Nezvanično, ovo je tekst Deklaracije:
Pročitao sam ovu ćitabu njihovih želja, i mogu samo reći da je nebulozis. Bez epike:
*
razvidno je da se radi poglavito o protuhrvatskom dokumentu. Ove godine, 2017., proslavljena je, pred neka dva tjedna, 50 obljetnica Deklaracije o položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967., u kojoj se traži ravnopravan status za hrvatski jezik u SRFJ. Obljetnica je proslavljena svečano, uz prigodničarske napise, nastupe na TV i sl. I sad, da mi netko kaže da "anti-deklaracija", ideologije "policentričnih standardnih jezika", pukim slučajem treba biti "obnarodovana" upravo iste te prigodničarske godine, malne isti mjesec, i to pod istim nazivkom "Deklaracija"-
i da je to slučajno ? Malo morgen ...
* supodpisnici se slažu da se slažu ...o teoriji policentričnih standardnih jezika. OK, no većina hrvatskih, i dobar dio svjetskih lingvista koji se bave ovom problematikom, ne smatraju da su hrvatski, srpski i bošnjački bilo kakve varijante nekoga policentričnoga jezika. I što sad ? Cijela se zgrada ruši.
* ovi podpisnici kao da su pali s Marsa, i po njihovu mišljenju hrvatski (i srpski) kao da su tikve bez korijena. Kao da je međusobna razumljivost jedini ili bar glavni kriterij nekog identiteta. Naravno, to je besmisao.
* u tom tekstu se puno razglaba o tobože strašnim nacionalizmima koji blabla.. no, ni riječi o tom da su jezici- a pod tim mislim prvenstveno na hrvatski jezik, o srpskom i onda nespominjanom bošnjačkom ne bih- bili potiskivani u doba Jugoslavija, da se zbog nepoćudnih riječi završavalo u zatvoru, i da je normalni i prirodan razvoj jezika bio gušen i onemogućavan.
Naveo sam, uostalom, da je od 1945. do 1989. objavljeno nekih 8 prijetisaka starijih hrvatskih gramatika i rječnika- uglavnom 1971., kad je bilo veće slobode, a od 1990. do 2017. oko 37 takvih djela, usto većina visoke stručne obradbe. To je najbolji pokazatelj neslobode jezičnoga planiranja u 2. Jugoslaviji. Podpisnici
se, kao, humanistički zalažu za slobodu, trpeljivost,... a upravo laudatorno kade represivnoj jugoslavenskoj jezičnoj politici.
* za hrvatski jezik mogu reći- propast Jugoslavije je bilo pravo oslobođenje. Ono nije finalizirano, do kraja, u BiH, no i tamo je na putu. Laži- ne samo mrljavljenja- podpisnika te nakaradne "deklaracije" vide se i u sljedećem: njima, iz nekih razloga, nevjerojatno smetaju nacionalna imena jezika i guraju tezu da su ta imena nastala tek 1990. (naravno ne izrijekom, jer bi bilo jasno da se radi o mentalnom poremećaju, nego više prešutno). Tko je iole proučavao tu problematiku, zna da su nacionalna imena jezika bila prevladavajuća više stoljeća i konačno su ostala "bez konkurencije" u 19. st.
* zadnja- i možda najveća bljuzga- je ta da bi se (netko ?- tko ?) trebao odreći "preskriptivizma". Dakle- to je idiotarije kakva se rijetko nalazi. Propis nekoga standardnoga jezika (gramatika, rječnik, pravopis, jezični priručnici) nešto je bez čeg ni jedan moderan standardni jezik ne može funkcionirati. Možda bi ova jugotevabija htjela da se nešto "zajednički" normira- komotno zaboravljajući da je to bilo nemoguće i u Jugoslavijama.
Da bi bio uistinu standardan, jezik mora imati sve funkcionalne stilove razvijene. A to znači da za identitet i "uspješnost" jezika nisu toliko važni "kulturnjaci" kao pisci, novinari, razni zabavljači ... nego stručnjaci za razna područja medicine, prava, botanike, nanotehnologije, matematike,.. Važno je moći napisati, npr., doktorsku disertaciju o nuklearnim reaktorima ili astrofizici, na svom standardnom jeziku, bez češanja po glavi o tom što znači ovaj ili onaj pojam.
Stoga je, uz ostalo, ova ekipa-i na toj razini- nereprezentativna.
Možda neko dobro iz toga nastane tako što će trgnuti inače lijenu hrvatsku javnost da konačno donese Zakon o jeziku i uredi poslove u tom dijelu.
загребачка декларација
