''Deklaracija - Srpski, hrvatski i bosanski su jedan jezik''

Ja ne znam ko je žena, ali ovde je reč o njenoj kvalifikaciji. Ona ima ćagu da predaje te jezike ili jezik strancima, kome ih predaje, ne vidim da je od značaja, pogotovu što ona sama ne verujem da bira đake.


Koji si ti nesrećnik. :neutral: Prvo, nije Rvatska, nego Rvati. Drugo, sela tog imena ima nekoliko po Srbiji. Za jedno od njih postoji predanje da je nastalo na mestu gde su se ratnici ogledali rvanjem polazeći u boj na Kosovo. Predanje razume se nije tačno, ali govori o etimologiji naziva.

Iste etimologije je i selo Obrva kod Kraljeva, što se danas više ne prepoznaje jer se povezuje sa obrvom koja je deo lica.



To jeste razlika. Postoje narodi koji stalno traže dokaze da su narod i postoje narodi koji to podrazumevaju.

Ma nemoj ? Toponime s hrvatskim imenom su obradili sami srpski etnografi i lingvisti- i jedno od njih je i Rvatska. To nema veze s (h)rvanjem, nogo upravo s hrvatskim etnosom, rudarima koji su uz Sase radili u srednjovjekovnoj Srbiji.

Što se tiče "dokazivanja"- ja ništa ne "dokazujem". Baš je srpska nacionalna ideologija ta koja je preko lovljenja imena, pamfleta, zastarjelih jezičnih zamisli i mutnih natezanja prisvajala tuđe- što joj je, neko vrijeme, pred "svijetom" donekle i uspijevalo. Prigovor je upućen na pogrješnu adresu.
 
Evo dajdžestiranog pregleda reakcija u Hrvatskoj povodom Deklaracije, u interpretaciji jednog od očiglednih pristalica. U prilogu su se neki vredni ljude iz Hrvatske postarali da navedu i ko je ko u ovom članku . http://www.novilist.hr/Komentari/Ko...ca/Deklaracija-o-SAO-Rijeci?meta_refresh=true

predsjednica Republike (u podnaslovnom sažetku: predsjednica) je Kolinda GRABAR-KITAROVIĆ,
premijer je Andrej PLENKOVIĆ,
ministrica kulture je Nina OBULJEN KORŽINEK,
ugledni hrvatski jezikoslovac je Radoslav KATIČIĆ,
drugi jezikoslovac je Marko ALERIĆ,
treći jezikoslovac je August KOVAČEC,
četvrti jezikoslovac je Željko JOZIĆ,
jedan bivši ministar kulture je Zlatko HASANBEGOVIĆ,
predsjednik jedne hrvatske stranke (u podnaslovnom sažetku: predsjednik političke stranke) je Karlo STARČEVIĆ,
vrlo cijenjeni novinski kolumnist je Nino RASPUDIĆ,
drugi ugledni medijski komentator je Tihomir DUJMOVIĆ,
treći iz iste branše je Ivica ŠOLA,
četvrti mudrac / maštoviti gospodin / sveznadar je Davor VELNIĆ.

Tipično orjunaško svitranje. Autor Lucić je podpisnik te deklaraTije, koja je svjesna provokacija (iste godine i isti mjesec i pod istim imenom je "obnarodovana" smušena pisanija kojoj je cilj negiranje hrvatskoga jezika- i upravo to, jer srpskom je odgovarao fantomski serbokroatizam, dok su bošnjački i crnogorski tek u pelenama i tim narodima i ne odgovara jasna profilacija norme, budući da i nemaju izrazitu i stoljetnu jezično-kulturnu baštinu).

Osobe koje su se osvrnule, učinile su to s pravom mjerom, jer šutjeti bi značilo slagati se, a pretvoriti to u nešto iznimno važno isto ne odgovara vrijednosti toga pamfleta. Konačno, stave li se na stranu političari, jezičari i pisci su stratosfera za kolumniste Novog lista, koji jest, usput, orjunaško glasilo kojeg bi osnivač Supilo odbacio s gađenjem.
 
Ma nemoj ? Toponime s hrvatskim imenom su obradili sami srpski etnografi i lingvisti- i jedno od njih je i Rvatska. To nema veze s (h)rvanjem, nogo upravo s hrvatskim etnosom, rudarima koji su uz Sase radili u srednjovjekovnoj Srbiji.

Što se tiče "dokazivanja"- ja ništa ne "dokazujem". Baš je srpska nacionalna ideologija ta koja je preko lovljenja imena, pamfleta, zastarjelih jezičnih zamisli i mutnih natezanja prisvajala tuđe- što joj je, neko vrijeme, pred "svijetom" donekle i uspijevalo. Prigovor je upućen na pogrješnu adresu.

Ma šta kažeš? I šta kažu srpski etnografi i lingvisti, koju su to rudu kopali Sasi i etnički Hrvati u Rvatima kod Obrenovca i kod Raške? Najzad, taman i da jesu, šta to kk dokazuje "dolazili Sasi i Hrvati u Srbiju da rade u rudnicima", dolazili pa šta?

A što se tiče tvog spora sa "srpskom nacionalnom ideologijom", potraži drugog sagovornika za tu temu, ja svakako sa tobom neću igrati tvoj omiljeni kazališni komad "Šovinistička farsa".
 
Ja ne znam ko je žena, ali ovde je reč o njenoj kvalifikaciji. Ona ima ćagu da predaje te jezike ili jezik strancima, kome ih predaje, ne vidim da je od značaja, pogotovu što ona sama ne verujem da bira đake.

Како није од значаја? Па замисли да она на неким курсевима предаје српски као страни језик онима чији је матерњи бошњачки или хрватски, а онда у паузи између два часа/сата/сахата потписује Декларацију о заједничком језику. Зато сам покушавао наћи гдје ради тј. коме предаје српски као страни.

Хвала за „дајџест”, прегледавам чим стигнем. :ok:
 
Tipično orjunaško svitranje. Autor Lucić je podpisnik te deklaraTije, koja je svjesna provokacija (iste godine i isti mjesec i pod istim imenom je "obnarodovana" smušena pisanija kojoj je cilj negiranje hrvatskoga jezika- i upravo to, jer srpskom je odgovarao fantomski serbokroatizam, dok su bošnjački i crnogorski tek u pelenama i tim narodima i ne odgovara jasna profilacija norme, budući da i nemaju izrazitu i stoljetnu jezično-kulturnu baštinu).

Osobe koje su se osvrnule, učinile su to s pravom mjerom, jer šutjeti bi značilo slagati se, a pretvoriti to u nešto iznimno važno isto ne odgovara vrijednosti toga pamfleta. Konačno, stave li se na stranu političari, jezičari i pisci su stratosfera za kolumniste Novog lista, koji jest, usput, orjunaško glasilo kojeg bi osnivač Supilo odbacio s gađenjem.

Истим именом? Јесте ли то сад кренули у кривотворење оне из 1967. па ћете спалити све старе примјерке, а нови пријетисци „Декларације о називу и положају хрватскох књижевног језика” ће носити новопријетиснути наслов „Декларација о заједничком језику”?

Српском језику одговарало да се не зове српски? Машала! :dash:
 
[/B]

9TeDUj7.jpg

avarsko poreklo hrvata delom objašnjava njihov nedostatak kreativnosti u svemu osim u krvoločnosti
pa ne kažemo mi bez veze za hrvate da su šiptarima braća

iz istog su zavičaja!


ps. zanimljivo da se neki stari jezik, čini mi se protoavara zove Hurro-Urartian, huro-urartski...
 
Poslednja izmena:
Tipično orjunaško svitranje. Autor Lucić je podpisnik te deklaraTije, koja je svjesna provokacija (iste godine i isti mjesec i pod istim imenom je "obnarodovana" smušena pisanija kojoj je cilj negiranje hrvatskoga jezika- i upravo to, jer srpskom je odgovarao fantomski serbokroatizam, dok su bošnjački i crnogorski tek u pelenama i tim narodima i ne odgovara jasna profilacija norme, budući da i nemaju izrazitu i stoljetnu jezično-kulturnu baštinu).

Nemate, ruku na srce, ni vi. Sve ilirsko tj. srpsko katoličko prisvojili ste pa sad svirate pesmu plačkošu. Oteto prokleto. :kafa:
 
Znam da su u Zagrebu i Splitu Hrvati endemska vrsta pa se njihove agregacija jasno identifikuju - tako imamo selo Horvatovo (danas u Zagrebu, nekad kraj slovenskog Gradeca) i Hrvace kod Splita. Tako imamo Sase u Sremu, Srb u Lici, više čeških sela po jugoslovenskoj Panoniji itd.


Nikada nismo branili da negde dođu ljudi iz Hrvatske, bez obzira na veroispovest. Tako ih ima po Pešteru, kod Obrenovca, Novog Sada, ali ljude iz hrvatske primali su i u druge nehrvatske krajeve kao što je Kordun (Hrvatsko Selo), Baniju (Hrvatski Čuntić) i sam Zagreb (Horvati). Sve su to područja gde su ljudi iz Hrvatske bili prava retkost, dovoljno egzotičan pojam da se po njemu nazove naselje.


6PxZKGT.jpg
 
avarsko poreklo hrvata delom objašnjava njihov nedostatak kreativnosti u svemu osim u krvoločnosti
pa ne kažemo mi bez veze za hrvate da su šiptarima braća

iz istog su zavičaja!


ps. zanimljivo da se neki stari jezik, čini mi se protoavara zove Hurro-Urartian, huro-urartski...

Nema mesta takvim generalizacijama. Interesantno je da je više od pola dobrih glumaca iz Hrvatske ustvari srpske nacionalnosti, ali je cela priča o neslovenskom poreklu Hrvata vezana isključivo za njihove identitetske krize, za probleme u etnogenezi, odsustvo nacionalne kulture, nacionalnog mita, epa, usmenog predanja, običaja i tradicije.

Zato su oni i Bugari ti koji akademski silovito podržavaju priču o doseljavanju Slovena na Balkan. Kada se uspostavi paradigma o slovenskom autohtonizmu, Tatarobugari i Turkohorvati ideološki otpadaju kao padobranci sa zrelog maslačka sa slovenskog srpskog bića.
 

Опа, наиђох на прави мали свјетлуцави бисер:
Što ima normalnije od toga da su Hrvati nakon raspada Jugoslavije i Domovinskog rata željeli da njihov jezični standard bude što različitiji od srpskog?


Ја мислио хрватски стандард се темељи на тисућљетном тронарјечном блаблабла... кад оно јок! Само на жељи да буде што различитији од српског. Пих! :p

(Успут, сјећа ли се неко ко оно рече да су Хрвати и Срби један народ којег раздваја заједнички језик?)
 
Nema mesta takvim generalizacijama. Interesantno je da je više od pola dobrih glumaca iz Hrvatske ustvari srpske nacionalnosti, ali je cela priča o neslovenskom poreklu Hrvata vezana isključivo za njihove identitetske krize, za probleme u etnogenezi, odsustvo nacionalne kulture, nacionalnog mita, epa, usmenog predanja, običaja i tradicije.

Zato su oni i Bugari ti koji akademski silovito podržavaju priču o doseljavanju Slovena na Balkan. Kada se uspostavi paradigma o slovenskom autohtonizmu, Tatarobugari i Turkohorvati ideološki otpadaju kao padobranci sa zrelog maslačka sa slovenskog srpskog bića.

А зашто сад мешате Хрвате са српским конвертитима? То они булазне јер имају проблем са идентитетом.
 
Nema mesta takvim generalizacijama. Interesantno je da je više od pola dobrih glumaca iz Hrvatske ustvari srpske nacionalnosti, ali je cela priča o neslovenskom poreklu Hrvata vezana isključivo za njihove identitetske krize, za probleme u etnogenezi, odsustvo nacionalne kulture, nacionalnog mita, epa, usmenog predanja, običaja i tradicije.

Zato su oni i Bugari ti koji akademski silovito podržavaju priču o doseljavanju Slovena na Balkan. Kada se uspostavi paradigma o slovenskom autohtonizmu, Tatarobugari i Turkohorvati ideološki otpadaju kao padobranci sa zrelog maslačka sa slovenskog srpskog bića.

dakle negiraju 'slovenstvo' da bi sakrili srpsko u svojoj naciji, tako negiraju i paradigmu o slovenskom autohtonizmu, ali tvrdiš da to nema nikakve veze sa njihovim avarskim poreklom, da je to samo posledica krize identiteta :think:

ja mislim da je avarska konekcija realna
 
Мишљења господе из 18., 19. и 20. века по питању онога што се тиче раног средњег века, не значе ништа у одсуству неких доказа. Говорили су неки Хрвати и да почињу од Гота, кад се из тога могла извући нека полза, а својевремено су се и клели да су нам брађа рођена - а онда се десише 1941. и 1991. Свашта Хрвати причају.
 
Poslednja izmena:
Мишљења господе из 18., 19. и 20. века по не значе ништа у одсуству неких доказа. Говорили су неки Хрвати и да почињу од Гота, кад се из тога могла озвући нека полза, а својевремено су се и клели да су нам брађа рођена - а онда се десише 1941. и 1991. Свашта Хрвати причају.

Samo uz napomenu da Matija Petar Katančić nije Hrvat, niti se smatra Hrvatom.

katancic-s-perom.jpg


Slavonac Matija Petar Katančić, pesnik i arheolog, katolički sveštenik, profesor Univerziteta u Budimu, pisao je pred sam kraj XVIII veka (De Istro eiusque adcolis, Buda, 1798):

“Veoma je uobičajeno da naši Iliri sebe nazivaju Srbljima (Srblos), ne samo oni koji žive u Srbiji, nego i u celom Iliriku, pa čak i Daciji, naročito oni koji slede grčki zakon. Najprepoznatljiviji su po tome što sebe nazivaju Srblji, Srbljani”. "Nostris profecto Illyriis adeo id familiare est us Srblos passim se compellent, non Serviam incolentes modo, sed universum pene Illyricum, ac Daciam quoque, in primis qui Graecam sequuntur ecclesiam, qui per hoc maxime se ab ceteris distingui putant quod Srbli, Srblyani nuncupantur."

"Hrvati – ovo pričam po svom znanju – nas Trace (Race) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatno razlikujemo, zovu sve Vlasima". (Identitet Traci=Raci ustanovljuje ranije u knjizi.)
katancic.jpg

U istoj knjizi (budimsko izdanje 1798) piše Katančić da Crnogorci, Srbijanci, Bošnjaci i Srbi u Ugarskoj govore istim jezikom kojim i Dalmatinci, a da se od Hrvata razlikuju (str. 108).
katancic2.jpg


Na prethodnoj strani kaže:

"Dobro znamo da se i u prošlosti i danas Hrvati razlikuju od Dalmatinaca i domovinom i načinom govora". Tamo izrično piše: Perfecto et hodie Croatos ab Dalmatis et patria et loquendi ratione distinctos bene novimus.

Isti katolički klirik i književnik iz Slavonije Matija Katančić (1750-1825) napisao je prvi srpski štampani prevod Svetog pisma, kako kaže, ali ga Katančić nije zvao srpskim, već kaže da je to Sveto pismo "u jezik slavno-ilirički izgovora bosanskoga prinošeno". (Delo izašlo u Budimu 1831, posle njegove smrti).

Katancic.gif

Katančić pita: "A šta je uzrok da Iliri uz Jonsko more, Srbijanci, Bosanci, Raci koji žive u Ugarskoj na obe strane Dunava, istim dijalektom govore kojim i Dalmatinci, a od Hrvata se razlikuju? Svako zna kolika je daljina između Ilira koji žive na obalama Dunava i Dubrovčana, a ipak nema druge razlike u govoru nego da ih je rodila ista majka."

Приложио бих 128. страницу Катанчићеве књиге на којој се, у речима „Raczi, Thracum posteri” (Раци, трачански потомци), види истозначност појмова Траци, Трачани и Раци, Рашани:
 
Како није од значаја? Па замисли да она на неким курсевима предаје српски као страни језик онима чији је матерњи бошњачки или хрватски, а онда у паузи између два часа/сата/сахата потписује Декларацију о заједничком језику. Зато сам покушавао наћи гдје ради тј. коме предаје српски као страни.

Хвала за „дајџест”, прегледавам чим стигнем. :ok:

Ne verujem da je to slučaj. Opet ti kažem, ona ima takvu diplomu, da predaje srpski kao strani jezik onima kojima srpski nije maternji, a kome predaje i da li uopšte predaje to ne znamo. Ali da Bošnjacima i Hrvatima predaje srpski, to ne mogu ni da zamislim, pa to bi bilo sasvim besmisleno. Bošnjaci uče bošnjački, što bi učili srpski, kao maternjinji ili kao strani, u oba slučaja bi bilo glupo.

Gde je ta Rvatska?
Kod Leposavića.


А зашто сад мешате Хрвате са српским конвертитима? То они булазне јер имају проблем са идентитетом.
:) Pa ne možemo mi konvertitima da zabranimo da se izjašnjavaju kako oni hoće. ;) Nego to me podseti, kad god se neko čudi "zašto Srbi nemaju problema sa Hrvatima iz Istre, ja odgovorim "zato što samo oni i jesu Hrvati". Šalim se, naravno, ali kao što kaže stara indijanska poslovica "u svakoj šali ima malo šale".
 
Економист је пропагандно смеће. Још осећам горчину у устима подле читања њиховог одврстног чланка на тему употребе хемијског оружја у Сирији. Чланак је склепао неко ко није прочитао више о пет реченица на ову тему.
 
Evo jednog ozbiljnog clanka:
@haeul - obrati paznju na anglistiku i amerikanistiku;)

litika
Jedan ili četiri jezika?

Diskusija oko BCHS jezika ne treba se voditi koristeći se nepreciznim terminom „jezik“, već terminom „standardni jezik“ za koji moraju biti ispunjene konkretne karakteristike, kaže Christan Voß sa Humboldt Univerziteta.
Welttag des Buches 2014 Bosnien und Herzegowina (DW/A. Slavnic)

Pitanje da li ćemo jezike nasljednike srpskohrvatskoga nakon 1991. opisivati kao jedan ili četiri jezika stručne slavističke krugove dijeli već duže vremena: pobornici formalne lingvistike, koja se bavi proučavanjem gramatičkih struktura, zalažu se za to da se i dalje govori o jednom jeziku koji se govori u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji (stoga i alfabetskim redom „BCHS" jezik) dok pobornici sociolingvistike insistiraju na upotrebnim stavovima i simboličkoj vrijednosti jezika i polaze od četiri jezika.

Pojam standardnoga jezika

Diskusija oko BCHS jezika ne treba se voditi koristeći se nepreciznim terminom „jezik“, već terminom „standardni jezik“ za koji moraju biti ispunjene konkretne karakteristike: presjek sociopolitičkih i istovremeno jezičkih kriterija jasno nam stavlja do znanja da obje strane u sporu oko jednog ili četiri jezika raspolažu opravdanim argumentima.

Jedan standardni jezik mora posjedovati normativna djela (rječnik, gramatiku) i raspolagati polivalentnim rječničkim blagom, dakle mora biti u stanju da izrazi cjelokupno moderno znanje. Ovdje je važno napomenuti da su oba kriterija postepena, dakle ona se mogu nadograđivati: pogled na internetsku enciklopediju Wikipedia pokazuje nam kojom dinamikom danas raspolažu mali i manjinski jezici poput lužičkosrpskog i bretonskog ili dijalekti bez pisma kao niskonjemački. Oni svoju polivalenciju izgrađuju korak po korak, a broj članaka na Wikipediji im raste za nekoliko stotina, ponekad i za nekoliko hiljada članaka godišnje. Za bosanski i crnogorski možemo konstatirati da danas raspolažu normativnim djelima koja nisu postojala prije 25 godina.

Uz ovo dolazi i veoma važan vanjezički kriterij za standardni jezik, takozvana obligatnost, dakle obaveza provođenja norme. Pravila jednog standradnog jezika moraju biti kolektivno prihvaćena, a ova konstelacija nam je u suštini samo poznata iz moderne teritorijalne nacionalne države s obrazovnim monopolom i monopolom vlasti. Ovaj kriterij na posljetku vodi do toga da o statusu jezika ne odlučuju lingvisti i eksperti jezičke politike, već političari i državnici.

Važno je ovdje napomenuti i da se argument koji laici često potežu, a tiče se međusobne razumljivosti među jezicima, u stručnoj diskusiji oko standradnojezičnosti u suštini ne igra ulogu.

Model pluricentričnosti

Germanistička lingvistika razvila je u 1980-tim godinama prošloga stoljeća model pluricentričnosti kako bi opisala situaciju u zemljama njemačkoga govornog područja (Savezna Republika Njemačka, Njemačka Demokratska Republika, Austrija i Švicarska) koje – svaka za sebe – posjeduju vlastite nacionalne centre i instance koje definiraju standardnojezičku normu. Svako ko je u nekom bečkom restoranu držao meni u rukama poznaje ovakve male, uglavnom leksičke razlike.
Deutschland Christian Voß Professor Uni Humboldt Berlin (Privat)

Profesor Christian Voß je slavista i predavač na Univerzitetu Humboldt u Berlinu

Prenošenje ovoga modela na bivšu Jugoslaviju je u nekoliko aspekata problematično: s jedne strane su kulturne razlike u jugoslavenskoj pluricentrici još od srednjovjekovlja izraženije (rimsko-latinsko, nasuprot bizantsko-crkvenoslavenskom pokrštavanju Hrvatske i Srbije odnosno islamizaciji Bosne) od onih na njemačkome govornom području. Ovaj aspekt se od strane nacionalista tumači kao determinanta kulture (sve do dihotomije „Evropa nasuprot Balkanu"), za našu argumentaciju je on, pak, sporedan.

Implicitna, ali i nezaobilazna pretpostavka za pluricentričnost – dakle priznanje (ili barem prihvatanje) zajedničkoga jezika u pojedinim nacionalnim centrima – u jugoslavenskom slučaju ne postoji; stoga je germanistički sociolingvist Ulrich Ammon kao jedan od vodećih istraživača pluricentričnosti u svijetu svoj model razvio dalje te u posljednje vrijeme govori o specijalnom slučaju koji naziva „divided languages" („podijeljeni jezici").

O srpskohrvatskoj pluricentrici možemo govoriti samo u periodu od 1850. do 1967. godine. 1850. godina je vremenski početak srpsko-hrvatske jezičke konvergencije, daleko prije nego je jugoslavenstvo postalo relevantan politički projekt. Jezičko srpskohrvatstvo napušteno je Deklaracijom o položaju hrvatskoga jezika 1967. koja se mora gledati u kontekstu liberalizacijskih i renacionalizacijskih tendencija u Titovoj Jugoslaviji. Današnja jezička situacija dugotrajni je rezultat renacionalizacijske politike u Titovoj Jugoslaviji od druge polovine 1960-tih godina koja se svodila na logiku „jedna republika – jedna nacija – jedan jezik".

Pluricentrizam kao propast Jugoslavije?

Srpskohrvatski jezik je kao i jugoslavenstvo svoju legitimaciju izgubio u 1980-tim godinama. Srpskohrvatski odnosno jezičko pitanje je od 1960-tih do 1980-tih godina bilo enormno ispolitizirano, ali u svakome slučaju nije bilo odlučujući faktor za raspad Jugoslavije. Ovdje se možemo postaviti i drugo kontra-faktičko pitanje: bi li aktivnija jezička i kulturna politika u monarhističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji (od 1918. do 1941. i od 1944. do 1991.) – npr. stvaranjem radikalnog planskog jezika („jugoslavenskog esperanta“) koji bi u sebi sadržavao sve kompromise i prevladao dualnost ćiriličnog i latiničnog pisma – spasila jugoslavensku ideju? Zar ne vidimo i u današnjoj egzistencijalnoj krizi Evropske unije istu pojavu: nedostatak zajedničkih kulturnih i jezičkih supranacionalnih simbola čije rutinsko korištenje bi moglo izgraditi lojalnost prema EU?

Ocjena Deklaracije o zajedničkome jeziku

Onaj ko autom prolazi kroz države bivše Jugoslavije, poznaje širokorasprostranjeni vandalizam kojim se upravo u Bosni i Hercegovini ili na Kosovu sprejevima uništavaju putne oznake na dva pisma ili dva jezika kako bi se ograničile na jednu etnonacionalnu formu. Hoće li se Deklaracijom o zajedničkome jeziku ovaj vandalizam odobriti? Hoće li ova deklaracija dovesti do rješavanja konflikta oko ćiriličnih tabli u Vukovaru i smirivanju problema s manjinama? Može li se široko prisutna segregacija grupa stanovništva u Bosni i Hercegovini zaustaviti ako se zanemari kulturna različitost umjesto da se ona respektira?

Problematičnost Deklaracije o zajedničkome jeziku koju podržavaju eksponirani protivnici postjugoslavenskog nacionalizma i intelektualci cijenjeni u međunarodnim krugovima je njena velika podudarnost s ultranacionalističkim srpskim pozicijama: pamflet „Slovo o srpskom jeziku“ iz 1998. zastupa poziciju koje se mogla čuti i u 19. stoljeću: naime da je pluricentričnost koju opisujemo kao jugoslavensku odnosno kao BCHS u suštini čisto srpska. Zastupanje pluricentričnog modela na bivšu Jugoslaviju jača tako poziciju onih koji lingvističkim kriterijima delegitimiraju ili čak poriču postojanje susjednih nacija.

Čak i ako inicijativa oko ove deklaracije dolazi od najboljih intelektualaca civilnog društva u bivšoj Jugoslaviji, smatram je kao inostrani slavist malo djelotvornom s obzirom na to da će prije svega izazvati nacionalističke protureakcije bez davanja konkretnih prijedloga rješenja. Zapadna slavistika mirila se olahko s klišeom o nepopravljivim jezičkim nacionalistima na Balkanu u posljednjih 25 godina umjesto da prihvati racionalnost i hitno potrebnu emancipacijsku snagu jezičke politike. Brzo se zaboravlja da se debate o kulturnoj i jezičkoj sličnosti u stabilnim i dobrostojećim zapadnoevropskim državama vode na drugačiji način nego u posttraumatskim društvima kakvo je npr. Bosna i Hercegovina.

Primjer Republike Makedonije pokazuje da je stvaranje nacije („nation building"), koje je od 1944. nametnuto s vrha i bilo jako jezički naglašeno, dovelo do toga da Makedonija – za razliku od vremena između dva svjetska rata – nije više dio srpske mentalne mape.To dakle pokazuje kako konsekventna jezička politika u vanjskopolitičkome smislu može djelovati stabilizirajuće.

Kako se strana slavistika odnosi prema BCHS?

Za južnoslavističke katedre u inostranstvu preporučuje se striktno deskriptivna pozicija: stoga mi na Humboldtovom Univerzitetu u Berlinu u novijim studijskim pravilima upotrebljavamo jezičku formulaciju „BCHS jezici“. Onako kako se jezička praksa u anglistici i amerikanistici odvija striktno odvojeno, simultana nastava na BCHS jezicima se didaktički slabo može preporučiti. Ipak, naš cilj je našim studentima ponuditi široko obrazovanje i upoznati ih sa specifičnostima sva četiri BCHS jezika kako bi djelovali i kao kulturni posrednici.



Prof. dr. Christan Voß je šef Odjela za južnu slavistiku na Univerzitetu Humboldt u Berlinu.
http://www.dw.com/bs/jedan-ili-četiri-jezika/a-38267802
 
Кад Кристиан Вос уведе 'НАШЛЛБ језици' за немачки, онда нека слободно почне да користи и ту накараду од 'БЦХС' за српски. То што је његова нација осамнаестовековна творевина састављена од свакојаких германских племена, не значи да исто важи и за нас.
 
Poslednja izmena:
Evo jednog ozbiljnog clanka:

Озбиљан чланак? Ма хајде молим те! :D



Pitanje da li ćemo jezike nasljednike srpskohrvatskoga nakon 1991. opisivati kao jedan ili četiri jezika stručne slavističke krugove dijeli već duže vremena:
Језике насљеднике? Глупи Швабо, одмах се одао множином. :p



pobornici formalne lingvistike, koja se bavi proučavanjem gramatičkih struktura, zalažu se za to da se i dalje govori o jednom jeziku koji se govori u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji (stoga i alfabetskim redom „BCHS" jezik) dok pobornici sociolingvistike insistiraju na upotrebnim stavovima i simboličkoj vrijednosti jezika i polaze od četiri jezika.
Гос’н Вос би морао знати да социолингвистика није поддисциплина геологије, него (гле чуда!) управо лингвистике и да нешто никако не може лингвистички бити, а социолингвистички не бити (или обратно). Идиоми никако не могу бити лингвистички један језик, али социолингвистички 2 (или 4), баш као што 2+2 не може бити математички 4, али аритметички 5 (или 7).



Važno je ovdje napomenuti i da se argument koji laici često potežu, a tiče se međusobne razumljivosti među jezicima, u stručnoj diskusiji oko standradnojezičnosti u suštini ne igra ulogu.
Важно је напоменути, али не дај Боже да би стручни гос’н Вос објаснио зашто се „аргумент који лаици често потежу” налази у свакој боговетној стручној дефиницији језика – језик се у свакој дефиницији описује првенствено као средство споразумијевања.
Основно својство језика, дакле, у стручној дискусији не игра улогу? Пoпишaм му се на стручну дискусију. Лаички.



Za južnoslavističke katedre u inostranstvu preporučuje se striktno deskriptivna pozicija: stoga mi na Humboldtovom Univerzitetu u Berlinu u novijim studijskim pravilima upotrebljavamo jezičku formulaciju „BCHS jezici“. Onako kako se jezička praksa u anglistici i amerikanistici odvija striktno odvojeno, simultana nastava na BCHS jezicima se didaktički slabo može preporučiti. Ipak, naš cilj je našim studentima ponuditi široko obrazovanje i upoznati ih sa specifičnostima sva četiri BCHS jezika kako bi djelovali i kao kulturni posrednici.
На крају је потврдио оно што му се омакло на самом почетку, ипак су му то 4 језика. Само још да студентима објасни зашто их, кад су већ различити, не зове и различитим именима него их тако различите трпа под исто БЦХС име.



Prof. dr. Christan Voß je šef Odjela za južnu slavistiku na Univerzitetu Humboldt u Berlinu.
Шеф одјела за тужну славистику на Хумском свеучилишту у Брљину, рекао бих ја овако лаички. :p
 

Back
Top