Kraljevski put

coco bill

Veoma poznat
Poruka
10.012
Koji je pravi put, prava metoda rada na sebi? Koliko puta smo čuli ili upitali sami sebe: "Koji put izabrati? Toliko ih ima!"
Često čujemo i onu uzrečicu: "Koliko ljudi, toliko puteva!"
Nije li to malo previše? Pa i ne, jer svaki čovek je drugačiji u svojoj originalnosti.

No, ono što je bitno je, da put kojeg izaberemo bude put celovitog čoveka. Ovakav put je integralan, tj. ima uticaj na sve tri grane čovekova stvaralaštva: estetiku, etiku i logiku. Ovakav put istovremeno utiče na, i integrira sva tri središta delovanja čoveka: telo, srce i um. Ono što je najvažnije je da ovakvim načinom rada na sebi istovremeno razvijamo i posebno delatno središte – svesnost, dakle centar prosuđivanja kroz koji, neidentifikacijom i ne osuđujući, pratimo i upravljamo našim čulima, emocijama i mislima. Ovim se postiže priprema za razvoj čovekove suštine, pravog, istinskog i stalnog "Ja".

Zamislimo da je nekad, u drevna vremena postojalo određeno znanje, iskonska Tradicija; jedan skup metoda koji je u načelu bio jednak za sve, tj. principi rada ovog učenja su bili vrlo slični za sve koji su bili spremni krenuti na put samorazvoja. Sve što je ostalo od ovog iskonskog znanja možda se s vremenom iskvarilo gotovo do neprepoznatljivosti (izgubilo u prevodu), možda pod pritiscima potisnulo u tajnost, a možda i namerno vekovima skrivalo od čovečanstva, barem velike većine njih.
Manji delovi ovog učenja, sačuvani su u današnjim velikim religijama samo delimično, i opet tako skriveni u dvosmislenosti i u "rečima iza reči" da ih danas može prepoznati tek nekolicina iniciranih (npr. prema ranohrišćanskom patrističkom nauku biblijski tekst u sebi istovremeno sadrži doslovni, moralni i mistički smisao). Gurđijev kaže u "U potrazi za čudesnim" od Uspenskog :

"Morate razumjeti da se svaka prava religija, to jest ona koji je stvorena od strane učenih ljudi i u određenu svrhu, sastoji od dva dijela. Jedan dio uči što se treba raditi. Taj dio postaje zajedničko znanje i tijekom vremena je iskrivljen i odstupa od izvornika. Drugi dio uči kako raditi ono što se u prvom dijelu uči. Ovaj dio se čuva u tajnosti u posebnim školama i uz njegovu pomoć uvijek je moguće ispraviti ono što je iskrivljeno u prvom dijelu ili vratiti ono što je zaboravljeno. Od desetaka samostana jedan je škola."


Delove učenja ove škole prepoznajemo po sličnostima u obredima različitih religija ili u sličnosti poruka svetaca i proroka naizgled različitih religija; npr. najbitnija poruka gotovo svake religijske tradicije je da je suština duhovnog u nama samima - ljubav.

Razumevanje drevne zapadne i istočne misli govori nam da ljubav potiče ljude da izraze svoju duhovnost na tri glavna načina: znanjem, delovanjem i osećajima.
U Hrišćanskoj filozofiji, ti načini obično su povezani s atributima Boga. Bog je konačna Istina, Dobrota i Lepota, a ove osobine privlače ljude na Put Istine, Put Dobrote, i Put Lepote. Još stariji sistem indijske filozofije opisuje ova tri načina kao yoge (discipline) ili marge (staze); ovi putevi se sastoje od jnane (znanja ili mudrosti), karme (akcije ili služenja), i bhakti (predanost i obožavanje). Oba, istočni i zapadni sistem, shvaćaju da sva tri načina nalaze neki stepen izražavanja u svima nama, ali i da će u pojedinom trenutku nekoga više privlačiti prvi, drugi ili treći put.

Gledano iz praktičnog ugla, ovo učenje možemo prepoznati – ako ne u celosti, onda barem delimično – u nekoliko puteva raznih religija, kao što su npr. raja yoga u hinduističkoj filozofiji joge ili asketskim tradicijama praktikovanim u manastirima hrišćanskog Istoka (hesihazam).

Patanjalijeva raja yoga ili raja marga (sanskrt. raja = kralj; raja marga = kraljevski put) integralni je put sjedinjavanja s Bogom i često ju se smatra kompletnim putem joge jer se istovremeno usredsređuje na kontrolu uma i tela: putem različitih vežbi postiže se sjedinjenje uma, tela i duha.

Hesihazam (grč. hesihia = mirovanje, tihovanje), koji kao mistično telo Pravoslavne Crkve nalazimo npr. u manastirima Svete Gore u Grčkoj, sledi nauke Pustinjskih Otaca ranog hrišćanstva, prema kojima se "svetac ne rađa kao sveti, već svetim postaje za života". Sami Pustinjski Oci ovo su učenje nazivali Kraljevskim Putem, a praksu hezihije najbolje opisuju reči samih monaha:

Očišćen od svega vanjskog i nakon što je pomoću delatne vrline ovladao čulima, um se smiruje nepokretan u srcu, usredotočivši svoj pogled u središte. Tamo prima mentalne iluminacije, kao bljeskove munja, i tako skuplja Božansko razumevanje.
(patrijarh Kallistos; iz komentara Philokalie/ Dobrotoljublja)


Prema učenju Gurđijeva sve tradicionalne puteve možemo podeliti na tri puta: Put fakira, Put monaha i Put jogija. Ovi putevi se naravno, poklapaju sa tri duhovna puta navedena ranije u tekstu. No, ono što je specifično za Gurđijeva je, da je on prvi Zapadu predstavio i vlastitu metodu Rada na sebi, koju je nazvao Četvrti Put ili jednostavno – Rad. Rad je jednostavno opisao sam Gurđijev:

[…]početak četvrtog puta je lakši od početka puta fakira, monaha i jogija. Postoji mogućnost rada na četvrtom putu i u isto vrijeme ostati u uobičajenim uvjetima života, nastavljajući svoje uobičajene poslove, odnose sa ljudima, ne odustajući od bilo čega što smo do tada sljedili. Čak naprotiv, uvjeti života u kojima je čovjek na početku svog rada, u kome ga, da tako kažem, rad sam pronalazi, su najbolji mogući za njega.[…] Četvrti put se ponekad naziva Put lukavog čovjeka. ‘Lukav čovjek’ zna neke tajne koje fakiri, monasi i jogiji ne znaju. […] Čovek koji slijedi četvrti put zna sasvim određeno koje su mu supstance potrebne za njegove ciljeve i zna da se te supstance mogu proizvesti u tijelu za mjesec dana tjelesne patnje, za tjedan dana emocionalnih napora ili u jednom danu mentalnim vježbama — kao i to, da se one mogu uvesti u organizam izvana, ako se zna kako. I tako, umjesto cijelog dana vježbanja jogija, tjedan dana molitve redovnika ili mjesec dana samo-mučenja koje radi fakir, on se jednostavno pripremi i proguta malu pilulu koja sadrži sve supstance koje želi, i na taj način, bez gubitka vremena, on postiže potrebne rezultate.
(Gurđijev, citiran od Uspenskog; "U Potrazi Za Čudesnim")

Jedino integracijom puteva dobijamo ono ključno, put razumevanja. Šta to znači? Razumevanje donosi objektivnost. Na primer: gledajući objektivno na naše greške, učimo iz njih. Tako jedan redovnik koji moli po celi božji dan u strahu od paklenih muka koje ga čekaju nakon smrti – na Putu Dobrote, na Putu monaha, na putu bhakti yoge, nazovimo to kako god hoćemo – je rob, jer njegova vera u Boga, iako spontana, je slepa, nije utemeljena u razumevanju sebe i svega što jeste. Radeći na sebi samo delimično, ne razvijamo celovitost sebe. Ako čovek razvija samo jednu stranu svog bića, ne može biti potpuno objektivan i iskren prema samom sebi. Ovakvo razumevanje ključ je unutrašnje, psihološke transformacije. Jedino ovakva, psihološka promena vredna je Rada na sebi.

Gledajući Rad kao integralni put razvoja, možemo reći da takav put treba sadržavati sledeće metode:

- ekonomija, štednja vlastite energije (u ovo spada i sublimacija tj. ispravno korištenje seksualne energije)

- buđenje srca (savesti)

- transcendiranje uma tj. uobičajenih mentalnih obrazaca.

Možemo reći da je cilj Rada ovladavanje i upravljanje svih vrsta naših energija: fizičke, emocionalne i mentalne iz jednog permanentnog centra postojanja – ovo se npr. u terminologiji Četvrtog Puta naziva stvaranje "magnetskog centra". Tek tada je moguć daljnji rad na višim (možda bi bilo tačnije reći nesvesnim) centrima/energijama, tj. na duhovnom razvoju čoveka. Još jednom, Gurđijev:

Ovo učenje se razlikuje od mnogih drugih zbog činjenice da potvrđuje da viši centri postoje u čoveku, te da su u potpunosti razvijeni. Niži centri su ti koji nisu razvijeni. Upravo ta nerazvijenost ili nepotpuno funkcioniranje nižih centara je ono što nam onemogućava korištenje rada viših centara. […] Samo iz opisa mističnih iskustava, stanja ekstaza, znamo za tu vezu. Ta stanja se mogu dogoditi na temelju religioznih osjećaja ili samo na kratko, preko određenih narkotika; ili pak u određenim patološkim stanjima kao što su napadi epilepsije ili slučajne ozljede mozga[…] U većini slučajeva u kojima su se dogodile slučajne veze sa višim misaonim centrom čovjek se onesvješćuje. Um se odbija predati poplavi misli, emocija, slika i ideja koje se najednom javljaju u njemu. […] To je obično sve što ostaje iz takozvanog ‘mističnog’ iskustva ekstaze, koje predstavlja privremenu vezu sa višim centrom.
(Gurdjieff, citiran od Ouspenskog; ‘U Potrazi Za Čudesnim’)


Dakle: samo iz opisa mističnih stanja znamo za tu vezu (s višim centrima)! Evo zbog čega je mnogim misticima i svecima teško održati stalnim stanje blaženstva koje toliko dugo prizivaju i za koje se toliko pripremaju. Jednostavno rečeno: da bi se radilo na višem, treba prvo zagospodariti onim nižim. To je početak promene gledišta, promene u načinu razmišljanja, to je ono što su Pustinjski Oci nazivali metanoia.

I na kraju, još jednom obratimo pažnju na upute anonimnog ruskog hodočasnika. Nemojmo biti ni robovi, ni najamnici:

Suzdržavanje od greha zbog straha od muka je neuspešno i neplodno, duša se ne može osloboditi od greha u mislima ičim drugim osim čuvanjem razuma i čistoćom srca. A sve se to po­stiže unutarnjom molitvom, i to ne zbog straha od paklenih muka, nego u želji za kraljevstvom nebeskim. Ako neko počne činiti spasonosne podvige, to sveti oci nazivaju najamništvom. Govore da je strah od muka put roba, a želja za nagradom u kraljevstvu nebeskom put najamnika. A Bog želi da idemo k Njemu putem sinovskim, tj. iz ljubavi i u revnovanju za njega; da se ponašamo pošteno i da se radujemo spasonosnom sjedinjenju s Njim u duši i srcu.
("Ispovesti ruskog hodočasnika": autor nepoznat)
 
Čoveče... koji sinhro... čitah juče “4. Put” …uspenski… gurđijev, uspenski …da… naravno, čitam čisto rekreativno… nisam odavno… ima deo… sjajan deo o savesti... koji kaže… sad prepričavam svojim rečima…. da je ovo što ljudi imaju tek neki nagoveštaj savesti… kada bi se to kod nespremnog čoveka probudilo… poludeo bi… i msm da znam o čemu se tu govori… jer kod mene je tako bilo… trenuci u kojima može da te oduva npr. rečenica koju si nekad uputio... ili tome sl.

Inače… evo nešto što sam izvlačio kad sam se ranije intenzivno zanimao za to:

...

Kapije za ulaz u Duhovni svet, by Ekart Tol:

Glavna kapija:

Sadašnji trenutak

(sad i ovde, Prisustvo)

Ostale kapije:

Unutrašnje telo

(„Ključna stvar jeste biti u stanju stalne povezanosti sa svojim unutrašnjim telom – osećati ga sve vreme.“...
“ Kada ste usmereni ka unutra i osećate unutrašnje telo, istog trenutka postajete staloženi i prisutni dok povlačite svoju svest iz uma.“ E.T.)

Prekid razmišljanja

Predaja

(detaljnije je objašnjeno u knjizi „Moć sadašnjeg trenutka“, Ekart Tol)

...

Istočnjački načini za rad na sebi:

gjana-joga (put znanja),


hata-joga (sistem fizickih vezbi),


bakti-joga (put ljubavi
i predanosti),


karma-joga (put sluzenja i odredjivanja karme),


mantra-joga (put
prociscenja ponavljanjem mantri),


radja-joga (sveobuhvatni put
oslobadjanja uma do prosvetljenja),


tantra-joga (transformacija seksualne energije
u spiritualnu)...

...


Ja bih dodao i OUTDOOR YOGA...to bi bilo – sve i svako koga sretnemo je učitelj.


...

Pa kome šta leži...
 
Poslednja izmena:
Samo iz opisa mističnih iskustava, stanja ekstaza, znamo za tu vezu. Ta stanja se mogu dogoditi na temelju religioznih osjećaja ili samo na kratko, preko određenih narkotika; ili pak u određenim patološkim stanjima kao što su napadi epilepsije ili slučajne ozljede mozga[…] U većini slučajeva u kojima su se dogodile slučajne veze sa višim misaonim centrom čovjek se onesvješćuje. Um se odbija predati poplavi misli, emocija, slika i ideja koje se najednom javljaju u njemu. […] To je obično sve što ostaje iz takozvanog ‘mističnog’ iskustva ekstaze, koje predstavlja privremenu vezu sa višim centrom.
(Gurdjieff, citiran od Ouspenskog; ‘U Potrazi Za Čudesnim’)

setih se... kad sam se prvi put lomio, imao sam jedan „trenutak“... nešto se borilo u meni... tolko sam bio fiju fiju da sam radio sklekove samo da povratim osećaj strukture... međutim, jedno popodne, sve je izgledalo svetlo, jasno... da ne napišem blaženo, izbegavam krupne reči... jedno čisto predvečerje... onda je nešto nadvladalo, pomračenje... ono je dugo trajalo... setih se sad i onog, duša se sastoji od svetla, a telo od mraka, sreću se na teritoriji razuma... go figure...
 
setih se... kad sam se prvi put lomio, imao sam jedan „trenutak“... nešto se borilo u meni... tolko sam bio fiju fiju da sam radio sklekove samo da povratim osećaj strukture... međutim, jedno popodne, sve je izgledalo svetlo, jasno... da ne napišem blaženo, izbegavam krupne reči... jedno čisto predvečerje... onda je nešto nadvladalo, pomračenje... ono je dugo trajalo... setih se sad i onog, duša se sastoji od svetla, a telo od mraka, sreću se na teritoriji razuma... go figure...

Da, tipični primer mističnog iskustva...samo što takvo iskustvo traje kratko, potrebno je dići svesnost na viši nivo da bi povezanost sa višim centrima bila trajnija. Samoposmatranje je način da svesnost digneš na viši nivo.

- - - - - - - - - -

Ja ne mogu ovo da citam,pa bi samo rekla da je najbolji put onaj samospoznaje,tj brutalne iskrenosti prema sebi,jer se na kraju tako oslobadjamo svega sto nas gura nazad...

Kada bi išla putem samospoznaje, prvo bi naučila kako da zadržiš pažnju pri čitanju nekog teksta.
 
eo i ovo, možda nekom bude koristilo.

“METOD 12 PRAVILA'' stvoren je i izlozen 1972. godine.

Od tada je nebrojeno mnogo ljudi izmenilo svoje živote.
Dvanaest pravila su moderna i prakticna znanja, nastala na osnovu hiljadama godina prikupljanih mudrosti. Dace vam uputstvo kako da svakog trenutka upravljate svojom svešću uvek kada imate bilo kakve odnose sa spoljnim svetom.Osposobice vas da neprestano zivite srecan,razuman zivot pun ljubavi, radosti I ispunjenja. Ukoliko vam je dosadilo da trcite gore – dole od zadovoljstva do bola, i istinski ste resili da sve vreme uživate i uzmete najbolje od svog života, spremni ste za korišćenje i primenu 12 pravila I dramatičnu promenu u životu.” (Ken Keyes jr.)

ZAKON VIŠE SVESTI : Voli svakoga bezuslovno – uključujući i sebe samog.

Pet metoda I trenutni dvojnik svesti:
1.Naučite napamet dvanaest pravila i primenite ih na svoje probleme
2.Budite svesni sve vreme Centra svesti koji koristite za shvatanje svog sveta
3.Postanite SVESNIJE svesni uzročne veze izmedju svojih zavisnosti I ostvarenih nezadovoljstava
4.Koristite slogan MI SVI UVEK ŽIVIMO LJUBAV kao sredstvo za svesnu koncentraciju
5.Koristite metod fokusiranja svesti za ubrzano reprogramiranje jakih zavisnosti i trenutnog dvojnika svesti – Uvecajte svoju ljubav,svest,saosecajnost tako sto cete da dozivite sve sto bilo ko kaze ili uradi , kao da ste to sami rekli ili uradili

DVANAEST PRAVILA:

Oslobađanje Sebe
1.Oslobađam se osecanja zavisnosti prema sigurnosti, uzbudjenju i moći, jer pokusavaju nasilno da kontrolisu moje zivotne situacije I tako uniste spokojnost I mogucnost da volim sebe I druge

2.Otkrivam kako zavisnosti koje vladaju mojom svescu stvaraju iluziju da ja menjam svet ljudi I dogadjaja oko mene

3.Raduje me prilika da uz svakodnevno iskustvo ( makar I bolno ) shvatim koje zavisnosti moram izmeniti kako bih se oslobodio svojih automatskih reagovanja

Biti Ovde i Sada
4.Stalno se podsecam da imam SVE sto je potrebno za uzivanje ovde I sada – osim ako ne dopustim da mojom svescu vladaju zahtevi i iscekivanja zasnovani na pokopanoj prošlosti ili izmišljenoj budućnosti

5.Preuzimam punu odgovornost ovde I sada za sve sto prozivljavam jer su to moji programi iz kojih proisticu moji postupci, a koji dalje uticu na postupke ljudi oko mene

6.Prihvatam sebe u potpunosti ovde i sada, i svesno dozivljavam sve sto mislim,osecam,govorim I radim (ukljucujuci zavisnosti pracene pojacanim emocijama ) jer je to sastavni deo mog razvoja ka visoj svesti


Odnosi sa drugima
7.Otvaram se iskreno prema svim ljudima spreman za potpunu razmenu najdubljih osecanja ,jer me zatvaranje u bilo kom vidu drzi zarobljenog u osecanju prividnog izdvajanja od drugih ljudi

8.Osecam sa blagonaklonim saosecanjem probleme drugih,ali ne dozvoljavam da budem emotivno uhvacen u klopku njihovih nevolja iz kojih proisticu poruke potrebne njihovom razvoju

9.Ponasam se slobodno kada sam smiren,koncentrisan I ispunjen ljubavlju ,ali se,ako je moguce ,povlacim kada sam uznemiren I lisen mudrosti koji mi pritice iz ljubavi I prosirene svesti

Otkrivanje svesnosti o sebi
10.Neprestano smirujem nemirni rad svog racionalnog uma,kako bih osetio priliv finijih energija koje me sjedinjuju sa svim sto me okruzuje

11.Neprestano sam svestan koji od sedam centara svesti koristim I osecam kako moja energija, svesnost,ljubav I unutarnji mir rastu sa otvaranjem svih centara svesti

12.Prihvatam svakog,ukljucujuci i sebe,kao svesno bice koje je ovde da svoja rodjenjem stecena prava trazi u visim ravnima svesti bezuslovne ljubavi I jedinstva

Skala za prepoznavanje vaseg Centra Svesti svakog trenutka

1.Centar Sigurnosti
2.Centar Uzbudjenja
3.Centar Moci
4.Centar Ljubavi
5.Centar Izobilja
6.Centar Svesnosti o Sebi
7.Centar Kosmicke Svesti

Smisao naših života :
Smisao nasih zivota je da se oslobodimo svih zamki zavisnosti, i tako postanemo Jedno sa Okeanom Života i Ljubavi

...
 
Poslednja izmena:

SPAVANjE

Spavao je na šakama. Na steni. Na nogama. Na tuđim nogama. Spavao je u autobusima, vozovima, avionima. Spavao na dužnosti. Spavao kraj puta. Spavao na vreći jabuka. Spavao je u javnom klozetu. Na seniku. U tržnom centru. Spavao u Jaguaru, i u zadnjem delu kamioneta. Spavao u bioskopima. U zatvoru. U čamcima. Spavao je u barakama i, jednom, u zamku. Spavao na kiši. Pod užarenim suncem je spavao. Na leđima konja. Spavao je na stolicama, u crkvama, u otmenim hotelima. Spavao je čitavog života pod čudnim krovovima. Sada spava pod zemljom. Spava li spava. Kao stari kralj.

Karver

 
Često su veliki učitelji običavali da sebe samog namerno predstavljaju u lošem svetlu. U tu svrhu navlačili bi masku koja je trebalo da odbija druge ljude, umesto da ih privlači. Taj metod je u ranijim vremenima kod sufija bio vrlo omiljen; naziva se "Put malamata" ili "Put prekora". Šaihovi ili pirovi koji su išli "Putem prekora" smatrani su posebno naprednim u svom duhovnom razvoju. Spoljnom svetu su se predstavljali u izrazito nepovoljnom svetlu, delimično da bi izbegli slavu i divljenje, ali i delom radi sopstvene zaštite. "Put malamata" je u našem vremenu pao u zaborav. Naravno da je taj metod praktikovan i u hrišćanstvu i u svim ostalim velikim religijama. Privlačenja prekora umesto hvale je u svim vremenima bio poznat metod. Međutim, on danas gotovo da više nije shvačen i obično je teško prihvatljiva ideja da neko namerno izvodi radnje koje izazivaju prekor.

Postoji određen razlog za idenje "Puteme malamata". On je povezan sa moćima koje okružuju ljude koji zauzimaju visoko mesto u duhovnoj hijerahiji. U starom zoroastričkom učenju bila je poznata određena moć koja je nazivana "hvareno". Ona je bila karakteristika kraljeva. Onaj ko je posedovao "hvareno" imao je moć da privlači ljude. Imao je tu "kraljevsku crtu". Postojanje te moći bilo je prepoznatljivo na osnovu određenih obeležja ili osobina fizičkog tela. Ti znaci su pokazivali da je neki čovek bio predodređen za vrlo visku poziciju ili u materijalnoj ili duhovnoj oblasti. Buda je, na primer, navodno bio obeležen na taj način i ti znaci su kod njega bili prepoznati dok je još bio dete. Bio je predodređen da dostigne visok stepen duhovnog razvoja, međutim nije se moglo utvrditi da li će postati veliki kralj koji je bio pozvan da vlada svetom ili će postati duhovni posvećenik.
Kada je neko ko je obeležen posedovanjem moći zvane "hvareno" želeo da ide duhovnim putem, morao je da se zaštiti od toga da bude gurnut u ulogu Mesije, od spoljnog uzvišenja njegove ličnosti. Ljudi sa izuzetno visokim duhovnim predodređenjem idu, između ostalog, "Putem malamata", zato što žele da se zaštite od toga da budu smešteni na tron, a zatim usluživani i obožavani.

U jevanđeljima se može pročitati da je Isus tu "hvareno" moć posedovao u toliko neobičnoj meri, da su Jevreji na silu hteli da ga učine svojim kraljem. Međutim, takođe stoji da se uvek kada je postojala takva opasnost, povlačio i skrivao. Iz toga bi se moglo zaključiti da je Isus išao "Putem malamata", što bi moglo da bude nagovešteno u rečima: "ljudi su ga prezirali i odbacivali." Možda se sećate, ako ste čitali, da je sveti Toma Kempijski u svom delu "O ugledanju na Hrista" dao savet da ako neko želi da sledi Isusa, neka u svemu što čini traži prekor, a ne slavu.

Iz toga možemo zaključiti da je "Put prekora" usputna pojava najvišeg stepena duhovnosti i da je čak i Isus Hrist išao tim putem, kako bi ispunio svoju misiju na Zamlji. Čak se čini da je to odgovarajući metod za svakoga kome preti opasnost da privuče onu vrstu obožavanja junaka koja se graniči sa idolopoklonstvom. Snaga lične privlačnosti je užasno iskušenje kome samo retki mogu da odole.

Gurđijev je spoznao već u mlađim godinama da raspolaže moćima te vrste. Ni u kom slučaju ne želim da predočim poređenje Gurđijeva sa npr. Solomonom ili Budom, za koje se zna da su imali takva obeležja. Samo želim da kažem da mu je "hvareno" kvalitet u određenoj meri bio urođen i da je shvatio da zbog tog kvaliteta može da dospe u ulogu spoljnog autoriteta. U svom predavanju koji je Benet zapisao u "Vesnik buduće sreće" iz 1933. godine, on objašnjava da je pre dvadeset jedne godine (dakle pre 1912.) odlučio da prihvati, kako kaže: "neprirodan način života", kako bi se zaštitio od posledica sopstvenog "hvarena".

Čovek koji takav napor preuzima na sebe se, na osnovu svog spoljašnjeg ponašanja, gotovo ne može razumeti, a baš takav je bio Gurđijevljev slučaj.
 
Interesantno mi je to što sam i ja ovih dana razmišljala o putu/putevima, nezajući za ovu temu. Posmatrajući
ljude iz grupe, zaključila sam da, koliko god da se svi bavimo istom praksom, ipak svako od nas prolazi kroz
različite stvari, sreće se možda i sa istim problemima, ali na različit način i u svoje vreme. Tako da u tom
smislu, zaista puteva ima koliko ima i ljudi. Lakše mi je da praksu ili sistem praksi (srednji put, kraljevski put,
kojigod put) posmatram zapravo kao alat, načine za savlađivanje prepreka na putu, odnosno rad na sebi.

Gurđijev jeste sebe u javnosti prikazivao na neobične načine. I Uspenski je o tome pisao. A on sam na
početku knjige Belzebubove priče unuku, objašnjava da je to otuda što mu je baka na samrti rekla da
nikada ne radi ono što drugi rade. I te kako je on imao nameru da privuče ljude u Rad, ali ne široke narodne
mase, već samo retke ptičice koje bi u svom tom njegovom ludilu videle ''nešto''. Mislim da je i te kako bio
svestan kome se i na koji način obraća. Velika je muka preneti poruku. Liči mi na one male partizanske
kurire koji su poruku krili na najneverovatnije moguće načine, samo da bi zaobišli neprijatelja i dostavili
je na pravo mesto.
 
Interesantno mi je to što sam i ja ovih dana razmišljala o putu/putevima, nezajući za ovu temu. Posmatrajući
ljude iz grupe, zaključila sam da, koliko god da se svi bavimo istom praksom, ipak svako od nas prolazi kroz
različite stvari, sreće se možda i sa istim problemima, ali na različit način i u svoje vreme. Tako da u tom
smislu, zaista puteva ima koliko ima i ljudi. Lakše mi je da praksu ili sistem praksi (srednji put, kraljevski put,
kojigod put) posmatram zapravo kao alat, načine za savlađivanje prepreka na putu, odnosno rad na sebi.

Gurđijev jeste sebe u javnosti prikazivao na neobične načine. I Uspenski je o tome pisao. A on sam na
početku knjige Belzebubove priče unuku, objašnjava da je to otuda što mu je baka na samrti rekla da
nikada ne radi ono što drugi rade. I te kako je on imao nameru da privuče ljude u Rad, ali ne široke narodne
mase, već samo retke ptičice koje bi u svom tom njegovom ludilu videle ''nešto''. Mislim da je i te kako bio
svestan kome se i na koji način obraća.
Velika je muka preneti poruku. Liči mi na one male partizanske
kurire koji su poruku krili na najneverovatnije moguće načine, samo da bi zaobišli neprijatelja i dostavili
je na pravo mesto.

Da, Gurđijev je tačno znao kome može preneti znanje. Znao je ko ima razvijen Magnetni centar kako bi znanje kao B uticaji mogli biti privučeni tim Magnetnim centrom.
Jer uloga Magnetnog centra i jeste da privuče B uticaje.

Često se može čuti da će se učitelj pojaviti kada učenik bude spreman. A učenik je spreman kada mu se u Emocionalnom centru razvije Magnetni centar. Učitelj to tačno može da prepozna, da vidi ko je sposoban da znanje primi emocionalno, a ne intelektualno.
 
Meni je danas došao Zen učitelj. Doduše, ne da podučava, već onako u prijateljsku posetu. Baš me je
obradovao. A i sviđa mi se što je sa ovih prostora pa ne moram da se saplićem o moj loš engleski.
Zen centar je u izgradnji i jedva čekam da to zaživi.

Nego, pročitah skoro na stranici Gurđijev društva Beograd, pa prenosim...


Utisci – kako je to ogromna tema! Nemoguće je govoriti o njima, bez uključivanja gotovo svake ideje iz Rada.
Utisci su sve što je utisnuto na namotajima naših centara, sve ono što nas dotakne, sve što čujemo, radimo,
kažemo i vidimo - u stvari, naš ceo život. Sve su utisci i sve se snima – ne usuđujem se reći verno - na namotajima
u našim centrima; utisci, u stvari, su sam život. Teoretski, znamo iz Rada da bi čovek potpuno lišen utisaka
odmah umro, ali to ne možemo potvrditi. Međutim, lako možemo prihvatiti ideju, pa čak i sigurno osećati da,
ako ne bismo uopšte više dobijali utiske od bilo koje vrste, život bi izgubio izvor u nama, ne bi nam više ostalo
života. Da pokušam da u potpunosti izlažem na ovu temu bilo bi vrlo teško, i ja joj mogu prići samo na vrlo
nepotpun način, jer da se pokrije cela oblast je stvarno preveliki poduhvat. Jedan aspekt utisaka koj možemo
razmatrati su uticaji. Mi znamo da su od osnovnog značaja za nas. Ili, ako želite, možemo uzeti memoriju,
ali memorija je zapravo samo vrlo ograničen aspekt, jer uključuje samo one utiske koje možemo ponovo pronaći,
a njih je neuporedivo manje. Možemo isto razmotriti pitanje utisaka kao hrane. Ispitati čak i ovaj aspekti sa
nekim nivoom detaljnosti traži mnogo vremena i to je samo mali deo naše teme: postoje očigledno i mnogi
drugi aspekti. Utisci dolaze do nas spolja, iz sveta oko nas. Teorija je da oni utiču na različitim nivoima u
meni, ali ja ne shvatam ovo, ili shvatam to samo delimično i vrlo malim delom. Utisci me mogu dotaći na vrlo
različite načine. Oni mogu taknuti lagano po površini ili me mogu probosti kao nož ili mač i sasvim me preokupirati,
ali, iako drugačij po kvalitetu i snazi, u suštini svi su utisci. Ne možemo preduzeti ovo proučavanje na teorijski
ili intelektualni način. Ne možemo nabrojati utiske ili ih klasifikovati i organizovati. Mi živimo sve ovo u svakom
trenutku. Na primer, znam da je u mom intelektualnom delu snimljen neverovatan broj utisaka. Sve moje znanje,
istinito ili lažno, da li ima neke realne osnove ili da li je potpuna fantazija, sve što je povezano sa mojim običnim
životom, sve od toga da znam svoje ime, kuću u kojoj živim, telefonske brojevi mojih prijatelja, sve je snimljeno
tamo. Tu je zatrpano sa iznenađujuće puno smeća, neverovatnom količinom beskorisnih materijala, i to je sve
ovde u ovom trenutku u formi asocijacija. Prema dubini ili suptilnosti sa kojom je utisak snimljen, on odmah
postaje asocijacija, odnosno asocijativni materijal i u većini slučajeva ima samo tu formu. Od tog trenutka utisak
je više ili manje deo mene, ali samo u meri u kojoj će se ponovno pojaviti uz pomoć asocijacija, i to je potpuno
isto za emocitvni ili pokretni centar. Utisci su primljeni u svim drugim centrima na isti način kao u intelektualnom,
ali nema sumnje da smo ih manje svesni. Intelektualni um je najpristupačniji za nas i uglavnom su misaone
asocijacije te koje vidimo najjasnije. Mi dosta brzo možemo postati svesni da su misaone asocijacije ustvari
utisci koji su snimljeni u prošlosti i to što zovemo razmišljanje se sastoji od više ili manje slučajnih kombinacija
i trvenja, prouzrokovanih naviknutim mentalnim procesima, između različitih delova asocijativnog materijala koji
je snimljen. Moramo shvatiti da je to tako u svemu i da svi mehanični ljudi funkcionišu na isti način. Dakle mogu
da se setim samo onog što sam dobila, i pošto je primiljeno pasivno i snimljeno mehanički i posledično, to je
primljeno potpuno neodgovarjućim delom koji se zadesio najbliži u tom trenutku, tako da ga se može setiti
samo na potpuno nasumičan način. Bilo bi zanimljivo videti što se događa na samom početku. Možda nam
može pomoći da vidimo sebe. Dolazim na ovaj svet - i to je isto za sve nas - kao netaknuti voštana tabla i od
prvog dana sam počela da primam utiske i da živim po njima. Naravno da se ne sećam svih ove prvih utisaka
ali, međutim, oni su ti koji odmah počinju sa uslovljavanjem svih mojih daljih utisaka. Ovde smo zaista početi
dodirivati užas situacije svih nas. Za nas mehanične ljude ovo je trenutak kada tragedija počinje. U početku to
mora biti tako, to ne može biti drugačije; od svih pasivnih stvari na svetu, ja sam tada najpasivnija. Ja sam doneta
bespomoćna u moje okruženje. Ja sam prevladana, moglo bi se reći, i preopterećena sa utiscima. G. Gurđijev
kaže da ljudi prljaju, kvare i švrljaju svakakve gluposti na praznu stranicu koja je malo dete. Bilo je tako za mene
i za sve nas, a sada radimo isto to drugima. Svaki put kada smo u prisustvu deteta treba da pokušamo da se
setimo ovoga – nekada sam bila ova čista, nova, bela stranica i onda su stvari izmešane popadale po meni i
ukorenile su se u meni, jer sam došla u kontakt sa onim čime sam bila okružena, što, koliko god nas to zabrinjava
u ovom trenutku, je u suštini svet ljudi. Možda najvažnija stvar koju moramo sada shvatiti je da svi asocijativno
snimljeni utisci su uslovili prijem budućih utisaka, su uslovli mene - i ja se uopšte ne sećam toga sada - od dana
kad sam prvi put izgovorila "Ja". Kako bi to čudno bilo kad bi se čovek mogao setiti kada je prvi put rekao "Ja"
u procesu primanja asocijativnog utiska! Ja ne znam da li ovo osećate, ali bi volela da Vi i volela bih da mi svi to
osećamo sve više i više. I sada, u ovom trenutku, odrasla osoba ili starija osoba, ja sam neverovatan kompleks
masa utisaka snimljenih jedan preko drugog, i to je sve što imam na svetu - to i moja zaliha energije i pažnje.
 
Ova fantastična zbirka utisaka koja je postali asocijativni materijal je moj kapital, a to je zastrašujući kapital. Ne
znam da li to shvatite ili ne, ali to ne pripada meni. Zaista, naprotiv, ja tome pripadam; to poseduje mene; to je
glavni struja moje Mehaničnosti; to je moja 'ličnost'. Kako je to čudno da se ovaj fenomen i dalje sam od sebe
umnožava. U svakom trenutku novi utisci se pojavljuju i u svakom trenutku dužna sam da odgovorim. A ko je to
ko odgovara? To je uvek "ja", "meni", jer dopuštam da me preuzmu, odnesu u proces u kojem već snimljeni utisak
reaguje na novi utisak, i ja vjerujem u to. To nije šala da reagujem na novi utisak iz nekoh dela svog đubreta koje
je već nagomilano u mene i koje nazivam "Ja". I tako to ide iz jednog u drugi trenutak ceo moj život, novi utisci
donose mi ono šta mi stvarno najviše treba ... nove automatske asocijacije. Oduvek sam tako živela i oduvek mi
je to bilo sasvim prirodno; jer svako smatra da je to prirodno, mislila sam da je normalno za čoveka da živi tako
- to jest, ako sam ikada o tome razmišljala pre dolaska u ovaj Rad. Život čoveka je stalna potraga, svesno ili
nesvesno. Prvo je to potraga za hlebom, stvarima za život, njegovom prvom hranom. Sledeći je potraga za utiscima
i možemo čak reći da je što je više čovjek živ, više energije ima, to više traži utisaka. On zna da hteo-ne hteo
živi samo za to, i da, ako to ne može dobiti, sve će stati. Ono što on jasno ne shvata je da je ono što on traži je
nešto da ga navije, da on želi da nešto njim upravlja, da ga pokreće - on traži ono što želi, i on ga nalazi. Možda to
nije ono što bi on odabrao, ali on nastavlja pohlepno uprkos svemu i stvari se dalje događaju; on sreće nove ljude,
uzbudljiva dešavanja se odigravaju, on dobija nove utiske stalno i neprekidno se mehanizmi zakače i okreću, i
postaju sve komplikovanije sve vreme i on nastavlja da govori, "Ja, ja, ja". Svi smo mi u potpunosti uhvaćeni u svim
ovim zupčanicima, zatočenici, zgrabljeni, zarobljeni. Nema sumnje da su mnogi od vas već videli sve ovo, ali to je
samo kada počnemo da osećamo duboko i bolno da počinjemo imati bilo kakve šanse za beg. Vidimo to premalo,
a znamo da vidimo premalo, ali to je vrlo teško za čoveka da se vidi, jer da vidi ovo, da vidi u svim njegovim aspektima,
da se vidi da su sva "Ja" u meni proizvedena na isti način. To je moj trajni zatvor, zatvor koji je se izgradio za sebe
i koji nastavlja da to čini, tako da, čak i u ovom trenutku, on postaje jači i jači. Ovo je mesto gdje sam rob, i ja
mogu iskreno smatrati sve svoje asocijativne reakcije kao rešetke mog zatvora. Sada počinjemo da shvatimo kako
je do svega toga došlo. Ja sam bila pasivna na početku, kad nije moglo biti drugačije, i ja sam nastavila da budem
takva, pretvarajući se da sam aktivna. Međutim, mora se priznati da mi ništa drugo nije nikad ponuđeno; Nikada
nisam imala drugu mogućnost; niko nije ukazao ni na koji drugi put – sve dok se nisam srela sa ovim Radom.
Volela bih da se svako ovde seti i, ako je moguće, na neki način da se vratimo u taj čudni trenutak, koji je neophodan
korak u svačijem životu, kada čovek izlazi iz detinjstva, normalno pasivnog perioda, kako bi ušao u 'odgovorno doba",
i da vidi šta to predstavlja. A čovek ne može shvatiti to uopšte, ali od ovog trenutka on počinje da sebe uzima za
ozbiljno, da veruje u sebe. Nakon toga on nastavlja cao svoj život tako da ga pokreću samo one stvari koje mogu
da ga naviju, bez obzira da li one koje već postoje ili nove. Sada možemo razumeti koje su to stvari koje nas navijaju,
i kada dođemo do toga da vidimo neke od njih, najveće i najjače, to jest, utiske koji ulaze direktno kao uticaji i
hvataju nas posebno čvrsto u ropstvo, te, ako se to zaista želi, možemo naučiti da ih prepoznajemo. Ako možemo
da vidimo njih mi ćemo stvarno videti što je osnova naše Mehaničnost i mi ćemo takođe i videti kako pristajemo na to,
kako je naša pasivnost uvek radila ruku pod ruku sa njima i, što je tužnije za nas, i još ozbiljnije , mi ćemo videti da,
čak i sada, svaki dan i više puta dnevno, naša će pasivnost i dalje igrati saučesnika. Mislim ovo sasvim ozbiljno
- dopustamo sebi da upadnemo u zamku mehanički primljenog utiska na koje jednako mehanički odgovor dolazi iz
jednog od tih imaginarnih "Ja” koje imam, možda, u određenim trenutcima vidimo kako rade, odnosno bolje rečeno
primetimo, jer ako bi videli u pravom smislu te reči, možda, možda bi bili uništeni - nikad se ne zna - ali su i dalje tu
i hvataju me ponovo i ponovo ... Ipak, nešto mora da snabdeva ovu mašinu energijom, jer ne može raditi same od
sebe, a to nešto je moj sopstveni život, sama životna snaga, koju sam tome žrtvovala sve vreme. Ovde se možemo
sresti sa najproždrvljivijim, destruktivnim aspektom utisaka. U principu sasvim dobro znate – svi smo mi, u teoriji,
prihvatili ovu ideja od samog početka - da živimo u svetu okrenuo naglavačke. Rečeno nam je i onda, malo po malo,
dolazimo da toga da vidimo da je to istina. To nije dovoljno. Sada smo licem u lice s jednim od osnovnih aspekata
ovog sveta naglavačke - ono što bi trebalo da nas izgraditi nas uništava, ono za čim već žudimo i što, zapravo, je
pravo i normalna potreba u nama, je uzrok našeg pada, našaeg stalnog rasipanje energije, naše trajne praznine.
A sve je to zato što ne postoji ništa u nama što može da jasno vidi taj proces, a kamoli da mu se odupre. ...

Deo predavanja od 18. decembra 1950.
(From: "Inside a question" by Henriette Lannes)
 
Nego, pročitah skoro na stranici Gurđijev društva Beograd, pa prenosim...


Utisci – kako je to ogromna tema!...

Ako govorimo o utiscima, oni u Radu spadaju u jednu od hrana koju unosimo u naš organizam. Rad nas uči da postoji trospratna alhemijska kuća u našem telu koja nam služi za skupljanje energije, a energiju uzimamo preko hrane.
Na prvi sprat te kućice unosimo čvrstu hranu i vodu. Tu je smešten i sistem za varenje te hrane, koji odvaja finije delove te hrane i preko krvi ih šalje u mozak. Sve što je loše mi izbacujemo.
Na drugi sprat ulazi malo finija vrsta hrane - vazduh. I za tu vrstu hrane imamo organ koji vrši preradu te hrane. To su pluća.
Treći sprat prima najfiniju vrstu hrane, a to su utisci. Mi nemamo organ za preradu te vrste hrane, te zato to moramo učiniti sami. Utisci su samim tim najvažnija hrana sa kojom se moramo pozabaviti. Oni utiču na naš psihološki život.

Mi živimo od utisaka. Utisci su najvažnija od svih vrsta hrane, koja ulazi u ljudsku mašinu. Imamo troje usta na licu – oči, nos i usta. Neophodno je imati to u vidu i razmisliti o tome, šta to znači. Sve te tri vrste hrane daju energiju telu, ali najvažnija je hrana utisaka. Bez obzira na to šta depresivna osoba jede ustima, ili kakav vazduh udiše, to je neće izlečiti, dok ne dobije pismo, koje čeka, sa vešću da je prošla ispit ili da je neko voli ili da je dobila sudski spor. Pismo nije niti vazduh, niti fizička hrana: to je serija znakova na papiru, koji joj prenose određeno značenje, koje menja njeno stanje. To je jedna od stvari, koju treba da razumemo u vezi sa hranom utisaka. Na primer, čujete nešto, što neko drugi kaže o vama i to vas može deprimirati ili obradovati; ili opet, ako vidite da ste dobili na Lotu, vaša utučenost postaje radost.

Sada, da li smatrate da živimo prvenstveno u svetu utisaka i zavisimo od njih?
Ono što čujete, što pročitate, što vidite, čini utiske - i takođe ono što iznutra sami za sebe mislimo o tome. Naš pravi život je taj svet utisaka i način na koji ih primamo i kako reagujemo na njih i u tom svetu utisaka moramo naučiti da živimo na pravi način, u tom delikatnom svetu, kojim smo neprestano zaokupljeni. Jedan E-mail, pismo ili telefonski poziv može potpuno promeniti smisao budućnosti. E-mail nije niti hrana od vazduha, niti fizička hrana kao doručak, već potpuno drugačija vrsta hrane, koju Rad naziva utisci. Kada vam se neka osoba osmehne, to je jedan utisak i on vam može ogrejati srce i čitavo vaše biće, dok će mrštenje verovatno proizvesti sasvim suprotan rezultat. Utisci su psihološki, a opet, Rad kaže da oni poseduju određenu materijalnost, finiju materijalnost nego vazduh ili doručak.

Pristupiću čitavom pitanju utisaka iz određenog ugla u vezi sa idejom, koju Rad podučava: da su utisci najvažnija hrana od svih. Moramo razumeti da je to komentar o hrani utisaka i da govorim o klasi utisaka, koji nam omogućavaju da normalno egzistiramo. Ako smo konstantno izloženi lošim vestima, stalnoj negativnoj kritici, stalnom ukazivanju na greške, sve to obrazuje klasu utisaka, koji nam ne daju pravu snagu za normalan život - mislim, pod uobičajenim životnim uslovima.
Svi se sećamo kada nam je neko rekao nešto, što nam je prijalo, i svi smo sigurno primetili koliko jedan pogled ili reč može učiniti da se osećamo bolje. U tom delikatnom svetu psiholoških utisaka mi smo nalik nezgrapnom nilskom konju, kako prema sebi, tako i prema drugim ljudima. Dugo vremena pokušavamo da od drugih dobijemo utiske, koji će nas učiniti zadovoljnima sobom, nemajući snage da se borimo protiv pogrešnih osećaja samih sebe, proizvedenih na primer flertom, komplimentima, momentima uspeha itd. Kada smo u tom stanju, naš psihički život je suviše osetljiv i nije pravilno utemeljen.
Šta je to za čime najviše žudimo, mehanički govoreći?
Najviše žudimo za pažnjom i to spada u zadovoljenje sujete. To sigurno pruža veoma snažan stimulans, toliko jak, da će se osoba, čija je psihološka egzistencija zasnovana samo na sujeti, osećati depresivno, ako njega ili nju stalno ne spominju u novinama i slično. Živeti od utisaka te vrste je živeti život najmoćnije stvari u nama, pod nazivom Lažna Ličnost. Živeti život čistog unutrašnjeg pridavanja značaja i pravljenja računa predstavlja veoma nezadovoljavajuću osnovu za našu egzistenciju, jer on u potpunosti zavisi od toga, kako se ljudi odnose prema nama, a to znači da nemamo centar gravitacije u sebi, tako da, striktno gledano, i ne postojimo, osim kao funkcija hvale ili grdnje od strane drugih ljudi.
Nedaće će nas snažno pogoditi, dok će nas uspeh uzdići u potpuno pogrešan osećaj samih sebe. Tada smo kao psi, koji zavise od pohvale i grdnje svojih gospodara i gospodarica, i prilikom susreta većeg broja ljudi, koji u sebi nose takve pse, možete biti sasvim sigurni da će ti psi početi da kevću jedni na druge. Bićete u sobi punoj pasa, koji svi kevću, svi žele da privuku pažnju na sebe, svi ljubomorni jedni na druge. I mogu vas uveriti da je to situacija većine ljudi u životu, kada se okupe na tzv. prijateljskoj proslavi. Na žalost, nekolicina može imati i mačke ili tigrove ili medvede u nedrima, ili čak zmije i u tom slučaju će prijateljska proslava postati izuzetno mučna za nekoga, ko iole poseduje senzitivnost za unutrašnje stanje drugih. Sada, ne bi trebalo da dopustimo da pas ili mačka ili druge životinje uzmu utiske i tako odrede našu psihološku egzistenciju. Treba da pokušamo da utiske primimo dublje, nego što te životinje u nama to mogu, te životinje, o kojima se toliko brižno staramo.

Pitanje u Radu glasi: „Na šta u tebi padaju utisci?" Da li padaju na tvog psa, koji stalno zahteva pažnju i pohvale - ili na mačku, koja se pretvara da je nežna ili da je nezainteresovana, ili na tvoju zmiju, koja sve vreme sikće?“
Iz tog razloga je u Radu rečeno da posmatramo gde utisci odlaze, na koja „Ja“ padaju, jer su sve te životinje različita „Ja“ u nama, koja su na niskom stupnju i još uvek nisu sasvim svesna i pripadaju našoj još uvek nerazvijenoj strani - odnosno, toj „drugoj osobi“ u nama, koju još uvek ne primećujemo, zbog našeg pretvaranja, ali koju drugi ljudi mogu da primete.

Cilj samoposmatranja je da nas učini svesnim onoga, što je u nama. Na žalost, mi se krećemo kroz život, uobražavajući da sebe poznajemo i ne shvatajući da posedujemo i drugu stranu, koja mora postepeno da bude učinjena svesnom, pre nego što budemo počeli da rastemo. Živeći samo na površini sebe, nikada ne možemo prodreti dublje do podloge, koja nas sprečava da primimo uticaje finijeg reda, uticaje, koji u stvari jedini mogu učiniti da počnemo da rastemo, jer ta tamna, nesvesna strana nas samih stoji između nas i uticaja iz Viših Centara - odnosno, isceljujućih uticaja koji se spuštaju sa bočne oktave Zraka Kreacije (Kojica zna o čemu govorim). Dok ne shvatimo kakve smo budale, uvek ćemo zamišljati da to nismo, ili ako za trenutak osetimo da smo budalasti, recimo u socijalnom pogledu, izlečićemo to narušavanje velikim ispadom ili samo-opravdavanjem, tako da možemo obnoviti tu našu neobično neadekvatnu ideju o samima sebi, koju ne vidimo kao neadekvatnu, ne vidimo da nije ništa do neka vrsta strašila, za koje zamišljamo da je savršen muškarac ili savršena žena.

Kada utisci počnu da padaju na dublji nivo, mi počinjemo da živimo u sasvim drugačijem svetu. Ukoliko želite da živite u novom svetu, morate ići dublje - morate se odvojiti od površinskog sveta u sebi i to je sigurno u jednom smislu bolno, ali sa druge strane toliko puno značenja i novog zadovoljstva. Tada počinjete da shvatate šta znači: „Ja nisam to ’Ja’“, a to već označava izvestan stepen pamćenja sebe.

Rad takođe uči da moramo imati neprestan dotok utisaka, da bismo živeli. Moramo imati utiske od sve hrane, svih plodova Zemlje, jer smo mirkokosmos ili mali svet, koji na prvom mestu živi u makrokosmosu ili velikom svetu prirode. Data nam je moć da osetimo ukus putera i džema i hleba i kruške i jabuke i kavijara i ribe i mesa i da osetimo miris trave i mora. Da li ste ikada razmišljali o tome da tu moć već imamo u sebi? Okusite breskvu i okusite jabuku i mislite da razlika u ukusu leži u ta dva ploda. Zar ne vidite da razlika leži u vašoj moći da razaznate različite ukuse i da već posedujete aparaturu, napravljenu za uzimanje ta dva različita utiska ukusa. Razmislite na trenutak, jer je ljudima ponekad teško da uvide da smo mi mikrokosmo, smešten u makrokosmosu i pripremljen za njega. Teško im je da shvate, da na osnovu svoje konstrukcije imamo odnos prema čitavom kosmosu. Teško im je da uvide da smo rođeni u Univerzumu, kome možemo odgovoriti i koji odgovara nama, ako pronađemo pravi zahtev. Jedan od razloga je u tome što ljudi sebe smatraju sasvim izolovanim, ne uviđajući da su konstruisani da žive u Univerzumu i da su prema tome deo Univerzuma i da na određen način korespondiraju sa njim. Mi imamo oči, koje korespondiraju sa vibracijama svetla, uši, koje odgovaraju na vibracije vazduha. Ukratko, mi smo konstruisani da primimo utiske.
 
Poslednja izmena:
Odlomak iz poslednjeg poglavlja Beelzebubovih priča unuku:

Obraćajući se prisutnima, gospodin Gurđijev je tada rekao:

„Imate puno novca, raskošne uslove života i sveopšte poštovanje i uvažavanje. Na čelu vaših dobro
utemeljenih preduzeća nalaze se ljudi koji su vam potpuno pouzdani i odani; rečju, život vam je posut
ružama.
Raspolažete vremenom kako vam se sviđa, pokrovitelji ste umetnosti, rešavate svetska pitanja ispijajući
šolju kafe i čak ste zainteresovani za razvoj skrivenih duhovnih sila čoveka. Nisu vam nepoznate
potrebe duha i dobro ste upućeni u filozofska pitanja. Dobro ste obrazovani i naširoko načitani. Budući
da ste saznali puno toga o svakojakim pitanjima, imate reputaciju da ste pametan čovek, pošto su vam
poznate mnoge oblasti. Vi ste model kulture. A oni koji vas poznaju, smatraju vas čovekom velike volje
i većina njih vam čak pripisuje sva vaša preimućstva kao rezultatima manifestcija te vaše volje.
Ukratko, u svakom pogledu, vi u potpunosti zaslužujete da vas podražavaju i čovek ste kojem se zavidi.
Ujutro se probudite pod utiskom nekog nesnosnog sna.
Vaše blago potišteno stanje, koje se raspršilo kada ste se probudili, ipak je ostavilo traga.
Izvesna slabost i usporeni pokreti.
Prilazite ogledalu da se očešljate i nepažljivo ispuštate četku, samo što ste je podigli kada je ponovo
ispuštate. Onda je podižete sa blagim nestrpljenjem i shodno tome, ispuštate je po treći put; pokušavate
da je uhvatite dok pada, ali… od nespretnog udarca rukom četka leti ka ogledalu, uzalud žurite da ga
spasite, tras... na tom antiknom ogledalu na koje ste toliko bili ponosni ostaje sitna naprslina.
Dovraga! Neka ide dođavola! I dobijate potrebu da date oduška svojoj ljutnji na ovom ili onom i pošto niste
zatekli novine pored jutarnje kafe, jer je sluga zaboravio da ih tamo ostavi, čaša strpljenja se preliva i
odlučujete da ne možete više u kući da podnosite tog momka.
Vreme je da izađete iz kuće. Pošto je vreme prijatno a ne morate da idete daleko, odlučujete da pešačite.
Pored vas nečujno mili poslednji model vašeg novog automobila.
Blistavo sunce vas nekako smiruje a pažnju vam privlači gomila koja se okupila na uglu.
Približavate se a usred gomile vidite nekog čoveka kako u nesvesti leži na pločniku. Policajac, uz pomoć
nekih, kako se nazivaju, „besposličara“ koji su se okupili, smešta čoveka u „taksi“ da ga odveze u bolnicu.
Samo zahvaljujući sličnosti, koja vas je pogodila, između lica šofera i lica pijanca koji vas je munuo prošle
godine dok ste se vraćali pomalo pripiti sa neke bučne rođendanske zabave, primećujete da je nesrećan
slučaj na uglu ulice neobjašnjivo povezan u vašim asocijacijama sa puslicom koju ste pojeli na toj zabavi.
Ah, kakva je to samo bila puslica!
Onaj vaš sluga pošto je zaboravio danas vaše novine, upropastio vam je jutarnju kafu. Zašto to smesta ne
nadoknaditi?
Ovde je jedan pomodan kafe u koji ponekad idete sa svojim prijateljima.
Ali zašto ste se prisetili tog sluge? Zar niste već gotovo potpuno zaboravili jutarnju ljutinu? Ali sada… kako
dobar ukus ta puslica ima sa kafom.
Pogledajte! Za susednim stolom sede dve dame. Kakva ljupka plavuša!
Čujete kako šapuće svojoj prijateljici, gledajući u vas: „Dakle, on je tip muškarca koji mi se dopada!“
Poričete li da se od tih reči o vama, koje ste slučajno čuli i koje su možda namerno glasno izgovorene, čitavim
svojim bićem, kako se kaže, „iznutra radujete“?
Pretpostavimo da vas u tom trenutku neko upita da li je bilo vredno što ste se nepotrebno brinuli i izgubili
živce zbog jutarnje neprijatnosti, vi biste naravno odrično odgovorili i sebi obećali da se ništa tome slično
nikada više neće ponoviti.
Da li je potrebno reći koliko vam se raspoloženje promenilo dok ste upoznavali sa plavušom za koju ste se
zainteresovali i koja se zainteresovala za vas i njegovo stanje za sve vreme koje ste proveli sa njom?
Vraćate se kući zadihani pa vam čak prizor polomljenog ogledala samo mami osmeh.
A šta je sa poslom zbog kojeg ste jutros izašli … Upravo ste ga se setili. Pametno… pa, nema veze, možete
da telefonirate.
Prilazite telefonu i devojka vas povezuje sa pogešnim brojem.
Ponovo zovete i dobijate isti broj. Neki muški glas vam saopštava da ga uznemiravate, vi mu kažete da niste
vi krivi, i reč po reč, na svoje iznenađenje saznajete da ste nitkov i idiot i da, ako ga ponovo budete pozvali…
onda…
Ćilim koji se kliza ispod vaših nogu izaziva provalu gneva i trebalo bi da čujete ton glasa kojim korite slugu
koji vam pruža pismo.
Pismo je od čoveka koji vas poštuje i čije mišljenje visoko uvažavate.
Sadržaj pisma je tako laskav za vas da vas razdraženost, dok čitate, postepeno prolazi i menja se u „prijatnu
zbunjenost“ čoveka koji sluša hvalospev o sebi. Završavate čitanje pisma u najsrećnijem raspoloženju.
Mogao bih da nastavim tu sliku o vašem danu – vi, slobodni čoveče!
Možda mislite da preterujem?
Ne, to je fotografski tačan snimak karaktera.“
 
Gurdjijev je jeziv, u pozitivnom smislu

...jel cito neko "Cetvrti put"?

To je duhovnost u pokretu, u stvarnom zivotu i situacijama, bez osamljivanja i bezanja u planine :lol:. Jel vam ide od ruke da unesete duhovnost u proste stvari i zivotne situacije?
 
Gurdjijev je jeziv, u pozitivnom smislu

...jel cito neko "Cetvrti put"?

To je duhovnost u pokretu, u stvarnom zivotu i situacijama, bez osamljivanja i bezanja u planine :lol:. Jel vam ide od ruke da unesete duhovnost u proste stvari i zivotne situacije?

Naravno, najbolji uslovi za rad na sebi kroz učenje 4. puta je u vremenu opšteg haosa - ratova i sl. Tada je prisutan veliki broj snažnih utisaka koji naprosto teraju čoveka da potpadnu pod njihov uticaj. Ukoliko se držiš učenja 4. puta, tada će samo utisci iz učenja da imaju neki uticaj, ostali utisci će biti idealni za posmatranje kako bi se utvrdila njihova prava vrednost.

Pošto utisci uglavnom padaju na emocionalni centar, lako će biti utvrditi koji utisci izazivaju negativne emocije i znati se odnositi prema takvim utiscima.
Cilj je očistiti emocionalni centar od negativnih utisaka i izbalansirati niže centre.

Jer u 4. putu glavno postignuće je postati čovek br. 4 - balansiran čovek ili svestrana osoba.

Ukoliko se u takvim uslovima nađemo u konfrontaciji sa spoljašnjim svetom i postanemo negativni, onda je svaki daljnji rad na sebi beskoristan.
Moramo naučiti da je svaka spoljna promena korisna za nas i pravilno je iskoristiti u Radu.
 
Ma da on je uneo u duhovnost tu zivotnu dinamiku i objasnio sta je smisao prave duhovnosti. Nisam ga do sad citao, ali o onome sto povrsno vidim iz prica o njemu, nekih njegovih reci, izjava, postupaka i nacina na koji je ziveo vidim da je rec o izuzetnoj osobi vrednoj divljenja.

On je diprineo citavoj duhovnoj prici na svoj nacin, koju su odlikovala puitovanja i taj njegov nazovimo ga kult, gde se negovao ljudski duh. Ne znam da je iko od savremenih duhovnika, a ni onih pre, uradio nesto slicno i na tom nivou.

OSho je radio nesto slicno, njega sam cito :cool:, ali cini mi se ne ovako posvecen i nije bio tolko drustveno orjentisan kao Gurdjijev, mada ja i mnogi drugi ga smatramo najvecim duhovnicom naseg vremena. Naravno govorimo o poznatim licnostima, niko ne moze da spominje nekog s Tibeta, za koga se i ne zna :lol:.
Sigurno ce se u buducnosti pricati kako je to bio covek koji je spojio istok i zapad, sto i karakterise veci deo njegovog ucenja. I njegov nacin zivota uostalom.

Osho i Gurdjijev su slicne velicine, svako na svoj nacin, i svako je dao nesto novo i doprineo kolko je mogo i koliko mu se cinilo da treba.
 
Ma da on je uneo u duhovnost tu zivotnu dinamiku i objasnio sta je smisao prave duhovnosti. Nisam ga do sad citao, ali o onome sto povrsno vidim iz prica o njemu, nekih njegovih reci, izjava, postupaka i nacina na koji je ziveo vidim da je rec o izuzetnoj osobi vrednoj divljenja.

On je diprineo citavoj duhovnoj prici na svoj nacin, koju su odlikovala puitovanja i taj njegov nazovimo ga kult, gde se negovao ljudski duh. Ne znam da je iko od savremenih duhovnika, a ni onih pre, uradio nesto slicno i na tom nivou.

OSho je radio nesto slicno, njega sam cito :cool:, ali cini mi se ne ovako posvecen i nije bio tolko drustveno orjentisan kao Gurdjijev, mada ja i mnogi drugi ga smatramo najvecim duhovnicom naseg vremena. Naravno govorimo o poznatim licnostima, niko ne moze da spominje nekog s Tibeta, za koga se i ne zna :lol:.
Sigurno ce se u buducnosti pricati kako je to bio covek koji je spojio istok i zapad, sto i karakterise veci deo njegovog ucenja. I njegov nacin zivota uostalom.

Osho i Gurdjijev su slicne velicine, svako na svoj nacin, i svako je dao nesto novo i doprineo kolko je mogo i koliko mu se cinilo da treba.

Izvini što si malo čekao na odgovor na tvoj komentar, ali trebalo mi je malo vremena da smislim kako da odgovor dođe iz Rada (4. put) a da ne bude preopširan.

Naime, Rad nas uči da se čovek rodi kao tabula raza, kao prazan beli papir koji kroz život popunjava znanjem o svetu u kojem se rodio. U početku se oslanja na svoju suštinu sa kojom se rodio, a koja je njegovo malo biće čvrsto vezalo uz majku, na koju se u potpunosti oslanja. Do neke treće ili četvrte godine traje taj proces i njegova suština se razvija zajedno sa bićem. U tom periodu on nije sazrio da prihvati svoje Ja i o sebi govori u trećem licu jednine. Onog trenutka kada prihvati ime koje su mu dali roditelji kao svoje Ja, počinje da ispisuje život na beli papir, On počinje da gradi svoju ličnost.

Dakle, ličnost je biografija njegovog života, ona se gradi spoljnim uticajem i te uticaje koje dolaze spolja i padaju na našu ličnost zovemo u Radu A uticajima.
Ličnost je kroz A uticaje potpuno preuzela aktivnosti u našem životu, a suština je ostala nerazvijena, na nivou deteta od 3 ili 4 godine. Rad nas uči kako da razvijemo suštinu, kako da je aktiviramo jer je potpuno pasivna.

Kada govorimo o biografiji nekih drugih ljudi, u ovom slučaju o Gurđijevu i Oshou, govorimo o njihovim ličnostima i znanje o njima je na našu ličnost palo kao A uticaj.
Međutim kada počnemo govoriti o duhovnom znanju koji nam oni prenose, tada više ne govorimo o A uticajima, nego o B uticajima.
Dakle, Rad - kao učenje 4. puta - nam prenosi B uticaje. B uticaji dolaze posredno iz svesnog dela čovečanstva koji nazivamo C uticajima. B uticaji treba da padnu na našu suštinu i da je aktiviraju. Da bi aktivirali suštinu moramo učiniti da ličnost bude pasivna. Rad nas uči da je najbolji način za podizanje nivoa naše svesnosti o svemu tome dolazi kroz samoposmatranje. Samoposmatranjem ćemo smanjiti aktivnosti naše ličnosti i omogućiti razvoj naše suštine.

Znanje koje nam prenosi Gurđijev ne dolazi iz njegove ličnosti nego iz njegove suštine i treba da padne na našu suštinu, a ne na našu ličnost.
Znači, ukoliko govorimo o biografiji Gurđijeva, govorimo o njegovoj ličnosti preko naše ličnosti koja je to znanje primila.
Ako govorimo o njegovom Radu, tada znanje stiže iz njegove suštine i pada na našu suštinu.
Nama, dakle, treba da je potpuno nebitna ličnost Gurđijeva ili Oshoa, ali da nam je bitno znanje koje nam oni prenose.

Edit: Ili kao što bi to rekao Osho: Ako vam prstom pokažem na Mesec, nemojte da gledate u prst nego u Mesec. :lol:
 
Poslednja izmena:
Edit: Ili kao što bi to rekao Osho: Ako vam prstom pokažem na Mesec, nemojte da gledate u prst nego u Mesec. :lol:

‚‚Svaki u sebi slobodan čovek ceniće jedno učenje po onome što ono donosi, a ne ko ga donosi. Za svakog ko ispituje, ovo drugo stanovište predstavlja očigledan dokaz siromaštva. Zlato je zlato, bilo u ruci kneza ili prosjaka‚‚ kaže u svojoj Gralskoj poslanici Abd-Ru-Shina.
 
Sa stranice Gurđijev društva Beograd

„Gurđijev kaže da kada smo identifikovani mi smo kao majmun koji potpuno ulazi u ono što je ispred njega u tom trenutku. Promeni to što je ispred njega i on će ponovo u tome potpuno nestati. Ali mi bi trebalo da smo ljudi - a ne ljudi pod znacima navoda – kao što je voleo da kaže- a to znači da imamo i unutrašnji svet isto kao što imamo spoljašnji svet. Naš unutrašnji svet je potrebno da se drži odvojen – ili bar da se ima sposobnost da se odvoji od – spoljašnjeg sveta. Svestan napor ima veze sa radom sa sva tri centra u isto vreme: pokretno-instinktivnim, umom i osećanjima.
A koliko je to teško dokazivao sam sebi iznova i iznova. Počeo sam da uočavam sopstveni otpor: nisam želeo da izvršavam naređenja, bio sam ponosan i samovoljan, nisam mogao da se zainteresujem za rad koji mi se činio ropski ili nevažan i nisam nalazio nikakvu vrednost u učenju nečega što je neko umeo bolje da uradi, ili nečega za što sam mogao da platim da urade za mene. I konačno nisam video smisao samog rada, mada sam znao da je Gurđijev rekao :“ Ja volim onoga koji voli rad radi rada.“
Ali polako, polako, u svim ovim ponašanjima počinjao sam da vidim svoj rad. Želeo sam da impresioniram svojim životnim postignućima, ali na ovom mestu naša životna postignuća su bila proveravana na ulazu. Iznova i iznova morao sam da se suočavam sa svojom inertnošću, buntovništvom, lenjošću, tvrdoglavošću, nesposobnošću i, konačno, nedostatkom istinske zainteresovanosti. U ovom poslednjem ću se konačno – nakon godina pokušavanja i grešenja – već snaći. Morao sam da se zainteresujem: i ako se pogleda na korektan način, ispravan način, jedini pravi način, sve je interesantno. Samo dosadnim ljudima je sve dosadno, izreka je koju mi je došlo da zakucam na vrata.
Ali nije bila u pitanju samo „promena mišljenja“ ili metanoia, kao što je Moris Nikol rekao u svojim Komentarima na učenje Gurđijeva. Metanoia je bila nekorektno prevedena u Bibliji kao „pokajanje“. Najveća prepreka bilo je moje uslovljavanje. Ne samo ono uslovljavanje koje mi je bilo natovareno, nego i ono uslovljavanje koje sam sam sebi natovario.
Morao sam da pogledam unazad na svoj život i razumem gde i kako su moji problemi počeli. Jermeni iz mog rodnog grada unajmljivani su na dokovima Njujorka za rad u fabrikama i livnicama u Midvestu. Oni su bukvalno umirali na poslu, jer je samo nekoliko doživelo da podigne jedan ili dva penziona čeka. Niko nije imao hobi, razonodu ili dokolicu da misli i sanja, planira i kreira. Održali su svoju rasu u životu tako što su je preselilu u novu zemlju. Preuzeo sam na sebe teret njihove žrtve: tako što sam odlučio da će moj život nešto značiti ako napustim to mesto, i nemam sopstvenu decu koja će me u tome ometati, i da neću raditi samo za platu. I da ću biti gospodar svoje sudbine.
Pa, dao sam sve od sebe, ali rezultat je bio taj da mada jedan kraj moga štapa je bio veoma jak, drugi kraj je postao krt i veoma oštećen.“
On a Spaceship with Belzeebub - David Kherdian
 
Spomenula si svesni napor, a to je najvažnija karika u radu na sebi.

Treba da razumemo da postoji dve vrste napora: mehanički napor kojim se prilagođavamo životu i on nastaje usled A uticaja i svesni napor koji nastaje posredno preko svesnog čovečanstva i koji nam kroz život stiže u vidu B uticaja. U opštem smislu mehanički napor je ono što moramo da radimo, ono na šta nas život tera. Sve životinje, cela priroda, sav organski život, od kojeg smo mi mali deo, mora da čini mehanički napor. Svesni napor treba da B uticaje koristi za pamćenje sebe.

Svesni napor je napor čoveka da se probudi iz sna koji život indukuje u ljude. Kao što znate, u interesu prirode nije da se čovek probudi jer onda prestaje da služi prirodi. Takvi bi napori bili nemogući da je čovek samo proizvod prirode, čija je jedina svrha da se prilagodi životu. Ovo sada govorim stoga sto, ako sami ne vidite da u životu postoje dve različite vrste uticaja, dve vrste stvari, dve vrste literature, dve vrste istorijskih ličnosti, onda će biti nemoguće da učinite svesne napore izvan određenog stepena. To je zato što u ulaganju napora ličnog rada, Emocionalni Centar mora da se otvori i mora da angažuje pravi deo: a ako je samo okrenut životu, ličnim ambicijama itd. ne može da se usmeri u pravilno delanje.

Postoje dve strane u Radu gde napor može biti učinjen, i to su jedine dve strane na kojima čovek može da evoluira. Prva je na strani znanja i u slučaju Rada, napor leži u mišljenju o idejama i formiranju čovekove sopstvene intimne i unutrašnje veze sa značenjem i nema ničeg važnijeg od čega i sa čim treba početi. Čovek mora da misli, spekuliše i razmišlja, pretresa na svoj sopstveni način, zamišlja i formira svoje fanatazije, svoj sopstveni smisao Rada, kao izvorno polazište u sebi. Jer kad jednom zasnuje polazište, ako je pogrešno može biti modifikovano. Rad tada počinje da osvetljava um. Drugi napor je na strani bića.
Napori na strani znanja su različiti od napora na strani bića. Sasvim je lako to uočiti i svako to može videti sam za sebe. Čovek se može razviti u dva pravca i samo dva - na strani znanja i na strani bića. Jedino što oni moraju da idu ruku pod ruku. Rezultat je razumevanje.
Kao što je poznato, Rad mora biti zasnovan na razumevanju. Čovek se tome ne može prilagoditi, onako kako se prilagođava životu van sebe. Razumevanje je najjača sila koju u sebi možemo stvoriti. Ne postoji ništa bolje, u dugoročnom smislu, čemu treba težiti nego što je razumevanje: i u Radu čovek je definisan svojim razumevanjem. Čovek jeste njegovo razumevanje.
Nešto bih rekao samo o naporima na strani bića. Napori usmereni na čovekovo biće se razlikuju, kao što je rečeno, od napora usmerenih na razmišljanje, o ovom sistemu. Dve strane čoveka - strana njegovog znanja i strana njegovog bića - moraju biti ujedinjene da obrazuju razumevanje.
Ovaj Rad nam daje više znanja nego što imamo bića da ga primimo. Ali veoma je teško da se ujedini znanje sa bićem. Celokupni zadatak je da se to postigne i prva potreba je da se vrednuje znanje, tj. da ga se voli, želi, da se ima potreba za njim. Znanje može samo da se sjedinjuje sa bićem kroz neku emociju, želju, volju. Čovek mora da želi ono što zna. U suprotnom znanje se ne može ujediniti sa bićem. Ne možete raditi na svom biću nezavisno od znanja ovog sistema i ne mozete imati nikakvo prakticno znanje ovog sistema ako ga ne primenjujete na svoje biće, a na svoje biće ga ne možete primeniti - tj. ne može da uđe u vašu volju i da postane vaša volja i tako deluje na vas - ako ga ne vrednujete i ako ga ne želite. Čovekovo obično stanje je da ne želi ono što zna. Delamo iz našeg stanja bića, a ne znanja. Naša volja dela i naša volja se rađa iz našeg nivoa bića. Tako čovek zna bolje ali ne radi bolje, i sve dok god je u tom stanju, on nema jedinstvo u sebi i tako nema razumevanje, jer su u njemu dve odvojene strane.
Dakle, da bi znanje delovalo na biće mora postojati želja, ili radost, ili zadovoljstvo idejama Rada, jer ništa ne može da pređe od strane znanja u stranu bića bez želje ili zadovoljstva ili težnje – tj. bez volje. Onda će čovek želeti da živi sa onim što zna, da živi svoje znanje, i njegova volja i njegovo znanje će početi da se prepliću.
Baš ovde vrednovanje Rada i njegova pozadina u nama ima svoju ulogu. Sve u Radu počinje od vrednovanja a to znači želeti nešto, jer ne vrednujete nešto ako ga ne želite. Ovo donosi volju i kroz volju, kroz voljnost počinjete da primenjujete znanje na vaše biće. Ako primenjujete, onda će vaše znanje da počne da se pretvara u razumevanje kroz jedinstvo između volje vašeg bića i znanja vaseg uma.
Kao što znate razumevanje je definisano jasno ovim sistemom. Razumevanje je aritmetička sredina između znanja i vašeg bića. Stoga vidite da imati znanje ovih ideja nije dovoljno. Lako je videti kad čovek ima samo znanje a ne i razumevanje Rada. Ako razumete nešto možete pričati na različite načine o tome; ali ako imate samo znanje, govoriće iz sećanja.
 

Back
Top