboljela i ciji je smisao bio da je bolje zavrsiti neke stvari kad je vrijeme nego da se vjencamo jednog dana jer on ne moze biti okruzen ljudima kojima mora biti podrska i koji su mu teret.
Ja ne znam da li on zaista misli naci nekog ko ce biti kao robot uvijek nasmijan i bezbrizan, koji ce mu se skloniti bez pogovora od njega kad mu dodje njegovih 5 min da se zatvara u sebe.
poslije roga mi se izvinio sto mi nije podrska jer ne moze biti (zbog bolesnog clana porodice). Ja sam na to rekla da mi ne treba podrska jer me nista ne muci, da sam samo trenutno bila iznervirana shvativsi da me metabolizam zeza od kad je proljece doslo.
Sta ja da ocekujem sada?
Ja ne zelim da dignem ruke od njega, znam da nikad nece biti prelako s njim, uvijek ce imati te faze, ali zasto me tjera od sebe?
Zasto zeli da se razidjemo?
A ne zeli priznati da je on taj koji se ne zna nositi sa zivotom iako nije joa ni 30 napunio i sve svoje frustracije zbog svojih nemogucnosti preslikava na mene ne bi li mene ucinio tom koja ne valja. Opet kazem u 2 god ovo se desilo 2.put, nije stalno.
bicu zahvalna svakom ko mi da misljenje
