A šta ako nema najsitnije 'cigle'? Da se materija može do u 'beskonačno sitno' deliti, kao što se može do beskonačno veliko grupirati:
elementarne čestice u atome, pa molekule, pa zvezdani sistemi, pa galaksije, pa jato galaksija, pa......
I onda smo došli na tvoj mlin: Kao što kila našeg mozga 'stvara' inteligenciju, tako celi svemir ima svoju globalnu, kosmičku inteligenciju?
Ja sam uvjeren da galaksije ne popunjavaju beskonačan prostor već samo prostor ogromne ali KONAČNE veličine, jer ako se svemir širi nije se mogao beskonačno proširiti kojom se god brzinom širio u ovih nekoliko možda desetaka milijardi godina, nešto manje ili više svejedno.
Dakle ne grupira se materija beskonačno u sve veće i veće jedinice, negdje je KRAJ tome, garant.
Isto tako je slučaj i sa onim u sva manje i manje.
Nitko to ne zna da li se može beskonačno dijeliti materija na sve manje i manje, nemamo mi tehnologiju da bi to mogli saznati.
Ali zato postoji logika, ili metafizika, kojom se ja bavim (i Nikola Tesla se malo s time bavio ali prekratko vrijeme koliko znam), i ona nam može lako odgovoriti na pitanje može li se materija beskonačno dijeliti ili postoji najmanja cigla materije od koje jednostavno više manje nema, i to bez upotrebe mikroskopa ili bilo kojega instrumenta.
Prvo nijedna naša prostorna veličina nije beskonačna, znači nešto što je veliko recimo jedan metar nije beskonačno velika, nego KONAČNO velika, pa se shodno tome mora sastojati od KONAČNOGA broja jedinica, dakle moramo prije ili kasnije doći do zadnje najmanje "cigle" materije, od koje manje nema (to je daleko daleko manje od Planckove duljine).
Zatim, pošto se mi krećemo, MORA postojati PRVI POKRET, prvi impuls da bi se kretanje uopće dogodilo, a to znači opet da POSTOJI najmanje u materiji OD ČEGA kreće taj impuls prema sve većim i većim cjelinama, pa tako i do atoma i molekula, i do onda većim materijalnih objekata.
Nema za mene nikakvoga čuda u prirodi, ona isto funkcionira kao i recimo naš automobil, pokret započinje od najmanjih dijelova pa se dalje manifestira do sve većih i većih, do recimo kotača automobila, i TAKO započinje kretanje odnosno vožnja, ne može drukčije.
Kako bi bilo bedasto zbilja vjerovati da kada ne bi znali od koliko se dijelova automobil sastoji, da vjerujemo kako se automobil MOŽE beskonačno dijeliti na sve manje i manje dijelove, pa kako.kada postoji PRVI POKRET, koji se mora dogoditi u najmanjim dijelovima da bi se pokrenulo ono veće, znači postoje najmanji dijelovi automobila od kojih manjih jednostavno nema.
Ne moram ja ići to uopće provjeravati kod auomobila, ja po PRVOM POKRETU znam da je to tako jer se to vozilo kreće.
Isto tako KREĆE SE i materija, na isti način, znači ni tu ne moram provjeravati da li postoji najmanji dio jer MORA postojati zbog prvog pokreta, jer se i sva materija kreće.
A ono najmanje u materiji mora biti tako malo da nema ništa manje u sebi, znači nema dva dijela nego je samo jedan dio, a to znači da je taj dio NULTE DIMENZIJE.
Poredaš pored takvoga dijela još jedan, pa još, i tako koliko hoćeš, pa dobiješ i nešto subatomske veličine, pa atomske, pa molekule, pa onda organe, pa sve do planeta i zvijezda, čak možeš i beskonaćno dodavati, pa dobiješ zbilja nešto prostorno beskonačne dimenzije, a to je ja sam uvjeren naše prostor-vrijeme, koje nema kraja.
Uvjeren sam, da se naše prostor-vrijeme ne može beskonačno dijeliti na sve manje i manje, već da postoji najmanja "cigla", od koje se dalje u našoj dimenziji ne može, ali se može i te kako beskonačno dodavati sve više i više prostora, jer prostoru kraja nema, garant (svemir kao materija je samo za mene jedan mali sićušni dio toga zbilja ogromnoga doslovno beskonačnoga prostora u kojemu svi postojimo).
Nije bilo kratko, ali pokušao sam objasniti svoje viđenje kako ja gledam na našu stvarnost, pa možda sam u krivu, a možda sam i sasvim u pravu, nadam se. Pozdrav
i meni se to desilo, i dešava se...mada ne verujem da bi se desilo da je napisano malim početnim slovom.
