Fanatizam nije nikakav dokaz morala, nego znak da je previse onih kojima je zivot nepodnosljiv.
Fanatizam je ekstremni izraz nekog vida morala, njegova ekstremna verzija, koja vidi samo cilj oličen u odredjenoj etičkoj vrednosti i ništa osim toga. Nije im život nepodnošljiv, nego upravo podnošljiv zbog toga što imaju svrhu življenja za koju bi dali i svoj život. Ja lično nisam fanatik ali poznajem neke koji jesu, to nisu nesrećni i neispunjeni ljudi, već naprotiv ljudi koji žive samo zbog te jedne stvari, cilja, ideala, potpuno obuzeti i ispunjeni time, i dan i noč.
Fanatizam je nervno rastrojstvo, a ne moral.
Ne, baš naprotiv, fanatizam je potpuno ustrojstvo svih nervnih i duhovnih snaga, potpuna koncentracija, potpuna posvećenost i požrtvovanost delu. Čovek koji je nervno rastrojen ima rasutu volju, nije koncentrisan i usmeren, nije fanatičan.
Takodje tvoji amoralni misevi u sjenci, pardon, rupi, oni sve sto imaju, nemaju, za cas im se oduzme i konfiskuje, i to najprije ovi fanatici samoubice.
Ne bih se složio, amoralni ljudi vrlo često nisu miševi nego upravo suprotno, ljudi velikih kapaciteta spremni na sve da bi došli do nečega. Čak i najniži amoralni tip, neki ubica ili kakav sitan lopov, obično je hrabriji od nekog hiper moralnog puritanca. A da ne govorim o onima koji vladaju iz senke ili otvoreno, takvi amoralisti se tek ne mogu svrstati u red kukavica i miševa. Za amoralnost je zapravo potrebna neuporedivo veća hrabrost nego za moralizam. Ne može svako da bude lišen bilo kakvih uverenja, bilo kakve vezanosti za bilo koga, apsolutno sebičan i da sve podredjuje samo sebi i svom interesu. Takvi ljudi su demonizovani i nedovoljno pravilno proučeni usled preterano romantizacije moralnih ljudi. E sad što se tiče fanatika koji ubijaju i otimaju, ja volim i to, zanimljivo je i uzbudljivo, taj neki duh francuske revolucije i boljševizma itd.
U sustini Nietzsche ih drzi da su jednaki po vrijednosti, i jedni i drugi vece od novca ne poznaju. I sav zivot im je u strahu, lazima i najgadnijim kompromisima. Dovoljno je da padnu u ropstvo, pa da se jako proruznjaju.
Nisam siguran zašto amoralizam automatski povezuješ sa novcem i stavljaš ga samo u spektar novčanog dobitka. Ima mnogo visokih duhova koji su istovremeno bili potpuno amoralni. Recimo Gete, ili Volter, ili Karavadjo, ili Salvador Dali... da ne govorim o svim onim sjajnim i veoma sposobnim vladarima, poput Rišeljea, Katarine Mediči ili ekstremno hrabre Katerine Sforze koja je takodje bila potpuno lišena bilo kakvog morala. Recimo Čezare Bordžija, prototip renesanse amoralnosti je bio abnormalno hrabar i neustrašiv čovek, koji je svukao kardinalsku odoru da bi postao vojskovodja. Mada ne moramo ići samo u doba Rišeljea ili renesansne Italije, dovoljno je proučiti period Rimskog carstva pa uočiti da je recimo Cezar bio potpuno amoralan. Napoleon takodje, Aleksandar Veliki takodje itd. Neverovatno hrabri vojskovodja Gilles de Rais, desna ruka Jovanke Orleanke, bio je i pasionirani serijski ubica i silovatelj dece i prvi zabeleženi serijski ubica u istoriji. Vlad Cepeš (Drakul) je bio neustrašiv ratnik, a lišen morala, Miloš Obrenović takodje. Oda Nobunaga, ujedinitelj Japana bio je surov i beskrupulozan čovek i ubica. Vizantijska carica Irina koja je pobedila ikonoborce je rodjenog sina oslepela da bi se domogla trona. Napoleon je recimo da bi došao na vlast zabio nož u ledja čoveku koji ga je svojevremeno spasao sigurnog izgnanstva. Ovi ljudi koje sam nabrojao (a bilo ih je mnogo) nisu bili neki niski duhovi i kukavice, iako su bili amoralni.
Svetska istorija veoma često nije primer nekog visokog morala i poštenja (bar onaj njen zanimljiviji deo), ali je zato i zanimljiva.
E sad, svakako postoje i oni drugi, niži tipovi amoralizma zbog novca, ali ja nekako cenim i taj trgovački, gusarski duh pohlepe, berze, Vol Strita, niskih strasti, uživanja, rušenja svih konvencija, razvrata. Naftni baroni, lovci na zlato, berzanski manipulanti, kockari... sve to vrlo cenim. A i za ove ljude se ne može reći da su kukavice i bez duha, zapravo oni imaju više duha od mnogih drugih. Tako da ne znam o čemu pričaš.