Nadajmo se da će ova tema biti češće posećivana i da će se govoriti više o knjigama, nego o nekim drugim temama. U to ime, da napišem (ukratko i površno) koju reč o delima Borislava Pekića koja sam čitao u prethodnoj godini.
Vreme čuda - Jedan od najboljih Pekićevih romana. Sudeći prema odlomcima iz dnevnika koji je vodio do detinjstva, delovi ovog romana su pisani još sredinom pedesetih, ali roman je objavljen tek 1965. godine. Konstrukcija rečenice zahteva ogromnu pažnju i koncentraciju, a tematika i suptilno provučena ideja antidogmatizma bistrinu uma i promišljanje. U prvom delu su opisana Isusova čuda iz drugačijeg ugla, a u drugom delu umiranje novozavetnih likova. Tako, Isusova čuda, sve i da imaju altruističku pozadinu, nemaju i pozitivan ishod. Na primer, Isus leči gubavku iz zaraženog dela grada, ona, izlečena, pokušava da se vrati među zdrave što joj ne uspeva jer su nepoverljivi prema izlečenju, ponovo je prognaju u zaraženi deo grada, da bi je na kraju i gubavci prognali iz svog dela jer im više ne pripada. Zanimljivo je to da se Pekić kasnije pokajao što je koristio lik Isusa Hrista kao simbol nametljivog čudotvorca, jer je, kako Pekić kaže, Isus ipak pozitivan istorijski lik. Poenta dela je, naravno, latentna kritika totalitarizma koji se nadahnjuje navodnim altruizmom. Jer, ako grešim, grešim sebe radi, nemoj silom da me popravljaš.
Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana - Najkraća Pekićeva novela napisana 1967. godine, a objavljena tek 1975, govori o umetničkom klizaču na ledu koji nastoji da pred nemačkom publikom za vreme Drugog svetskog rata izvede fantastičan skok, Ikarov let, kao odraz prkosa okupiranih naroda. Ipak, ne samo da ne uspeva izvesti fascinantan i ohrabrujući skok, već pada na stražnjicu i izaziva smeh publike. Ključni motiv dela je sujeta. Da Ikar nakon pada postiđeno izlazi iz sale, priznajući vlastiti neuspeh, sve bi bilo bolje. Ipak, on nastavlja svoju tačku i poklanja se publici koja njegov pad ne smatra greškom i neuspehom, već obesmišljavanjem borbe protiv okupatora, neminovnim neuspehom Ikara da dosegne visine.
Odbrana i poslednji dani - Jedan od glavnih motiva ove novele je sujeta, kao i u prethodnoj noveli, ali za razliku od prethodna dva dela, ovde je mitološki element gotovo neprisutan i delo je mnogo lakše i razumljivije. Novela je napisana kao ispovest srpskog emigranta koji živi u Nemačkoj i koji je osuđen za ubistvo koje nije počinio. Ali, ne samo da nije počinio ubistvo za koje će biti osuđen, već je skoro svaki gest pogrešno protumačen i celo delo je jedan veliki nesporazum. Inače, mnoge elemente ove novele ste videli u filmu Balkan ekspres, recimo, 'slučajna' saradnja sa okupatorima i tekst u novinama koji kompromituje glavnog junaka, iako ovaj nije ni bio svestan da 'sarađuje sa okupatorom'.
Kako upokojiti vampira - Jedan od najboljih Pekićevih romana, ujedno i jedan od najzahtevnijih. Roman u formi pisama koje Konrad Rutkovski, bivši SS oficir, šalje svoj prijatelju Himlaru. Naime, Rutkovski se posle dvadeset godina vratio u jugoslovenski gradić u kome je boravio za vremena rata i tu se priseća ratnog vremena i nedela počinjenih zarad ispravnih ciljeva. Svako pismo nosi naziv jednog filozofskog dela, od Platona i Aurelija pa do Ničea i Vitgenštajna. Ovde možda najbolje dolazi do izražaja Pekićeva nesvakidašnja erudicija i načitanost. Mislm da je uz Krležu Pekić najveći erudita naše književnosti.
Godine koje su pojeli skakavci - Trotomna Pekićeva ispovest o mladosti i godinama provedenim u zatvoru zbog organizovanja Saveza demokratske omladine Jugoslavje. Grubo rečeno, u prvoj knjizi se govori o isleđenju, u drugoj o suđenju, a u trećoj o zatvoru, mada je svaka knjiga prožeta mnoštvom propratnih tema. Rečju, govori se o lošoj strani totalitarnog jugoslovenskog realsocijalizma prvih godina posle rata. Delo nema formu romana, već se pisac neposredno obraća čitaocu, ali čini mi se da je baš ta forma najprirodnija Pekiću. Radi se o nesvakidašnjem, interesantnom i bogatom delu koje vredi pročitati bez obzira na kvantitet (1500 strana).
Besnilo - Najčitanije Pekićevo delo, spoj fantastične priče o apokaliptičnom svetu i suštinskih antropološkim problema savremenog čovečanstva. Iako je i ovaj roman 'dugačak' (preko 600 stranica), zanimljiv je i lako se čita, tako da bih ga preporučio čitaocima koji nisu voljni čitati 'teška i filozofska' Pekićeva dela. Budući da je ovaj roman najbolje ocenjen roman naše književnosti na Goodreadsu, verujem da će se većini dopasti.
Atlantida - Kao i Besnilo, i Atlantida je svojevrsni žanr-roman, zapravo, drugi deo antropološke trilogije. Zanimljiv roman, lako se čita, a kad pročitate Besnilo, uzećete Atlantidu i bez mojih preporuka.
1999 - Treći deo navodne trilogije (navodne, jer se može čitati i drugačijim redosledom, romani su samo idejno povezani, ne i tematski, tj. radnjom). Većina će reći da je kvalitetom lošiji od Besnila i Atlantide, što možda i jeste tačno, ali lošije ocene dolaze pre svega zbog drugačije forme. Dakle, 1999 nije pitak i zanimljiv kao prethodna dva romana, ali to ne znači da nije vredan i da ga ne treba čitati.
Sentimentalna povest Britanskog carstva - Ko želi čitati o istoriji Britanskog carstva (Engleske) pisanoj na zanimljiv način, ovo je delo za njega. Svi važniji događaji engleske istorije ispisani na beletristički način, ne govoreći samo o važnim istorijskim ličnostima, već i o životu običnog čoveka.
Novi Jerusalim - Delo sadrži pet novela smeštenih u različita vremenska razdoblja, od početka drugog milenijuma, pa do kraja trećeg. Umetnički vrhunac Pekićevog stvaralaštva, ko želi da upozna Pekića jednim kraćim delom, neka čita Novi Jerusalim.
Pisma iz tuđine - Stotinu pedeset 'pisama' u kojima se pravi paralela između engleskog i našeg društva. Na jedan humoristična način Pekić govori pre svega o našim manama i zabludama, ali i o shvatanjima, nazorima, mentalitetu i slično.
Navedoh mnogo dela, a jedva da sam polovinu prešao. Nisam čitao najznačajniji Pekićev roman, tj. nedovršeni ciklus o cincarskoj porodici Njegovan - Turjaški: Hodočašće Arsenija Njegovana, Zlatno runo i nedovršeni roman Graditelji. Nisam pročitao ni drame, Korespodencija i U Edenu, na istoku. Ipak, i ovo što sam pročitao je dovoljno da Pekića stavim na prvo mesto kao omiljenog pisca, ne toliko zbog umetničke vrednosti (ruku na srce, Pekić nije bio naročito talentovan pisac kao što su bili Kiš ili Crnjanski), koliko zbog filozofskog tona, kritike i objektivnosti. Mentalitetom smo slični pa mi odgovaraju njegova dela i njegov stil pisanja.
Ako neko želi da čita Pekića u celini, preporučio bih mu da počne sa Ikarom Gubelkijanom ili Odbranom, kao najkraćim novelama, ili sam Besnilom, kao najzanimljivijim delom, ali da istraje do kraja i pročita što više (rekao bih - sve, ali je to, s obzirom da celokupni Pekićevi rukopisi dostižu 25000 stranica, gotovo nemoguće).