Smrt

Naravno da govorim o svesti!
Glavna odlika uma je racionalnost koja nas i konstituiše kao mislena bića.
Paradoksalna ideja o autonomiji uma i izvorištu predstava sveta je neodrživa jer
demantuje hiletsku svest i noeme nastale delovanjem intencija noeza na hiletske senzacije...
Oziman ne zna,naravno,ove ozbiljne prepreke fantazijama Šopenhauera zasnovane na paradoksalnim idejama
Upanišade da je Univerzum u umu mislioca i na Kantovom kopernikanskom obrtu da su misli o svetu
autonomne te predstavljaju svet misli o svetu kako je to on komplikovano izrekao...
A u stvari je Kant time samo težio da objasni da um stvara i apriorne,uopštene misli koje ne postoje u
stvarnosti već su nam od pomoći za klasifikaciju i određenje aposteriornih misli...
Time je,veoma rano,kulturološki gledano u pogledu razvoja leksikologije,doznao da je jezik sredstvo i mišljenja,
a ne samo komunikativno sredstvo,jer misli ne nastaju bezrečno!
Dosta kasnije su fenomenolozi razjasnili kako nastaju misli...
Transcedentalno naše svesti je ono šta čini našu svest intencijalnom!
Intencijalnost naše svesti zapažamo samo u reflekciji noezama uma koje su prilagodljive,ali isto tako hilete su u stanju da razvrstavaju i
upoređuju sa sećanjima-dovode ih u vezu s odgovarajućim...
Intencijalnost niti je negacija,niti volja-samostalna je bezlična,ali sklona dejstvovanju i stalno napeta,ustremljena,željna...
Važno je shvatiti da ne reaguje na sadržaje uma različito već ih podržava...

Tako da su te Šopijeve Upanišade fantazije,asocijacije na hiletske sadržaje,dakle primitivna artikulacija sveta...:lol:
 
To možeš da filozofiraš samo dok si živ!:hahaha:
Šopenhauer više ne filozofira...Intuicija mi kaže da nije živko ni u stvari po sebi! I u predstavi o stvarima po sebi je otabačio!:sad2:;)

И ово је као аргумент. Шопенахуер није више жив. У јеее. Решен проблем. Сирови материјализам и позитивизам је одбрањен. Једино када би Шопенхауер био бесмртан тај "ингениозни" аргумент настао из "продубљеног размишљања" могао би бити оборен јел тако? :roll:

То је филозофија оних који гледају а који не размишљају. А када би уз гледање укључио и размишљање схватио би да изван сазнајуће свести нема простора, самим тим ни опростореног времена, самим тим нема ПРЕ И ПОСЛЕ сазнајуће свести него простор и време настају са буђењем исте. И нестају са њеним гашењем

Тако да је Шопенхауер пре буђења његове свести био у егзистенцији ствари по себи, која не познаје простор и време.

Dakle, jedino u odnosu na pojave pojmovi prestanka i trajanja nalaze svoju primenu, a ne u odnosu na ono što se u pojavama manifestuje, to jest u odnosu na suštinu-po-sebi stvari; zato, primenjeni na tu suštinu, ti pojmovi više nemaju nikakvog smisla. To se vidi i u činjenici da je nemoguće odgovoriti na pitanje koje polazi od tih vremenskih pojmova, i da je svaka tvrdnja u davanju takvog odgovora, svejedno s koje strane dolazila, izložena ubedljivim prigovorima. Mogli bismo, doduše, tvrditi da naša suština-po-sebi traje i posle smrti, zato što bi bilo pogrešno reći da ona propada; ali, mogli bismo isto tako da tvrdimo kako ona propada, zato što bi bilo pogrešno reći da ona traje i posle smrti; u stvari, tačno je i jedno i drugo. Tu bi se, dakle, moglo postaviti nešto nalik antinomiji. Međutim, ta bi antinomija počivala isključivo na negacijama. U njoj bi se subjektu suda odricala dva kontradiktorno suprotna predikata, ali samo zato što cela kategorija tih predikata ne bi bila primenljiva na taj subjekt. Ako se, međutim, njemu ta dva predikata odriču ne zajedno već pojedinačno, stiče se utisak da se kod njega dokazuje predikat kontradiktoran predikatu koji mu se odriče u tom trenutku. A to se zasniva na činjenici da se tu porede nesamerljive veličine, ukoliko nas problem premešta na teren koji ukida vreme, a ipak nam postavlja pitanje o vremenskim odrednicama, koje je, dakle, jednako pogrešno i pripisati i odreći subjektu; to upravo znači: problem je transcendentan. U tom smislu smrt ostaje tajna.

Шопенхауер

После смрти његовог тела , тамо је где је и био пре рођења. Он је сада егзистенција која не познаје простор и време. Ма колико то нама било непојмљиво то је оно што смо сви ми били под наводницима "пре" рођења и што ћемо бити после смрти.
А то што је таква егзистенција сазнању непојмљива је савим друга тема.

А као што рекох интуиција нам ипак отвара неке увиде у исту. Барем онима који су за интуицију способни.
Такви схватају да ма шта била егзистенција ствари по себи, оно што налазимо у самосвести и зовемо "ја" јесте од те грађе.
 
И ово је као аргумент. Шопенахуер није више жив. У јеее. Решен проблем. Сирови материјализам и позитивизам је одбрањен. Једино када би Шопенхауер био бесмртан тај "ингениозни" аргумент настао из "продубљеног размишљања" могао би бити оборен јел тако? :roll:

То је филозофија оних који гледају а који не размишљају. А када би уз гледање укључио и размишљање схватио би да изван сазнајуће свести нема простора, самим тим ни опростореног времена, самим тим нема ПРЕ И ПОСЛЕ сазнајуће свести него простор и време настају са буђењем исте. И нестају са њеним гашењем

Тако да је Шопенхауер пре буђења његове свести био у егзистенцији ствари по себи, која не познаје простор и време.



После смрти његовог тела , тамо је где је и био пре рођења. Он је сада егзистенција која не познаје простор и време. Ма колико то нама било непојмљиво то је оно што смо сви ми били под наводницима "пре" рођења и што ћемо бити после смрти.
А то што је таква егзистенција сазнању непојмљива је савим друга тема.

А као што рекох интуиција нам ипак отвара неке увиде у исту. Барем онима који су за интуицију способни.
Такви схватају да ма шта била егзистенција ствари по себи, оно што налазимо у самосвести и зовемо "ја" јесте од те грађе.

Ošo Šopi na zimovanje u Bardo Todol? Ljubi ga majka...:lol:
I ti kažeš da nisi religiozan?
Možda ako ne veruješ u ono šta pišeš...:mrgreen:
 
Za Šopenhauera je smrt samo »površni fenomen«, kojim se ne rešavamo metafizičkog zla, jer njime nije uopšte pogođena jedinstvena, nadindividualna volja, izvan prostora i vremena.
Smrt i rođenje samo su »vibracije« večno žive ideje, pa »kad umre čovek, propada, doduše, jedan svet, ali samo onaj koji on nosi u glavi«

...

šta kaže Šopi, kako se rešiti "metafizičkog zla"?

da li to ima veze sa ovim:

“Dok si živ, umri, onda radi šta god poželiš, sve je dobro.”

[Iz knjige "Hiljadu puteva do Zena", Robert Allen]

...

KRITERIJUM PO KOME STE MRTVI

Nikad nisam bio sam, sve dok nisam upoznao don Juana. On je rekao: "Otarasi se svojih prijatelja. Oni ti nikada neće dozvoliti da nezavisno deluješ - previše te dobro poznaju. Nikada nećeš moći doći iz levog polja s nečim... razornim." Don Juan mi je rekao da iznajmim sobu, što otrcaniju, to bolju. Nešto sa zelenim zidovima i zelenim zavesama koje smrde na mokraću i cigarete. "Ostani tamo", rekao je. "Budi sam dok ne umreš." Kazao sam mu da to ne mogu učiniti. Nisam želeo napustiti moje prijatelje. On je rekao: "Dobro, više nikada neću pričati s tobom." Mahnuo mi je zbogom, širok osmeh. Čoveče, kakvo olakšanje! Taj čudni stari čovek - taj Indijanac me oterao. Ciela stvar se tako fino završila.
Što sam se više približavao L. A., to sam postajao očajniji. Shvatio sam da dolazim kući - mojim "prijateljima". A zašto? Da vodim besmislene razgovore s onima koji me tako dobro poznaju. Da sedim na kauču pored telefona čekajući da me pozovu na zabavu. Beskonačno ponavljanje. Otišao sam u zelenu sobu i pozvao don Juana. "Hej, ne da mislim to uraditi nego sam i uradio - ali reci mi kriterijum po kome si mrtav." "Kada više ne mariš imaš li društvo ili si sam. To je kriterij po kome si mrtav." Trebalo mi je tri mjeseca da umrem. Penjao sam se na zidove očajan što mi prijatelji ne dolaze. Ali sam ostao. Na kraju sam se otarasio pretpostavki; ne poludiš zato što si sam. Poludiš zbog načina na koji živiš, to je sigurno. Na to možeš računati.

Castaneda

...

"Pokušajte da shvatite pravu vrednost nečega i neće vam biti potrebno da se odričete – jednostavno, samo će vam ispasti iz ruku."

De Melo
 
Trt-mrt-smrt. :)

Vreme je subjektivni doživljaj, kao što je bilo koji doživljaj. Ali vreme u predstavi smrti igra ključnu ulogu.
Ko god razmišlja o smrti, razmišlja i o vremenu.
1. U smrti nema doživljaj - ako ima onda nije smrt.
2, Pošto u smrti nema doživljaja, onda nema ni vremena.
3, Pošto nema ni doživljaja ni vremena, ona za subjekta ne može postojati ni kao doživljaj, a vreme van (svesnog - živog) subjekta ne postoji kao vreme koje ima ikakvog smisla i svrhe za tog subjekta.
Samim tim, sopstvena smrt ne može da postoji za subjekta, kako god shvatali termin postojanje.
Jedino što može postojati za subjekt je život. S tim što mi ne znamo šta je subjekat suštinski iako smo sami subjekat. Realnost nas uči da su psihičke i sve druge osobine subjekta promenljive, tako da kao subjekat možemo biti bilo ko. Tako se subjekat svodi na doživljaj kao opštu kategoriju bez obzira na različitost i promenljivost procesa koji ga indukuju, pa se i sam život svodi na doživljaj tih procesa, a sam subjekt iz ovoga može izvesti zaključak da život kao pojam je nešto bezlično i da su u njemu sadržani svi životi, odnosno, subjekti. Postavlja se pitanje kako može jedno u isto vreme živeti na više mesta. Odgovor je upravo u tom vremenu koga nema van subjekta. Ovo je nemoguće razumeti jer ne pripada subjektovom iskustvu realnosti, kao što i metafizičko ne pripada subjektovoj realnosti.

Radi ilustracije, može se napraviti misaoni eksperiment.
Pošto živite, dokaz ste sopstvene mogućnosti postojanja. Pošto smrt za vas ne može postojati kao iskustvo, hteli ne hteli, moramo zaključiti da je za nas moguć samo život. Ili pretpostaviti da nećemo nikada više živeti. Ali nikada za nas je nešto što je nemoguće pojmiti i prihvatiti, a to bi podrazumevalo i konačnost (čega god), to odbacujemo kao neverovatno.
Kada bismo pošli od pretpostavke da su svi ljudi oko nas nešto drugo što nema veze sa nama i našim životom, u beskonačnosti nečega (metafizičkog, jer je realno vreme vezano za konkretni subjekat) mi smo izvesni. Zamislite sada da prihvatimo ovu realnost onako kako smo je do sada prihvatali (bez metafizičke pozadine, odnosno da vreme teče van vas) i da se svi vaši životni procesi zaustave. U večnosti kako, trenutno doživljavamo večnost i beskonačnost, pre ili kasnije vi bi se ponovo pojavili kao subjekat. Zamislimo sada da su poklopi taj vaš život sa periodom kada će biti ponovo pokrenuti procesi o onom telu u kome ste bili. Šta onda imamo? Živela bi dvojica tebe?
Možemo da zamislimo i hipotetičku situaciju gde gledano realno, kopiramo totalno celu vašu fizičku strukturu koja nosi vaš život. Znači li to da ćete biti na dva mesta u isto vreme.
Na ovo ne možete imati odgovor ni shvatanje tražeći ga u realnosti.
Zapravo i jedan i drugi, a onda može i treći i milioniti itd, život može biti i jeste vaš. Ova zbunjujuća situacija je proizvod toga što naš subjektivni doživljaj vremena i prostora uzimamo kao nešto objektivno. Ovo zapravo govori da tvoja realnost nema blage veze sa metafizičkim procesima koji su u osnovi tvog života. Sličnost te metafizičke "mašine" sa ovim što doživljavaš je manja nego nula i jedinica sa slikom na tvome monitoru i zvukom na zvučnicima, jer i kompjuter i monitor pripadaju tvojoj realnosti. Ali mislim da primer dočarava kvalitativnu razliku.
Pošto ne možete ovo shvatiti niti zamisliti, najlakše je odbaciti. Ili poludite pokušavajući da svojim umom proniknete u nesaznajno. :)
 
Trt-mrt-smrt. :)

Vreme je subjektivni doživljaj, kao što je bilo koji doživljaj. Ali vreme u predstavi smrti igra ključnu ulogu.
Ko god razmišlja o smrti, razmišlja i o vremenu.
1. U smrti nema doživljaj - ako ima onda nije smrt.
2, Pošto u smrti nema doživljaja, onda nema ni vremena.
3, Pošto nema ni doživljaja ni vremena, ona za subjekta ne može postojati ni kao doživljaj, a vreme van (svesnog - živog) subjekta ne postoji kao vreme koje ima ikakvog smisla i svrhe za tog subjekta.
Samim tim, sopstvena smrt ne može da postoji za subjekta, kako god shvatali termin postojanje.
Jedino što može postojati za subjekt je život. S tim što mi ne znamo šta je subjekat suštinski iako smo sami subjekat. Realnost nas uči da su psihičke i sve druge osobine subjekta promenljive, tako da kao subjekat možemo biti bilo ko. Tako se subjekat svodi na doživljaj kao opštu kategoriju bez obzira na različitost i promenljivost procesa koji ga indukuju, pa se i sam život svodi na doživljaj tih procesa, a sam subjekt iz ovoga može izvesti zaključak da život kao pojam je nešto bezlično i da su u njemu sadržani svi životi, odnosno, subjekti. Postavlja se pitanje kako može jedno u isto vreme živeti na više mesta. Odgovor je upravo u tom vremenu koga nema van subjekta. Ovo je nemoguće razumeti jer ne pripada subjektovom iskustvu realnosti, kao što i metafizičko ne pripada subjektovoj realnosti.

Radi ilustracije, može se napraviti misaoni eksperiment.
Pošto živite, dokaz ste sopstvene mogućnosti postojanja. Pošto smrt za vas ne može postojati kao iskustvo, hteli ne hteli, moramo zaključiti da je za nas moguć samo život. Ili pretpostaviti da nećemo nikada više živeti. Ali nikada za nas je nešto što je nemoguće pojmiti i prihvatiti, a to bi podrazumevalo i konačnost (čega god), to odbacujemo kao neverovatno.
Kada bismo pošli od pretpostavke da su svi ljudi oko nas nešto drugo što nema veze sa nama i našim životom, u beskonačnosti nečega (metafizičkog, jer je realno vreme vezano za konkretni subjekat) mi smo izvesni. Zamislite sada da prihvatimo ovu realnost onako kako smo je do sada prihvatali (bez metafizičke pozadine, odnosno da vreme teče van vas) i da se svi vaši životni procesi zaustave. U večnosti kako, trenutno doživljavamo večnost i beskonačnost, pre ili kasnije vi bi se ponovo pojavili kao subjekat. Zamislimo sada da su poklopi taj vaš život sa periodom kada će biti ponovo pokrenuti procesi o onom telu u kome ste bili. Šta onda imamo? Živela bi dvojica tebe?
Možemo da zamislimo i hipotetičku situaciju gde gledano realno, kopiramo totalno celu vašu fizičku strukturu koja nosi vaš život. Znači li to da ćete biti na dva mesta u isto vreme.
Na ovo ne možete imati odgovor ni shvatanje tražeći ga u realnosti.
Zapravo i jedan i drugi, a onda može i treći i milioniti itd, život može biti i jeste vaš. Ova zbunjujuća situacija je proizvod toga što naš subjektivni doživljaj vremena i prostora uzimamo kao nešto objektivno. Ovo zapravo govori da tvoja realnost nema blage veze sa metafizičkim procesima koji su u osnovi tvog života. Sličnost te metafizičke "mašine" sa ovim što doživljavaš je manja nego nula i jedinica sa slikom na tvome monitoru i zvukom na zvučnicima, jer i kompjuter i monitor pripadaju tvojoj realnosti. Ali mislim da primer dočarava kvalitativnu razliku.
Pošto ne možete ovo shvatiti niti zamisliti, najlakše je odbaciti. Ili poludite pokušavajući da svojim umom proniknete u nesaznajno. :)
Smrt nije naše "stanje" niti nam je imanentna,a ni nešto objektivno-hiletsko!
Kad bi znao procese nastajanja fenomena u svojoj svesti,jasno bi ti bilo da ukidanje svesti je ukidanje i nastajanja fenomena!
Ukidanje svesti znači nesvesnost postojanja! Ende!
 
Smrt nije naše "stanje" niti nam je imanentna,a ni nešto objektivno-hiletsko!
Kad bi znao procese nastajanja fenomena u svojoj svesti,jasno bi ti bilo da ukidanje svesti je ukidanje i nastajanja fenomena!
Ukidanje svesti znači nesvesnost postojanja! Ende!

To i govorim.
Ali, da ne bude zabune, pošto je teško shvatiti i prihvatiti ono čega nema u iskustvu:
Ne znam da li sam cepidlaka, ali kada kažeš "nesvesnost postojanja", neko može da shvati kao, postojim a nisam toga svestan.
Postojanje i svest (zapravo cela realnost) su kategorije uma. Pa ako nemaš um (svest), onda i ne postojiš (pa to ne možeš ni da konstatuješ).
Sem ako se ne tvrdi da postoji postojanje van uma (vanumno). A filozofija to i tvrdi kao nesporno, samo što to naziva metafizičkim. Zapravo, pretpostavlja da um ne postoji sam za sebe, već da je rezultat procesa "nečega". Pa teško možemo da prihvatimo da je um rezultat "ničega" iako um odvajamo od materijalnog (makar i metefizičko-materijalnog). Teško se možemo složiti da je um "ništa". Zapravo, za subjekta, um je SVE.
 
Sad gledam što sam napisao i primetim: "Pa ako nemaš um (svest), onda i ne postojiš"
Pazi ovo - nemaš um.
Da nešto možeš da kažeš da nemaš ili imaš, mora tebe da ima. A nemanje svesti znači da nema tebe, pa ne možeš ni da nemaš (svest). :)
 
Smrt nije naše "stanje" niti nam je imanentna,a ni nešto objektivno-hiletsko!
Kad bi znao procese nastajanja fenomena u svojoj svesti,jasno bi ti bilo da ukidanje svesti je ukidanje i nastajanja fenomena!
Ukidanje svesti znači nesvesnost postojanja! Ende!

А кад би знао да су ти "процеси настајања феномена у свести" такође феномени у свести. И да ту последицом објашњаваш узрок. Тј примењујеш чисти "Petitio principii" или феноменима објашњаваш настанак феномена., онда би знао да са нестанком феномена, нестаје и феноменалног света. И да оно што остаје јесте метафизичка "ствар по себи" у коју ви научници можете само да бленете, јер сте везани за појавни објективни свет и ништа друго сем њега.

Зато је тешко читати када уздигнутог носа износите најосновније логичке грешке само да не би признали да постоје теме о суштини света и живота, којима узвишена вам наука не може да се бави и које треба препустити филозофији.
 
А кад би знао да су ти "процеси настајања феномена у свести" такође феномени у свести. И да ту последицом објашњаваш узрок. Тј примењујеш чисти "Petitio principii" или феноменима објашњаваш настанак феномена., онда би знао да са нестанком феномена, нестаје и феноменалног света. И да оно што остаје јесте метафизичка "ствар по себи" у коју ви научници можете само да бленете, јер сте везани за појавни објективни свет и ништа друго сем њега.

Зато је тешко читати када уздигнутог носа износите најосновније логичке грешке само да не би признали да постоје теме о суштини света и живота, којима узвишена вам наука не може да се бави и које треба препустити филозофији.
Misliš na noeme,a ja na noeze...
Idi vrati se u tvoj srednji vek Šopija...

- - - - - - - - - -

Proces nastajanja misli u svesti (bar u mojoj)nalik na preciznu reakciju s fankš vizardom
živog polja Ekscela samo daleko složenijim funkcijama i povezano sa milionima takvih polja
-kao da svaki molekul u čaši vode reaguje na svoj način koji je pravilan,logićan i ponovljiv!
To daleko prevazilazi našu glupu logiku...:mrgreen:
 
da, ali šta mislite o smrti?
da li je smrt "robijašnica i tamnovanje", ili "oslobađanje", ili... šta?
da li je filozofija "veština umiranja"?

Smrt je promena.
O kojoj nemamo pojma.

Neizvesnost, dakle.

Imaš gomilu pretpostavki.
Ali,recimo, uzmimo ovu: ukoliko stoji priča o reinkarnaciji, kako se tu uklapa priča o oslobađanju od potreba? Zar se samo ne ulazi u novi krug potreba?

Ateistima je najlakše, oni samo skliznu u nepostojanje :mrgreen:

A za ostale ide Šekspir.
 
znam da ne znamo, nego me zanima kako ko doživljava smrt (doživljava smrt lol), msm da to govori o čoveku.

ja smrt ponekad kapiram kao potpunu samoću i tišinu za koju se za života treba spremiti.
 
Smrt je nevidljiva granica između dva iskustva. Kao što si i sam shvati nikada nećeš doživjeti sopstvenu smrt. Smrt ćeš doživjeti jedino posmatranjem prestanka života nekog drugog tijela.
Smrt je kao kad iz jedne sobe uđeš u drugu. Pri tom, smrt jesu vrata. Kada izlaziš ostavljaš svu odjeću pred vratima. S druge strane se rađaš nag i oblačiš novi kostim.
Ono što se pri izlasku može desiti jeste da tijelo ostaje, kao što znamo, ostaje u sjećanjima drugih ljudi a njegova 'materija' se raspada jer u njemu nema prisustva duše koja ga je vitalizovala i održavala gravitaciju tjelesne cjeline ili enegetskog polja jedinke. Kada duša izađe kroz ta 'vrata' ona sa sobom nosi i memoriju, jer iako je tijelo ostalo u memoriji kolektiva, razum jedinke se zadržava uz dušu i izlazi sa njom kroz ta vrata. Razum se tad prečišćava, zaborav o prošlom životnom iskustvu nastupa i nova memorija se prikuplja od momenta začeća. Međutim, neka ubjeđenja koja su vladala nad čovjekom takođe su iznijeta zajedno sa razumom jer su i nastala i zaživjela u njemu. Stoga, u sledećem krugu inkarnacije, u re-inkarniranoj duši, unose se i ubjeđenja koja će da se aktiviraju kako bi onaj karmički dio re-inkarnacije mogao da se manifestuje, akako bi duša došla do samorealizacije a bez iskrivljenja iskonskih namjera. Re-inkarniraju dakle duša (koja je u prošlom životu nemanifestovana kao i ubjeđenja koja moraju da se ponovo prožive, u suprotnosti uloga: ako ste u ovom životu bili nasilnik u sledećem ćete morati biti žrtva nasilja... i sl. Tako će biti sve dok se ne isplati taj karmički dug, tj. dok se u srcu ne uzdigne Ljubav shvatajući gdje smo griješili.
 
Ali,recimo, uzmimo ovu: ukoliko stoji priča o reinkarnaciji, kako se tu uklapa priča o oslobađanju od potreba? Zar se samo ne ulazi u novi krug potreba?

Oslobađanje od potrebe nastaje kada se shvati priroda sopstva, kada se shvati da sve što jeste jeste u nama, u svemu što jeste.
Uzdizanjem nivoa svjesnosti otpušta i grč kojim nas potrebe uslovljavaju. Uistinu, postajane bez potreba je moguće ali je to sasvim drugi nivo svjesnosti od ovoga na čijem spektru mi bivstvujemo.
 
Ko god razmišlja o smrti, razmišlja i o vremenu.

2, Pošto u smrti nema doživljaja, onda nema ni vremena.

Jedino što može postojati za subjekt je život. kao subjekat možemo biti bilo ko.
,
. Odgovor je upravo u tom vremenu koga nema van subjekta.

misaoni eksperiment.
smrt za vas ne može postojati kao iskustvo,

Pošto ne možete ovo shvatiti niti zamisliti, najlakše je odbaciti. Ili poludite pokušavajući da svojim umom proniknete u nesaznajno. :)

Mi, kao jedino realno Biće (Svest ili Duša) znamo samo za neprekidno postojanje a to je život. Nikada smrt i nikada bolest. Smrt postoji samo za naše ego-svesno 'biće' koje nije ništa drugo do vrsta softvera. Taj naš 'softver' ili ego svest nastajao je postepeno kada smo počeli da ga instaliramo kao što se instalira operativni sistem (OS) u novokupljeni računar. Bez njega računar ne može raditi i bez njega (ego-svesti) mi nećemo imati dežurni program koji će umesto nas, Bića, donositi brze 'odluke' u toklu dnevnih događanja.
Tačnije, mi kao jedino realno Biće imamo sličan radni program na svim nivoima realnosti u nižem polu kreacije. Ovo znači u fizičkom svetu, Astralnom svetu itako dalje. Kada zaspimo taj radni program se isključi, kao kod današnjih računara i modernijih programa kada računar ide na spavanje. Tada mi kao Biće aktiviramo onaj radni program na svetu u koji odlazimo da nastavimo svoje aktivnosti...
Kada želimo da se vratimo nazad u ovaj svet, onda isključimo onaj tamošnji radni program a uključujemo ovaj ovdašnji.
Praktično spavao je samo naš deo uma, 'ego svest' ili dnevna svest, odnosno radni softver, kako ga nazvah. (Niko ga tako ne zove, to je meni kliknula ideja budući da je proces baš sličan.)

Šta se događa kod smrti fizičkog tela, tj. kada naše fizičko telo postane nefunkcionalno ili kada se naša misija ovde završi? Jednostavno potpuno isključimo ego svest ili ovdašnju radnu memoriju (OS) i taj deo uma odlazi na recikliranje ili brisanje. Mi tada svoju pažnju potpuno usmeravamo na radnu memoriju onog sveta, više realnosti, gde odlazimo.
Sa pozicije tamošnje radne memorije mi nigde nismo bili, nigde išli. Naš dolazak u fizičko telo sa poozicije više realnosti nije bio ništa drugo do li san. Sanjali smo da smo zemljoradnik, možda vozovođa, pilot, naučnik u vasionskom programu ili možda filozof...
Još jedna stvar koju smo odradili, odnosno tu je verovatno došao neko da nam okrene prekidač i isključi nam spoj sa fizičkim telom. Ukoliko odlazimo na višu realnost nego što je Astralni svet imali smo dve smrti odjednom. Isključena je i radna memorija zadužena za naše bivanje na Astralnom svetu i isključen je naš spoj sa Astralnim telom. Kvrcnuo je još jedan prekidač.

Mi kao Biće ne mislimo i mislima ne donosimo zaključke. Mi kao Biće ili Duša samo percepiramo i zato su nam potrebne radne memorije uma i sami um.
Um nema svest i ne misli iako proizvodi misli podstaknut emanacijom energije od strane nas kao Bića, Duše, Intelekt ima tu obavezu i funkciju da kreira misli.

Ništa nije nesaznajno, ništa nema tajne. Jedina tajna je u nama samima. Trebamo postati malo otvoreniji i početi istraživati svugde oko nas. Da ne odbacujemo nijedno polje na kojem se nešto može spoznati pa bilo da je nauka, religija, metafizika, magija... Naša predubeđenja i predrasude su naše najveće blokade od sagledavanja istine.
Tačnije, u nama nije narasla potreba za dubljim saznanjem i za samom istinom. Kada ta potreba bude dovoljno jaka onda nema vrata koja će ostati a da kroz njih ne promolimo glavu ma kako apsurdno bilo.
Kada je potreba tako jaka onda bismo dubili na glavi na vrhu avalskog tornja.

Kada krenemo iz jednog nivoa postojanja ili sveta na koji viši onda "putujemo kroz tunel." Da li je tačno budući da ljudi koji su imali iskustva blizu smrti tako prijavljuju? Ne nije istina. To je samo privid. To je samo proces našeg podizanja vlastitih vibracija na viši nivo iako nigde ne putujemo. Jer sve te realnosti operišu kao zasebna celina na odgovarajućim nivoima ili opsezima nivoa vibracija (oscilovanja), oni i nisu tamo negde daleko ili negde visoko na nebu. Sve te realnosti su praktično tu.
Uvek smo tu ali na drugom nivou postojanja ili vibracija.

Vreme ne postoji zbog nas Bića, već postoji zbog našeg uma. Naš um ne može drugačije funkcinisati i koristiti podatke ako nisu poređani u nekakvom redosledu, po vremenu. Postao bi dezorijentisan... Otuda, mi kao Biće ne trebamo vreme. Sa druge strane vremenski tok postoji i na ostalim nivoima nižeg pola kreacije, ali ti vremenski tokovi su međusobno različiti. Iz tog razloga ako se obratite nekom vidovnjaku može vam reći da na proleće imate veliki srećan događaj. I vi čekate a ono ništa, sve ostaje isto. Ne dogodi se ništa ni godine iza toga pa ni naredne desete godine. Zašto? Zato što je ta vidovita osoba videla događaj koji dolazi ali nije upoznata o načinima funkcionisanja viših realnosti. Događaj koji je krenuo prema vama bio je na drugačijem vremenskom zapisu i ovde će se pojaviti, recimo,tek za dvadeset godina...

Otuda, smrt je samo preusmerenje naše pažnje na određenu višu realnost, isključivanje dela uma koji je služio kao radna ili ego-memorija za ovaj svet i isključivanje našeg spoja sa fizičkim telom.

Naša radna memorija ovoga sveta, koju nazivamo svest iako to nije nikakva svest to nikada ne može saznati iako mi kao Biće, Duša to znamo.
Zato ljudi otvorenijih i širih pogleda na život mogu znati vreme svoje smrti? Kako? Pa to može svako ako u sebi ne neguje strah. Jednostavno neka dozvoli da to saznanje sklizne iz nas kao Bića (Duše) u našu nižu svest ili ego-biće. Recimo onako kako se to događa sa intuitivnim saznanjima na drugim poljima. Proces je upravo taj isti.

Zašto nam se ne dozvoli da ovde u fizičkom svetu možemo istovremeno videti i višu realnost?
Jednostavno što ne bismo znali gde se nalazimo trenutno. Da li smo sada na višoj ili na fizičkoj realnosti pa bi nam se dogodilo da smo u fizičkom svetu a hoćemo da poletimo sa krova višespratnice - budući da se na višim realnostima može i da leti. Uistinu ne na velikim udaljenostima, ali može.

Kako se ovo može znati?
Pa odgovor je pitanjem; Kako je neko naučio da igra fudbal tako majstorski i bravurozno?
Prvo, imao je strašnu želju da to čini. Drugo, došao je sa predispozicijama koje je i na unutarnjem svetu razvijao a opnda, posvetio je svo vreme igrajući fudbal na poljani iza kuće. Zapostavio je sve drugo ali ne i fudbal.
Slično je i sa spoznajom viših realnosti. Tu je ona potreba, tu je ona želja i tu je ljubav poduprti velikim radom i istraživanjima bez predrtasuda. Kada se sve spoji život je reaktivan na naša unutarnja stanja i vrata se otvaraju.
Tajni nema.
 
Poslednja izmena:
Smrt je promena.
O kojoj nemamo pojma.

Neizvesnost, dakle.

Imaš gomilu pretpostavki.
Ali,recimo, uzmimo ovu: ukoliko stoji priča o reinkarnaciji, kako se tu uklapa priča o oslobađanju od potreba? Zar se samo ne ulazi u novi krug potreba?

Ateistima je najlakše, oni samo skliznu u nepostojanje :mrgreen:

A za ostale ide Šekspir.

Premnogo je uticaja došlo ovde iz Budizma, Hinduizma i sličnih istočnjačkih mentalizovanja.
Čovek se ne može i ne treba oslobađati potreba koje ga u najvećem delu i podstiču na aktivnosti a sa time i na uzajamne odnose sa drugim ljudima iz kojih stiče iskustva i lagana saznanja o sebi.
Svesti svoje potrebe na optimalni nivo i razviti ljubav jeste osnovni zahtev za početak naših svesnih spoznaja viših realnosti.
Problem je kada počnemo preterivati pa nam je preokupacija naša lepota, izgled, bogatstvo a time zaboravimo na potrebe drugih oko nas.
Zato je neophodno ljubav u našim srcima kao osnovna mera naših mogućnosti da prodremo u tajne života...
 
..mene muči jedno lično zapažanje..ako se "vreme" koje dolazi posle života naziva smrt kako se onda zove "vreme" pre života?...isto smrt ili?
 

Back
Top