VOJNA AKADEMIJA KRALJEVINE SRBIJE
Od sticanja autonomnog statusa, Hatiserifom iz 1830. godine u Kneževini Srbiji je bilo više pokušaja da se osnuje visoka vojna škola. U decembru 1837. godine počela je sa radom Vojna akademija, ali je ova škola već posle šest meseci prestala sa radom. Nekoliko godina kasnije Ilija Garašanin, koji je bio zadužen za Garnizonu vojsku, predložio je da se osnuje Artiljerijska škola i na taj način unapredi vojna sprema Kneževine Srbije. Državni Savet je usvojio taj predlog, a knez Aleksandar Karađorđević ga je odobrio 18. marta 1850. godine. Artiljerijska škola je prva vojna visokoškolska ustanova u Srbiji, čije tradicije danas čuva Vojna akademija u Beogradu.
stara vojna akademija
Prva klasa Artiljeriske škole 1850-1855 završili su i dobili cin ovi pitomci:
Tihomilj Nikolic(kasnije deneral i ministar vojni), Milojko Lešjanin(kasn.deneral i ministar vojni), Kosta S. Protic(kasn.deneral, ministar vojni, kraljevski namesnik), Aleksandar Nikolic(kasn.Inžinjerski pukovnik), Todor Bojovic(kasn.deneralštabni potpukovnik), Vasilije Jankovic(kasn.artilj.potpukovnik), Nicifor Jovanovic(kasn.artilj.pukovnik), Marko Katanic(pocasni deneral), Arsenije Stanojevic(kasn.artilj.pukovnik), Lazar Vojvodic(kasn.pešadijski potporucnik).
Posle srpsko-turskih ratova 1876-1878. godine Kneževina Srbija je na Berlinskom kongresu, 1878. godine, međunarodno priznata kao nezavisna i suverena država. Iskustva iz rata i uvećanje državne teritorije nametali su potrebu da se Artiljerijska škola reorganizuje. Ministar vojni, đeneralštabni potpukovnik Jovan Mišković, odredio je komisiju koja je izradila "Projekt Zakona za ustrojstvo Vojne akademije". Narodna skupština je usvojila Zakon o ustrojstvu Vojne akademije, a knez Milan Obrenović ga je potvrdio 30. januara 1880. godine. Do Drugog svetskog rata taj datum je obeležavan kao praznik vojnih škola.
VI klasa pitomaca
Vojna akademija je radila neprekidno sve do Balkanskih ratova, 1912. godine. Rad je prekinut i tokom Prvog svetskog rata, a onda još jednom, u Kraljevini Jugoslaviji, izbijanjem Aprilskog rata 1941. godine.
Čas mačevanja u sali Vojne akademije 1923. godina
U toku Drugog svetskog rata, odlukom Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije od 21. novembra 1944. godine,osnovana je Vojna akademija Demokratske Federativne Jugoslavije. Dvogodišnje školovanje počelo je februara 1945. godine.
Naređenjem Generalštaba JA od 31. jula 1945. godine, Vojna akademija je rasformirana kao opštevojna akademija i odlučeno je da pitomci nastave školovanje u posebnim Vojnim učilištima po rodovima. Do septembra 1945. godine formirana su Vojna učilišta, a nastava u njima započela je novembra 1945. godine. U 15 Vojnih učilišta, raspoređenih na čitavoj teritoriji DF Jugoslavije, školovanje je trajalo od 14 meseci do dve godine. Tradiciju Vojne akademije nastavilo je Pešadijsko vojno učilište.
Komandiri vodova u Vojnoj akademiji 1924. godine
Školovanje u Pešadijskom vojnom učilištu je, 1949. godine, produženo sa dve na tri godine. Nakon toga, naziv Pešadijsko vojno učilište je promenjen u Škola za aktivne pešadijske oficire, a zatim u Škola aktivnih oficira. Konačno, 1952. godine, škola je dobila naziv Vojna akademija JNA.Vojna akademija JNA školovala je oficire svih rodova Kopnene vojske.
Da bi naziv više odgovarao nameni, Vojna akademija JNA je 1964. godine preimenovana u Vojnu akademiju KoV.
Školovanje u Vojnoj akademiji KoV je, 1966. godine, produženo sa tri na četiri godine. Naporedo sa Vojnom akademijom KoV, razvijale su se i ostale vojne akademije vidova, rodova i službi. Do izbijanja građanskog rata na prostoru bivše SFR Jugoslavije vojne akademije su radile bez većih promena u organizaciji.Od 1991. godine oficiri rodova školuju se u Vojnoj akademiji, a oficiri službi u Vojno-tehničkoj akademiji.
Jedinstvena Vojna akademija, namenjena školovanju oficira za potrebe svih rodova i službi, nalazi se od 2006. godine na jednoj lokaciji, u Beogradu, na Banjici.
Vojnu akademiju projektovao je 1899. godine Dimitrije Leko kao drugi deo kompleksa Vojne akademije započetog 1850. duž ulice Kneza Miloša. Ovaj objekat, izveden u stilu akademizma, u potpunosti je završen posle Prvog svetskog rata.Elegantna fasadna dekoracija, izbor materijala, jasna i čvrsta kompozicija odgovarale su zahtevima njene funkcije i javne prezentacije. Unutrašnjost je, s druge strane, bila u skladu sa namenom ,sale za vežbu, učionice, spavaonice, kancelarije, čisti prostori, mahom bez pregrada, u gotovo asketskom duhu. Markantni objekti kompleksa Vojne akademije, zajedno sa okolnim reprezentativnim objektima: Kasarnom sedmog puka u Nemanjinoj ulici, Oficirskim domom, Oficirskom zadrugom i parkom Manjež definisali su novo, modernizovano lice ovog kraja Beograda krajem 19. i početkog 20 veka. Ovaj urbanistički potez i danas se jasno razaznaje na mapi Beograda.
Dvadesetih godina prošlog veka dozidan joj je drugi sprat, a do današnjih dana doživela je od šest do sedam temeljnih adaptacija. U Drugom svetskom ratu, Nemci su je prilagodili potrebama pravosuđa, a po oslobođenju vraćena je vojsci, koja je tu uselila svoju štampariju. Tokom bombardovanja 1999. zgrada je znatno oštećena.
Godine 2006. Ministarstvo odbrane Republike Srbije je objekat nove Vojne akademije u Resavskoj 40b ustupilo Gradu Beogradu za potrebe Muzeja grada Beograda.
Muzej grada od svog osnivanja, 1903. godine, nema „pravi“ dom i koristio je zgrade u Uzun Mirkovoj, kralja Petra i Kosovskoj ulici. Nakon preseljenja u kuću Aleksandra Vuča, u Zmaj Jovinoj gde se i danas nalazi, 1940. godine otvorena je nova stalna postavka koja je nakon samo 20 godina zatvorena. Dva neuspela konkursa, 1954. i 1976. godine, raspisana su za izradu nove zgrade Muzeja. U okviru Muzeja nalazi se 18 legata, a ima ukupan fond od više od 130.000 kulturno - istorijskih predmeta.
Zgrada Nove vojne akademije, gde se nalazi i originalna dvorana za balove okružena gvozdenim stubovima livenim u Budimpešti 1899. godine, površinom omogućava da Muzej nakon više od sto godina dobije izlagački prostor, depoe za arheološko, kulturno i istorijsko nasleđe, kao i odeljenje za konzervaciju i dokumentacioni centar.
(delovi teksta preuzeti sa sajta Vojne akademije , i wikipedije)