Vredi, jer sve što postoji je povezano neraskidivim nitima. Ništa nije incognito. Reč “bog” velikim slovom “B” pišu samo dve vrste ljudi: vernici i oni koji se boje boga. Inače je dogovorna stvar u pitanju, uglavnom se piše malim slovom “B”, jer je titula, kao recimo “profesor”, a ako je neko vernik ili se boji nadbića onda piše velikim slovom “B”.
Moral u sebi, naročito po principu “ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi”, u sebi sadrži svako živo biće.
Sve što postoji mora imati tvorca, ili pak graditelja. Osim ako je sve što postoji večno. I u tom slučaju mora postojati tvorac, jer se sve vrti u krug. Najveći umovi su uvažavali postojanje tvorca, a majstori sa pivom u ruci su sve to negirali. Da su ti majstori bili pametniji od filozofa i mislilaca to naprosto može da bude kao što može da se napravi drveni šporet i da se u njemu lože drva. Nema nikakvog paradoksa, naročito ukoliko sve što postoji postoji oduvek, s tim što ciklično nastaje i nestaje, zbija se u jednu tačku i opet širi iz nje, kad sva samosvesna bića periodično padaju u san izazvan potpunim uništenjem prethodne apsolutne celine, kada prvoprobuđeno biće ponovo gradi sve svetove kada sve krene iz te jedne tačke. O čemu govorim? O ovome...
U nekom posve mračnom prostoru je svetlucala jedna mala iskra. Njen bezvremenski mir poremetio je jedan jedini impuls koji ju je uzdrmao izazvavši eksploziju. Njeni delići su se raspršili na sve strane. Počelo je da teče vreme. Iz njene sredine izletelo je nebrojeno mnogo svetlosnih bića, koja su se tek probudila iz dugog sna izazvanog pređašnjim uništenjem potpune celine. Svi su pospani i polusvesni, svi osim jednog koji je za sve ovo vreme bio polubudan; on je bio jedini nosilac svetlosti dok su svi ostali spavali. Njegova želja da obnovi pređašnju potpunu celinu je i izazvala taj impuls. U desnoj ruci je nosio baklju. Oprživši najbliže oko sebe, razbudio ih je i proglasio ih svojim saradnicima. Bilo ih je dvanaest i svi postadoše visokosvesni. Ostali ostadoše polupospani. Svi se zadržaše oko nosioca svetlosti. Egzistiraše u dokolici, dok od ostataka praiskre svetlosti izgradiše bezbrojne svetove, skupine bleštavih i tamnih kosmičkih tela okupljenih u nebrojene galaksije. Na njima sami od sebe iznikoše raznorazni oblici organskog života. Želeći da napuste dokolicu duhovnog postojanja, jedanaestorica od dvanaestorice pobegoše u materijalne svetove odvedovši sa sobom tri četvrtine ostalih podanika svetlosti. Svi doživeše pád u bedu materijalnog postojanja.
Duhovne stvari se ne dokazuju, one su same sebi dokaz. Duhovnost se ne može dokazivati materijalističkim stvarima.
Civilizacija pocev od najnizih stupnjeva ne bi postojala kada bi samo jedan dan vladala norma "ne cini drugima sto ne zelis sebi" a inace ni nesto nalik moralu uopste ne postoji oko nas barem u formi u kojoj se opisuje.
To mozda u nekom tvom carstvu iz jaslica,sto se ljudske civilizacije tice svako ko veruje u tvorca ne moze ni osnovnu skolu da zavrsi,tacnije pada u 5 razredu i ponavlja ga sve dok ne nauci za koliko i kada je nastala zemlja.
Odavno se zna pravilo da mozes da budes religiozan ili pametan.
Sto se samo po sebi namece da duhovnost nije tacna.