Znamenitosti Beograda

Zanimljivo je da su u okviru ulica Kneza Milosa, Kralja Milana, Nemanjine i Resavske i Masarikove, zidane zgrade za potrebe vojske, tadasnje Kraljevine Srbije i Jugoslavije i posleratne SRJ
Sve te stare zgrade postoje i danas osim zgrade Ministarstva vojnog i konjickih stala u Manjezu.


U ulici Milosa Velikog nalazi se zgrada Generalstaba , u produzetku na uglu Milosa Velikog i Nemanjine bila je zgrada Ministarstva vojske i mornarice koja je srusena u aprilskom bombardovanju.Sezdesetih godina sagradjen je Generalstab Savezne republike Jugoslavije koji je takodje bombardovan.
Bivse ministarstvo vojno


U produzetku te zgrade prema Slaviji na uglu Nemanjine i Resavske podignuta je Kasarna 7.puka,preko puta je bio konjicki manjez, danas park manjez, a preko puta u Nemanjinoj je zgrada Vojne akademije, na sledeca dva coska na uglu Kralja Milana i Resavske je zgrada Oficirskog doma a preko puta nje na uglu Resavske i danasnje Masarikove je zgrada Oficirske zadruge



 
Poslednja izmena:
OFICIRSKI DOM ili SKC

5968040.jpg


Zgrada Oficirskog doma u Beogradu, nalazi su ulici Kralja Milana 48 i kao spomenik razvoja Beograda krajem 19. veka ima status spomenika kulture
Zdanje u duhu romantizma od žute cigle sa ugaonom kulom više podseća na utvrđeni srednjevekovni zamak nego na savremeni kulturni centar koji neguje revolucionarni umetnički duh. I zaista, ova jedinstvena građevina sa ratničkim simbolima na fasadi podignuta je kao Oficirski klub, poznatiji kao Oficirski dom.

Njegovu izgradnju naložio je kralj Aleksandar I Obrenović za potrebe vojske a prema projektu arh.Jovana Ilkica, jednom od najuglednijih arhitekata svog vremena, među čijim radovima se ističe i projektovanje Narodne skupštine u Beogradu.

Beograd-Oficirski-dom-SKC-Dopisnica-kr-SHS-CISTA_slika_O_17043353.jpg


Oficirski dom zvanično je otvoren na kraljev rođendan, 14. avgusta 1895. godine. Da ironija bude veća, upravo je iz njega 1903. godine grupa oficira na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem Apisom krenula i izvršila atentat na kralja Aleksandra i kraljicu Dragu. Nakon tog događaja, u istoriji poznatog kao “Majski prevrat”, porodica Obrenović svrgnuta je sa srpskog prestola na koga se vratila dinastija Karađorđević.

Zgrada Oficirskog doma, u prvobitnoj nameni, vezana je za period snaženja srpske države posle proglašenja kraljevine, kao i za tradiciju kraja u kome se tokom 19. veka nalazio čitav niz vojnih objekata (stara Miloševa kasarna, Manjež, Kasarna VII puka itd.).

846d4f46791d4ed75173e0e997463e55.jpg


Do Prvog svetskog rata, ali i u godinama nakon njega, Oficirski dom je bio središte građanske kulture u kome su se održavali oficirski balovi i humanitarne priredbe.Velika dvorana nekadašnjeg Oficirskog doma a današnjeg Studentskog kulturnog centra, ukrašena visokom tavanicom i kolonadama, i danas pamti balove koji su se isticali po prestižu i otmenosti.

velika-sala-1.jpg


Protokol, visoke zvanice, svečane uniforme, lakovane čizme, bele rukavice, elegancija i raskoš beogradskih dama sve do Drugog svetskog rata bili su slika i prilika vremena,koje je ispisalo slavne stranice istorije ovog zdanja u srcu Beograda.

beograd-oficirski-dom_slika_O_6635089.jpg


Zgrada je ustupljena Beogradskom univerzitetu 1968. U posleratnoj rekonstrukciji od 1969. do 1971. godine, za potrebe Studentskog kulturnog centra, izmenjen je enterijer.Prvobitni izgled Doma u osnovnim crtama je sličan današnjem (gabarit, ugaona kula, ornamentika), ali je pri rekonstrukciji izmenjen enterijer, kako u strukturalnom, tako i u oblikovnom smislu. Nekadašnji ugaoni glavni ulaz je izmenjen, a iz Resavske ulice otvoren je prostrani ulaz sa holom. Uprkos promeni namene, kao i delimičnoj promeni oblika, zgrada Oficirskog doma zahvaljujući svom ugaonom položaju kao i karakterističnoj arhitekturi koja asocira na tvrđavu, predstavlja spomenik razvoja Beograda krajem XIX veka.

studentski-kulturni-centar.jpg
 
Poslednja izmena:
STARI GENERALSTAB

94554180.jpg


Zgrada Generalštaba ili Kamena palata ili Baumgartenova kako su je sve nazivali, nalazi se u Beogradu, u ulici Kneza Miloša 33. Sagrađena je u periodu od 1924. do 1928. godine prema projektu arhitekte, ruskog emigranta, Vasilija Vilhelma Baumgartena. Ova izuzetno monumentalna i dekorativna zgrada predstavlja jedan od najboljih primera javnih građevina podignutih u Beogradu između dva svetska rata u duhu akademizma.

Picture036.jpg


U Baumgartenovoj palati bilo je sedište Generalštaba vojske Kraljevine Jugoslavije, a posle Drugog svetskog rata i Generalštaba Jugoslovenske narodne armije, Vojno-bezbednosna agencija i Vojno-obaveštajna agencija. Građena je novcem dobijenim na ime ratne odštete od Austrougarske posle Prvog svetskog rata i koštala je tadašnjih 35 miliona dinara. Za najlepšu zgradu u Beogradu proglašena je 1937. godine, a zaštićena je kao kulturno dobro 1984. godine zbog svojih istorijskih i arhitektonskih vrednosti. Osim starog Generalštaba Vasilij Baumgarten projektovao je i zgradu Ruskog doma u Ulici kraljice Natalije.

Baumgarten-Generalstab-1.jpg



U periodu između dva rata, Beograd počinje intenzivno da se gradi i širi. U Beogradu je koncentracija državne uprave učinila da on postane politički i administrativni centar cele Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Jedna za drugom, nicale su zgrade državnih ministarstava u ulici Kneza Miloša i svaka naredna je bila veća i skuplja od prethodne.

a05253e6ce9053d5b671097078c5c117-1.jpg


Kada je izgrađena, bila je jedna od najmodernijih zgrada u Evropi u odnosu na slična zdanja namenjenih za sedište vojne komande. U tehničkom smislu, ova zgrada je besprekorno izvedena Palata se prostire na 9.543 m² korisne površine. U palati se nalazi jedna od najreprezantivnijih sala u Srbiji, čuvena Velika ratna sala, koja se nalazi na međuspratu palate, u sobi pod brojem 49. U toj sali donosile su se važne državne odluke, organizovani svečani vojni balovi i zasedale Vlade. Enterijer Velike ratne sale predstavlja autentično remek-delo, ima velelepne palastre, stubove, iznad kojih je smeštena galerija sa lučnim otvorima, gde je nekada, po potrebi, stajao hor.

kamena-palata-1.jpg


Kamena palata tj. Zgrada Generalštaba jugoslovenske kraljevske vojske je bila jedna od retkih zgrada koju Nemci u aprilskom bombardovanju Beograda 1941. godine nisu pogodili, iako je jedna od bombi u prvom talasu bombardovanja prestonice pala samo nekoliko metara od nje, na nekadašnju zgradu Ministarstva rata.

Resizeof004Ministarstvovojskeimorna.jpg


Sala ratnika

renoviranje
DSC_0015.jpg


Kamenim stepeništem palate nekada su zveckala sjajna ordenja i marširale uglačane vojne čizme, a dame u otmenim haljinama plesale su u odajama na svečanim balovima i brojnim prijemima.Oni su se uglavnom održavali u Velikoj ratnoj Sali, uređenoj u stilu ampira carske Rusije

nN3ktkpTURBXy9kZWU1OGRkYTRiYWZkMWZiNDQ4Y-1.jpg


Sala ima bočno postavljene prozore, obloženih svetlim i tamnim mermerom. Između njih niz ritmično postavljenih mermernih stubova, sa jonskim kapitelima. Iznad stubova su poprsja ratnika u panciru koji “čuvaju” salu i po kojima je i dobila ime. Skuplture su rađene u gipsu, ali je veština bojenja i senčenja svih detalja, doprinela je ozbiljnoj atmosferi i osnažila sasvim drugačiji utisak: bronzani vojnici u stroju duž bočnih strana sale.

GrdktkpTURBXy8zMmY1Zjk5MmI2NWNlYjA2NDE1Y-1.jpg


Tavanica je dekorisana medaljonima i floralnim elementima, a iznad polukružnih prozora i galerije, smenjuju se ovalni ornamenti sa predstavama dvoglavog orla i srpskog grba.
U rozetama centralnih polja na tavanici su masivni mesingani lusteri, bogati ornamentima, a ne manje značajan element unutrašnje dekoracije je i geometrijski uklapan parket, napravljen od čak četiri vrste drveta. Celu unutrašnju dekoraciju izvela je radionica Spase Petrovića.

8rDktkpTURBXy9kNDI1YzllMjg4MTY1ODI1YWJmY-1.jpg


Po želji kralja Aleksandra, ona je služila i kao komandna prostorija u kojoj su zasedali Generalštab i vlada, donosile se državne odluke i planirale vojne strategije.

R5K_3983-20.jpg


Budući da je zgrada Generalštaba delila sudbinu zemlje, svako istorijsko razdoblje je u njoj ostavilo pečat. U Sali ratnika se mogu videti grbovi Kraljevine SHS u raskošnom medaljonu iznad ulaznih vrata i vojne simbole dvoglavog orla u ornamentu smeštenom iznad skulptura ratnika. Tu su i grbovi sa četiri ocila i lavom iz perioda Republike Srbije i Crne Gore. Tokom restauracija sale, izvajani su i postavljeni i grbovi sa državnim obeležjima Srbije. Grb Srbije nalazi se iznad ulaznih vrata, u središtu ornamenta sa vojničkim simbolima koji nose dve ženske figure.
Iznad samog ulaza u Veliku ratnu salu smeštena je skulptura „Samson ubija lava“ ruskog vajara Zagardnjiha. Motiv lava, inače, veoma je prisutan u ovom vojnom zdanju. U Velikoj ratnoj sali nalazi se stolica ručne izrade, sa lavljim šapama na držačima, na kojoj je sedeo vojvoda Živojin Mišić. U Kamenu palatu ulazili su samo srpski vojnici i ljudi sa posebnim dozvolama, i bila je kao i danas zatvorena za siru javnost.

generalstab.jpg


Posle Drugog svetskog rata izvršena su neprikladna bojenja štuko i slikarske dekoracije. Ovi radovi doprineli su još napadnijem izgledu dekorativnog enterijera. Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda uradio je projekat restauracije fasada, projekat konzervatorsko-restauratorskih radova u enterijeru Sale ratnika, kao i konzervatorski nadzor tokom izvođenja radova 2009. i 2010. godine

1200px-Beograd2C_april_2015_005-1.jpg
 

OFICIRSKA ZADRUGA


Spomenik kulture od velikog značaja
Masarikova 4

716.jpg


Zgrada Oficirske zadruge u Beogradu je izgrađena na uglu Masarikove i Resavske. Podignuta je 1908, po nacrtima trojce arhitekata;
Svetozara Jovanovića, Danila Vladisavljevića i Vladimira Popovića.

1_razglednica-sa-pocetka-XX-veka_v.jpg


846d4f46791d4ed75173e0e997463e55.jpg


Zgrada je bila predviđena za snabdevanje vojske, pre svega oficirskog kadra, iz čega je proistekao i sam naziv. U njoj se posle Drugog svetskog rata nalazila robna kuća „Kluz“. Od suterena do prvog sprata bio je smešten prodajni deo, a u potkrovlju proizvodnja, što nije bilo uobičajeno za centar grada. Uzor u projektovanju bile su pariske robne kuće, kojima je bilo primarno da potrošači imaju pregled na svu robu. Kada je zgrada izgradjena, bila je jedna od najmodernijih, i kao takva spada među najznačajnija ostvarenja secesije u beogradskoj arhitekturi iz prve decenije 20. veka, a kasnije proglašena za spomenik kulture od velikog značaja. Prostrani enterijer na 6.302 kvadrata.

Kluz-luster-300x200.jpg


Fasada je klasičnije komponovana, dok je centralni deo fasadnog platna sa velikim modernim otvorima i naglašenim vertikalama.
Robna kuća u sklopu Zadruge imala je stakleni krov nad središnjim delom, koji je kasnije prekriven.

4_tavanica_v.jpg


Ima podrum, suteren, prizemlje i dva sprata. Zidana je kamenom i opekom u krečnom malteru. Zgrada je komponovana kao samostalni objekat. Razdvajanje funkcija radnog dela na obodima bočnih krila od javnog središnjeg dela otvorenog komunikaciji dosledno je predstavljeno i u spoljnoj obradi fasada. Fasade bočnih krila komponovane su tradicionalno, sa malim otvorima, dok je glavno fasadno platno rešavano moderno, sa prozorima kroz više etaža.

3_ornament-iznad-prozora_v.jpg


Secesijski uzori našli su primenu u naglašenom vertikalizmu i ornamentici. Ženske glave, floralna plastika, dekorativne konzole i rešetke od kovanog gvožđa,
detalji su secesijskog porekla. Kupola spada među najveće i najlepše u Beogradu, a rad je limara Milana Ilića. Konzervatorsko-restauratorski radovi izvedeni su 1985–1986.
101-1024x829.jpg
 
VOJNA AKADEMIJA KRALJEVINE SRBIJE

Nove-vojne-akademije-u-Resavskoj-ulici-40.jpg


Od sticanja autonomnog statusa, Hatiserifom iz 1830. godine u Kneževini Srbiji je bilo više pokušaja da se osnuje visoka vojna škola. U decembru 1837. godine počela je sa radom Vojna akademija, ali je ova škola već posle šest meseci prestala sa radom. Nekoliko godina kasnije Ilija Garašanin, koji je bio zadužen za Garnizonu vojsku, predložio je da se osnuje Artiljerijska škola i na taj način unapredi vojna sprema Kneževine Srbije. Državni Savet je usvojio taj predlog, a knez Aleksandar Karađorđević ga je odobrio 18. marta 1850. godine. Artiljerijska škola je prva vojna visokoškolska ustanova u Srbiji, čije tradicije danas čuva Vojna akademija u Beogradu.

stara vojna akademija

16-dec-011-vojna-ak_zps758cc042.jpg


Prva klasa Artiljeriske škole 1850-1855 završili su i dobili cin ovi pitomci:
Tihomilj Nikolic(kasnije deneral i ministar vojni), Milojko Lešjanin(kasn.deneral i ministar vojni), Kosta S. Protic(kasn.deneral, ministar vojni, kraljevski namesnik), Aleksandar Nikolic(kasn.Inžinjerski pukovnik), Todor Bojovic(kasn.deneralštabni potpukovnik), Vasilije Jankovic(kasn.artilj.potpukovnik), Nicifor Jovanovic(kasn.artilj.pukovnik), Marko Katanic(pocasni deneral), Arsenije Stanojevic(kasn.artilj.pukovnik), Lazar Vojvodic(kasn.pešadijski potporucnik).

index.php
Posle srpsko-turskih ratova 1876-1878. godine Kneževina Srbija je na Berlinskom kongresu, 1878. godine, međunarodno priznata kao nezavisna i suverena država. Iskustva iz rata i uvećanje državne teritorije nametali su potrebu da se Artiljerijska škola reorganizuje. Ministar vojni, đeneralštabni potpukovnik Jovan Mišković, odredio je komisiju koja je izradila "Projekt Zakona za ustrojstvo Vojne akademije". Narodna skupština je usvojila Zakon o ustrojstvu Vojne akademije, a knez Milan Obrenović ga je potvrdio 30. januara 1880. godine. Do Drugog svetskog rata taj datum je obeležavan kao praznik vojnih škola.

VI klasa pitomaca

6_klasa_big1.jpg


Vojna akademija je radila neprekidno sve do Balkanskih ratova, 1912. godine. Rad je prekinut i tokom Prvog svetskog rata, a onda još jednom, u Kraljevini Jugoslaviji, izbijanjem Aprilskog rata 1941. godine.

Čas mačevanja u sali Vojne akademije 1923. godina
Macevanje,%20Sarl%20Duse%201,%20Skola%20macevanja%20SVETI%20DJORDJE,%20www.macevanje.org.jpeg


U toku Drugog svetskog rata, odlukom Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije od 21. novembra 1944. godine,osnovana je Vojna akademija Demokratske Federativne Jugoslavije. Dvogodišnje školovanje počelo je februara 1945. godine.
Naređenjem Generalštaba JA od 31. jula 1945. godine, Vojna akademija je rasformirana kao opštevojna akademija i odlučeno je da pitomci nastave školovanje u posebnim Vojnim učilištima po rodovima. Do septembra 1945. godine formirana su Vojna učilišta, a nastava u njima započela je novembra 1945. godine. U 15 Vojnih učilišta, raspoređenih na čitavoj teritoriji DF Jugoslavije, školovanje je trajalo od 14 meseci do dve godine. Tradiciju Vojne akademije nastavilo je Pešadijsko vojno učilište.

Komandiri vodova u Vojnoj akademiji 1924. godine

komandiri_vodova_u_VA_1924_540x353.jpg


Školovanje u Pešadijskom vojnom učilištu je, 1949. godine, produženo sa dve na tri godine. Nakon toga, naziv Pešadijsko vojno učilište je promenjen u Škola za aktivne pešadijske oficire, a zatim u Škola aktivnih oficira. Konačno, 1952. godine, škola je dobila naziv Vojna akademija JNA.Vojna akademija JNA školovala je oficire svih rodova Kopnene vojske.
Da bi naziv više odgovarao nameni, Vojna akademija JNA je 1964. godine preimenovana u Vojnu akademiju KoV.
_DSC8454.jpg


Školovanje u Vojnoj akademiji KoV je, 1966. godine, produženo sa tri na četiri godine. Naporedo sa Vojnom akademijom KoV, razvijale su se i ostale vojne akademije vidova, rodova i službi. Do izbijanja građanskog rata na prostoru bivše SFR Jugoslavije vojne akademije su radile bez većih promena u organizaciji.Od 1991. godine oficiri rodova školuju se u Vojnoj akademiji, a oficiri službi u Vojno-tehničkoj akademiji.
Jedinstvena Vojna akademija, namenjena školovanju oficira za potrebe svih rodova i službi, nalazi se od 2006. godine na jednoj lokaciji, u Beogradu, na Banjici.

200px-Logo_Vojne_akademije-1.jpg



Vojnu akademiju projektovao je 1899. godine Dimitrije Leko kao drugi deo kompleksa Vojne akademije započetog 1850. duž ulice Kneza Miloša. Ovaj objekat, izveden u stilu akademizma, u potpunosti je završen posle Prvog svetskog rata.Elegantna fasadna dekoracija, izbor materijala, jasna i čvrsta kompozicija odgovarale su zahtevima njene funkcije i javne prezentacije. Unutrašnjost je, s druge strane, bila u skladu sa namenom ,sale za vežbu, učionice, spavaonice, kancelarije, čisti prostori, mahom bez pregrada, u gotovo asketskom duhu. Markantni objekti kompleksa Vojne akademije, zajedno sa okolnim reprezentativnim objektima: Kasarnom sedmog puka u Nemanjinoj ulici, Oficirskim domom, Oficirskom zadrugom i parkom Manjež definisali su novo, modernizovano lice ovog kraja Beograda krajem 19. i početkog 20 veka. Ovaj urbanistički potez i danas se jasno razaznaje na mapi Beograda.

Nemanjina-Jeremija7.jpg



Dvadesetih godina prošlog veka dozidan joj je drugi sprat, a do današnjih dana doživela je od šest do sedam temeljnih adaptacija. U Drugom svetskom ratu, Nemci su je prilagodili potrebama pravosuđa, a po oslobođenju vraćena je vojsci, koja je tu uselila svoju štampariju. Tokom bombardovanja 1999. zgrada je znatno oštećena.

Godine 2006. Ministarstvo odbrane Republike Srbije je objekat nove Vojne akademije u Resavskoj 40b ustupilo Gradu Beogradu za potrebe Muzeja grada Beograda.
Muzej grada od svog osnivanja, 1903. godine, nema „pravi“ dom i koristio je zgrade u Uzun Mirkovoj, kralja Petra i Kosovskoj ulici. Nakon preseljenja u kuću Aleksandra Vuča, u Zmaj Jovinoj gde se i danas nalazi, 1940. godine otvorena je nova stalna postavka koja je nakon samo 20 godina zatvorena. Dva neuspela konkursa, 1954. i 1976. godine, raspisana su za izradu nove zgrade Muzeja. U okviru Muzeja nalazi se 18 legata, a ima ukupan fond od više od 130.000 kulturno - istorijskih predmeta.

standard_634504656635937500.jpg
10-1024x683.jpg


Zgrada Nove vojne akademije, gde se nalazi i originalna dvorana za balove okružena gvozdenim stubovima livenim u Budimpešti 1899. godine, površinom omogućava da Muzej nakon više od sto godina dobije izlagački prostor, depoe za arheološko, kulturno i istorijsko nasleđe, kao i odeljenje za konzervaciju i dokumentacioni centar.
(delovi teksta preuzeti sa sajta Vojne akademije , i wikipedije)

28928127.jpg
 
AMAM KNEZA MILOSA
Admirala Geprata 14, Beograd

amam-restauracija.jpg


Iako sagrađen u vreme uspostavljanja novovekovne srpske države1836-37, u vreme vladavine samog kneza ,
objekat je pravljen prema principima turskih javnih kupatila.

amam3.jpg


Predstavljao je sastavni deo tadašnjeg dvorskog kompleksa, kneževih sinova Miloša i Mihaila Obrenovića, koji je potom služio potrebama Ministarstva finansija. Dvorac je imao je 24 sobe. Ceo dvorski kompleks zaključno sa Amamom i uređenjem parka završen je 1838. godine.
Srusen je po tokom II sv.rata

jhrrSrl-1.jpg


Od celog kompleksa do danas sačuvao se jedino amam, prizemna zgrada sa isturenom odžaklijom. Pretpostavlja se da je objekat izveden prema zamisli Hadži Nikole Živkovića, dvorskog neimara kneza Miloša, kome se pripisuju najznačajnije građevine u Beogradu iz ovog perioda – Konak kneza Miloša u Topčideru i Konak kneginje Ljubice, dok prema driugim podacima, izgradnja dvora poverena je pančevačkom arhitekti Konstantinu Radotiću, iako je plan dvorca prvobitno izradio Franc Tobi.

amam1.jpg


Objekat je koncipiran kao samostalna građevina, pravougaone osnove. I pored toga što dimenzije zgrade nisu velike, ona ima sve sastavne delove amama – šadrvan (čekaonica i garderoba), kapaluk (prostorija za odmor), halvat (prostorija za kupanje), haznu (rezervoar za vodu) i ćulhan (ložionica). Glavna prostorija, koja je služila za kupanje i odmor, zasvedena je plitkom kupolom, izvedenom koncentričnim postavljanjem opeka. Poseban detalj kupole i svodova predstavljaju otvori za osvetljenje, pokriveni staklenim klobucima.

amam-kneza-milosa-skica.jpg


Danas Amam kneza Miloša služi kao ugostiteljski objekat. Brojnim intervencijama u samom objektu,
kao i njegovom neposrednom okruženju,u velikoj meri je izgubljena autentičnost amama.

IMG_0312_resize.jpg
 
MINISTARSTVO FINANSIJA

DSC_0706.jpg


Staro Ministarstvo finansija u Ulici admirala Geprata, između Nemanjine i Ulice kneza Miloša . Zgrada je izgrađena 1838. godine i namenjena je knezu Milošu za dvor, ali je u zgradu smešteno Ministarstvo finansija, Državni savet i druga nadleštva. Zgrada je srusena tokom Drugog svetskog rata. Na slici je fasada prema ulici sa mladim drvećem ispred nje. Na pročelju je bio grb.
index.php

jhrrSrl-1.jpg


Danasnja zgrada Ministarstva finansija u ulici Kneza Miloša br. 20 izgrađena je 1889. godine za potrebe državne administracije,
i od tada je doživela mnogobrojne promene.
Prvobitno urađena prema projektu arhitekte Dušana Živanovića, zgrada je imala prizemlje i samo jedan sprat i u nju su bili smešteni Državni savet i Glavna kontrola Kraljevine Srbije. Prema istom projektu, 1920. godine, dograđen je drugi sprat.

Picture027.jpg


Četiri godine nakon toga, Prema projektu Nikole Krasnova, ruskog emigranta, zgrada je dograđena 1924. godine u jedinstvenu četvorougaonu građevinu sa unutrašnjim dvorištem. Građevina je nadzidana 1959. godine sa zavrsnim spratom.

9ygktkpTURBXy9lNmQ3NWU3ZWJmZDNjZmZiNzAyY-1.jpg


Posle Drugog svetskog rata, u nju su smešteni Savezni planski zavod i Savezni statistički zavod, a od 2004. godine tu se nalazi Ministarstvo finansija Republike Srbije.
U finansijskom parku ispred Ministarstva finansija nalazi se spomenik Milosu Obrenovicu.

42201131.jpg


Zgradij je dodeljen status kulturnog dobra, spomenika kulture.

ministatstvo-finansija-n1.jpg
 
PALATA MINISTARSTVA FINANSIJA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE, danas VLADE REPUBLIKE SRBIJE

krasnov-vlada-srbije.jpg


Palata Ministarstva finansija Kraljevine Jugoslavije, današnja zgrada Vlade Republike Srbije, nalazi se u Beogradu, na teritoriji gradske opštine Savski venac, u ulici Kneza Miloša 22.Prvo je javno zdanje podignuto u Beogradu za potrebe uprave novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije Kraljevine Jugoslavije.

Sagrađena je između 1926. i 1928. godine. Prvobitni projekat zgrade, kao i njena kasnija dogradnja trećeg sprata iz 1938. godine, povereni su arhitekti Nikoli Krasnovu, koji je nakon Oktobarske revolucije emigrirao u Kraljevinu SHS i postao najzačajniji predstavnik akademskog istorizma u srpskoj međuratnoj arhitekturi. Energični arhitekta je za manje od dva meseca izradio sve crteže. Gradnja je završena 1928, ali je ubrzo odlučeno da se dogradi još jedan sprat i preradi treći. I taj rad je poveren Krasnovu i 1938.godine pred smrt, on je završio ovaj projekat koji je u istoriju arhitekture Beograda ušao kao „virtuozna nadogradnja“.

Nikolaj Krasnov, peti sleva, na gradilištu Ministarstva finansija Kraljevine Jugoslavije , (Foto: Lična arhiva arhitekte Aleksandra Leka)
krasnov-1.jpg


Palata je koncipirana kao monumentalni objekat na raskršću ulica Kneza Miloša i Nemanjine. Ima osnovu u obliku kvadrata sa prostranim unutrašnjim dvorištem.
Enterijer je rešen u skladu sa svojom namenom. Izrazita likovnost fasada ogleda se u bogatstvu dekorativne arhitektonske plastike, mnoštvu detalja, prostudiranom odnosu masa.

7MXktkpTURBXy8xM2YzMDQ5NmQ0ZTFkNDgyMmE1NDYxMjNiMjY0ODU1Yy5qcGeSlQLNAxQAwsOVAs0B1gDCww


U vremenu kad je zgrada građena, nijedno zdanje u Beogradu nije imalo toliko slobodnih skulptura istaknutih na fasadi. Sve one na određen način simbolizuju funkcije institucije smeštene u ovoj zgradi (tada Ministarstvo finansija). Na kružnom ugaonom rizalitu zgrade, između prozora trećeg sprata, postavljene su statue Plodnosti, Zanatstva, Industrije i Merkura, izvedene u veštačkom kamenu, rad vajara Djordja Jovanovica, koje svojim značenjem upućuju na prosperitet i plodnu budućnost države.

4_detalj_v.jpg
3_detalj_v.jpg


Unutrašnja arhitektura zdanja prati spoljašnju. U zgradi se još uvek čuvaju delovi originalnog nameštaja koje je takođe projektovao Krasnov.

Palata je proglasena za spomenik kulture
zgrada-vlade.jpg
 
RIMSKI BUNAR

Kalemegdan je bio i ostao simbol Beograda.Rusen je ponovo građen bezbroj puta , pri cemu su se stvarale i njegove misterije.
Jedna od misterija tvrđave je svakako Rimski bunar.

featured2.jpg


Nalazi se uz jugozapadni bedem Gornjeg grada, u neposrednoj blizini spomenika Pobednik i Kralj kapije. Bunar je izgrađen u periodu od 1717. do 1731. godine, za vreme barokne austrijske rekonstrukcije tvrđave. Na planovima tvrđave tog vremena ovo zdanje označeno je kao Veliki bunar. Naziv Rimski bunar prvi put je zabeležen u XIX veku, a nastao je na osnovu narodnih predanja koja stare građevine, čije je poreklo zaboravljeno, često pripisuju Rimljanima.

rimski-bunar.jpg


Izgradnjom Velikog bunara konačno je rešeno snabdevanje vodom vojne posade Beogradske tvrđave. Svojim najvećim delom ovaj grandiozan objekat ukopan je u krečnjačku stenu koja je skoro vodonepropustiva i ne preseca ni jednu prirodnu izdan koja bi ga snabdevala vodom. Prilikom izgradnje bunara, habzburški inženjeri su pokušali da dopru do podzemnih voda, međutim iako su ga probili do nivoa ispod korita Save, bunar je ostao suv. Zatim su pokušali da probiju kanal koji bi bunar spojio sa savskom vodom. Tunel je prokopan u dužini od oko 2 m, a dalje je kopanje obustavljeno dok je ulaz u kanal zazidan. U bunar je počela da se sliva površinska voda sa Gornjeg grada, koja je brzo ispunila prostor. Na ovaj način se površinske vode akumuliraju u prostoru bunara, pri čemu je on dobio funkciju velike cisterne. Prečnik centralnog dela bunara je 3,40 m a njegova dubina je 60,15 m. Dva spiralna hodnika, koja obavijaju centralni deo bunara, imaju po 208 stepenika do dna.

foto-tanjug-milos-jelesijevic-3.jpg


Dvostruko spiralno stepenište širine 0,9 m i visine 2,05 m ide do dubine od 35,51 m. Niz dva spiralna stepeništa, od kojih je jedno služilo za spuštanje, a drugo za penjanje ljudi i stoke, silazi se u bunar do dubine od 35.30m, gde se nalazi polukružni hodnik.Na svakih devet stepenika nalazi se po jedno odmorište. Svako odmorišta sa desne strane ima po jednu polukružnu nišu u zidu. Niše su služile za postavljanje svetiljki. Spiralne stepenice su spojene polukružnim tunelom na dnu.

rimski-bunar2.jpg


Bunar se spominje još davne 1660. godine u spisima Evlija Čelebije, turskog putopisca. Čelebija piše o građevini na tom prostoru koja se koristila kao silos za žito. Drugi autori ga opisuju kao tamnicu. Postoje podaci da se ovaj bunar pominje i u vreme despota Stefana Lazarevića, prema zapisima biografa Konstantina Kostaneckog. „Despot, obezbeđujući grad hranom, nekolicine smesti u Rimski bunar“, zabeležio je Kostanecki.

Rimski-bunar-izlaz.jpg


Istoričari su podeljenih mišljenja kad je nastao bunar. Jedni tvrde da je nastao pre dva milenijuma, dok su drugi oprečnog mišljenja
i smatraju da je iskopan pre nekoliko vekova, kad su Austrijanci osvojili Beograd 1717. godine.

undergrad-beograd-rimski-bunar-plan.jpg



Rimski bunar čuva mnogo interesantnih priča. Godine 1494. kad je Kalemegdan bio najvažnije ugarsko, ali i hrišćansko uporište, jedan svirep događaj desio se u na ovom mestu. Oko 37 ugarskih zaverenika planiralo je da preda grad Beograd bez borbe sa Turcima. Smederevski paša je potkupio ogromnim novcem hrvatskog bogataša Lovra Iločkog, sklopivši tajni ugovor sa njim. Predaja grada bi verovatno dobro prošla da ugarski vojvoda Pavle nije čuo za zaveru. On se tada nalazio u Temišvaru i odmah je sa svojim trupama krenuo ka Beogradu. Turke je oterao sa bedema, a onda je usledio obračun sa zaverenicima. Legenda opisuje da je to bilo jedno od najzverskijih pogubljenja u istoriji. Zaverenici su kanapima bili spuštani na dno velikog silosa koji se nalazio na mestu današnjeg bunara. Kad im se um pomračio od gladi, bačeni su im noževi tako da su bukvalno proždirali jedan drugog.


Druga priča desila se povodom neuspelog atentata na kralja Milana Obrenovića 1882. godine u Sabornoj crkvi. Revolucionarke Jelena Ilka Marković i Lenka Knićanin bile su upletene u propali atentat. Jelena je pucala na kralja, ali je time ranila Mariju, udovicu Đoke Milankovića iz Loznice. Jelena je izvršila samoubistvo u požarevačkom zatvoru u svojoj 38-oj godini. Lenka, udovica pukovnika Antonija Knićanina, bila je zatvorena u Rimskom bunaru. Čuvali su je vojnici, a ne žandari.

image18.jpg


Postoje svedočanstva koja kažu da su Lenku mučili u njenoj ćeliji, hraneći je slanom ribom bez vode. Jednom prilikom kad je vođena na saslušanje, ugledala je baru punu prljave vode i „pojurila kao pobješnjela i stropoštala se u tu baru da se napije vode, ali ju je stražar brzo izvukao i nije dao da se napije“. Vojnik koji je imao zadatak da je čuva pronađen je ubijen, a ona mrtva u svojoj ćeliji – dva meseca pre suđenja 1883. godine. Njena smrt nikada do kraja nije rasvetljena. Kako je metak iz kog je pucala Jelena Marković odmah pronađen, kralj Milan je naredio da ga optoče briljantima i rubinima i da od njega naprave iglu za kravatu. Ova neobična igla se i danas čuva u Muzeju grada Beograda.

foto-tanjug-milos-jelesijevic-3.jpg


Tokom Drugog svetskog rata Nemcima je, takođe, Rimski bunar okupirao pažnju. Postoji priča da su spuštali obučene gnjurce na dno bunara. Prema nekim autorima, bilo ih je trojica, prema drugima jedan. Nikad se neće saznati šta su tražili. I prema jednoj i drugoj verziji gnjurci se nikad nisu vratili iz bunara.

Sledeća priča se dogodila 1956. godine. Izvesni Beograđanin je hteo da se oslobodi svoje ljubavnice. Gurnuo ju je u duboki ambis Rimskog bunara. Iako su je ronioci tražili, telo nestale žene je tek nakon deset dana isplivalo. Vrlo je moguće da ubica nikada i ne bi bio pronađen da u džepu nije imao sačuvanu tramvajsku kartu sa istim serijskim brojem koji je pronađen kod žrtve. Ovu priču iskoristio je režiser Dušan Makavejev za film „Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT“. Vremenom je postavljena zaštitna rešetka da se nešto slično ne bi dogodilo.

slika_957_rimski01.jpg


Dušan Makavejev nije jedini koji je lokalitet Rimskog bunara iskoristio za svoj filmsko ostvarenje. Domaći film „Lavirint“ Miroslava Lekića realizovan je upravo na ovom mestu.
Kad je američki reditelj Alfred Hičkok boravio u Beogradu 1964. godine, obišao je Kalemegdan. Istakao je kako je na njega poseban utisak ostavio Rimski bunar. „Takav ambijent za mene uvek predstavlja pravu poslasticu“, kazao je Hičkok.

Arhitektura-bunara.jpg


Tokom 1967. i 1968. godine počela su prva ronjenja u Rimskom bunaru, ali tad nije bilo načina da se sve verodostojno dokumentuje jer nije bilo ni podvodnih kamera, niti foto-aparata za podvodno fotografisanje. Ronioci su tokom istraživanja u vodi našli dva ljudska skeleta i nekoliko životinjskih.
delovi teksta i slike preuzeti iz novosti, vikipedije i preasstiza

5317085e-e928-40b5-946f-47e757e60dd4-aapicture201403051731592web-previewOrg.jpg
 
BAJRAKLI DZAMIJA

ref_bajrakli_dzamija_1.jpg


Nalazi se u Beogradu u ulici Gospodar Jevremovoj 11, na padini prema Dunavu, u blizini raskršća sa ulicom Kralja Petra. Uz džamiju se nalazi i medresa, verska srednja škola.
Od nekadašnjih više stotina džamija i brojnih manjih islamskih bogomolja mesdžida, Bajrakli dzamija je jedini sačuvani i aktivni objekat islamske verske arhitekture u Beogradu. Nekada je dominirala u ambijentu pretežno niskih prizemnih kuća prometne trgovačke i zanatlijske četvrti beogradske varoši Zereka.

84.jpg


Od osmanlijskog putopisca Evlije Čelebije očuvani su opisi Beograda 17. veka u kojima je slikovito dočaran izgled grada u periodu turske vladavine, sa raznolikim objektima islamske arhitekture. Prema njegovim zapisima iz 1660. godine, kada je boravio u Beogradu, tadasnji Beograd imao je oko 98.000 stanovnika, od kojih 21.000 nisu bili Muslimani.

204bg9.jpg


Tada je u Beogradu pored javnih objekata bilo , 7 javnih kupatila – hamama, oko 7000 kućnih banjica – hamama, 6 karavan saraja, 21 trgovački han i 217 mesdžida i džamija.Bajrakli džamiju su u drugoj polovini 19. veka opisivali i istoričari i putopisci Konstantin Jireček, Đuzepe Barbanti Brodano kao i arheolog i etnolog Feliks Kanic. Pretpostavlja se da je današnja Bajrakli džamija izgrađena na mestu starijeg mesdžida, najverovatnije, 1575. godine, kao zadužbina turskog vladara sultana Sulejmana II (1687—1691). Njen gabarit ima dimenzije 12,80 x 12,80 m.Prema nekadašnjim obnoviteljima prvobitno je bila Čohadži-hadži Alijina i kasnije Husein-ćehajina džamija, dok je današnji naziv dobila krajem 18. veka.Džamije obično nose ime dobrotvora, vakifa (legatora), koji je finansirao njenu izgradnju. Kako se vidi, ova džamija ne nosi ime dobrotvora, nego je današnje ime dobila po tome što je na njoj istican bajrak između podne i ikindije, da bi se muslimani koji su stanovali na nižim dijelovima, na dunavskoj strani Beograda ravnali u obavljanju molitvi – namaza.
bajrakli-dzamija-znamenitosti-beograd-ce-1.jpg


U njoj kao glavnoj džamiji, boravio je i muvekit, čovek koji je proračunavao tačno hidžretsko vreme prema islamskom kalendaru (koji je počinjao od 622, godine, tj. godine hidžre ili prelaska proroka Muhameda iz grada Meke u Medinu, radi određivanja svetih dana, regulisao mehanizam sata i isticao zastavu na minaretu, u znak istovremnog početka molitve u svim ostalim islamskim bogomoljama u beogradskoj varoši. Za vreme austrijske vladavine 1717—1739. godine, služila je kao katedralna katolička crkva, a sa povratkom Turaka 1741. godine obnovljena je prvobitna namena. U 19. veku su je obnavljali vladari iz dinastije Obrenović, knez Mihailo i kralj Aleksandar Obrenović.
jovanovaturskejf3_zpsrmb6izjs-1.jpg


Knez Mihailo Obrenović naložio je 1868. godine ministru prosvete i crkvenih dela da izabere jednu od postojećih džamija i osposobi je za obavljanje muslimanskih verskih obreda, kada je osim džamije popravljena i dvorišna zgrada uz nju. Ministar prosvete i crkvenih dela uputio je Državnom savetu Kneževine Srbije akt od 10. maja 1868. godine sledeće sadržine: ”Da ne bi muhamedanci, koji se po svojim poslovima u Beogradu bave, bez religiozne utehe bili, Njegova Svetlost blagoizvolela je narediti da se jedna od ovdašnjih džamija popravi za bogomolju njihovu. Usled ovog visokog naloga, izabrana je kao najcelishodnija Bajrak džamija i ministar građevina kao po molbi mojoj izaslao je stručne ljude, te su istu džamiju, kao i jednu kuću do nje, gde će hodža obitovati, pregledali .“
Tim ukazom kneza Mihaila Obrenovića iz maja 1868. godine ovlašćen je bio ministar prosvete i crkvenih dela da „izdaje hodži po 240, a mujezinu 120 talira godišnje“, a službenici džamije su se izdržavali i zahvaljujući prihodima od nepokretnosti, vakufskih dobara. Prvi imam i mujezin u Bajrakli džamiji postavljeni su iste 1868. godine.

16779414-1.jpg


Između dva svetska rata džamiju je obnavljala i Opština grada Beograda, kada je 1935. godine prvi put zaštićena Uredbom o zaštiti beogradskih starina. Restauracija je izvođena nekoliko puta i nakon Drugog svetskog rata od strane Narodnog odbora grada Beograda i Zavoda za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture, a od sredine šezdesetih godina 20.veka i Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda. Bajrakli džamija je zapaljena 18. marta 2004, nakon martovskih nemira na Kosovu i Metohiji, zbog paljenja srpskih crkava na Kosovu. Dzamija je kasnije delimično obnovljena, i trenutno je jedina aktivna džamija u gradu Beogradu.

the-only-remaining-mosque-in-Belgrade.jpg
 
STARI MLIN

mlin-veb.jpg


Na mestu nekadasnje indrustrijske zone, pre 114 godina, počele su da bruje mašine prvog parnog mlina u Srbiji u akcionarskom vlasništvu.Stari mlin, bio je jedan od najstarijih mlinova u Evropi, podignut 1903. godine u Topčiderskoj ulici sada Bulevar vojvode Mišića 15. Stari mlin nije bio i prvi parni mlin.Prvi parni mlin u Beogradu podignut je 1850. godine na Topčiderskom drumu. Ovaj mlin bio je u vlasništvu kneza Aleksandra Karađorđevića, tako da je nazivan i kao Kneževski parni mlin. Isto tako, pre 1901. godine u glavnom gradu osnovani su i parni mlinovi Vščetke, Bajloni i sinovi i Zaharije.

old3.jpg


Kamen temeljac za Stari mlin postavljen je 1902.g, a samo preduzeće Prvo akcionarsko – lebarsko udruženje za preradu hrane u Kraljevini Srbiji osnovano je 1901. godine. Prvi parni akcionarski mlin bio je opremljen najsavremenijim uređajima.Nabavljene su mašine najpoznatijih nemačkih i austrijskih proizvođača, uložen ogroman novac i postao je čudo tehnike onog doba. Pored parnog pogona ubrzo su postavljene i dinamo mašine. Bio je prvi mlin u Srbiji koji je 1912- 1913. godine uveo električni pogon.

mlin-veb1.jpg


Ceo kompleks zauzimao je ogroman prostor. Tu su bile zgrada glavnog mlina, mašinska zgrada, zgrada seljačkog mlina sa radionicom, stambena zgrada, magacin, šupa i konjušnica.Zgrada Parnog mlina građena je po ugledu na slične industrijske objekte podignute u drugoj polovini 19 i početkom 20 veka u Evropi. Po načinu gradnje, vrhunskom materijalu koji je korišćen i arhitektonskom rešenju, bila je izuzetno graditeljsko dostignuće.

236935_0803-arhiva_ls.jpg


Građena je od pune opeke, a debljina zidova u prizemlju bila je 80 centimetara. Postavljena je na sredini velike parcele sa glavnim ulazima okrenutim ka Bulevaru vojvode Mišića. Glavna zgrada mlina sastojala se iz dva dela. U podužnom delu zgrade bila su smeštena pogonska postrojenja i sve mašine za meljavu, prečišćavanje i prosejavanje brašna. U drugom, bočnom delu nalazio se magacinski prostor za smeštaj žita na tri sprata.

mlin-veb3.jpg


Uz sam Bulevar i pored zgrade Državne štamparije postojao je i manji objekat, u kome su bile smeštene kancelarije i portirnica,
koje su kasnije srusene zbog izgradnje mostarske petlje.U toj industrijskoj zoni bile su i fabrika papira Milan Vapa, fabrika šibica, državna fabrika šećera i drugi.

5.jpg


6.jpg


Iza mlina, zadnja desno je Vajfertova vila
3.jpg


Stari mlin imao je neverovatnu sudbinu. Za vreme Prvog svetskog rata , 1914. godine bio je meta bombardovanja. Za vreme okupacije Austrijanci su njegove mašine koristili za osvetljenje Savskog mosta. U tom periodu veliki mlin nije radio, već samo mali takozvani seljacki mlin. Odmah posle rata je obnovljen i pušten ponovo u rad 1920. godine. Akcinarsko društvo ubrzano povećava kapital i 1925. počinje modernizacija mlina, pa se iz godine u godinu sve više povećava proizvodni kapacitet. Ponovo je preuređen 1937 . godine i uvedene su nove mašine poznate nemačke firme MIAG koje je uveo Vojislav Veljković, kao zastupnik većinskih akcionara.

mlin-veb2.jpg


Izmedju dva svetska rata postaje jedan od najvećih i najvažnijih mlinova na prostoru tadašnje Jugoslavije, po kapacitetu i proizvodnji.
Prema podacima navedenim u knjizi Istorija industrije Beograda, nepokretno imanje na kom se mlin nalazi bilo je procenjeno na 2 668 000, mašine na 3 700 000, dok je vrednost cele aktive 1933. godine iznosila 21 140 000 dinara
Posle Drugog svetskog rata Parni mlin je nacionalizovan i ime mu je promenjeno u Državni mlin 9. maj. Jula 1987. godine proglašen je spomenikom kulture, da bi 2011 godine,bio srusen.

bg-stari-mlin.jpg


U pozaru koji je izbio 3. novembra 1994. godine, ostecena je glavna zgrada mlina koja nikada nije bila obnovljena i prepustena je propadanju.Pre požara, na ovom mestu snimane su i scene za filmove ’’Bulevar revolucije’’ i ’’Mi nismo anđeli’’.

4.jpg


Poslednjih godina mnoge strane firme otkupljivale su ovo zemljište kako bi gradile hotel i novi centar, ali čest problem bio je osporavanje njegovog vlasništva. Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda odredio je stroge uslove restauracije i konzervacije kako bi se očuvao autentičan izgled zgrade starog mlina. Ceo prostor, kompleks zgrada površine 6.800 m2 i 72 ara placa na kraju je pripao austrijskom investitoru koji je na mestu Starog mlina izgradio prvi u lancu hotela Radison blu.Zadrzali su ostatke glavne zgrade koju su uklopili u enterijer hotela.
delovi teksta i slike preuzeti sa srbinside, i neta

kompleks-stari-mlin-beograd-1.jpg
 
Poslednja izmena:
SEJH-MUSTAFINO TURBE

Nalazi se u Višnjićevoj ulici u Beogradu. Oblik turbeta potiče iz predislamskog vremena i podseća na tadašnji šator.

677c1805-3018-4d23-8c45-c2d19b9d4e75.jpg


Jedan od najstarijih sakralnih objekata iz osmanskog perioda u Beogradu,koji se nalazi ispod Studenstskog parka , jeste ovaj mauzolej podignut 1783. godine, o čemu svedoči i ploča koja se nalazi iznad ulaza. U natpisu Šejh-Mustafinog turbeta koji je podigao defterdar Husni Jusuf, piše da je Šejh-Mustafa bio sadija, odnosno pripadnik sadijskog tarikata ili derviškog reda.

Ruski fotograf Groman zabelezio je izgled turbeta nakon izgradnje
bgd-turbe-mal1.jpg


Kasnije, sredinom 19.veka fotografi su zabelezili turbe kada su u Visnjicevoj ulici nikle visespratne kuce
bgd-turbe-mal2.jpg


Turbe je bilo u sastavu tekije, bogomolje u kojoj se derviši okupljaju i vrše verske obrede, moćnog derviškog reda Kadiri. U njemu je sahranjen šejh Mustafa Bagdađanin sa još dva derviša, Orsanli Mehmed-babom i Hatenđeli šef Hadži Ome-babom. Sagrađen je od kamena, unutrašnjost je ukrašena zapisima iz Kurana, dok se na sredini prostorije nalazi pokriven sarkofag koji obeležava grob. Da je u prošlosti Beograda postojala živa sufijska aktivnost, svedoči i podatak koji je u svom Putopisu naveo čuveni turski putopisac Evlija Čelebija, a koji govori o tome da je u Beogradu sredinom 16. veka, bilo ukupno 17 tekija. Štaviše, u periodu između 1521. i 1867. godine, derviši su u Beogradu živeli, okupljali se u tekijama i redovno izvodili jedan od najvažnijih sufijskih obreda koji se naziva zikr (u osnovi predstavlja invokaciju božjeg imena). Derviši su u Beogradu imali i svoju ulicu, Derviška ulica koja se nalazila na Dorćolu i u kojoj se, po pisanju Evlije Čelebije, nalazilo jedno od najstarijih beogradskih sufijskih zdanja, tekija Mehmed-paše Jahjalija. Od svih tih zdanja i tragova mističke aktivnosti na tlu Beograda, ostalo je Šejh-Mustafino turbe kao podsećanje na davno prošla vremena. Na planu austrijskog oficira Bruša iz 1789. godine, ova tekija je ucrtana odmah preko puta Kizlar-agine džamije iz ranog 17. veka. Pravougaone osnove, ona je imala dimenzije 17,5m x 8m i kraćom, strmom stranom, njen spoljašnji zid se spuštao niz Dervišku ulicu.

noc-muzeja-57405a129434d.jpg


Dužom stranom ona je bila okrenuta ka današnjem Studentskom parku. Kapija, i sama zgrada tekije, nalazile su se na toj strani. U tekiju se ulazilo iz dvorišta u kome se, pored spomenutog mauzoleja, nalazilo nekoliko nišana, kao i štala, nužnik i zatrpan bunar. Pored tekije se u istom dvorištu nalazila i manja prizemna kuća, a glavna kuća se sastojala od tri prostorije u prizemlju (veća soba, manja soba i hodnik) i još četiri na spratu, među kojima je, po svemu sudeći, bila i semahana, prostorija u kojoj su derviši izvodili svoj centralni obred – zikr (dhikr). Kuća je porušena 1892.g., a u zemlji je ostao još samo njen podrum.

Pre restauracije
Turbe_Visnjiceva.jpg


i posle
bgd-turbe_620x0.jpg


U blizini tubeta, nalazilo seo tursko groblje, koje je, kažu, bilo najveće u Beogradu i pokrivalo je veliki deo današnjeg Studentskog parka. Po odlasku Turaka iz Beograda groblje je zaboravljeno, mezari (islamski nadgrobni spomenici) su zauvek nestali, a na tom mestu naselio se Veliki pijac, koji se dugo prostirao ispred Kapetan-Mišinog zdanja, u to doba najveće i najimpresivnije zgrade u Beogradu. Kasnije su neka nova, akademska vremena ovde dovela Studentski park, koji i danas krasi centralni deo grada.

pijaca.jpg


Danas je ovaj objekat pod zaštitom države, kao spomenik kulture, a obnovljen je 2013. godine,sredstvima koje je obezbedila Turska agencija za saradnju i koordinaciju u Beogradu (TIKA), u ime Vlade Republike Turske. Izradu projekta sanacije finansiralo je Ministarstvo kulture, a uradio ga je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture. Ovo zdanje je zatvorenog tipa, unutrašnjost skromna i svedena, ali će se ipak, znatiželjnim prolaznicima i turistima pružiti mogućnost da kroz prozore vide unutrašnjost turbeta koje je jedno od retkih građevina ove vrste u Beogradu. Од 2015. dostupan je posetiocima u okviru Noci muzeja.

Na Kalemegdanu se nalazi jos jedno turbe

Damad Ali-pašino turbe

Damad Ali-pašino turbe nalazi se na platou Gornjeg grada, oktougaone je osnove i jedan je od retkih sačuvanih spomenika islamske arhitekture u Beogradu. Turbe je dobilo naziv po velikom veziru sultana Ahmeda III, Damad Ali-paši. Mauzolej je nastao 1784. godine nad grobom beogradskog muhafiza Izmet Mehmed-paše. Pošto je turbe znatno oštećeno u Prvom srpskom ustanku, Marašli Ali-paša ga je obnovio tokom 1818 i 1819. godine i posvetio Damad Ali-paši. Kasnije su tu sahranjena i dva muhafisa (zapovednika) Beogradske tvrđave: Selim-paša (1847) i Hasan-paša (1850).

slika_2391_DSC_0051.jpg

(delovi teksta preuzeti sa wikipedije)
 
PRAVNI FAKULTET
777483_cile_ls-s.jpg


Pravni fakultet u Beogradu se nalazi na uglu Bulevera kralja Aleksandra br.67 i Beogradske ulice.
Skoro u isto vreme kada je u Engleskoj kralj Jovan bez Zemlje izdao na latinskom jeziku čuvenu Magna Carta Libertatum, Sv.Sava je u Srbiji uredio i na narodnom jeziku objavio zbirku svetovnih i crkvenih propisa pod nazivom Nomokanon, odnosno Zakonopravilo, kasnije poznato kao Svetosavska Krmčija (jer je ovaj zbornik, preko Bugarske, počeo da se primenjuje i u Rusiji, odakle pristiže taj naziv). Zajedno sa velikim kodifikatorskim poduhvatom cara Dušana iz 1349. godine - tzv. Dušanovim zakonikom, koji je takođe pisan na narodnom jeziku, ova dela čine temelj srpske pravne kulture. Čak i za vreme viševekovne vladavine Turaka, koja je usledila od sredine XV veka, srpsko pravo je živelo u praksi Srpske pravoslavne crkve, koja i danas Krmčiju smatra svojim zvaničnim kodeksom. No, tek je oslobođenje od turske vlasti, početkom XIX veka, omogućilo puni procvat srpske pravne nauke i obrazovanja.

nomokanon_bt.jpg

Tokom borbe za nacionalno oslobođenje od Turaka tokom Prvog srpskog ustanka započetog 1804. godine, u Beogradu je 1808. godine osnovana Velika škola, koja je predstavljala mešavinu srednje i visoke škole, preteču univerziteta. Nastava je trajala tri godine i tu se, između ostalog, pored opšteobrazovnih predmeta, izučavalo uporedno i domaće državno (ustavno) pravo, međunarodno pravo, krivično pravo i sudski postupak. Stoga je opravdano da se početak modernog pravničkog obrazovanja u Srbiji i istorija Pravnog fakulteta u Beogradu vežu za Veliku školu i 1808. godinu, iako fakultet obeležava 1841. godinu kao godinu osnivanja, kada je pre 166 godina, Licej preseljen iz Kragujevca za Beograd.

pecatliceja2.jpg

Deleći sudbinu srpskog naroda i moderne srpske države, koja je preživela mnoga stradanja tokom tog vremena, uspeo je Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu da već dva veka igra glavnu ulogu u širenju pravne kulture i obrazovanja na velikom delu Balkanskog poluostrva. Obrazovao je oko pedeset hiljada diplomiranih pravnika koji su zauzeli istaknuta mesta u različitim oblastima, od pravosuđa i državnih službi do privrede i obrazovanja. I danas on predstavlja najmasovniji i najprestižniji centar pravnog obrazovanja u Srbiji, uprkos porastu broja državnih i privatnih pravnih fakulteta u zemlji.

Pravni_fakultet_u_Beogradu.jpg


U tadašnjem liceju sa dva odeljenja - filozofskim i pravnim nastava je trajala dve godine (za filozofiju) i dodatne tri godine za pravo. Većina profesora je bila školovana u inostranstvu. Među najznamenitijim se može pomenuti Jovan Sterija Popović koji je predavao Uvod u pravo i Sudski postupak. Posebne studije prava započinju 1853. godine. Tadašnja zgrada fakulteta je bila u Konaku kneginje Ljubice. Licej 1863. postaje Velika škola, od koje je kasnije nastao i Univerzitet. Prostorije su se nalazile u Kapetan Mišinom zdanju, a studije su trajale četiri godine.
1905. godine se donosi Zakon o Univerzitetu i Velika škola zvanično menja svoj status u Univerzitet.
Prva žena koja je diplomirala na Pravnom fakultetu u Beogradu upisala ga je 1910, a diplomirala na Vidovdan 1914. godine
Zbog sve većih potreba, fakultet se seli u zadanje koje je danas Filološki fakultet, a biblioteka u zgradu na Obilićevom vencu. U novu zagradu fakultet se useljava 1937. godine. Pre Drugog svetskog rata na fakultetu je bilo oko 4.000 studenata i mnoštvo profesora. U to vreme su predavali Toma Živanović, Slobodan Jovanović, Đorđe Tasić, Mihailo Ilić i drugi. U vreme rata fakultet nije radio, a u zgradi se nalazila nemačka komanda. Više profesora je oterano na robiju u Banjički logor, a dva, Mihailo Ilić i Đorđe Tasić su streljani 1944. godine..

Zgrada u kome se danas nalazi fakultet građena je od 1937. do 1940. godine. U njoj se nalazi više učionica i amfiteatara od kojih je najveći i napoznatiji amfiteatar V ili „petica" koji od 2006. godine nosi ime amfiteatar Radomir Lukić. Biblioteka fakulteta, koja sadrži značajan fond knjiga i preko 500000 bibliotečkih jedinica, je takođe smeštena u zgradi. 1995. je završen aneks fakulteta. Na Krstovdan, Krsnu slavu fakulteta, 27. septembra 2011. godine Patrijarh srpski Irinej i dekan Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu Mirko Vasiljević otvorili su Muzej Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

arbitraza%202010%20mala.jpg


Ideja o podizanju objekta potiče iz 1933. godine, kada je za izradu projekta bio pozvan prof. arh. Svetozar Jovanović. Lokacija na kojoj je objekat podignut bila je namenjena za podizanje fakultetskih zgrada Generalnim planom iz 1923. godine, kao i prethodnim odlukama Beogradske opštine iz 1920—1922. godine kojima je Beogradskom univerzitetu ustupljena lokacija kod Vukovog spomenika. Građenje je počelo 1921. godine, najpre projektovanjem Univerzitetske biblioteke i 1925. godine projektovanjem zgrade Tehničkog fakulteta. Univerzitetska biblioteka završena je 1926. godine prema projektu arhitekata Nikole Nestorovića i Dragutina Đorđevića, a zgrada Tehničkog fakulteta 1931. godine. Prvi projekat, od koga se odustalo, za zgradu Pravnog fakulteta prof. arh. Svetozar Jovanović uradio je u akademskom duhu i bio je stilski uravnotežen sa već izgrađenim zgradama Univerzitetske biblioteke i Tehničkog fakulteta.

Zgrada Pravnog fakulteta u Beogradu je građena od 1936. do 1940. godine prema projektu arhitekte Petra Bajalovića, uz pomoć i razradu projekta profesora arhitekte Petra Anagnostija.
72215a5a-e29d-4214-a310-d74b94ff5092.jpg


Osnova zgrade ima oblik zaobljenog trougla sa naglašenom ulaznom partijom na uglu. Izvedena je u modernističkom stilu sa ravnim fasadama bez ornamentalnog oblikovanja, naglašene jedino horizontalama plitkih potprozornih venaca. Na rizalitima prema ulici istaknute su vertikale u obliku međuprozorskih ravnih pilastera. Fasada prema parku i hotelu „Metropol“ je krajnje funkcionalistički rešena sa ravnim zidnim masama i prozorskim otvorima. Spoljne fasade zgrade (prema ulicama i parku) obložene su veštačkim kamenom, dok je sokleni deo, koji seže do prozora visokog prizemlja, obložen pločama prirodnog bosiranog kamena. Ulazni portik, koji predstavlja najkarakterističniji akcenat fasade, i stepenice popločani su prirodnim kamenom. Portik koji naglašava ugao, svojom monumentalnošću i obradom predstavlja kontrast mirnim fasadama i doprinosi utisku dinamičnosti celokupnog objekta. Dodatnu dinamičnost celokupnom korpusu građevine daju sučeljene kubične i zaobljene forme koje se neprekidno smenjuju.

Stepenice iz vestibila vode u veliki amfiteatar koji može da primi 800 slušalaca. Na spratu je izveden i jedan manji amfiteatar za oko 300 slušalaca. U jednom i drugom krilu zgrade su dvorane za seminare i kabinete.
Zgrada Pravnog fakulteta u Beogradu proglašena je za spomenik kulture
delovi teksta preuzeti sa sajta pravnog fakulteta
pravni-fakultet-u-beogradu.jpg
 
Poslednja izmena:
Između Pravnog i ETF-a je kratka šetnja,..
(tačnije AEG-a - arhitektura, elektrotehnika i građevina,.. i geodezija,.. - u potkrovlju)
Na našem odseku, od nas 140 samo 6 -ženski',..
i samo jedna - lepa,..
Na arhitekturi su sve Uspaljenice,..
Idemo na Pravni,..
(pokupimo drugare, pa u Đušinu,.. u menzu,.. - tamo je Rudarski,.. ali i menza,gde je hrana najbolja,.. neka nam je "Lola" najbliža,..)
Između je biblioteka "Svetozar Marković" i jedna 'kafana',.. - Metropol ,.. )
Radnik hotela "Metropol" je upravo parkirao nečiji Lambordžini,.. (italijanska je registracija),.. prelep, nizak, širok,.. svemirskog dizajna,..
mi prolazimo,.
staje čovek sa (tada najmanjim autom na svetu) Fiat 126-p ,.. da pita uniformisanog momka, koji zaključava Lambordžini,.
- Izvinite, jel' ima mesta na ovom parkingu ?
,.. pogleda ga momak - nadobudno,.. bahato,... i kaže,.
- Ako ćete ovde,.. ? - i otvori gepek Lambordžini-ja.. - onda ima -

( dobra motivacija da posle ručka, malo prelistamo knjigu ?,.. bilo nekad' :) )
 
VAZNESENJSKA CRKVA
vaznesenjska2.jpg


Vaznesenjska crkva u Beogradu , srpska je pravoslavna crkva posvećena Vaznesenju Gospodnjem (Spasovdan) i nalazi se u ulici Admirala Geprata br. 19.U crkvi se nalaze vredne ikone i freske, kao i prvo zvono koje se nakon nekoliko vekova od otomanske okupacije začulo u Srbiji.

Po završetku ikonostasa, mitropolit Mihailo (Jovanović) je, milošću Božijom, osvetio crkvu i posvetio je Vaznesenjeu Hristovom, 28-og marta 1863 godine, u epohi romantizma sa stilskim karakteristikama srpskog srednjovekovnog sakralnog graditeljstva, po ugledu na stare srpske manastire, a najvišena Ravanicu. Privremena šator - crkva pokazala se kao neadekvatno rešenje, tako da su se crkvene i političke vlasti ,knez Mihailo Obrenović i mitropolit Mihailo 1860 god, složili da ovom kraju Beograda treba podariti novu crkvu koja bi zadovoljila i potrebe vojske i civilnog stanovništva Vaznesenska crkva bila u pocetku vojni hram u Kraljevini Srbiji i Kraljevini Jugoslaviji. U njenoj blizini nalazili su se Garda, Vojna akademija i Velika kasarna, pa je za potrebe vojske izgrađena i crkva.

mapa.jpg


Projekat Vaznesenjske crkve izradili su Pavle Stanišić i Jovan Ristić, a ikonostas iz 1881. godine delo je Stevana Todorovića. Posle toga,Uprava grada Beograda raspisala je licitaciju za gradnju, na kojoj je posao dobio građevinar Josif Štok za 5.000 cesarskih dukata. Zabeležena su i imena izvođača radova, Fridriha Šlajsnera i Ernesta Glajznera. Krov na crkvi pokrio je plehom limar Šuster sa svojim sinom Francom, koji mu je tada kao šegrt pomagao u radu. Njegove najlepše kompozicije u crkvi su: Stefan Dečanski dobija vid, Postriženje Svetog Save, Prijem Svetog Simeona u Hilandar.

ikonostas.jpg


Živopis je uradio ruski akademski slikar Andrej Bicenko koji je oslikao vladare Srbije po kopijama srpskih srednjovekovnih fresaka, uglavnom iz zadužbina dinastije Nemanjića.Oni su prikazani u bogatim odorama, u uspravnom stavu, držeći u rukama svoje zadužbine.

image039.jpg


U porti Vaznesenjske crkve nalaze se dve crkvene kuće i zvonik, u kome je danas pet zvona različite veličine i porekla. Među njima je i zvono stare Saborne crkve koje se smatra najznačajnijom istorijskom relikvijom među zvonima beogradskih crkava.
Nakon viševekovne otomanske zabrane zvuka crkvenog zvona u Srbiji, upravo je ono 15. februara 1830. godine oglasilo da je Srbija sultanovim Hatišerifom iz provincijskog prešla u status vazalne kneževine sa sopstvenim sudovima i administrativnim organima.

vaznese-crkva.jpg


U crkvi se čuva i originalni barjak Uprave Beograda, a pošto je Spasovdan krsna slava grada, svake godine toga dana iz Vaznesenjske crkve nakon liturgije kreće litija koja prolazi beogradskim ulicama i na kraju se u nju vraća. Vaznesenje Gospodnje (Spasovdan) označava dan kada se Isus uzneo na nebo. Uvek pada u četvrtak, šeste nedelje posle Vaskrsa.

spasovdan-litija.jpg


Kako je crkva izgrađena u novom delu grada u kome su živeli bogatiji ljudi, u svom pokretnom fondu ona čuva vredna poklonjena dela. Među značajnijima su ikona Bogorodice sa Hristom nepoznatog domaćeg zografa, ikona Svetog Dimitrija, nekoliko ruskih ikona sa srebrnim okovom, veliki broj zlatarskih radova i starih knjiga.

1_Vaznesenjska-crkva_v.jpg


Tokom dva svetska rata, vojni hram je doživeo i preživeo velika stradanja: na samom početku Prvog svetskog rata, kad su Austrijanci iz monitora sa Save pucali na Beograd, udarila je, pored ostalih, jedna granata u severni zid Vaznesenske. Tek je 1921, u prisustvu vojnih stručnjaka, granata izvađena i odneta i tako prestala da sveštenicima i narodu zadaje strah.
Daleko tragičnije stradanje i štetu crkva je doživela 6. aprila 1941, kad su nemački bombarderi, u rano nedeljno jutro, napali Beograd.
Od silnog potresa izazvanog eksplozijom bombi, od gvožđa, kamenja, zemlje i drugog materijala koji se sručio na crkvu, ona se rastresla. Sva stakla na prozorima i vratima razbila su se, zapadna i južna vrata na crkvi i ulazni portal izvalili su se i iscepali, krov, oluci i kubeta oštetili. Crkva je prepukla uzdužno sredinom i popreko u svodu. Živopis je teško oštećen.
U njenom dvorištu, u obliku krsta uzdiže se spomenik nastradalima u tim razaranjima.
kamenikrst.jpg


Posle drugog svetskog rata je zgrada na uglu ulica Kraljice Natalije i Dobrinjske nacionalizovana, ali je ta odluka kasnije promenjena i danas sve zgrade koristi crkva za svoje potrebe.
Pošto je crkva 1945. opravljena samo provizorno, 1947. godine potpunije su opravljeni svodovi i zidovi, ali nisu i umetnički obrađeni. Naročita pažnja je posvećena statičkoj ispravnosti centralnog kubeta, ali je stručna komisija i 1947. i 1952. godine zaključila da je kube ispravno i da ga ne treba menjati

vaznesenjska-crkva-600x402.jpg


Godine 1958. crkva je uređena spolja, ali tada još nije dobila svoj današnji izgled. Zbog zauzetosti crkveno-opštinskih skela na drugoj strani, nije se do 1962. pristupilo opravci i čišćenju živopisa, ikonostasa i ornamentike. Te godine je ove radove obavio akademski slikar Jaroslav Kratina, koji je unutrašnjost crkve opravio, osvežio i ukrasio na opšte zadovoljstvo crkvene uprave i vernih. Tako je crkva iznutra dobila svoj današnji izgled. Osvećenje ovako obnovljene crkve obavio je 25. novembra 1962. NJegova svetost patrijarh srpski German.

U svojoj bogatoj istoriji pratila je istorijski hod svog naroda, o čemu svedoči i natpis na spomen ploči koja se nalazi na zapadnim vratima crkve na kojoj je uklesano:

„Iz ove crkve 5. oktobra 1912. godine, praćen Božjim blagoslovom, pođe Njegovo Veličanstvo Kralj Petar I Karađorđević
u Balkanski rat koji sretno i dovrši i u ovoj crkvi kao pobednik zablagodari Bogu na darovanoj pobedi“.

Mošti Svetog despota Stefana Lazarevića u martu mesecu 2017.god prenete su iz Požarevca u Vaznesenjsku crkvu gde ostati trajno da počivaju,
Stefan Lazarević poznat i kao Stevan Visoki bio je sin kneza Lazara, a vladao je Srbijom od 1389. do 1427. godine.

Na Spasovdan maja meseca 2017 g.prvi put su iznete mosti Despota Stefana u litiji povodom slave crkve i grada Beograda
Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda je 27. aprila 1967. pod brojem 29SKZ doneo odluku da Vaznesenska crkva u Beogradu sa portom i dve njene zgrade ima svojstvo spomenika kulture.

Ove 2017.godine navrsava se 154 godina postojanja Vaznesenjske crkve.
deHIA_cLUuk.jpg
 
Ne mogu da prelistam celu temu, izvanredna je. Ako je već pisano uputite me na post. Zanima me da li neko zna nešto više o zgradi današnjeg Bitef teatra na Bajlonijevoj pijaci, koju su gradili nemački okupatori 1942. godine kao nemačku crkvu.

51092767.jpg


Da li je to bila katolička ili protestantska crkva? I zašto se ne koristi kao crkva? Zgrada se uopšte ne uklapa u beogradski ambijent. Izgleda kao da je preneta u Beograd iz nekog nemačkog grada.
 
Kada sam pisala o Bjalonijevoj pijaci pomenula sam i ovu crkvu, tj.Bitef teatar a imas i podatke na netu, u Wikipediji itd

bitef.jpg


Na skveru Mire Trailović, na Dorćolu, nalazi se nikada dovršena evangelistička crkva. Priča o zgradi u kojoj je danas smešten Bitef teatar nosi sa sobom sve ono što naš grad jeste – Magiquè.

Izgradnju objekta 1940. godine započela je nemačka evangelističko-hrišćanska zemaljska crkva (katedrala). Projektom je rukovodio arhitekta Oto Barting, jedan od nosioca idejnog pravca Bauhaus. Prvobitni projekat obuhvatao je crkvu sa zgradom u kojoj bi bili smešeteni internat, kancelarije i stanovi za crkvene službenike. Način gradnje bio je netipičan za vreme u kojem je objekat nastajao. Betonske rešetkaste konstrukcije popunjavane su ciglama. Cigle za unutrašnji deo crkve dovežene su iz Nemačke, dok su fasadne cigle proizvedene u beogradskoj ciglani. Razradu projekta sprovodio je srpski arhitekta Đorđe V. Staševski.

Gradnja crkve prekinuta je 1942. godine, tokom Drugog svetskog rata. Zgrada nije dovršena, niti osveštana, te s toga nikada nije stekla sakralnu, versku svetost.Po završetku Drugog svetskog rata, crkva je nacionalizovana. Kasnije, Vlada je prepustila zgradu Gradu na korišćenje.

Prvobitno, na gornjem spratu nalazio se Arhiv Jugoslavije, dok je u drugom delu zgrade bila kreativna radionica pozorišta Boško Buha. Zgrada je tokom 1988-89. rekonstruisna i adaptirana za potrebe Bitef teatra.
preuzeto sa sajta starog grada
 
CRKVA SVETOG MARKA

Crkva-Svetog-Marka-u-Beogradu.jpg


Crkva Svetog Marka u Beogradu je, srpska pravoslavna crkva smeštena na Tašmajdanu.Građena je od 1931. do 1940. godine u neposrednoj blizini stare crkve iz 1835. godine, prema planovima arhitekata Petra i Branka Krstića. Oblikovana je u duhu arhitekture srpsko-vizantijskog stila, po uzoru na manastir Gracanicu. Opremanje i ukrašavanje hrama još nije završeno.

800px-Sarcophage_de_Stefan_Du%C5%A1an%2C_%C3%A9glise_Saint-Marc%2C_Belgrade.jpg


U južnom delu naosa nalazi se sarkofag sa kostima cara Dušana, koje su zaslugom teologa i istoričara Radoslava Grujića 1927. prenesene iz carske zadužbine manastira sv. Arhanđela kod Prizrena prvo u Patrijaršiju, a potom 1968. u crkvu Svetog Marka. Na severnoj strani je grobnica od belog mermera u kojoj su sahranjeni zemni ostaci patrijarha Germana Đorića. Poslednji Obrenovići, kralj Aleksandar i kraljica Draga, ubijeni su u atentatu 1903. godine, a sahranjeni su krišom, pod okriljem noći, u staroj Crkvi Svetog Marka na Tašmajdanu. Iz stare, izgorele male crkve Svetog Marka posmrtni ostaci poslednjih Obrenovića preneti u kripte ispod novog hrama, gde se i danas nalaze.

bgd-obrenovic-MALA.jpg


U crkvi se osim njih nalazi još nekoliko vladika i članova dinastije Obrenović episkopi niški Viktor, šabački Gavrilo, timočki Mojsije i mitropolit Teodosije, kao i prvi ktitor male crkve, trgovac Lazar Panča. Osim kraljevskog para, u kripti su grobnice i kneza Milana M. Obrenovića, Ane J. Obrenović i kneževića Sergija M. Obrenovića.
U crkvi se čuva jedna od najbogatijih zbirki srpskih ikona 18. i 19. veka.

U Beogradu je 1835. godine sagrađena stara crkva Sv. Marka, a po naređenju Kneza Miloša na mestu gde je pročitan Hatišerif o priznavanju političke samouprave Srbije i dokument kojim je knez Miloš priznat za kneza sa naslednim pravom. Ondašnji Beograđani su je zvali i "grobljanska", jer se nalazila uz Staro groblje, koje je do 1886. zauzimalo prostor današnjeg parka, pre preseljenja na Vladanovac ili Novo groblje.

mesto gde je procitan Hatiserif,snimljeno 1934 g.
3v.jpg


Bila je to jednobrodna crkava bez tornja, duga oko 21,0 m zajedno sa oltarom a široka svega 8,80 m. dok je njena visina iznosila samo 6,20 m. Oltarna apsida iako petostrana spolja bila je svega 1,26 m a njen unutrašnji deo bio je segmentast.Pevničke apside takođe petostrane bile su jače izražene na zidnim masama. I u ovoj crkvi svod je bio poluobličast od drveta i malterisan, okačen o krovnu konstrukciju.

2v.jpg


Istovremeno je knez Miloš Obrenović sagradio u Topčideru dvorsku crkvu Svetih Apostola Petra i Pavla (dovršena 1834. godine). Radovima na oba hrama rukovodio je Hadži-Nikola Živković iz Vodena (1792—1870), prvi veliki graditelj u obnovljenoj Srbiji i njegovi majstori Janja i Nikola. Oko 1870. godine stari hram Svetog Marka imao je dve parohije: terazijsku sa 312 domova i palilulsku od 318 domova.

zeUktkpTURBXy8wZGJkOGVmZTg5YTczZWE1NDE1OWNiMzQ2NmUyZmNjZC5qcGeTlQLNAxQAwsOVAs0B1gDCw5UH2TIvcHVsc2Ntcy9NREFfLzFkNzRjYjQxNzA1OTUwNDM2NjI5Y2FiZDYwNmY1MGY2LnBuZwfCAA


Stara crkva je uništena u bombardovanju Beograda 1941. godine, ostaci su uklonjeni 1942. godine a posmrtni ostaci sahranjenih u maloj crkvi,prebaceni u novu crkvu .

34247-stara-crkva-svetog-marka-580x0.jpg


Zbog naglog širenja grada i povećanja broja stanovnika, ukazala se potreba već početkom 20. veka da se u ovom delu Beograda, podigne veći hram. Česti ratovi to nisu dopustili sve do 1930. godine kada su beogradski arhitekti braća Krstići ,Petar i Branko, profesori Arhitektonskog fakulteta izradili projekat novog hrama Svetog Marka. Zidanje crkve Svetog Marka je započeto za vreme vladavine Aleksandra I Karađorđevića .Po ovom projektu između 1931. i 1940. godine sagrađeno je sadašnje zdanje Markove crkve. Izbijanje Drugog svetskog rata omelo je potpuni završetak hrama. Završeni su samo građevinski radovi. Bogosluženja su u novom hramu vršena tokom rata i posle njega do 14. novembra 1948. godine u adaptiranom narteksu hrama.Tog datuma je izvršeno osvećenje hrama (patrijarh Gavrilo Dožić) i hram je otvoren za bogosluženje.

1zptiqh.jpg


Crkva je oblikovana u srpsko-vizantijskom stilu, tradiciji u kojoj su podizane sve crkve novijeg doba u Srbiji, a koji su očuvali osobine srpske crkvene srednjovekovne arhitekture. Crkva Svetog Marka je osnove razvijenog dvostruko upisanog krsta, vidljivog u svodovima, ima pripratu sa galerijom i visokim zvonikom, petostranu oltarsku apsidu i pet kupola. Ovo je bio prvi crkveni objekat po uzoru na vizantijsku arhitekturu izveden u armiranobetonskoj konstrukciji sa centralnim grejanjem i električnim zvonima, pravi spoj srpsko-vizantijskog nasleđa i savremenih tehničkih dostignuća. Fasade su oživljene oblogom od dve vrste kamena: svetlog belovodskog peščara (Bele vode, Kruševac) i crvenog grzanskog kamena (Grze, Paraćin).

St.Markuskyrkan.Belgrad.jpg


Arhitekte braća Krstići postigli su inspiraciju Gračanicom, ali grandioznim dimenzijama i proporcijama, u skladu sa idejom o nameni ove crkve kao nove prestone crkve glavnog grada Kraljevine Jugoslavije, koja bi mogla da primi veliki broj ljudi prilikom priređivanja svečanosti povodom državnih praznika. Markova crkva duga je 62 metra a široka 45 metara, visina glavne kupole do krsta je 60 metara. Korisna unutrašnja površina hrama je oko 1.150 kvadratnih metara, a naos hrama može da primi preko 2.000 vernika. Horska galerija na zapadnoj strani prima preko 150 pevača. Crkva Svetog Marka je, posle hrama Svetog Save, najmonumentalnija i poslednja uspela građevina poznog perioda nacionalnog stila u srpskoj arhitekturi.

U unutrašnjosti, ispred oltara sa južne strane postavljeni su tronovi za patrijarha i kralja. Mozaik sa predstavom patrona crkve Svetog apostola Marka nad glavnim ulazom izveo je slikar Veljko Stanojević 1962, a mermerni ikonostas je projekat arhitekte Zorana Petrovića iz 1991/92. godine, na koji su četiri godine kasnije postavljene mozaičke ikone, delo slikara Đure Radulovića.

1024px-Ikonostasis_Sv_Marko_Belgrad.JPG


Kada se danas pogleda savremeno uređen Tašmajdanski park u kome se nalazi Crkva Svetog Marka, građena da podseća na manastir Gračanicu, teško je zamisliti da su pre 70, godina na tom istom mestu prolazila stada ovaca, a seljani dovozili kante pune mleka i sira.
Crno-bela fotografija iz juna 1948. godine svedoči o ovoj ne tako davnoj istoriji Taša. Na njoj se vidi nekadašnja zgrada autobuske stanice „Lasta” koja se pružala ispred današnjeg ulaza u Crkvu Svetog Marka i odakle je svojevremeno polazio autobus do aerodroma.
tasmajdan-crkva-svetog-marka-0.jpg

Zbog posebnih arhitektonskih i urbanističkih kvaliteta, crkva Svetog Marka u Beogradu utvrđena je za spomenik kulture,rešenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda br. 1509/1 od 20.10.1975. godine.

800px-Church_of_Saint_Mark_in_Belgrade.jpg
 

Back
Top