DADO O SEBI I SVOJEM STVARALAŠTVU
Ja se ponosim time da nijesam nikada izašao iz Crne Gore duhom, osjećajem. A u stvari jesam i zbog toga sam na izvjestan način upravo nesretan …
–Čitavo moje slikarstvo je izvađeno iz Crne Gore kao kad čovjek izvadi draču iz tabana ili ruke. Ja čupam te slike iz Crne Gore … Što više starim sve je više volim. Mislim da je u ovome svijetu nijesam obrukao … Ona je element topline u meni …
–Crtež je moje pisanje, moja ispovijest. Pošto sam izgubio jezik, to je moj govor, način saopštavanja, moj najiskreniji dijalog sa svijetom i najdublji, najsuštinskiji umjetnički iskaz.
–Napraviti dobar crtež jednako je teško kao napraviti dobru sliku i nema tu nikakvog predaha, jer da biste bilo što napravili morate biti napeti. Mislim da između mojih slika i mojih crteža vlada snažno saučesništvo. Rade se različitim ritmom ali podjednako mučnim i sporim. Ono što me zanima u crtežu jeste njegova strogost. Nema tu ničeg privlačnog. Tvrdo je kao so. Crtanje perom je da kažemo šezdeset puta sporije, za rad nego crtanje grafitnom olovkom. Pero te koči. Treba gotovo grebati papir, te papir je veoma ranjiv. Ima u njemu nečeg kao koža.
–Slikarstvo je moj intimni svijet koji ja vadim iz sebe. To nije neki svijet koji ja sugerišem ili koji ja izmišljam. To je svijet koji izlazi iz mene. Kao neka napast što me napušta. Ja nemam stila. Ja se borim protiv stila. Jer kad postoji stil takvo slikarstvo je za mene dosadno. Stil je zatvor slikarstvu. Stil slike treba da bude ona sama ali da ne bude u zatvoru stila ili ubijena stilom. Slika treba da živi kao čeljade. Ona se ne smije raditi sa predumišljajem. Slikarstvo bi trebalo da bude prirodno, da se potpuno pomiješa sa prirodom … Što djelo ima više tumačenja i interpretacija to je bogatije i dublje. Koliko ima tumačenja toliko ima i života. Svaki te čovjek doživi različito i to je upravo ono zbog čega se slika drži.
–Meni je slikarstvo na neki način puno pomoglo da razumijem ljude i stvari. Ja sam bio mahnit u mladosti, davio sam se u zabludama, u konfuzijama. Onda je nastajalo slikarstvo u kojem sam kao u nekom bukvaru čitao ljude i prirodu. Meni sad više ne treba ni radoznalost. Došao sam do zaključka da sam rođen iznenađen. I to iznenađenje nikad neće da prestane. Nas ne čeka iznenađenje, jer sve je iznenađenje svaki put kad se probudimo. Ja imam tu morbidnu tendenciju, tako da se postavlja pitanje da li ja smatram život za bolest. Zaista to tako osjećam. Život je bolest sa normalnom temperaturom …
-Prostor je najvažniji elemenat u slici. On je skrojen preko boja, formi i svjetlosti … Prostor treba da se osjeća kao neka senzualna stvar, da se osjeća kao neka toplota.
-Svjetlost je pala na moje slike kao prašina. Jer ja radim po cio dan na dnevnoj svjetlosti i to je važan njihov elemenat, kao kad vazduh uđe u kuću čim se otvore prozori. Ta svjetlost uđe. Slikarstvo je u stvari jedna priča o svjetlosti. Komentar o svjetlosti. Svjetlost je u slikarstvu važna, kao riječ u poeziji. A boja? Nju vidimo zbog svjetlosti. Svjetlost je uvijek u boji. Ako nema svjetlosti nema ni boje. U mojim slikama su neke plave, blijede boje, to su jedva-boje … U mojim slikama ima malo boje. Ja nijesam kolorista. Te hladne, ledene boje što se često viđaju na mojim slikama čine da slike nijesu teške. Kad ima mnogo boja, slika oteža i kao da hoće da pane. Slika treba da lebdi, da živi. Boje su spas i propast. U tome je problem. Meni je najbolje kada imam vrlo malo boja. Ne volim tople, vrele boje.
-Umjetnost – to je nešto sasvim intimno. Kada radim uvijek mi se čini da to nije dovoljno iskreno. A kad čovjek zna da treba da bude iskren – to je grozno. Umjetnik je u vrlo teškoj situaciji kada je svjestan da mora da bude iskren. Jer, iskrenost je jedini način da dođe do onog drugog, koji sliku gleda, da ga takne, da on osjeti neku temperaturu. To je moguće samo ako se u samoj slici „instalira“ neka čisto fizička snaga. Kao na primjer svjetlost. Tada je onaj umni dio slikarstva potisnut i slika postane realnost, istinito parče života. Tu ne smije ništa da bude zamijenjeno, da smeta, sve treba da diše. Slika treba da diše kao neko malo pseto koje čovjek drži u naručju.
-Jednoga dana sam došao na ideju da dedramatizujem svoj rad, pa sam počeo da radim na crtežima djevojčica od 5-6 godina. To su djeca mojih prijatelja. Figure su komične. Na izložbi će biti i moji crteži koji su retuširani. Inače, naslovi su često zbunjujući i služe da ponekad dezorjentišu. Izmislio sam ih iz sumnjivog humora. Posmatrajući slike iz ciklusa „Zločeste djevojčice“ uočavam vezu sa onima iz pedesetih. Moji likovi i figure postoje u drugačijoj verziji. Po datumu su novi, ali ne i po suštini. Slikom podsjetim narod na tragediju naroda.
-Kolaži, napravio sam ih dosta između 1974. i 1976. godine, podrazumijevaju veliki format. Valjalo je crtati dva puta više da bi se mogli praviti kolaži. Vrijeme kolaža odgovaralo je veoma jetkim, veoma mračnim crtežima, koji su me sami od sebe tjerali da ih uništavam i da ih ponovo oživljavam u kolažu. Ti crteži nijesu bili dovoljni sami sebi, trebalo je učiniti da postanu jedno snažno bujanje na velikom formatu i tamnoj podlozi. Uopšte nijesam bio siguran da ću završiti neki kolaž sa crtežima sa kojima sam bio napola zadovoljan. Uništavajući crteže i grafike okruživao sam se gomilom odpadaka koji su poprimali smiješne oblike: makazama sam manje-više hitro izrezivao likove ponekad ih i sjeckao. Nijesam pažljivo isjecao obris lika koji je i najčešće i sam bio neprecizan. Naprotiv, makazama sam crtao novi lik, praveći tako drugi crtež. Treći put sam mijenjao prvobitni crtež bojeći ga u oklopu kolaža. Tako sam mu jedan za drugim darovao tri ili četiri života umjesto da ga sačuvam kao jedan jedini crtež …
Gledanje kolaža je vrlo zamorno čak i za posmatrača, oko je stalno pobuđeno, svaki njegov dio to je strašno. Niđe nema izlaza, gledajući ih ne možete predahnuti.
- - - - - - - - - -
NA KRAJU
Dado Đurić je bio umjetnik usamljenik, koji je za svoj rad tražio i pronašao spas i utočište, štiteći se od civilizacije. Želio je da izbjegne bilo kakvu pripadnost slikarskim pravcima, stilskim grupama ili pokretima. Bio je zaokupljen vlastitim svijetom ideja, koji je izranjao iz diktata unutrašnjeg, intuitivnog iz najskrivenijh kutaka njegove duše. Svoje unutrašnje nemire, impulse kontakta sa stvarnošću, svoju intuiciju i neizmjerno bogatstvo sopstvenog bića, on je izlio u različite likovne forme, slike, grafike, crteže, kolaže ili asamblaže. U unutrašnjem poimanju svojih radova, on odbijajući bilo kakvu klasifikaciju pristaje na rješenje da su njegova djela najbliža fantastici. Snažnim stvaralačkim zamahom stvorio je misaono i autentično djelo i otkrio iz podsvijesti jedan pra-svijet blizak samo najfantastičnijim snovima, mobilan i groteskan. Ličnim temperamentom on je podigao do neubičajenog patosa, do jedne nove astronomije stvari i pojave koje ga stavljaju u red najvećih vizionara savremene umjetnosti. Jedna ovakva umjetnička ličnost zaslužuje obimno i svestrano istraživanje kako bi njegovo djelo bilo sagledano u svojoj cjelini i sačuvano od zaborava pa bi Crna Gora i Cetinje, sada kad im se zanavijek vratio, trebalo da to urade na adekvatan način.
Vesna Pejović, dipl. istoričar umjetnosti
