KESH
Buduća legenda
- Poruka
- 36.213
-
- Popularno:
- Zasto svi mrze Srbe, a ne mrze Hrvate...
- Илон Маск: На Западу ће пре или касније...
- "Правила Курана су ми важнија од закона...
- "Kako da ne šaljem besne poruke mužu?!"
- Apsolutno najbolja pesma 80-ih...
- Izborni rebus dela opozicije, bojkot u...
- 4 politički najkorektnija horoskopska...
- Novi dating app
- Perfektno žensko telo
- Poreklo vibratora
БОШЊАЧКА ЖЕЉА ЗА РАТОМ
- Začetnik teme Стари Хусар
- Datum pokretanja
Jennifer Jennin
Elita
- Poruka
- 19.736
Momak je odličan - nadati se da će dprijeti do bar poneke plitke glave, bez obzira na nacionalnost, naravno!
Milan od Gruze
Buduća legenda
- Poruka
- 46.321
Nije rulja tako nevina. Podmitljiva je i alava... na flasu ulja..
Znaju to ratni profiteri.
Zato je lako navlace na sibicu.
Jednom daju posao, jednom fotelju, jednom papire za trafiku ...i eto rata.
A ovca ne vidi, da ce sutra sve izgubiti...sve... ono sto je i ranije imao...i zenu,i decu, i ruku ,i nogu...
Tada Halilovica nece biti da s njim deli sudbinu. Bice zauzet nekom pevaljkom, da joj trpa pare medju sise.
A ti copaj slepce bez noge...zaboravljen od svih...gladan i zedan...go i bos...bez kuce i ukucana...
Znaju to ratni profiteri.
Zato je lako navlace na sibicu.
Jednom daju posao, jednom fotelju, jednom papire za trafiku ...i eto rata.
A ovca ne vidi, da ce sutra sve izgubiti...sve... ono sto je i ranije imao...i zenu,i decu, i ruku ,i nogu...
Tada Halilovica nece biti da s njim deli sudbinu. Bice zauzet nekom pevaljkom, da joj trpa pare medju sise.
A ti copaj slepce bez noge...zaboravljen od svih...gladan i zedan...go i bos...bez kuce i ukucana...
Poslednja izmena:
- Poruka
- 5.217
Јуре према Алаху.
Perperius
Veoma poznat
- Poruka
- 11.145
Bošnjaci su ubeđeni da su Srbi kukavice i da bi dobili rat bez problema jer sad "Više nema JNA a Bošnjaci imaju oružje". Samo takva zabluda bi ih mogla skupo koštati
Babunski
Aktivan član
- Poruka
- 1.756
Нису нормални. Желе још једном братоубилачки рат. Па до скоро су говорили да су Срби укључујући и њиховог "оца нације" Алију Изметбеговића.
cetka
Iskusan
- Poruka
- 5.217
Normalno kada su samo oni izrazili želju da očuvaju Jugoslaviju i uzgred, normalno jer je po HVO i inim formacijama bilo crnaca, mudžahedina i sličnih belosvetskih govana od kojih su mnogi ostavili kosti u Bosni i Hrvatskoj.
Perperius
Veoma poznat
- Poruka
- 11.145
Ko je imao želju da očuva Jugoslaviju?
0077
Elita
- Poruka
- 24.748
Ovi mudzosi bas resili da nestanu sa lica zemlje..da izgore ko licna
JankoTheGreat
Buduća legenda
- Poruka
- 27.326
O Sabornoj crkvi u Sarajevu i zlatnim ribicama
Sultan Abdul Aziz je poslao iz Carigrada pet stotina i šesnaest dukata kao svoj lični prilog, Pokroviteljstvo srpsko iz Beograda 500 dukata, srpski knez Mihajilo Obrenović se “isprsi” sa 150 dukata, te Jovo Marinović, predsjednik Srpskog sovjeta u Beogradu podari 52 dukata.
Izgradnja nove, odnosno Saborne srpske pravoslavne crkve (srpski: Саборнa црквa Рождества Пресвете Богородице) u Sarajevu počela je 25. juna 1863. godine, kad je postavljen kamen temeljac, a potpuno je dovršena 1874. godine. Prvi graditelj je bio neki neimar Andrija Vezenković. Zna se da je majstor Andrija bio iz Bitolja, odakle je sa sobom doveo svoju ekipu zidara. Kad je pregovarao sa sarajevskim vlastima zatražiše službenici da im pokaže bilo kakav plan ili barem detaljniji nacrt buduće pravoslavne crkve. On im je rekao da nikakva plana nema, ali ih je pristojno posavjetovao da ako žele vidjeti kako će crkva izgledati, neka lijepo odu i pogledaju crkve u Nišu i Smederevu. I zaista nova crkva u najstrožijem centru Sarajeva je sjedinila ljepotu spomenutih pravoslavnih hramova u Nišu i Smederevu, ali je “ispala” mnogo veća i ljepša od njih. Nije majstor Andrija dugo crkvu gradio, jer se te zime odlazeći obići familiju u Bitolju razboli i više iz postelje ne ustade. Pokoj mu neimarskoj duši!
Crkvu je nakon Andrijine iznenadne smrti dalje nastavio graditi majstor Andrej Damnjanović iz Velesa. Crkva je uglavnom završena 1868. godine, a dotadašnja gradnja je koštala preko 36.000 dukata. Poslije završetka gradnje valjalo je crkvu urediti. Pošto je država finansirala gradnju, bogatije Sarajlije su tri puta namjenski oporezivane, (kasnije je to u Titin vakat bio samodoprinos), a istine radi taj “crkveni porez” platiše i pravoslavci i muslimani i katolici i jevreji. Sultan Abdul Aziz je poslao iz Carigrada pet stotina i šesnaest dukata kao svoj lični prilog, Pokroviteljstvo srpsko iz Beograda 500 dukata, srpski knez Mihajilo Obrenović se “isprsi” sa 150 dukata, te Jovo Marinović, predsjednik Srpskog sovjeta u Beogradu podari 52 dukata.
Novac za uređenje crkve prilagali su srpski trgovci i bogatiji ljudi iz Beograda i Srbije, kao i Srbi iz Beča, Trsta i Dubrovnika. Zlato za crkveni krst i crkvenu jabuku dadoše žene imućnih sarajevskih pravoslavaca, trgovaca i zanatlija. One udate su skidale sa svojih ogrlica po dva dukata ili više, a sve imućnije cure (djevojke) dadoše po jedan dukat.
Kada se trebalo nabaviti olovo za pokrivanje krova i kubeta poznati trgovac Manojlo Jeftanović glasno reče: “Koliko god sav narod priloži, ja ću sam treću paru (trećinu).” Prekrasni ikonostas izradili su majstori umjetnici iz Rusije, a on je bez ikona koštao preko dvije hiljade dukata. Ikone su slikane u Sergejevskom manastiru kod Petrograda, a novac za tu namjenu su obezbijedili članovi ruske carske familije i ruska aristokracija.
Kad se je 1872. godine trebao namiriti konačni dug majstorima, u Rusiju su otišle poznate Sarajlije arhimandrit Savo Kosanović i trgovac Makso Despić i tamo su sakupili 1870 dukata. Tim su novcem plaćeni svi dugovi majstorima, a boga mi dosta i preostade. Kosanović i Despić donesoše iz Rusije ikonostas, desetak skupocjenih odeždi za sveštenike, te na desetine crkvenih knjiga i drugih potrebnih rekvizita koji se koriste na liturgijama.
Osvećenje nove pravoslavne crkve održano je na Ilindan, 2.augusta 1872. Godine u prisustvu preko deset hiljada ljudi, što je za tadašnje Sarajevo bio impozantan skup. Osvećenje crkve je izvršio mitropolit dabrobosanski Pajsije. Za vrijeme osvećenja u obližnjoj kući trgovca Sime Odavića sjedili su kraj prozora dvojica paša, sarajevski Asim Mustafa-paša i još neki paša, čije ime ne znam, a koji je službeno poslan sa čestitkama i prigodnim maksuzijama iz Carigrada, te uz njih dvojicu još desetine turskih velikodostojnika na službi u Šeheru. Prema historijskim, odnosno arhivskim zapisima, sarajevski muslimani su bili zastupljeni u jako velikom broju na osvećenju, a većina je za tu svečanu priliku donijela svoje poklone za novi pravoslavni hram, te novčane priloge, svako prema svojim mogućnostima.
Jedan od zaštitnih znakova Sarajeva i jedan od simbola nekadašnjeg nezaboravnog komšijskog života, a nikakvog suživota kako se danas govori, Saborna pravoslavna crkva nije u toku ovog zadnjeg rata nimalo oštećena. Moja je želja, a siguran sam i svih drugih dovlanetovaca da ta prelijepa građevina ostane dok ima i Sarajeva.
Jooooj, koliko sam se puta kao dijete naigrao u parku ispred Saborne crkve. U parku se jedno vrijeme nalazio bazen sa zlatnim ribicama koje su nas više mamile nego li gage, sapače i pliske pod slapovima Miljacke. Jednom sam pokušao uhvatiti malu zlatnu ribicu maštajući da ću je pustiti, pa će mi ispuniti tri velike dječije želje. No, na veliku sreću, moja jaranica i imenjakinja Nada Salom je na vrijeme krisnula: “Nadane, pazi eto parkaša!”Da me je parkaš uhvatio isteglio bi mi uši, a možda bi me svojim službenim štapom i dobro izmaris’o po stražnjici. Brko je to bio, čika Risto. Opasan parkaš s lukavim strategijama! Ma rođen za drota a la rahmetli Jažić, a ne za parkaša.
Koliko sam puta preskočio crkveni zid, čisto onako, samo da isprovociram čika crkvenjaka, kojem sam nažalost zaboravio ime, a koji je bio debeljuca, pa bi mu ja uvijek izmakao u zadnjem dijeliću sekunde. I sada su mi u ušima njegove zadihane riječi: „Ma, nadolijaćeš mi kad tad!“, a kad zatvorim oči „na ekranu“ i sada gledam njegovo tusto lice s kojeg se cijedi znoj i tamnosmeđu bradavicu na lijevoj gornjoj trepavici.
Preko puta Saborne crkve se nalazila slastičarna „Pijuk“, baš na mjestu današnje „Svjetlosti“. Slastičarev sin, Mujo Pijuk, bio je prava raja i rođeni harambaša. Stari mu je bio veoma škrt, pa Mujo, srca kao oveći regal, nije mogao maznuti kolača iz vitrine, ali je zato bio majstor da u sekundi, dok bi se stari samo okreni, otvori ladicu s pazarom, pa zagrabi. Nakon „obijanja Pijukove banke“ onako smo džuture ulazili i „maznutim“ novcem vlasnika slastičarne, baš kao bahata djeca američkih milionera, nonšalantno naručivali njegove goleme šampite, tulumbe i saharinski preslatki kadaif, sve po dinar po komadu. Taj smo slatki ugođaj zalivali limunadom bez traga limuna (ljimunad brez ljimun, a šeker ponesi na džep!) i led-ledenom bozom u kojoj je uvijek bilo ugrušaka kukuruznog, krupnije mljevenog brašna. Cerekali smo se i sladili tim haram-kolačima s pogledom na veliku crkvu, kako smo je nazivali. Na izlazu nam se Mujin stari uveliko zahvaljivao na napravljenom prometu. Uostalom, šta je tu i bilo tako loše? Lovuša iz ladice mu je bila na broju, opet na starom mjestu, samo što se u tim prigodama malkice smanjivao broj kolača iz vitrine. Ako nas je stari Pijuk proklinjao trebali smo mi svi lopovi za božju kaznu dobiti najmanje diabetes ili šećernu bolest tipa jedan. Onaj s boc-boc inzulinom! Koliko poznajem sadašnju zdravstvenu situaciju te naše slastičarske ekipe izgleda da stari nije nikad prokužio da je na zijanu. Još nema dijabetičara ili je kletva sa zadrškom.
Prvo je nestala slastičarna Pijuk, pa onda nestade i Mujo, pa nestade bazen sa zlatnim ribicama i svim željama koje su one sigurno bile u stanju ispunjavati, pa se polako i mi raziđosmo, a i dalje odlazimo, a Saborna crkva je i dalje u stavu mirno, na svom starom mjestu. Neka je, dok Sarajevo traje!
http://www.furaj.ba/clanak/o-sabornoj-crkvi-u-sarajevu-i-zlatnim-ribicama/
Sultan Abdul Aziz je poslao iz Carigrada pet stotina i šesnaest dukata kao svoj lični prilog, Pokroviteljstvo srpsko iz Beograda 500 dukata, srpski knez Mihajilo Obrenović se “isprsi” sa 150 dukata, te Jovo Marinović, predsjednik Srpskog sovjeta u Beogradu podari 52 dukata.
Izgradnja nove, odnosno Saborne srpske pravoslavne crkve (srpski: Саборнa црквa Рождества Пресвете Богородице) u Sarajevu počela je 25. juna 1863. godine, kad je postavljen kamen temeljac, a potpuno je dovršena 1874. godine. Prvi graditelj je bio neki neimar Andrija Vezenković. Zna se da je majstor Andrija bio iz Bitolja, odakle je sa sobom doveo svoju ekipu zidara. Kad je pregovarao sa sarajevskim vlastima zatražiše službenici da im pokaže bilo kakav plan ili barem detaljniji nacrt buduće pravoslavne crkve. On im je rekao da nikakva plana nema, ali ih je pristojno posavjetovao da ako žele vidjeti kako će crkva izgledati, neka lijepo odu i pogledaju crkve u Nišu i Smederevu. I zaista nova crkva u najstrožijem centru Sarajeva je sjedinila ljepotu spomenutih pravoslavnih hramova u Nišu i Smederevu, ali je “ispala” mnogo veća i ljepša od njih. Nije majstor Andrija dugo crkvu gradio, jer se te zime odlazeći obići familiju u Bitolju razboli i više iz postelje ne ustade. Pokoj mu neimarskoj duši!
Crkvu je nakon Andrijine iznenadne smrti dalje nastavio graditi majstor Andrej Damnjanović iz Velesa. Crkva je uglavnom završena 1868. godine, a dotadašnja gradnja je koštala preko 36.000 dukata. Poslije završetka gradnje valjalo je crkvu urediti. Pošto je država finansirala gradnju, bogatije Sarajlije su tri puta namjenski oporezivane, (kasnije je to u Titin vakat bio samodoprinos), a istine radi taj “crkveni porez” platiše i pravoslavci i muslimani i katolici i jevreji. Sultan Abdul Aziz je poslao iz Carigrada pet stotina i šesnaest dukata kao svoj lični prilog, Pokroviteljstvo srpsko iz Beograda 500 dukata, srpski knez Mihajilo Obrenović se “isprsi” sa 150 dukata, te Jovo Marinović, predsjednik Srpskog sovjeta u Beogradu podari 52 dukata.
Novac za uređenje crkve prilagali su srpski trgovci i bogatiji ljudi iz Beograda i Srbije, kao i Srbi iz Beča, Trsta i Dubrovnika. Zlato za crkveni krst i crkvenu jabuku dadoše žene imućnih sarajevskih pravoslavaca, trgovaca i zanatlija. One udate su skidale sa svojih ogrlica po dva dukata ili više, a sve imućnije cure (djevojke) dadoše po jedan dukat.
Kada se trebalo nabaviti olovo za pokrivanje krova i kubeta poznati trgovac Manojlo Jeftanović glasno reče: “Koliko god sav narod priloži, ja ću sam treću paru (trećinu).” Prekrasni ikonostas izradili su majstori umjetnici iz Rusije, a on je bez ikona koštao preko dvije hiljade dukata. Ikone su slikane u Sergejevskom manastiru kod Petrograda, a novac za tu namjenu su obezbijedili članovi ruske carske familije i ruska aristokracija.
Kad se je 1872. godine trebao namiriti konačni dug majstorima, u Rusiju su otišle poznate Sarajlije arhimandrit Savo Kosanović i trgovac Makso Despić i tamo su sakupili 1870 dukata. Tim su novcem plaćeni svi dugovi majstorima, a boga mi dosta i preostade. Kosanović i Despić donesoše iz Rusije ikonostas, desetak skupocjenih odeždi za sveštenike, te na desetine crkvenih knjiga i drugih potrebnih rekvizita koji se koriste na liturgijama.
Osvećenje nove pravoslavne crkve održano je na Ilindan, 2.augusta 1872. Godine u prisustvu preko deset hiljada ljudi, što je za tadašnje Sarajevo bio impozantan skup. Osvećenje crkve je izvršio mitropolit dabrobosanski Pajsije. Za vrijeme osvećenja u obližnjoj kući trgovca Sime Odavića sjedili su kraj prozora dvojica paša, sarajevski Asim Mustafa-paša i još neki paša, čije ime ne znam, a koji je službeno poslan sa čestitkama i prigodnim maksuzijama iz Carigrada, te uz njih dvojicu još desetine turskih velikodostojnika na službi u Šeheru. Prema historijskim, odnosno arhivskim zapisima, sarajevski muslimani su bili zastupljeni u jako velikom broju na osvećenju, a većina je za tu svečanu priliku donijela svoje poklone za novi pravoslavni hram, te novčane priloge, svako prema svojim mogućnostima.
Jedan od zaštitnih znakova Sarajeva i jedan od simbola nekadašnjeg nezaboravnog komšijskog života, a nikakvog suživota kako se danas govori, Saborna pravoslavna crkva nije u toku ovog zadnjeg rata nimalo oštećena. Moja je želja, a siguran sam i svih drugih dovlanetovaca da ta prelijepa građevina ostane dok ima i Sarajeva.
Jooooj, koliko sam se puta kao dijete naigrao u parku ispred Saborne crkve. U parku se jedno vrijeme nalazio bazen sa zlatnim ribicama koje su nas više mamile nego li gage, sapače i pliske pod slapovima Miljacke. Jednom sam pokušao uhvatiti malu zlatnu ribicu maštajući da ću je pustiti, pa će mi ispuniti tri velike dječije želje. No, na veliku sreću, moja jaranica i imenjakinja Nada Salom je na vrijeme krisnula: “Nadane, pazi eto parkaša!”Da me je parkaš uhvatio isteglio bi mi uši, a možda bi me svojim službenim štapom i dobro izmaris’o po stražnjici. Brko je to bio, čika Risto. Opasan parkaš s lukavim strategijama! Ma rođen za drota a la rahmetli Jažić, a ne za parkaša.
Koliko sam puta preskočio crkveni zid, čisto onako, samo da isprovociram čika crkvenjaka, kojem sam nažalost zaboravio ime, a koji je bio debeljuca, pa bi mu ja uvijek izmakao u zadnjem dijeliću sekunde. I sada su mi u ušima njegove zadihane riječi: „Ma, nadolijaćeš mi kad tad!“, a kad zatvorim oči „na ekranu“ i sada gledam njegovo tusto lice s kojeg se cijedi znoj i tamnosmeđu bradavicu na lijevoj gornjoj trepavici.
Preko puta Saborne crkve se nalazila slastičarna „Pijuk“, baš na mjestu današnje „Svjetlosti“. Slastičarev sin, Mujo Pijuk, bio je prava raja i rođeni harambaša. Stari mu je bio veoma škrt, pa Mujo, srca kao oveći regal, nije mogao maznuti kolača iz vitrine, ali je zato bio majstor da u sekundi, dok bi se stari samo okreni, otvori ladicu s pazarom, pa zagrabi. Nakon „obijanja Pijukove banke“ onako smo džuture ulazili i „maznutim“ novcem vlasnika slastičarne, baš kao bahata djeca američkih milionera, nonšalantno naručivali njegove goleme šampite, tulumbe i saharinski preslatki kadaif, sve po dinar po komadu. Taj smo slatki ugođaj zalivali limunadom bez traga limuna (ljimunad brez ljimun, a šeker ponesi na džep!) i led-ledenom bozom u kojoj je uvijek bilo ugrušaka kukuruznog, krupnije mljevenog brašna. Cerekali smo se i sladili tim haram-kolačima s pogledom na veliku crkvu, kako smo je nazivali. Na izlazu nam se Mujin stari uveliko zahvaljivao na napravljenom prometu. Uostalom, šta je tu i bilo tako loše? Lovuša iz ladice mu je bila na broju, opet na starom mjestu, samo što se u tim prigodama malkice smanjivao broj kolača iz vitrine. Ako nas je stari Pijuk proklinjao trebali smo mi svi lopovi za božju kaznu dobiti najmanje diabetes ili šećernu bolest tipa jedan. Onaj s boc-boc inzulinom! Koliko poznajem sadašnju zdravstvenu situaciju te naše slastičarske ekipe izgleda da stari nije nikad prokužio da je na zijanu. Još nema dijabetičara ili je kletva sa zadrškom.
Prvo je nestala slastičarna Pijuk, pa onda nestade i Mujo, pa nestade bazen sa zlatnim ribicama i svim željama koje su one sigurno bile u stanju ispunjavati, pa se polako i mi raziđosmo, a i dalje odlazimo, a Saborna crkva je i dalje u stavu mirno, na svom starom mjestu. Neka je, dok Sarajevo traje!
http://www.furaj.ba/clanak/o-sabornoj-crkvi-u-sarajevu-i-zlatnim-ribicama/
Slične teme
