Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 87.959
Srpska je nacionalna ideja imala vrlo jakog i opasnog neprijatelja preko strane mora, ali nisu joj ni unutrašnje okolnosti bile naklonjene; Pravoslavna crkva imala je ključni, centralni, identitetski, društveni i politički značaj kao epicentar Srpstva, zbog kojeg su Srbi druge vere dobrim delom bili i terani od Srpstva. Setimo se stava mnogih jerarha, u prvom redu Nikodima Milaša, o tome kako je Srpstvo i pravoslavlje neraskidivo. Klerikalci su zauzimali jasan stav da se tu ne radi o Srbima, već o Turcima i Latinima. To je srpsku naciju bilo gurnulo u gori položaj od, recimo Albanaca, koji nisu imali jednu od tri religije sa takvim značajem, pored toga što su veliku prednost imali kao language isolate, što ih je u izvesnoj meri zaokruživalo u odnosu na svoje helenske i slovenske susede. Da ni je pominjemo da je albanska nacija imala jednu vrlo blsku Veliku silu kao ključni faktor potpore, Austrougarsku. Srbi nisu imali tako moćnog saveznika vrlo blizu; nešto najbliže tome bi mogla biti Rusija, zemlja koja je bila em daleko, em u specifičnim situacijama (mislim na Krimski rat) ali u čijem ni interesu uopšte nije bio svetovni srpski narod, već pravoslavni. Naprotiv, Rusi su čak i borili protiv ideja koje su prvenstveno nosili Poljaci i Česi, jer je taj zapadnjački panslavizam po svojim mnogim formama suštinski bio i antiruski. Jednostavno, izlazilo je iz mogućnosti i strategije ruskih vitalnih interesa, dok je Albanija bila na predvorju povezivanja Austrougarske sa Solunom, odnosno prema Carigradu, a posebno u smeru sprečavanja izlaska Srbije na more (a ne zaboravimo ni da su Albanci imali u izvesoj meri i blagonaklonost samih Turaka)
Ostaje za pitanje kakva bi bila istorija ovog regiona da je Beč uzeo za se kao politiku da objedini srpsku naciju, pod srpskim imenom, kao što je veliki deo društvene nauke tada i predlagao. No, pretpostavljam da to nije bilo moguće, u prvom redu zahvaljujući Rimokatoličkoj crkvi (ako ne navodimo kao problem nedostatak spremnosti svih pravoslavaca da se pounijate ili pokatoliče)...
Da se vratim na poentu...srpsko ime nije pobedilo, a umesto neke velike srpske države bila je stvorena Jugoslavija. Kao kompromis određeni, uzima se da je to srpsko ili hrvatsko ime (za jezik). Jugoslavija; jedno izmišljeno ime; projekat koji ne naliči nijednoj jedinoj drugoj evropskoj naciji. Sve druge nastale su na temeljima viševekovne državne tradicije, pa i srednjovekovnih naziva. Projekat tzv. 'Jugoslavije', ne bi se mogao porediti ni sa američkim kolonijalnim nacijama, čak i kada bismo ignorisali specifične okolnosti i značaj migracije u poreklu društava i populacija tih zajednica.
Tako da je, tačno reći, za ovo naše područje mnogo šta je neobično, odnosno vrlo jedinstveno. Svim interesima koje sam pobrojao, treba dodati i podvući da se radi ovde o sudaru dve konfesije, rimokatoličke i pravoslavne, i uz šta god se to dešavalo ranije u Bosni, još i islama. To je jedinstveni primer izmešanosti i etnokonfesionalnih sudara zbog čega je, pored svih činilaca koji su sabotirali pokušaje nacionalnog objedinjenja, to samo po sebi bilo vrlo teško izvesti. I zato smo tu gde smo, pored nekakvih blesavih konstrukcija kao što je bio srpsko-hrvatsko-slovenački jezik u prvoj Jugoslaviji i ovde sada sa tim policentričnm jezikom. U ovoj totalnoj konfuziji, koja strance zbunjuje kada god dođu ovde i sa kojom se teško može porediti ijedan slični slučaj na planeti...
Ono što mene lično zapanjuje jeste kada nailazim na mnoge Srbe koji su fascinirani Ilirskim pokretom i 'ilirističkim' prethodnicima. Osnovna srž u celoj priči jeste Vatikanovo osvajanje slovenskog juga i, iako ne izvorno sa takvim zamislima, po svojoj značajnoj formi i posledicama, suštinski, projekat desrbizacije. Pored uobičajenog Sloven->Ilir->Hrvat, mogli bismo slobodno napisati i Srbin->Ilir->Hrvat.
Ostaje za pitanje kakva bi bila istorija ovog regiona da je Beč uzeo za se kao politiku da objedini srpsku naciju, pod srpskim imenom, kao što je veliki deo društvene nauke tada i predlagao. No, pretpostavljam da to nije bilo moguće, u prvom redu zahvaljujući Rimokatoličkoj crkvi (ako ne navodimo kao problem nedostatak spremnosti svih pravoslavaca da se pounijate ili pokatoliče)...
Da se vratim na poentu...srpsko ime nije pobedilo, a umesto neke velike srpske države bila je stvorena Jugoslavija. Kao kompromis određeni, uzima se da je to srpsko ili hrvatsko ime (za jezik). Jugoslavija; jedno izmišljeno ime; projekat koji ne naliči nijednoj jedinoj drugoj evropskoj naciji. Sve druge nastale su na temeljima viševekovne državne tradicije, pa i srednjovekovnih naziva. Projekat tzv. 'Jugoslavije', ne bi se mogao porediti ni sa američkim kolonijalnim nacijama, čak i kada bismo ignorisali specifične okolnosti i značaj migracije u poreklu društava i populacija tih zajednica.
Tako da je, tačno reći, za ovo naše područje mnogo šta je neobično, odnosno vrlo jedinstveno. Svim interesima koje sam pobrojao, treba dodati i podvući da se radi ovde o sudaru dve konfesije, rimokatoličke i pravoslavne, i uz šta god se to dešavalo ranije u Bosni, još i islama. To je jedinstveni primer izmešanosti i etnokonfesionalnih sudara zbog čega je, pored svih činilaca koji su sabotirali pokušaje nacionalnog objedinjenja, to samo po sebi bilo vrlo teško izvesti. I zato smo tu gde smo, pored nekakvih blesavih konstrukcija kao što je bio srpsko-hrvatsko-slovenački jezik u prvoj Jugoslaviji i ovde sada sa tim policentričnm jezikom. U ovoj totalnoj konfuziji, koja strance zbunjuje kada god dođu ovde i sa kojom se teško može porediti ijedan slični slučaj na planeti...
Ono što mene lično zapanjuje jeste kada nailazim na mnoge Srbe koji su fascinirani Ilirskim pokretom i 'ilirističkim' prethodnicima. Osnovna srž u celoj priči jeste Vatikanovo osvajanje slovenskog juga i, iako ne izvorno sa takvim zamislima, po svojoj značajnoj formi i posledicama, suštinski, projekat desrbizacije. Pored uobičajenog Sloven->Ilir->Hrvat, mogli bismo slobodno napisati i Srbin->Ilir->Hrvat.
Poslednja izmena: