GalebDzonatan
Primećen član
- Poruka
- 589
Ovu temu sam otvorio sa ciljem da se u njoj nadju ispovesti ljubavi umrlih i rodjenih i sve sa ciljem da jedni druge oplemenimo svojim najtananijim osecanjima te pomerimo granice maste i shvatanja cudesne igre zvane ljubav.U tom cilju postavicu jednu svoju ispovest o ljubavi koja odvec bese cudnovata jer se tu radilo o ljubavnom trouglu. Radi pojasnjenja, trougao su cinile dve katete, jedan covek i jedna zena u braku, i naravno ja-malena osnova. Formacija jednakokrakog ljubavnog trougla uzdizala se do iskricavih visina sve u ubedjenju kateta kako osnova misli da trougao ne postoji. Ova ispovest je sam svrseni cin kada sam svojom voljom rasturio formaciju prepustajuci katetama da se spoje i za uzvrat ocekujuci potpuno priznanje kateta o postojanju trougla, a koje ni dan danas nisam dobio u potpunosti. Jos i da kazem da izmedju osove i jedne od kateta (one blize meni) postoji cvrsta duhovna veza, toplo narucje u kome se kateta oseca nedodirljivo i uzviseno, o cemu svedoci i znacajan broj pesama za koje se nadam da se se jedared pojaviti i u formi knjige. Ja sada tragam za novom duzi i sanjam o jednoj predivnoj pravoj liniji i sebi kako pod malenim nagibom prilazim joj do potpunog preklapanja. Eh, prica bi se mogla razvezati i do ljubavnog cetvorougla unoseci u nju i virtuelnog ljubavnika koga sam ja proizvodom svoje intuicije i paranoicnih insinuacija izmislio, ali bi u tom slucaju sve bilo isuvise komplikovano i nadasve misticno. Radi se o tome da sam umesto muza doticne ljubavnice za jednu od kateta smatrao da je moj prijatelj. Sve ovo samo ide u prilog cinjenici koliko su zene carobne kada su u stanju da ostvare i tako slozene formacije kao sto su ljubavni trouglovi, mnogouglovi... Svaciji komentar je dobro dosao. To be continued (hope so)...
Ispovest...
Kada bi se nit ponovo spojila, izmedj tebe sto u mome srcu tinjas plavom svetloscu i tebe koja Sunce, lepse negoli ovozemaljsko, nosis u svome srcu rasipajuci ga osmehom...odvec znam da je sve igra stvaranja mozaika; porodica, prijatelji, poznanici, posao, jer je zivot poput reke koja ima svoj tok, od izvora ka uscu. I znam za potrebu dusa obdarenih silom koja tezi da se ostvari savrsena formacija, i u toj teznji potrebu da se nedostajuci deo postavi na svoje mesto. Stoga bicu nadasve iskren u pokusaju da ostvarim savrsenu formaciju kojoj i sam vecno tezim, verujuci u lepotu stvaranja i dar koji nosim u sebi.
Ja odista znam za vas dvoje i vama se divim. Ali pitam se zasto obmana?. Na ovakav nacin gubim prijatelja i gubim pogled na Sunce koje izgara citav horizont, a koje mami dusu jednog ukletog romantika poput mene. Kao sto onomad rekoh, ja svoja jedra usmerih ka dalekoj obecanoj zemlji, cekajuci pravo Sunce da grane, jer Sunce za koje misljah da je moje samo je moja zvezda vodilja na tom putu. Kao sto onomad rekoh u tvojim osecanjima prema njemu prepoznah radjanje Sunca u sred duge i hladne noci, a ta noc, to bejasmo ti i ja, i to svitanje, to misljah na tebe i njega. Cini mi se da si to ipak pogresno razumela te dozivela kao ironicno podsmevanje, sto nije stvarno tako.
Znam i za vase zavete cutanja i svetinje nad svetinjama jer prava ljubav je odista najveca svetinja, sam tvorac. S toga razumem i veo tajne kojim sam obvijen, razumem i igre maste i potragu za takozvanim «the missing peaces» Nadam se da u tebi jos uvek postoji trunka magnetizma istine, iako bih ja to radije nazvao duhovna rezonanca ili cak sindrim dva boba grozda Nadam se jer ovo pile od galeba, zovi kako hoces, odista ovim putem vise nece mognuti. Ovo pisem u trenutku dok jedra stoje opusteno, icekujuci novi nalet vetra i gledajuci u daleke zvezde, iscrtavajuci sebi neki sasvim drugaciji moguci kurs. Ne mogu sa ljudima koji obmanjuju te na taj nacin gradeci sebi veru u svetlost sutrasnjice. Ali mogu sa ljudima otvorenog srca i ljudima koji veruju da na Zemlji jos koja srca kucaju. Jer ovo zaista dovodi me do stanja kad postajem indigniran i kada pocinjem da zelim da ni delic svog vremena vise ne posvecujem ljudima koji ne razumeju sta odista znaci ziveti u harmoniji. Ne kazem da sam harmoniju postigao ali kazem da ni vas put ne vodi u harmoniju ukoliko ne shvatite o cemu govorim.
Vremenska distanca izmedju mojih misli i vase srece je par svetlosnih godina u korist misli i na tom putu ima cudesnog sveta neistrazenog. Vec vidim kako mi govoris «neka vremenska distanca medju nama ostane 20 godina a udaljenost medju nama par svetlosnih U tebi osecam vrline koje mi mogu pomoci da u tome uspem. Zato jos uvek i masem krilima k tebi Dodajem i da nisam osvetnik ali isto tako nisam ni mazohista, vec uvek nastojim da dobro i lose, lepo i ruzno iskoristim na najbolji nacin i prevazilazeci uvek samoga sebe gradim mozaik lepsi i formacije savrsenije. Tako je odvec bilo i onda kada nisi ni slutila niti verovala da je tako nesto moguce Tek kada se racionalno i iracionalno vezu istinom koja je uvek belo, tek tada se gazi putem koji kroz harmoniju vodi u vecnost. A istina je uvek ono sto osecamo jer nema osecaja laznog. Ja do istine eto dodjoh intuicijom. Rece mi da sam sanjao crno i belo, a to su dva jedina kontrasta. Sve ostalo su nijanse.
Na samom kraju, sve ovo sto sam rekao voleo bih da shvatis dobronamerno. Ostaje samo pitanje ko u sta veruje i kakvu viziju pred sobom ima.
Ispovest...
Kada bi se nit ponovo spojila, izmedj tebe sto u mome srcu tinjas plavom svetloscu i tebe koja Sunce, lepse negoli ovozemaljsko, nosis u svome srcu rasipajuci ga osmehom...odvec znam da je sve igra stvaranja mozaika; porodica, prijatelji, poznanici, posao, jer je zivot poput reke koja ima svoj tok, od izvora ka uscu. I znam za potrebu dusa obdarenih silom koja tezi da se ostvari savrsena formacija, i u toj teznji potrebu da se nedostajuci deo postavi na svoje mesto. Stoga bicu nadasve iskren u pokusaju da ostvarim savrsenu formaciju kojoj i sam vecno tezim, verujuci u lepotu stvaranja i dar koji nosim u sebi.
Ja odista znam za vas dvoje i vama se divim. Ali pitam se zasto obmana?. Na ovakav nacin gubim prijatelja i gubim pogled na Sunce koje izgara citav horizont, a koje mami dusu jednog ukletog romantika poput mene. Kao sto onomad rekoh, ja svoja jedra usmerih ka dalekoj obecanoj zemlji, cekajuci pravo Sunce da grane, jer Sunce za koje misljah da je moje samo je moja zvezda vodilja na tom putu. Kao sto onomad rekoh u tvojim osecanjima prema njemu prepoznah radjanje Sunca u sred duge i hladne noci, a ta noc, to bejasmo ti i ja, i to svitanje, to misljah na tebe i njega. Cini mi se da si to ipak pogresno razumela te dozivela kao ironicno podsmevanje, sto nije stvarno tako.
Znam i za vase zavete cutanja i svetinje nad svetinjama jer prava ljubav je odista najveca svetinja, sam tvorac. S toga razumem i veo tajne kojim sam obvijen, razumem i igre maste i potragu za takozvanim «the missing peaces» Nadam se da u tebi jos uvek postoji trunka magnetizma istine, iako bih ja to radije nazvao duhovna rezonanca ili cak sindrim dva boba grozda Nadam se jer ovo pile od galeba, zovi kako hoces, odista ovim putem vise nece mognuti. Ovo pisem u trenutku dok jedra stoje opusteno, icekujuci novi nalet vetra i gledajuci u daleke zvezde, iscrtavajuci sebi neki sasvim drugaciji moguci kurs. Ne mogu sa ljudima koji obmanjuju te na taj nacin gradeci sebi veru u svetlost sutrasnjice. Ali mogu sa ljudima otvorenog srca i ljudima koji veruju da na Zemlji jos koja srca kucaju. Jer ovo zaista dovodi me do stanja kad postajem indigniran i kada pocinjem da zelim da ni delic svog vremena vise ne posvecujem ljudima koji ne razumeju sta odista znaci ziveti u harmoniji. Ne kazem da sam harmoniju postigao ali kazem da ni vas put ne vodi u harmoniju ukoliko ne shvatite o cemu govorim.
Vremenska distanca izmedju mojih misli i vase srece je par svetlosnih godina u korist misli i na tom putu ima cudesnog sveta neistrazenog. Vec vidim kako mi govoris «neka vremenska distanca medju nama ostane 20 godina a udaljenost medju nama par svetlosnih U tebi osecam vrline koje mi mogu pomoci da u tome uspem. Zato jos uvek i masem krilima k tebi Dodajem i da nisam osvetnik ali isto tako nisam ni mazohista, vec uvek nastojim da dobro i lose, lepo i ruzno iskoristim na najbolji nacin i prevazilazeci uvek samoga sebe gradim mozaik lepsi i formacije savrsenije. Tako je odvec bilo i onda kada nisi ni slutila niti verovala da je tako nesto moguce Tek kada se racionalno i iracionalno vezu istinom koja je uvek belo, tek tada se gazi putem koji kroz harmoniju vodi u vecnost. A istina je uvek ono sto osecamo jer nema osecaja laznog. Ja do istine eto dodjoh intuicijom. Rece mi da sam sanjao crno i belo, a to su dva jedina kontrasta. Sve ostalo su nijanse.
Na samom kraju, sve ovo sto sam rekao voleo bih da shvatis dobronamerno. Ostaje samo pitanje ko u sta veruje i kakvu viziju pred sobom ima.