Znamenitosti Beograda

Nina, mnogo ti hvala na ovim divnim pricama.

Odavno nisam sa takvom paznjom citala tekstove o mom Beogradu, jos od Derokovog "Jeroplana".

Ne radi se tu samo o poznavanju istorije i arhitekture, ni samo o divnim fotografijama i prilozima, mnogo je vaznije sto se oseca,u svakoj temi, da ju je pisala osoba koja voli Beograd, osoba ciji je to grad.

Molim te, nastavi; ja vec dve godine zivim na drugom kontinentu, daleko sam, a tako me neki divan spokoj ispuni kad citam ovu temu...

Сјајна је Нина, и ја уживам. Неке слике први пут видим.

Hvala na ovim lepim recima podrske da nastavim dalje o mom rodnom gradu. Citajuci i trazeci podatke i slike,naisla sam na moge stvari koje ni sama nisam znala,i to je bio trigger da krenem u avanturu sa ovom temom..Posebno mi je drago da se tema cita.Za mesec i desetak dana kako tema postoji ima 1.399 pregleda
 
KAFANA ALBANIJA

Prica o "Palati Albaniji" ne bi bila kompletna bez pomena kafane "Kod Albanije",koja je kasnije promenila ime u "Albanija "

kafana Albanija700.jpg


"Pocev od Terazijskog cvora, desnom ulicom koja spaja Terazijei Pozorisni trg( Kolarceva ulica) nastaje niz kafana, od kojih su mnoge vec ranije izumrle.Jedino na vrhu te ulice, postoji i danas , kao trag starig Beograda, i postojace, kako izgleda vekovima, kafana „Albanija“, ruglo Beograda,ali eldorado svih zakupaca te kafane.Ne postoji kafana sa manje rezije a vise prometa, niti postoji kafana koju posecuje tako raznolika i tako mesovita publika“

Branislav Nusic 1929 godine.

Ugao Knez Mihailove i Kolarceve sa kafanom Albanija pocetkom 1930g.
3212456169_8561e18f2f_o-1.jpg


U svom opisu kafane „Albanija“ Nusic nije bio u pravu samo u jednom:“ postojace, kako izgleda vekovima“
Podignuta sredinom 19.veka , kafana je zajedno sa satom koji se nalazio ispred nje i koji je bio poznato mesto sastanka,
srusena,posle ponoci 17.oktobra 1936 godine , za potrebe izgradnje palate "Albanije".

Kafana „Albanija” 1920, 1930. i 1936, kada je pocelo rusenje i gradnja palate "Albanija"
2jca2ok-2.jpg


Pogled sa Terazija u daljini se vidi kafana "Albanija"
Terazije3-1.jpg


Kafana „Kod Albanije“ se nalazila na mestu danasnje istoimene palate, u trosnoj staroj zgradi zute boje i turskog stila, jos od druge polovine, a neki kazu i pocetka XIX veka. U njoj su sedeli turski sejmeni, pa narodna vojska kneza Mihaila, pa gardisti obeju dinastija. Posetioci su joj bili mahom trgovci, poslovni ljudi, zanatlije i sitniji cinovnici, koji bi tu svracali iduci na posao i vracajuci se sa posla, da s` nogu trgnu poneko čokanjče. Nestala je tridesetih godina, kad se pocela podizati palata na tome mestu.

Godine 1918. Prvi svetski rat je zavrsen, a kafana menja ime u “Albanija”. Odavde verovatno potice jedna od najvecih zabluda o njenom imenu. Naime, veruje se da je kafani u centru grada to ime dato u znak zahvalnosti Albaniji zbog toga sto je dozvolila srpskoj vojsci i narodu da preko njene teritorije dodju do savezničkih brodova, koji su ih od albanske obale prebacili na Krf.

Kafana_kod_AlbanijeJPG-1.jpg


Medjutim, dokaz da to nije tacno jeste i gornja fotografija, na kojoj se vidi da kafana u svom imenu ima rec “Albanija” citavih sedamdeset godina pre pocetka rata. Takodje, to nije jedini objekat sa tim imenom. U se nalaze jos dve kafane.Jedna sa imenom “Mala Albanija”, a druga “Albanez”. Ova druga je takođe znacajna za ime kafane „Albanija“.Kafana “Albanez” nalazi se na Terazijama, nekoliko metara dalje od kafane „Kod Albanije”.Kafanu „Albanez“ vodi ugostitelj Mihajlo Nikolić, koji racune potpisuje sa “Albanez Skenderbeg”. Medjutim, on 1896. godine prelazi da radi u kafanu “Kod Albanije”. Beogradski hronicari pripovedaju da je ugledni gostionicar pokusao da privuče musterije na osnovu svog imena, zbog cega kafani menja ime u “Albanija”.
3212452993_66696cdeb5_o-1.jpg


restoran-albanija-2.jpg


Ispred "Albanije" bio je cuveni javni sat, kod koga su se zakazivali sastanci razne vrste: poslovni, ljubavni, prijateljski i politicko-konspirativni. Taj sat su mnogi smatrali stvarnim centrom Beograda. Od njega je lako bilo krenuti u sve delove grada, bilo tramvajem, autobusom, taksijem ili fijakerom, koji su tu u neposrednoj blizini imali svoje stanice: ispred Knez Mihailovog spomenika i ispred bifea „Milanovic“u palati "Riunione".
Albanija-1.jpg


Kafane "Albanija" vise nema a na njenom mestu vec 77 godina stoji Palata "Albanija"
 
Poslednja izmena:
Zanimljiv tekst o demografiji Beograda izmedju 19. i 20.veka

Na razmeđu 19. i 20. veka glavni grad Srbije izgledao je potpuno drugačije nego danas. Prosečan životni vek u Beogradu 1900. iznosio je svega 31,7 godina, a muškarci su bili znatno brojniji od žena

Beograd s kraja 19. i početkom 20. veka bio bi potpuno neprepoznatljiv današnjim stanovnicima glavnog grada. Mesto gde su živeli njihovi preci bila je omalena varoš koja je 1900. godine dostigla oko 69.000 stanovnika.
Sredinom 19. veka skromna populacija bila je još manja, pa se broj stanovnika 1863. godine, na primer, svodio na svega petnaestak hiljada ljudi. О овоме смо разговарали са Ђорђем Мамулом, младим историчарем који је пажљиво скупљао и анализирао ове податке, поготово се ослањајући на статистичке годишњаке Краљевине Југославије у периоду од 1900. до 1910. године.

S početka 20. veka broj stanovnika u gradu je rastao, ali su porodice, primorane da žive gradskim životom imale manji broj članova - objašnjava Mamula. - Veliki priliv sa svih strana napravio je šaroliki grad u kom su se mogli čuti razni naglasci, videti različiti ljudi i jesti jela poreklom sa drugačijih podneblja. Broj stanovnika se tokom 90 godina, od 1820. do 1910. povećao oko 20 puta, od svega 4.500 do 90.000.

U periodu od 1890. do 1900. godine, dakle tokom poslednje decenije 19. veka, samo trećina stanovnika prestonice bila je rođena u Beogradu, dok se za prvih pet godina 20. veka u varoš doselilo još oko 11.000 ljudi.

- Interesantan podatak iz tog doba je da je u gradu konstantno bilo više muškaraca nego žena - dodaje Mamula. - Godine 1900. odnos je bio 40.302 muškarca prema svega 29.467 žena. Taj odnos je bio sličan i prema podacima nastalim pet godina kasnije, kada je muškaraca bilo 46.089, a žena 34.658. Ova konstantna pojava objašnjava se većim prilivom muške radne snage, ali i velikom smrtnošću žena, pogotovo prilikom porođaja. Istovremeno, ovoj disproporciji doprinosio je i veći broj rođene muške dece. Izuzetak je bio samo 1907. godine, kada je u gradu rođeno 900 devojčica naspram 889 dečaka.

Stručno rečeno, porast stanovništva u to doba bio je moguć samo mehaničkim priraštajem, dakle naseljavanjem, jer je smrtnost bila velika i znatno je premašivala broj novorođenih.

- Velika smrtnost i kratak prosečni životni vek bili su stalna pojava u Beogradu na početku 20. veka. Tako je 1900. godine prosečna starost umrlih svega 31,74 godine. Godine 1907. stanje se neznatno popravilo na 32,98 godina.

Tako Mamula ističe podatke koji govore o brutalnoj težini života u Beogradu toga doba. Statistika kaže da je 1900. godine u gradu umrlo 1.669 osoba. Stuktura umrlih je gotovo zaprepašćujuća za današnje pojmove: 310 je bilo beba do jedne godine, 328 mladih od dve do 19, 415 stanovnika od 20 do 39, 351 stanovnik od 40 do 59 godina, a starijih od 60 godina bilo je najmanje - 265.
Razlozi za toliko visoku stopu smrtnosti početkom 20. veka uglavnom su bili vezani za loše i negihijenske uslove života kao i neminovnost boravka u prenaseljenim stanovima. Svest o higijeni bila je vrlo niska. Velika smrtnost uzrokovana je zaraznim bolestima, pogotovo tuberkulozom koja je u to vreme u većini slučajeva imala fatalan ishod. Na kraju, značajan broj porodica imao je jedno ili dva deteta, a velika je bila smrtnost novorođenčadi na porođajima kao i u prvoj godini života.

Neke zanimljivosti posebno privlače pažlju, pa je tako Beograd imao veliki broj porodica bez dece ili sa malim brojem mališana.

- Popis iz 1900. godine pobrojao je 13.473 porodice u Beogradu, dok ih je pet godina kasnije bilo 14.790 - dodaje Mamula. - Zanimljivo je da je najveći broj porodica imao jedno, odnosno dva deteta. Promene su se odnosile na doseljavanje mladog stanovništva i sve teže uslove za osnivanje porodice.

Na početku 20. veka, 1900. godine, prema statističkim godišnjacima Kraljevine Srbije broj građana druge nacionalnosti iznosio je 13.475 ljudi. Kako u samom godišnjaku nije bila pomenuta precizna struktura, naš sagovornik se osvrnuo na popis iz 1889. godine, koji takođe slikovito govori o beogradskim "strancima".
Tamo nailazimo na podatak da je u gradu živelo 4.341 Nemac, Jevreja je bilo 2.599, a Mađara 1.008. Beogradskih Čeha bilo je 731, Italijana 263, a Hrvata 335. U Beogradu je 1889. godine živelo i 27 Engleza, 50 Bugara, 58 Slovaka, 59 Francuza i 96 Slovenaca, dok je Cincara bilo 184, Poljaka 178, Grka 225, a Rumuna 195.

- Početkom 20. veka su postojali krajevi gde su živele veće grupe pojedinih naroda - dodaje Mamula. - Tako su se Nemci uglavnom bavili modernim zanatima, poput tipografskog ili knjigovezačkog, i naseljavali su se na istočnom delu Vračara, a Česi su bili u okolini Cvetkove pijace. U centru su odranije živeli Grci, Jevreji, Turci i Cincari. Posle odlaska Turaka, Cincari se češće naseljavaju u Stari Zerek, odnosno Dubrovačku ulicu. To je bila raskrsnica Uzun-Mirkove i Kralja Petra sa okolinom, deo grada koji su umnogome već činili Jevreji, Grci i Cincari.

U to vreme ovaj deo grada nosio je ime "Zerek" što bi na turskom značilo "pogled". Možda je to danas neobično, ali sa današnjeg Studentskog trga nekada je pucao prelep pogled na Dunav i banatsku obalu, s obzirom na to da nije bilo današnjih velikih građevina, pa je vidik bio dalek i raskošan.
Pocetkom 20. veka stranci u Beogradu su u značajnoj meri bili pokretačka snaga koja je uticala na ubrzanu urbanizaciju grada. U velikoj meri su bili vezani za Srbiju, bili su dobrotvori i zadužbinari, a mnogi su učestvovali u oslobodilačkim ratovima 1912-1918.

- Izdvojićemo samo neke, poput cincarske porodice Nikole Antula, italijanske kamenoresce Bertoto, Delini koji su držali prve apoteke, Kidis je osavremenila obradu kože, Čehe Rosulek, potom Šondu, poznata prezimena Bajloni, Vajfert, Mekenzi, Jenko, Kon, Vinaver...

Sakupljajuci podatke, naš sagovornik se oslanjao na obimnu literaturu, pa tako pronalazi i podatak da se hleb na početku 20. veka u Beogradu pravio uglavnom kao somun, dakle ovalnog oblika.

Tek posle Prvog svetskog rata veknasti hleb je bio prihvaćen kao standardni. Mamula nalazi podatak Mate Miloševića koji je opisivao izvesnog Grubera i njegovu pekaru koja je još u to vreme pravila vekne hleba. Gruber je došao iz zemunskog Francestala i u Pop-Lukinoj ulici napravio najmoderniju pekaru onog doba.

autor : Zoran Nikolić
 
SABORNA CRKVA

04-2.jpg


„Saborna crkva, svojom spoljasnoscu, svojim izgledom, stremljenjem sa zemlje ka nebu,
ukazuje na uzvisenu lepotu nebesku, lepotu carstva Bozijeg“
Njegova Svetost Patrijarh Pavle

PATRIJARH20PAVLE20-20UMRO20-20BGD9120-20-1.jpg


Saborna crkva u Beogradu nalazi se u starom delu grada, na raskršću ulica Kralja Petra i Kneza Sime Markovića.
slika4.jpg


Na mestu današnje crkve nalazila se starija, posvećena svetom Arhanđelu Mihailu.O tome kako je izgledala, dragoceno svedoči protenstanski sveštenik i putopisac Stjepan Gerlah u svom opisu putovanja carskih poslanstava u Carigrad 1573–1578.godine.
„Iako prostrana, sa svim potrebnim liturgijskim sasudima i mobilijarom, nije mogla da primi brojni hrišćanski živalj beogradske varoši.“
Kasnije podatke o postojanju ove crkve sačuvali su uglavnom putopisci iz 17. i 18.veka, koji nas o njenoj sudbini opširno izveštavaju. Tokom tursko-austrijskih sukoba početkom 18. veka, crkva je bila razrušena,ali s obzirom na to da je austrijska vlast bila izričita u naredbi da se ne smeju obnavljati porušeni srpski hramovi, tadašnji mitropolit Mojsije Petrović (u očekivanju podrške ruskog cara Petra Velikog koji u međuvremenu umire) samostalno je pristupio obnovi crkve iz temelja, ukrasivši je i novim ikonostasom. Nažalost, teške istorijske okolnosti ponovo su se odrazile i na život crkve, tako da ovo nije bila njena poslednja obnova.

beograd_pocetkom_veka-1.jpg


Beogradskim mirom zaključenim 1739. godine, Turci su, između ostalog, ponovo dobili Beograd i „čim uđoše u varoš i ovom prilikom pokazaše svoj bes i prema Srbima i prema srpskim svetinjama“.Srušena je velelepna rezidencija srpske mitropolije, a crkvu „opleniše i svodove joj oboriše“.Nekoliko decenija kasnije, početkom 1798. godine, crkva je ponovo stradala, ovoga puta u požaru. Osposobljena za bogosluženje služila je do početka 1813. godine, kada su je, nakon sloma Prvog srpskog ustanka, Turci oskrnavili i opljačkali. Neophodne prepravke obavljene su nakon Drugog srpskog ustanka.

Belgrade_Cathedral_26_Landing_Place_1-2.jpg


Objavljivanjem Hatišerifa 1830. godine, na dan Sv. Andrije Prvozvanog, kojim je dobijena i sloboda bogosluženja, po naredbi kneza Miloša, „pored stare crkve, podignuta je drvena zvonara“ u koju su bila postavljena zvona. Radi livenja zvona bila je založena velika vatra koja je gorela tri dana. Pored nje su prolazili ljudi i u kalup sa rastopljenom bronzom ubacivali različite predmete od srebra da bi zvona imala „srebreniji“ zvuk.Ondašnji Beograđani su ovaj događaj „priželjkivali kao nešto veliko i nedokučivo. Za njih zvuk zvona nije značio samo jedan običan verski obred, zvona su bila simbol vekovima očekivane pobede“.Turci su na ovu odluku kneza Miloša gledali s nevericom i pretnjom.

Do danas je sačuvana anegdota kada se beogradski vezir Husein-paša Gavanoz Oglu (1827–1833) obratio vojvodi Petru Cukiću, zaduženom za podizanje zvona, preteći mu da će biti kažnjen zbog toga. Hrabri vojvoda je odgovorio:

„Znam, znam, efendum paša, ako podignem ja ću poginuti od turske ruke, a ako ih ne podignem ja ću poginuti od ruke moga gospodara knjaza Miloša. Ja više volim da poginem od turske ruke nego od ruke moga gospodara kao njegov neposlušni sluga.“

Danas se u zvoniku Vaznesenjske crkve (1863. god.) među pet zvona različite veličine i porekla nalazi i zvono stare Saborne crkve, koje se 15. februara 1830. godine oglasilo prvi put, kada je Kneževina Srbija dobila autonomiju.
Rušena i opravljana, stara crkva se borila sa zlim vremenima sve do 22. juna 1836.godine, kada je nakon brojnih diskusija knez Miloš Obrenović izdao naredbu o njenom konačnom rušenju i izgradnji novog hrama.

Gradnja nove Saborne crkve započeta je 28. aprila 1837. godine. Osvećenje temelja ove „katedralne beogradske crkve“15. jula 1837. godine, savremenik je opisao kao izuzetan događaj kojem su prisustvovali mitropolit Petar Jovanović, najviši crkveni velikodostojnici, knjeginja Ljubica i naslednici Milan i Mihailo, kmetovi, deca i „narod oboje pola“ Gruvali su topovi a narod je „u crkvu blagosiljao sretno i presrećno vreme ovo“
saborna-crkva-sa-save_5050e44140d9b-1.jpg


Na dan hramovne slave, Sv. Arhanđela Mihaila, 8. novembra 1845. godine, mitropolit Petar Jovanović je izvršio osvećenje gotove crkve i odslužio u njoj prvu liturgiju.Saborna crkva je bila jedna od najvećih crkvenih građevina u Kneževini Srbiji i posle Crkve sv. Petra i Pavla u Topčideru (1832/1834), najstarija crkva u Beogradu. Iako je pitanje autorstva arhitektonskih planova izgradnje crkve bilo dugo sporno, izvesno je da su je gradili majstori iz Pančeva, po projektu Fridriha Adama Kverfelda. Podignuta blizu bedema,na uzvišenom mestu, bila je saglediva sa svih strana, a naročito visoki toranj zvonika s velikim pozlaćenim krstom koji „svakog inostranca pogled na se vuče, osobito iz Zemuna“

Crkva je jednobrodna građevina s polukružnom istočnom apsidom i pripratom na zapadnoj strani, iznad koje se uzdiže visoki zvonik. Unutrašnjost je prostorno podeljena na oltarski deo, naos i pripratu u kojoj se nalaze krstionica i stepenište za zvonik.

Za razliku od severne i južne fasade, istovetnih i jednostavno oblikovanih, zapadna, glavna fasada istaknuta je reprezentativnim portalom i širokim stepenišnim prilazom. Po svom sklopu i finim proporcijama, arhitektura Saborne crkve je neposredno prihvatila uzore neoklasicističkih crkava s prepoznatljivim baroknim tornjem, koje su se u istoj epohi gradile po Austriji, a u koje se ubraja i nešto starija Saborna crkva u Sremskim Karlovcima (1758), koja je bila mogući uzor. Ovaj tip crkava biće veoma rasprostranjen u Srbiji tokom Miloševe vladavine.Po završetku gradnje pristupilo se ukrašavanju i opremanju unutrašnjosti.

1893.god
saborna-crkva-1893_1401788545_675x0.jpg
 

Prilozi

  • saborna crkva 4.jpg
    saborna crkva 4.jpg
    105,8 KB · Pregleda: 12
Poslednja izmena:
Beogradska crkvena opština, angažovala je vajara, drvorezbara i livca Dimitrija Petrovića (1799–1852), školovanog na akademiji u Beču, na izradi nacrta za ikonostas i pevnice. Nažalost, zbog izvesnih nesuglasica sa opštinom, Dimitrije Petrović nakon izrade arhitektonskog dela ikonostasa i njegovog montiranja u crkvi 1842. godine, zauvek napušta Beograd. Raskošno oblikovan, sa izvesnim eklektičkim dekorativnim elementima, ikonostas Saborne crkve u Beogradu svakako je najreprezentativniji klasicistički ikonostas u Srbiji. Oslikavanje Saborne crkve bilo je povereno jednom od najpoznatijih srpskih slikara 19. veka, Dimitriju Avramoviću (1815–1855), koji je u periodu između 1841. i 1845. godine naslikao ukupno osamnaest velikih zidnih kompozicija i približno pedeset ikona za ikonostas.
slika3.jpg


saborna-crkva3.jpg
Umetnik je bio pod uticajem bečke istorijske škole i nemačkih nazarena, ali se njegov izrazit osećaj za dramatični kolorit i plastični smeli ritam spojio u originalni slikarski rukopis.Na zidnim površinama Saborne crkve ostvario je jedinstvene monumentalne kompozicije religijskog sadržaja, visoko vrednovane u novijem srpskom slikarstvu.Pored slikarskih i duborezačkih radova na ikonostasu, pevnicama i predikaonici, zidnih slika, posebnu vrednost u crkvi predstavlja riznica u kojoj se čuvaju predmeti primenjene umetnosti, zlatarska dela iz 18. i 19. veka, odežde, krstovi, pojedinačne ikone iz druge polovine 19. veka i drugi predmeti od kulturno-istorijskog značaja.

Saborna crkva je inspircija mnogim umetnicima
Saborna-crkva-1.jpg


U blizini crkve, tačnije na mestu gde se danas protežu Zadarska ulica, deo ulice Kralja Petra i Kosančićev venac, nalazilo se staro srpsko groblje.Njegovo postepeno širenje nastavilo se i na prostoru porte Saborne crkve, koja je tokom prvih decenija 19. veka bila neograđena i služila je kao svojevrsno groblje u kojem su sahranjivane viđenije ličnosti Srbije.
Lobanja vožda Karađorđa je do 1837. godine bila sahranjena u južnom delu porte, kada je po želji i naređenju kneginje Ljubice izvađena i prenesena u Topolu. U samoj crkvi nalaze se mošti sv. cara Uroša i sv. despota Stevana Štiljanovića (†1540), grobnice srpskih vladara kneza Miloša (1780–1860) i Mihaila Obrenovića (1823–1868) i grobnice crkvenih poglavara. Pred glavnim ulazom u crkvu sahranjeni su srpski književnik i prosvetitelj Dositej Obradović (1742–1811) i reformator srpskog jezika i sakupljač narodnog blaga Vuk Karadžić (1787–1864).

Pri Sabornoj crkvi je 1853. godine osnovano Prvo beogradsko pevačko društvo, koje je i danas aktivno. Tim horom su dirigovali svi značajni kompozitori srpske muzike, poput Josifa Marinkovića, Stevana Mokranjca, Kornelija Stankovica

Saborna crkva u Beogradu svojom arhitekturom, umetničkim delima i bogatom riznicom predstavlja izuzetan spomenik kulture. Ona je neprocenjiva istorijska baština vezana za sudbinu srpskog Beograda prve polovine 19. veka, koji se upravo formirao na prostoru oko Saborne crkve, postavši njegov crkveni, upravni i kulturni centar. U vreme kada postepeno nastupaju nove društvene i političke prilike u Srbiji, Saborna crkva je postala stožer u borbi za osamostaljivanje od turskog centralizma sve do konačnog oslobođenja od vekovnog ropstva.

1910 god.
saborna_crkva_oko1910-1.jpg


„Cepajući u nebo oblake, bacala je na sve strane sliku građanske lepote, izazivajući poštovanje prema onom čemu je namenjena.
Ona je sobom očigledno svedočila vaskrs nove države srpskog naroda i ulivala nadu na sve lepšu budućnost.“

Odlukom iz 1979. godine, Saborna crkva je utvrđena za kulturno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju.

tekst:Irena Sretenovic,istoricar umetnosti

saborna-crkva.jpg


saborna crkva 4.jpg
 
PATRIJARSIJA U BEOGRADU
patrijarsija600.jpg


Hriscanstvo na prostorima Balkana pocinje prvih vekova nove ere. Osnivac Srpske Crkve bio je Sveti Sava,
sin zupana Stefana Nemanje (oko 1167-1196). Monah na Svetoj Gori, Sveti Sava se vraca u zemlju 1204,
a hirotonisan je za arhiepiskopa Srbije 1219. godine u Nikeji od vaseljenskog patrijarha Manojla I.

Poznate su u istoriji tri Srpske patrijarsije:
1. Ona koju je proglasio car Dušan Veliki 1346, a Turci je ukinuli 1458
2. Srpska Patrijarsija između 1557. i 1776. (sa sedistem u Peći), kad je Carigrad ponovo ukida
3. Patrijarsija koja je obnovljena 1920. posle osnivanja drzave Jugoslavije, sa sedistem u Beogradu,
iako je Srbija stekla nezavisnu drzavu još 1878. godine.

Nova drzava nastala je 1. decembra 1918. kada je u Beogradu, na svecan nacin, u kuci Krsmanovića na Terazijama,
proglaseno ujedinjenje Nezavisne drzave Slovenaca, Hrvata i Srba (formirane 16. oktobra 1918. u Zagrebu) sa Srbijom
(zajedno sa Vojvodinom koja je prethodno, 25. novembra, proglasila ujedinjenje sa Srbijom, i sa Crnom Gorom,
koja je to ucinila dan kasnije). Tada se prvi put u svojoj dugoj istoriji najveci deo srpskog naroda nasao u jednoj drzavi
ali u nekoliko svojih crkvenih organizacija, samim tim i srpska crkva trebalo je da se ujedini.

Prvi korak ka ujedinjenju ucinjen je vec nakon trideset dana, tj. 31. decembra 1918, kada je u Sremskim Karlovcima,
pod predsednistvom mitropolita Srbije i arhiepiskopa beogradskog Dimitrija odrzana prva konferencija srpskih pravoslavnih
episkopa oblasnih crkava.
settlement_patrijarsijski_dvor.jpg


Od 24. do 28. maja, u Beogradu, odrzana je druga konferencija, koja je donela odluku kojom je izrazeno "duhovno,
moralno i administrativno jedinstvo svih Srpskih pravoslavnih crkvenih oblasti".

Treca po redu konferencija arhijereja Ujedinjene srpske pravoslavne crkve odrzana je, kao i prva, u Sremskim Karlovcima,
krajem iste godine. Donet je Nacrt Zakona o proglasenju i uspostavi stare Srpske patrijarsije, po kome ce najviša upravna i
sudska crkvena vlast biti u rukama patrijarha i Svetog arhijerejskog sinoda, dok ce najvisu zakonodavnu vlast imati Sabor arhijereja
(ta podela crkvene vlasti ostala je i do danas).

Tri meseca nakon sto je Vaseljenska patrijarsija dala saglasnost da se sve eparhije koje su se posle proglasenja Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca nasle u novoj drzavi oslobode njene dotadasnje jurisdikcije i prisajedine u "Svetu Autokefalnu Ujedinjenu ravoslavnu
Srpsku Crkvu" (kasnije ce dati i Tomos o oslobadjanju jurisdikcije i Kanonsko pismo o uzdizanju u stepen patrijarsije),
prestolonaslednik Aleksandar je u ime kralja Petra I priznao (17. juna 1920) crkveno ujedinjenje.

Cetvrta konferencija srpskih arhijereja, koja se proglasila Saborom, odrzana je u Beogradu 9. septembra 1920, da bi tri dana kasnije
svi clanovi toga Sabora otputovali u Sremske Karlovce i na Dan Sabora Srba svetitelja, u nedelju 12. septembra 1920, na svecan nacin
proglasili ujedinjenje Srpske pravoslavne crkve i njeno uzdizanje u stepen patrijarsije, ukinute 154 godine ranije.

Svecanost je odrzana u sabornoj dvorani Patrijarsijskog dvora u Karlovcima, koja je zapocela ulaskom prestolonaslednika Aleksandra
u dvoranu, koji je bio u pratnji predsednika vlade, ministra vera i predsednika Narodne skupstine. Saborsku odluku o vaspostavljanju
Srpske patrijarsije saopstio je mitropolit Dimitrije, tekst te odluke procitao je tuzlanski mitropolit Dr Ilarion dok je ukaz kralja Petra I,
kojim se potvrdjuje ova odluka, procitao ministar vera Pavle Marinković. Svecanost je zavrsena blagodarenjem u patrijarsijskoj crkvi.

Izbor prvog patrijarha ujedinjene crkve izvrsen 12. novembra 1920 god.Za patrijarha je izabran mitropolit Dimitrije.
Istog dana prestolonaslednik Aleksandar je u ime kralja Petra I potvrdio taj izbor narocitim ukazom, dok je svecano ustolicenje,
pozdravljeno pocasnim topovskim salvama sa Kalemegdana, izvrzeno sutradan u Sabornoj crkvi u Beogradu.

Cetiri godine kasnije na Veliku Gospojinu, odnosno 28. avgusta 1924. godine, patrijarh Dimitrije je u Pećkoj patrijarsiji uveden u tron
drevnih srpskih arhiepiskopa i patrijarha, da bi i na taj nacin bila "obnovljena stara slava i torzestvo" srpske crkve. Uvodjenje patrijarha
u presto izvrsio je licno kralj Aleksandar, dok je Kraljevsku povelju o peckoj intronizaciji procitao predsednik vlade Ljubomir Davidović.
Na kraju svecanosti kralj Aleksandar je urucio patrijarhu Dimitriju panagiju sa likom prvog srpskog arhiepiskopa Svetog Save.
Tu panagiju nosice svi buduci srpski patrijarsi.

Danasnja palata Patrijarsije je smestena na prostoru Varoš kapije, odnosno Kosančićevog venca,
koji se kao toponim odomacio nakon 1872. godine., na opstini Stari grad i adresi Kralja Petra br.5
Kralja-Petra-i-svinje-1.jpg


U ovom delu Beograda koji se prostire na delu Savske padine, jos od turskog osvajanja 1521. godine formira se srpsko naselje,
cije je srediste predstavljala stara crkva Sv. Arhandjela Mihaila, koja se nalazila na mestu danasnje Saborne crkve.

6381_patrijarsija_iza_vrata_1-1.png


Velika zgrada Mitropolija je sagradjena na mestu Starog knezevog konaka, podignutog 1818, i blizu stare zgrade Mitropolije,
izgradjene od slabog materijala sredinom osamnaestog veka, a preko puta danasnje Saborne crkve.

Planove za Mitropoliju izradio je Jan Nevola ili jedan od srpskih arhitekata, Pavle Đakonović. Nova zgrada Mitropolije imala je prizemlje
i sprat, simetricno resenu osnovu sa glavnim ulazom prema Sabornoj crkvi. U prizemlju je bila Bogoslovija, na spratu iznad ulaza bila
je kapela, sa oltarom i apsidom u vidu erkera, u kojoj je ikonostas oslikao Dimitrije Avramović. Izgradnja ovog zdanja zapoceta je
1847, a zavrsena je krajem 1850. godine. Spoljna obrada ove, za ono vreme, prilicno prostrane zgrade osrtavljala je "prijatan utisak"
jer je imala "harmonicne simetricne podele prozorskih osovina" i naglaseno malo kube iznad ulaza. Konak, Saborna crkva i ova zgrada
Mitropolije, mada razlicite stilske obrade, bio u svoje vreme, lep arhitektonski kompleks. Zbog loseg stanja i trosnosti objekta stare
Mitropolije, odluceno je da se ona porusi i da se na njenom mestu podigne nova zgrada. Godine 1930. pokrenuta je inicijativa za
podizanje reprezentativnog patrijarsijskog dvora, prema projektu arhitekte Viktora Lukomskogkoji je projekat izradio 1932. godine,
a zgrada Patrijarsije je gradjena u periodu od 1932. do 1935. godine. Po zavrsetku gradnje, zgrada Patrijarsije je dobila veoma povoljne
ocene tadasnje javnosti, a u stampi je opisana kao impozantna, velikolepna gradjevina, ciji uprosceni neovizantijski stil odgovara svestenom delu Beograda.
beograd_pocetkom_veka-1.jpg


imagesqtbnANd9GcQTOx5cr4nTBuy_ruHNJl6eDt-1.jpg
...
mitropolija933_img-1.jpg


zgrada-patrijarsije-2-v-1.jpg


Zgrada ima cetvrtastu osnovu, solidne je gradje i monumentalnih oblika. Na glavnoj fasadi, prema Sabornoj crkvi,
istice se impozantni portik sa oniskim stubovima i lucno oblikovanim portalom, nad kojim je izvajan grb Srpske patrijarsije.


zgrada-patrijarsije-3-m-1.jpg


Na gornjem delu iste fasade, u nisi, nalazi se mozaicka kompozicija sa likom svetog Jovana Krstitelja.
U istocnom delu zgrade nalazi se kapela posvecena Svetom Simeonu Mirotočivom.
U njoj se nalazi duborezni ikonostas,rad ohridskih majstora, sa ikonama koje je 1935. godine naslikao Vladimir Predojević.
zgrada-patrijarsije-5-v-1.jpg


U Patrijarsiji se nalaze Biblioteka i Muzej Srpske pravoslavne crkve.
Sediste Srpske pravoslavne crkve je u patrijarsijskom dvoru u Beogradu.

Poglavar Srpske pravoslavne crkve ima titulu: Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski.
Sam Patrijarh je eparhijski arhijerej u Arhiepiskopiji beogradsko-karlovačkoj.

Njegova svetost Patrijarh Pavle, preminuo 15.novembra 2009.god.
387826_patrijarh-pavle--foto-fonet-a-l_i-1.jpg


Kralj Aleksandar sa Episkopatom crkve 1921.god.
rep-patrijarsija-MALA2-1.jpg


Zgrada Patrijaršije ima status spomenika kulture
 
NARODNA BIBLIOTEKA

Beograd
Kosančićev venac 14 do 6.4 1941, opstina Stari grad i Skerliceva 1 ,od 1973.god.opstina Vracar

bgdbibliotek-600x442.jpg


Rusenje Narodne biblioteke Srbije 1941.god.koje je jedno od najvecih kulturnih zlocina,i krater koji na
Kosančićevom vencu stoji vec 75 godina,podsecaju na kulturoloski i eticki ponor u kojem zivimo

Motivi za unistenje Narodne biblioteke Srbije mogu se, naci u samoj ideologiji nacisticke Nemacke,koja je tudju kulkturnu bastinu pljackala i unistavala.Nakon sloma nacisticke Nemačke, general-pukovnik Aleksander Ler predao se britanskim trupama koje su ga izrucile vlastima drzave na cijoj je teritoriji pocinio najvece ratne zlocine. Tokom svedocenja koje je dao oficirima Narodno-oslobodilacke vojske Jugoslavije, pocetkom maja 1945. godine u mestu Kupinecu kod Zagreba, Ler je naglasio da mu je licno Hitler izdao naredjenje da se Beograd razrusi.„U prvom naletu trebalo je da srusimo Narodnu biblioteku, pa tek onda ono sto je za nas vojnicki bilo interesantno“ kazao je tom prilikom Ler. Na pitanje zasto bas Narodnu biblioteku, on je odgovorio: „Zato sto je u toj ustanovi sacuvano ono sto je vekovima cinilo kulturni identitet srpskog naroda.“

Aleksander Ler je zbog drugih ratnih zlocina osudjen na smrtnu kaznu, koja je izvrsena 27. februara 1947. u Beogradu,ali nije bio optuzen niti osudjen za unistavanja Narodne biblioteke Srbije.

Bombardovanje-Beograda-6.-april-1941.jpg


Nakon sedamdeset pet godina od unistenja nacionalne biblioteke postavlja se pitanje revitalizacije lokaliteta i realizacije akcije „Povratak knjiga na Kosančić“,koju je 2012. pokrenula Narodna biblioteka Srbije.

„Svi vrlo dobro znamo da je 75 godina, gotov ljudski zivot, i da za to vreme, koliko je dovoljno da se ispuni pojedinacna ljudska sudbina, nijedna vlast, gradska ili drzavna, sasvim svejedno, bez obzira na duzinu trajanja ili na ideologiju koju je ispovedala, nije nasla za shodno da ovo mesto obelezi na dostojan nacin, da ga pretvori u stub secanja, u kulturno svetiliste, makar onako kako se to cini na drugim mestima u svetu, svuda gde su umnogostruceni, zlom istorijom klonirani i mutirani herostrati podmetali pozare u kojima su goreli ljudi i knjige. Toga se, nazalost, nisu dosetile ni ovovremene skorotece, inace sklone toboznjem sjaju, a stvarnoj razmetljivosti, zauvek propustajući divnu priliku da produze plemenitu tradiciju zaduzbinarstva jednog Miše Anastasijevića ili Luke Ćelovića. Kao da je ovde rec o zidanju carevog grada, a ne o vise nego skromnom gradskom zdanju, koje bi moglo da postane slika drzave i trajna stalna adresa naseg pamcenja bez kog nema nijedne kulture, pa ni srpske. Ako je svako od nas po jedna hodajuca knjiga, kao u filmu „Farenhjat 451”, moralo bi postojati i mesto njihove simbolicke razmene. Boljeg mesta od Kosančićevog venca, za stvarni susret proslosti, sadasnjosti i buducnosti ne vidim“, kazao je Mihajlo Pantić, predsednik Upravnog odbora narodne biblioteke Srbije

citat iz Politike,na dan 6.4 2016.god.

kosancicev-venac-narodna-biblioteka-bombardovanje-beta-emil-vas-jpg_660x330.jpg


Narodna biblioteka Srbije, osnovana je 1832. u knjizari Gligorija Vozarovića. Inicijalni fond cinili su pokloni Vozarevića i drugih srpskih kulturnih poslenika. Za dan osnivanja uzima se 28. februar 1832. kada je Dimitrije Davidović poslao pismo knezu Milošu o uredjenju biblioteke. U novembru iste godine Knez Miloš je naredio da se jedan primerak od svake stampane knjige ustupi biblioteci. Tako je ustanovljena institucija obaveznog primerka. Od 2002. godine Narodna biblioteka Srbije kao svoj dan slavi upravo 28. februar. Uspon u radu Narodne biblioteke nastao je 1853. godine kada je ukazom kneza Miloša uvedeno zvanje drzavnog bibliotekara u rangu profesora Velike skole

U vreme kada je bibliotekar bio Janko Šafarik (1861–1869), biblioteka je preseljena u Kapetan-Mišino zdanjei tu je docekala Prvi svetski rat. Pocetkom Prvog svetskog rata jedan deo vrednijih, posebno starih rukopisnih knjiga, je evakuisan iz biblioteke i spakovan u voz. Tokom rata jedan deo tih knjiga je nestao i kasnije vracen, dok deo knjiga nikada nije pronadjen.
U Prvom svetskom ratu biblioteka je ostala bez svojih prostorija pa je 1920. godine za njene potrebe otkupljena „Kartonaža Milana Vape“, na Kosančićevom vencu.

narodna-biblioteka.jpg


zbirke-fotografija-muzeja-grada-beograda-2_14595311069.jpg
..
cit nb mala.jpg
..
1932 citaonica nb.jpg


6.aprila 1941 god. , rano ujutro nebo nad Beogradom zaparalo je 230 bombardera i 120 lovaca. "stuke", "junkersi", "meseršmiti", tepihom bombi razarali su zgrade, ulice, trgove i u smrt oterali hiljade Beogradjana. Oko cetiri sata po podne, zapaljive bombe pale su i na adresu Kosančićev venac 14, na dom srpske pismenosti..U pozaru koji je izbio,izgorelo je najmanje 300.000 knjiga. Neprocenjivo kulturno blago srpskog naroda nestalo je tada u pozaru, a pored knjiznog fonda od oko 300.000 naslova, izgorelo je i vise od 1.000 srednjevekovnih rukopisnih knjiga, kao i originalni rukopisi, vladarske i druge povelje, najrazlicitiji dokumenti svetovnog i crkvenog karaktera.

narodna_biblioteka_1941.jpg


Tom prilikom u pozaru su nestale i stare stampane knjige ,medju kojima su pojedine neprocenjive vrednosti, brojne mape, gravire, originalna muzicka dela, takodje dragocena stara stampa i periodicne publikacije.Izmedju ostalog, ona je cuvala i ostavstine velikana srpske kulture i istorije, poput biblioteke Lukijana Mušickog, Vuka Karadžića, Đure Daničića, Pavela Šafarika.

Unisten je knjizni fond od oko 500000 svezaka, kao i zbirka od 1424 ćirilična rukopisa i povelje, kartografska i graficka zbirka od 1500 brojeva, zbirke od 4000 naslova casopisa i 1800 naslova novina, zatim znacajna i nedovoljno proucena zbirka turskih dokumenata o Srbiji, inkunabule i stare stampane knjige i celokupna prepiska značajnih licnosti iz kulture i politicke istorije Srbije i Jugoslavije. Osim toga nestali su svi inventari i katalozi. Iz stare zbirke rukopisa sacuvao se samo jedan rukopis koji je u tom trenutku bio van biblioteke. Neki od rukopisa koje se cuvaju ili su cuvani u Narodnoj biblioteci su: Letopis Popa Dukljanina (beogradski rukopis), Nikoljsko jevandjelje, Minhenski psaltir, Ćirilični Rampacetov bukvar, iz 1597. godine i drugi. Najstariji rukopis je Beogradski parimejnik iz 13. veka.
biblioteka-kolaz-2.jpg
 
Poslednja izmena:
Interesantno je da je 1. aprila 1941. godine, u strahu od verovatnog rata, bila primpremljena evakuacija dragocenih fondova. Bibliotecki fond je spakovan u 150 sanduka, rukopisi odvojeno u 38 sanduka, a stara periodika u 22 sanduka.Medjutim, 3. aprila usledila je naredba tadasnjeg ministra prosvete M. Trifunovića da se odustane od evakuacije uopste, ustanova te vrste. Otuda su, u skladu s nalogom, dragocenosti sklonjene u podrum gde su i izgorele.

U aprilu 1946. godine biblioteka dobija zgradu nekadasnjeg hotela „Srpska kruna“ na kraju Knez Mihailove ulice.U toj zgradi danas se nalazi Biblioteka grada Beograda. Posle Drugog svetskog rata fond Narodne biblioteke je znacajno dopunjen poklonima i legatima.Medju darodavnicma su bili Milan Rakić, Miloš Crnjanski, Desanka Maksimović, Tihomir Đorđević, Ljubica i Danica Janković, Ljubomir Micić, Ljubica Cuca Sokić i drugi.
bibl.jpg


Krajem sedamdesetih godina, Zavod za zastitu spomenika kulture Beograda pokrenuo je akciju iskopavanja ostataka biblioteke. Arheoloskim istrazivanjima rukovodila je dr Gordana Tomasevic, koja je o tome objavila i rad 1979. godine. Arheolozi su tokom ovih radova naisli na suteren bivse biblioteke, sacuvan po visini oko 2 metra, sa ostacima ugljenisanih i istrulelih knjiga. U jednom delu nekadasnje zgrade, na osnovu mrlja na podu utvrdjena je pozicija jednog broja izgorelih sanduka sa rukopisima, ali tragova samih sanduka nije bilo. Zapravo, arheoloski radovi su osim vise manje poznatih podataka o pozaru, otkrili i naknadnu pljacku dragocenih sanduka, koja se dogodila posle stradanja zgrade Narodne biblioteke. Ovi sanduci su, najverovatnije, nestali odmah po ulasku Nemaca u Beograd. To mora da je obavljeno pod okriljem noci, u vreme policijskog sata, bez pogleda mogucih svedoka. Nema sumnje da su Nemci u toj akciji koristili i pomoc nekih ljudi iz same biblioteke.

Nikada tacno nije utvrdjeno koliko se i kakvo blago cuvalo u Narodnoj biblioteci, jer su u zgradi izgoreli i katalozi.
Jedno je sigurno: sa zgarista nije izvucena nijedna cela knjiga.

bg-venac.jpg


Kamen temeljac nove zgrade Narodne biblioteke Srbije,prema projektu arh.Ive Kurtovica, na Svetosavskom platou, polozen je 20. oktobra 1966, a preseljenje je pocelo maja 1972. godine. Ona je 6. aprila 1973, na 32. godišnjicu stradanja u bombardovanju, svecano otvorena.
Dve godine kasnije poznati francuski knjizevnik Andre Malro, koji je biblioteci poklonio rukopis svog dela "Glava opsidijana", u pismu koja je tada uputio Narodnoj biblioteci napisao je da je u njenoj sudbini video "sudbinu naroda kome su kultura i sloboda jedno".
Marlo je u tom pismu naveo da, "dok su se u najmracnijim casovima proteklog rata, posle Varsave, Roterdama i Denkerka, preostali narodi predavali Trecem rajhu, svoju sudbinu i svoju teritoriju, Beograd se, jednog prolecnog jutra 1941. godine, pobunio. Sa svim svojim narodom on je izabrao slobodu dok se ceo kontinent pokoravao".
Biblioteka danas u svojim fondovima poseduje vise od pet miliona bibliografskih jedinica, smestenih na oko 90 kilometara polica u magacinima. Svake godine svoje fondove obogati sa vise od 75.000 novih dokumenata. U katalogu NBS nalazi se oko 1.400.000 bibliografskih zapisa.

Danas se na Stare narodne biblioteke Srbije na Kosancicevom vencu, nalaze rusevine, kraj kojih je privremeni spomen-natpis knjizevnice Svetlane Velmar-Janković,upucen srpskom narodu:

"Zastanite za čas, vi koji prolazite! Na ovom mestu se, do nedelje, 6. aprila 1941. godine nalazila Narodna biblioteka Srbije.
Toga dana je, u rano jutro, počelo bombardovanje Beograda.
Prvo je raznesen mir, a zatim je, na Kosančićevom vencu, zaplamtela Narodna biblioteka.
Danima su goreli drevni pisani spomenici, stare i nove knjige, spisi i pisma, dokumenti i novine.
Danima je plamen uništavao svedočanstva o postojanju i trajanju jednog naroda.
Danima je vatra gutala stoleća istorije, sažeta u slova.Plamen se, najzad, preobličio u žar, a žar u pepeo.
Na ovom mestu se, od nedelje, 6. aprila 1941. godine nalazi pepeo velikog dela istorijskog pamćenja srpskog naroda.
Zato zastanite, za čas, vi koji prolazite!"

800px-Beograd_Kosancicev_venac_3.JPG


narodna-biblioteka-srbije-890x395.jpg
 
Poslednja izmena:
JATAGAN MALA

prokop-jatagan mala.jpg


Ilegalna naselja nisu privilegija samo modernih vremena u Beogradu. Izmedju dva rata u Beogradu je bilo,nekoliko poznatih sirotinjskih naselja u kome su ziveli siromasni doseljenici i romi. Do prvog svetskog rata,Beogra dje imao oko100. 000 становника,a pred Drugi svetski rat oko 300. 000 . Delom su to bile izbeglice , ali je bilo i onih iz siromasnih krajeva Srbije.Sirotinja je bila prostorno rasporedjena u celom Beogradu.Nisu samo bogati ziveli na Terazijama..

Palata Albanija iz dvorista u Kolarcevoj


Slika-1-PALATA-ALBANIJA-IZ-DVORISTA-KOLA-1.jpg


Tu ste mogli naci siromasne , kao i oko Knez Mihailove ulice ili na Dedinju.Pomesanost sirotinjskog i bogataskog sveta u centru grada
bila je prisutna,ali ipak najveci broj siromasnih ziveo je u izrazito sirotinjskim delovima grada kao sto su bila:Jatagan mala,Pistolj mala,
Dusanovac,predgradje danasnjeg Brace Jerkovica,Vozdovac,Savinac,Grantovac,Marinkova bara, i Orlovska na Cuburi.

Jedno od najvecih i najpoznatijih takvih naselja bila je Jatagan mala.U knjizi "Beograd u secanjima 1919-1929", Srpska književna zadruga objavila je price o gradu iz tog perioda, koje su ilustrovane crtezima Luke Mladenovića.Jatagan mala opisana je kao sirotinjsko naselje nastalo posle Prvog svetskog rata,koje je zauzimalo veliki prostor od Bulevara oslobodjenja,Bulevara Franse D`Eperea,Milosa Velikog i kompleksa bolnica, preko Prokopa ,Hitne pomoci i Auto komande.

bg-Male.jpg


Pored naselja tekla je Mokroluška reka, koja, doduse, tece i danas, ali je kaptirana u podzemni hodnik,
ispod auto-puta kroz Beograd, na onom delu gde je danas Ulica Franše D'Eperea.
Jatagan-Mala-01-1.jpg


Veoma je mali broj bogatih ljudi toga vremena pomagalo sirotinju,poput gospodje Perside Milenković koja je imala kucu u Kolarčevoj ulici.
Bila je veoma bogata i pomagala je Crkvu, Univerzitet, trgovacku omladinu, a dala je novac da se sazida jedna kuca sa 16 stanova za prestonicku sirotinju. Ta kuca je bila iza Autokomande, u Tabanovačkoj ulici, i srusena je sezdesetih godina kada su zidali solitere. Imamo i primer porodice Jaćimović koja je imala veliku ciglanu na danasnjoj Cvetkovoj pijaci. Oni su pomagali svojim radnicima koji su tu bili zaposleni. Davali su im besplatno gradjevinski materijal, ciglu, crep da sazidaju kuce u kojima bi stanovali. Malo je, veoma malo dokaza, odnosno podataka o pomoci siromasnima od strane bogatih. Pojedini bogatasi su davali pomoc za narodne kuhinje, za tzv. zimsku pomoc, sto je bila neka vrsta besplatne zimnice, ali sve je to bilo vise propagandno nego sto je bila sustinsko resavanje problema. Ako neko daje novac za bolnicu, a radnici rade u uslovima koji su bili uzasni, ako nemaju krov nad glavom, ako umiru od bolesti, onda je to pre licemerje nego filantropija.

Jatagan-Mala-03-1.jpg


Primera radi,najduze gradonacelnik na vlasti u Beogradu, bio je industrijalac Vlada Ilic, koji je lepo ziveo, a njegovi radnici nisu bili te srece
i koji nije nista preduzeo,niti uspeo ,da dodje do formiranja sistema koji bi bio podska u resavanju socijlanih pitanja siromasnih naselja i njhovih zitelja.

Jatagan-Mala-04-1.jpg


Tridesetih godina proslog veka Ministarstvo socijalne politike ondasnje Kraljevine Jugoslavije pocelo je nesto da radi
u smislu prikupljanja podataka o neuslovnom naselju koje se zvalo Jatagan mala.

Ondasnji novinari beleze to listu "Vreme" iz 1933. godine, i dodaju da su im podaci predoceni iz najvise uprave.
Naime, oni pisu "da bismo dali tacnu sliku Jatagan male, iznecemo rezultate ankete koja je dovrsena ovih dana,
i koju je organizovao sef Odeljenja za stanovanje gospodin M. Stojadinović".

"Na opstinskom placu, koji se pruzao od Opste drzavne bolnice i Karadjordjevog parka do Topovskih supa
(koje su se posle nalazile uz danasnju Autokomandu), na kome jos uvece nije bilo nicega sem blata,
pojavi se ujutru desetak stracara iz kojih su se veselo dizali u vazduh pramenovi belicastog dima".
jatagan-mala-1.jpg


Jatagan mala je nikla na vrlo karakteristican nacin. Nekoliko Beogradjana, izbacenih na kaldrmu iz svojih sopstvenih stanova, videse tamo slobodan plac, koji je inace opstinsko vlasnistvo, i brzo stvorise plan. Predvece dogurase materijal, po noci sami pristupise radu, i ujutro su u vec gotovim kucama kuvali ruckove. Njihovom primeru sledovali su i ostali beskucnici, pa su tako svake noci nicale nove i nove kuce, a danas vec imamo citavu varos u varosi. Nove stracare se neprestano dizu, pa cesto Jataganmalac kad ustane,vidi na svom dvoristu novu, tudju kucu. Plac se, naravno, uzurpira i kvit.“

Jatagan-Mala-02-1.jpg


"Cudnu sliku pruza Jatagan mala sa svojim bednim stracarama, cumezima i zemunicama. Mogla bi da lici na azijatsko selo,
mogla bi da lici na afrikansku varos, mogla bi da lici na marokanski logor, ali u stvari ne lici ni na sta osim na, Jatagan malu,"
pisu dalje izvestaci.
Gradska inspekcija procenila je vrednost kuca na razlicit nacin, pa su neke vredele samo oko 500 dinara ondasnjih, dok su druge
dostizale i 50.000. Najbednija je jedna kucica od dasaka, pokrivena plehom, sa jednim odeljenjem u kojem sedi jedan posluzitelj
sa zenom i dvoje dece. Ona je procenjena na 500 dinara, kao i jedna od cigle pokrivena hartijom u kojoj sedi bolnicar, isto sa zenom
i dvoje dece.
Interesantna je struktura podataka koje su skupili sluzbenici ciji zadatak je bio da istraze tip stanovnistva koji je prinudno resavao
stambeno pitanje na ovaj nacin. Nije tesko zakljuciti da je ovde bio nastanjen onaj siromasniji sloj Beogradjana, ali, zacudo, nije do kraja bilo

Jatagan20mala20prostor20izmedju20Bulevar-1.jpg


U Jatagan mali podignute su 294 kuce, u kojima zivi 1.008 lica, i to 705 odraslih i 303 dece ispod 14 godina, doslovno stoji u izvestaju gradskog Odeljenja za stanovanje.
Po zanimanju ima ih iz svih mogucih redova nizega sloja, a nadje se i poneki cinovnik, pa cak i oficir.
Sledi precizan izvestaj u kojem su nabrojani svi stanovnici prema strukturi posla kojim se bave. Najvise je bilo sluzitelja, i njih je pobrojano 28, a na drugom mestu su invalidi i kocijasi, kojih ima po 15. Nosaca je bilo 13, a isto toliko i sviraca. Zatim se nizu piljari, zeleznicari, obucari i "po sest kovaca i sest udovica".
Slede bravari, limari, preduzimaci, potkivaci, cistaci obuce, bombondzija, dezinfektor, bastovan, kaldrmdzija, kolar, oficir, kelner i opancar.
k2-1.jpg


Velika vecina ovih kolonista sedela je u Beogradu i pre rata, pise dalje u izvestaju. Doseljenika ima najvise iz Smedereva,
Senjskog Rudnika, Pozarevca, Novog Sada, Sapca, Mladenovca.U Jatagan mali pobrojane su 24 doseljenicke porodice.

17-1.jpg


Strucnjaci dalje opisuju materijal od kojeg su sacinjene kuce i kazu da ih je najvise od dasaka, nabijenih ili lepljenih, i takvih je 146.
Od cigle je bilo 68 kuca, a pobrojane su cak i cetiri zemunice, od kojih su tri potpuno iskopane u zemlji, dok je jedna "dovrsena od dasaka".

Kada se jos uzme u obzir da je Jatagan mala na vrlo blatnjavom, nekaldrmisanom terenu, da je voda vrlo daleko, cak u Karadjordjevom parku, i da nema osvetljenja, onda se moze donekle stvoriti slika strasnih i nehigijenskih prilika u kojima ta kolonija zivi, stoji dalje u izvestaju.I dok Opstina i Ministarstvo socijalne politike misle kako da isele ovaj svet, Jataganmalci su se cak i konstituisali i izabrali predsednika, i traze da im se uvedu vodovod, kanalizacija i elektricno osvetljenje.Pretili su stanovnici ovog "divljeg" naselja da ce negativno glasati na opstinskim izborima, hoteci tako da im vlasti izadju u susret, ali raseljavanje je bilo neminovno i do danas je ostao samo spomen na sirotinjsku "varos u varosi" u centralnim delovima grada.
Istini za volju, mnogo puta do danas neki novi "Jataganmalci" su pocinjali i uspevali da na ovaj nacin rese stambeno pitanje.Makar na neko vreme.
Bivsa sirotinjska naselja u svom izvornom obliku danas ne postoje. Delovi grada u kojima su bila su urbanizovana ali u Beogradu i dalje mozete videti ostatke iz tog vremena, stanove od sobe i kujne, zajednicka dvorista i po jedan spoljni wc, skromne kucice od dve sobe sa dvoristancetom. To je istorija Beograda.Danas mnoga ta stara dvorista zamenjuju visespratnice,isto tako ruzne.
 
Poslednja izmena:
MANAKOVA KUCA , muzej-legat

Gavrila Principa 5 (Kraljevića Marka 10)


manakova-kuca-beograd.jpg


Manakova kuca,koja je danas muzej- legat,dugo bila kafana, a sve do pocetka sezdesetih godina, XX veka
i furundzijska radnja,hlebarnica.Po prici starijih sugradjana u njenom prizemlju bila je pekara koju je vodio,
pekar Stole,otprilike sve do 1953/1954 god.
MANAKOVA-KUCA-1924-G.jpg


Manakova kuca podignuta je oko 1830. u bivsoj Savamalskoj ulici.
Ime je dobila po vlasniku, Manaku Mihailoviću, trgovcu, doseljeniku iz Makedonije.

1930.jpg


Ona je dokument iz doba intenzivne izgradnje srpske varosi na Savskoj padini izvan šanca. Predstavlja ostatak novozasnovane Savamalske ulice i nekadasnjeg predgradja Savamale.
U istorijskom i urbanistickom pogledu obelezava staru regulaciju glavne veze Varoš kapije sa Topčiderskim drumom, kao i srednjovekovnu komunikaciju koja povezuje savsku obalu sa Zelenim vencem.
Manakova-kuca.jpg



Parcela na kojoj je podignuta kuca uslovila je njen nepravilni oblik. Sastoji se od podruma zidanog kamenom,prizemlja i spratnog dela, izvedenih u bondrucnom konstruktivnom sistemu.
U prizemlju su bile smestene kafana i pekara, a na spratu stambene odaje vlasnika. Ovaj raspored unutrasnjeg prostora kao i karakteristicni erker ukazuju na tipicnu kucu nastalu u duhu balkanske graditeljske tradicije. Danas je u njoj smesten depandans Etnografskog muzeja sa bogatom etnografskom zbirkom Hristifora Crnilovića. Obimni konzervatorsko-restauratorski radovi izvedeni su u periodu od 1963. do 1967. Fasada je restaurirana i krov prepokriven 2002.god.
1_opsti_v.jpg


Na spratu Manakove kuce je postavljena stalna izlozba pod nazivom „Narodne nosnje i nakit centralnobalkanskog podrucja iz 19. i prvih decenija 20. veka”. Izlozeni su eksponati šopskog, moravskog i vardarskog komleksa. U prizemlju Manakove kuce je galerijski prostor za povremene izlozbe i razlicite aktivnosti inspirisane srpskom tradicionalnom kulturom (koncerti, predavanja, kursevi starih zanata i sl.).
Manakova-kuca-spomenik-kulture-Sagrađena-je-oko-1830.-Obnovljena-i-restaurirana-u-periodu-o.jpg


Hristifor Crnilović,rodjen je 1886. u Vlasotincu. Studirao je slikarstvo u Beogradu i Minhenu. Rano je pokazivao interesovanje za proucavanje i prikupljanje etnografskih i umetnickih predmeta nase narodne kulturne bastine u Juznoj Srbiji, Kosovsko-mehohijskoj oblasti i Makedoniji. Posle smrti Hristifora Crnilovića,zbirka je posredstvom njegovih naslednika predata gradu Beogradu uz uslov da se cuva kao posebna celina. Grad je za smestaj zbirke obezbedio obnovljenu i restauriranu Manakovu kucu, i obavezao Etnografski muzej da vodi brigu o njoj.

manakova-kuca-2.jpg


Zbirka sadrzi 2.600 predmeta velike kulturne vrednosti, 1.617 negativ ploca objekata snimljenih na terenu, oko 23.000 listova rukopisne gradje zabelezene na terenu i iz literature, preko 700 knjiga i casopisa pretezno istorijsko-etnografskog sadrzaja. Najveci deo zbirke cine seoske i gradske nosnje i nakit. U manjoj meri zastupljeni su pokucstvo, delovi drvorezbarenih enterijera, razlicito posudje, cilimi, alati pojedinih zanata i zanimanja, pribori za pusenje, pisanje, cesljanje, predenje, bojenje, tkanje, oruzje, delovi konjske opreme, muzicki instrumenti, crkvene relikvije, predmeti uz obcčaje i dr.
Hristifor Crnilović se interesovao i za predmete ranijih epoha, pa se u zbirci nalaze arheoloski predmeti, numizmaticki predmeti (rimski, vizantijski i turski novcici i srednjevekovni srpski novac i nakit). Prikupio je oko 500 razglednica na kojima su predstavljene narodne nosnje, ornamentika i narodni plesovi iz svih krajeva bivse Jugoslavije.

manakova-kuca11-12052016.jpg


manakova-kuca-nova-postavka.jpg

manakova-kuca06-12052016_620x0.jpg
 
KOSANCICEV VENAC

03-01-1.jpg


Kada je Kosančićev venac u pitanju, covek pozeli da nikad ne pronadje izlaz iz njega, nego da zauvek tu ostane. Toliko ima zanimljivih kutaka u kojima se mozete izgubiti i pronaci. Rusticnih, otmenih, duhovnih, misticnih,jednom recju, magicnih.Ako krenete ulicom Kralja Petra, koja je nekada predstavljala najkraci put od Save do Dunava ili bilo kojom ulicom na Kosancicu, zavrsicete izgubljeni u carima i sokacima ovog starog dela centra grada koji je povezan sa Knez Mihailovom ulicom, Obilićevim vencem i Beogradskom Tvrdjavom.
kos-venac-iz-vazduha.jpg


Istorija ulice pocinje 1804. godine kad je srpski narod na ovom mestu docekao ustanike oslobodioce. Ovaj deo grada, poznat kao Varoš kapija, dobio je ime po tome sto se kroz nju ulazilo u Savsku varoš, odnosno srpski deo grada koji je nastao posle pada Beograda pod tursku vlast 1521. godine. Ulica je 1872. godine dobila ime po Ivanu Kosančiću, kosovskom junaku, pobratimu Miloša Obilića i Milana Toplice, i od tada ga nije menjala. Tri pobratima, koja su zajedno poginula, imaju ulice jednu pored druge: Kosančićev, Topličin i Obilićev venac



KosanC48DiC487ev-vena-1.jpg

Za dalji istorijski razvoj Kosančićevog venca narocito je znacajan period nakon Hatišerifa iz 1830. godine, kada ovaj deo varosi postaje sediste drzavne vlasti, kulturnog i verskog zivota Knezevine Srbije i kada zapocinje njegov intenzivan arhitektonsko-urbanisticki preobrazaj. Pored Saborne crkve, tokom vremena podizana su mnoga druga znacajna zdanja kao Konak kneginje Ljubice, Patrijarsija,Drzavna stamparija, Narodna kancelarija i magistrat, Narodna biblioteka i dr. Osim nabrojanih javnih i privatnih zdanja znacajnih za istoriju Srbije, ocuvan je i dobar deo originalne urbanisticke strukture prostora Kosančićevog venca, kao i nekoliko izvanrednih arhitektonskih ostvarenja, tako da ovaj deo grada predstavlja specifican ambijent koji u velikoj meri prezentuje istorijski izgled starog Beograda. u periodu od kraja 18. pa do pocetka 20. veka, te je zato zastićen kao kulturno dobro od velikog znacaja.
U setnju Kosančićevim vencem ne treba krenuti u stiklama iz postovanja prema kaldrmi starijoj od najstarijih Beogradjana
VENAC-1.jpg


Od znacajnijih zdanja na Kosancicevom vencu kao sto je Saborna crkva, Konak Knjeginje Ljubice,Patrijarsija, srusena Narodna biblioteka,Kafana „?“..pisano je na ovoj temi pa cemo pomenuti samo jos nekoliko znacajnijih zdanja kao sto su :
Kuca sa bistom Kosancic Ivana,kuca Mike Alasa, Slikarska kuca,najstarija kuca, kuca u kojoj je osnovano Prvo pevacko drustvo

1910.g.
1v-1.jpg

1930.g.
820984ng93q-1.jpg



Kosančićev venac broj 13

„Čitav taj kraj s džombastom kaldrmom i zgradama s početka veka sa čijih se zidova ljuštio malter, starinske kapije od kovanog gvožđa, bršljan koji se peo sve do dimnjaka i poprsje Kosančić Ivana u niši na kući pokraj stepenica što su vodile dole na reku, delovali su na mene potpuno začarano.“
Momo Kapor

Na ovoj adresi nalazi se kuca trgovca Trajkovica na cijoj se fasadnoj strani prema ulici nalazi nisa u kojoj je bila bista Ivana Kosancica sa kacigom na glavi i viteskom oklopu, po kome je ulica i dobila ime. 1895.g. Statuu je izradio Petar Ubavkić,prvi vajar obnovljene Srbije.Bista je odnesena na restauraciju i do danas nije vracena.

kosancicevvenac11a1-broj13-1.jpg


14654140965_56cf9ccbcf-1.jpg



Sa suprotne strane biste, kuca ima pogled na Brankovu ulicu, most i Savu.
Stepenicama koje vode pored ove kuce silazi se do stubova koji su nekada cinili potporu mostu kralja Aleksandra.

stepenice.JPG


Most je porusen u toku bombardovanja 1941. godine, i pri izgradnji novog mosta iskorisceni su noseci stubovi starog.

most_kr_aleksandra2-1.jpg


Most-kralja-Aleksandra-1.jpg


Kosančićev venac br.7


Kucu je podigao Milic, bliski saradnik kneza Milosa Obrenovica,koji je za svog gospodara obavljao najprljavije poslove.Pretpostavlja se da je medju tim poslovima bilo i ubistvo Karadjordja. Kada je kuca sagradjena bila je manja samo od Milosevog i konaka Knjeginje Ljubice.Kuca kao da je bila ukleta, njeni stanovnici nikada nisu bili srecni. Počevši od samog Milića koji nije docekao da se useli u svoj dom jer je bio ubijen, pa do njegovih potomaka koji su se svadjali oko nasledjene kuce. Jedna od naslednica bila je i kraljica Draga, cija su braca ubijena u ovoj ulici.

ks7.jpg



U ovoj kuci ziveli su junaci romana „Prijatelji“ pisca Slobodana Selinica.
Jos jedan knjizevni junak zivi na Kosančićevom vencu, u broju 17, koga je opisao Borislav Pekić.
Arsenije Njegovan, koji 23 godine nije izasao iz kuce,i svoju strast i ljubav prema kucama izjednacavao je
sa onom koju je osecao prema zenama.

Kosančićev venac broj 18

Na ovom broju nalazi se najstarija kuca u ulici bez kljuca, sa rezom na vratima.Ostala je tacno onakva kakva je bila u vreme turske vladavine. "Kuća s pedigreom", kako ju je nazvala nekadasnja vlasnica, gospodja Ana, koja je, kada je gorela Narodna biblioteka, zajedno sa svojim muzem, u kofama nosila vodu kako bi gasila vatru. Pricalo se da je tu u tursko vreme bio harem, sto mnogi pobijaju, jer je kuca bila na srpskoj, a ne na turskoj strani ali nije tajna ni da je Karađorđev vojvoda, Milenko Stojković, imao svoj harem (istina, ne u Beogradu), tako da svako moze da pusti masti na volju i veruje ili ne veruje u ove price.

52100563-1.jpg
 
Kosančićev venac broj 19

Od vremena do kojih sezu secanja najstarijih Beogradjana pa do danas,ovo je bio umetnicki dom.Sada se u njoj nalazi 21 atelje i prodajna galerija slika.Niko sa sigurnoscu ne moze da kaze kad je ova zgrada sagradjena, ali se neki žitelji Kosančićevog venca secaju da je na njoj iznad ulaza dugo stajala brojka 1911,sto je oznacavalo godinu zavrsetka gradnje. Strucnjaci Zavoda za zastitu spomenika kulture grada pretpostavljaju da je zgrada nastala dvadesetih godina proslog veka.
kul-ulus-ulica20Kosancicev20venac_620x0-1.jpg


„ Kuća broj 19 bila je puna tame i promaje. U njoj su živeli beogradski slikari. Sricao sam njihova imena u polutami dugog hodnika provlačeći se kroz šumu prašnjavih skulptura izlivenih u gipsu i džinovskih platna prislonjenih uza zid. Neki od stanara imali su tablice na svojim vratima, dok su drugi svoja imena ispisivali uljem i debelom četkom, kao uveličani potpis na slici. Neki su samo zalepili ceduljicu, jedan je ispisao čak i stihove iz Danteovog „Pakla”(„Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu...”), neku su imali kravlju klepetušu a drugi zvekire.
U godinama između dva svetska rata u ovoj zgradi bila je Državna štamparija, cija se glvna zgrada nalazila u Pop Lukinoj ulici u broju 14. Po završetku Drugog „velikog” rata, Branko Šotra uspeo je da izdejstvuje da se zgrada pokloni Udruženju likovnih umetnika Srbije. Kad je kuća obnovljena, u nju su se uselili prvi slikari, među kojima su i zvučna imena poput Zuke DŽumhura, Jovana Bjelića i Nikole Graovca. NJih su nasledili isto tako poznati slikari Olja Ivanjicki, Duško Ristić, Kosta Bradić. Tako se u ovoj kući za nešto više od pola veka izmenjao 51 umetnik. Jedni su tu započinjali, drugi završavali radni vek, a nekima je to bila samo usputna stanica. Među stanovnicima ove kuće bilo je i pesnika i pisaca, teoretičara umetnosti, kolekcionara i sportista, ali i lepotica, zavodnika i mangupa. Svi su živeli kao jedna porodica, a njihovi ateljei ličili su na otvorene studije u koje se svraćalo u svako vreme i bez najave. Tuda su prolazili i ambasadori, diplomate, književnici i glumci, a ateljei su se po potrebi pretvarali u šah klubove ili pozorišta. Koliko je čudan bio život u ovoj kući, toliko se čudno i napuštao. Nikoga ne bi iznenadilo ako bi komšija otputovao bez povratka a da se ne javi nikome, jer u ovoj zgradi veruju da se život napušta voljom sudbine.“
Momo Kapor


Kosančićev venac broj 22


U broju 22 ziveo je, radio i umro Mihajlo Petrović Alas. Ovo je, kuca s najlepsim pogledom.Iz nekadasnje radne sobe slavnog matematicara pruza se velicanstven pogled na Ušće.Stvarajuci za radnim stolom, neprekidno je pred ocima imao reku..
kuca mike alasa.jpg

Mika Alas je doktorirao je na Sorboni. Bio je član SANU. Smatra se da je jedan od zacetnika kibernetike, ali je medju Beogradjanima bio mnogo poznatiji po svom cudnom karakteru. Bio je strastan ribolovac te je ozbiljno zavrsio i alaski ispit, obozavao je putovanja, pa je za sobom ostavio i cetiri knjige putopisa od kojih se jedna bavi polarnim krajevima,, a druga neobicnim zivim stvorovima,svetleće ribe i tome slicno. Voleo je da svira violinu i citavog zivota zapisivao je narodne pesme, a povremeno je na proslavama muzicirao sa svojim muzickim sastavom „Suz“. Nikad se nije zenio pa je u ovoj kuci, podignutoj 1910. godine, ziveo sa sestrom i njenom porodicom. Kada je umro, 1943. godine, njegov kovceg su do groblja nosili ribari praceni stotinama Beogradjana, odajuci na taj nacin poslednju pocast coveku koji je imao razumevanja za njihov zivot.
mihailo-petrovic-alas-1.jpg



Kosančićev venac broj 32

U kuci broj 32 smestena je najstarija muzicka ustanova kod Srba - Prvo beogradsko pevacko drustvo, osnovano 1853. godine. Drustvo je jos od osnivanja imalo odseke za violoncelo, violinu, klavir i pevanje, sto je bilo neobicno za tadasnju Srbiju. Bile su to pedesete godine devetnaestog veka kad su se u Beogradu osvrtali za onima koji su nosili violinu ili ucili muziku, i nazivali ih Ciganima.
U istoj zgradi u kojoj Prvo beogradsko pevacko drustvo odrzava probe nalaze se i Patrijaršijska biblioteka i Muzej. Ove dve ustanove povezane su stepenicama, mada ih jos od pre 150 godina pa do danas vezu mnogo jace veze. Srpska pravoslavna crkva i srpski patrijarh oduvek su pokrovitelji Drustva i clanovi ovog hora za svako crveno slovo u kalendaru pevaju u Sabornoj crkvi.
03-12-1.jpg


Kakav je ugled Pevacko drustvo imalo u proslosti pokazuje i to da su pocasni clanovi bili i crnogorski knjaz Nikola I i knjeginje Milena i Darinka. To nije nista neobicno jer su vladarske dinastije bile blagonaklone prema Drustvu, a ono je zauzvrat ucestvovalo na svim krunisanjima i vencanjima vladara porodica Obrenovića, Karađorđevića, Petrovića Njegoša. Kraljica Marija Karadjordjević bila je cak i kuma Drustva, i tim povodom poklonila je zastavu izvezenu zlatom, ciji jedan deo Drustvo i danas cuva. Kraljica Natalija poklonila je Drustvu klavir koji je sada u Mokranjčevoj kući, ali sa spomen plocicom kao uspomenom na Prvo beogradsko pevacko drustvo. U znak zahvalnosti horu koji je pevao na njenom vencanju sa kraljem Aleksandrom, Draga Obrenović darovala je Drustvu sat iz 18. veka koji vise ne broji sate i minute, ali zato otkucava taktove na probama hora.
zgrada-prvo-beogradsko-pevacko-drustvo-patrijarsijska-biblioteka-kosancicev-venac-32.jpg

Osim domacih dinastija, i mnoge strane vladarske porodice odlucile su da ugoste ovo pevacko drustvo.Clanovi hora pevali su pred najvecim vladarima Evrope,ruskim carem Nikolajem II, austrougarskim Franjom Josifom, bugarskim Ferdinandom, nemackim kajzerom Vilhelmom.U prostorijama Drustva na Kosančićevom vencu nalaze se mnoge fotografije, ali i predmeti koji su obelezili nasu istoriju. Stevan Mokranjac bio je clan i kompozitor ovog drustva i svi originali njegovih dela ovde se cuvaju kao svetinja.

Prvo pevacko drustvo 1900 g na izletu
Prvo_Beogradsko_pevacko_drustvo_na_izlet-1.jpg




Kralja Petra broj 7

Osnovna skola „Kralj Petar I” nalazi se u objektu sagradjenom po projektu Jelisavete Načić u stilu akademske arhitekture.
Zgrada je podignuta na mestu Male narodne skole iz 1718. godine.
skola-4-1.jpg


Ovde je ucitelj bio i Vuk Karadžić, ciji se lik, zajedno sa likom Dositeja Obradovića, nalazi na fasadi skole. Slikar Steva Todorović prvi je u ovu skolu uveo nastavu fizickog vaspitanja, a ovde je 1923. godine odigrana i prva kosarkaska utakmica u Beogradu. Tim povodom Kosarkaski savez Beograda postavio je spomen plocu u dvoristu ove skole. Desno od ulaza skole nalazi se plaketa kralju Petru I Karadjordjeviću, koju je postavilo Drustvo za negovanje tradicija oslobodilackih ratova Srbije do 1918. godine.

os-kralj-petar-prvi-karadjordjevic-1333878540-147316.jpg



Pop Lukina ulica broj 14

Kuca u Pop Lukinoj ulici broj 14 nekada je pripadala kovacu Štajnlehneru. Na krov je postavio kovaca u prirodnoj velicini, s koznom keceljom oko vrata, cekicem u ruci i nakovnjem pred njim. Kad je kuca dosla u ruke drzave, nadzidan je krov i skinut je kovac. U toj kuci ziveo je i Jovan Hadžić kad je boravio u Beogradu radi pisanja zakona, pa se tu okupljala beogradska inteligencija i tadasnja opozicija

drzavna-stampatija-pop-luki-1.jpg

Od 1847. godine zgrada u Pop Lukinoj ulici bila je drzavna stamparija.Stampariju je jos 1831. godine osnovao knez Milos, a kroz ovu ustanovu prosle su mnoge ugledne licnosti: Sima Milutinović Sarajlija, Đura Jakšić i Anastas Jovanović.Stamparija je poznata po prvim srpskim novinama, „Novinama serbskim” koje su se prvih godinu i po dana stampale u Kragujevcu,
a onda su preseljene za Beograd. Srbi su imali priliku da ih citaju 80 godina. Jedno vreme vlasnik „Novina serbskih” bio je i cuveni profesor Kosta Vujić.

pop lukina.jpg



Kuca Dimitrija Krsmanovića u Kneza Sime Markovica br.2

Kuca Dimitrija Krsmanovića, clana ugledne trgovacke porodice Krsmanović danas Austrijska ambasada od 1955 god., podignuta je kao reprezentativna porodicna kuca 1898-99. godine prema projektu arh. Milorada Ruvidića. Arhitekta koji je svoje skolovanje u Nemackoj zavrsio 1893. godine doneo je sa sobom i nove ideje nemacke arhitekture, pa je i Krsmanovićeva kuca potpuna slika tih ideja. Akademski koncipiran objekat, jedan je od najznacajnijih predstavnika akademskog stila u Beogradu.Osim arhitektonskom, objekat se istice i svojom likovnom vrednoscu, izrazitim znacajem za prostor koji cini okolinu Saborne crkve i Kosančićevog venca.
Kuce brace Krsmanović bile su medju najlepsim u tadasnjem Beogradu, a one najlepse i danas postoje i to su: kuca Ljubomira Krsmanovića, u Karadjorđevoj 59 podignuta 1894, kuca Dimitrija Krsmanovića u kojoj je sada austrijska ambasada, i najpoznatija, kuća Alekse Krsmanovića na Terazijama 34, luksuzna barokna palatica podignuta 1885. po projektu arhitekte Jovana Ilkića.

Austrijska_ambasada_Beograd.jpg


1914.g.
kuca-dimitrija-krsmanovica-2-v-1.jpg


Kosancicev venac ispred ugla pariske sa Krsmanovicevom kucom

Kosancicevvenac-Jeremija3-1.jpg
 
Đumrukana-carinarnica

Podno Kosančićevog venca, nekada se tu nalazilo bezmalo najvaznije zdanje za stari Beograd.To je bila Đumrukana ili carinarnica.
Rec „đumruk“ na turskom jeziku znaci „carina“. U doba kneza Miloša, pocetkom 19. veka, ova obala Save sa beogradskom stranom
bila je srpska, a ona, preko reke, austrijska, a potom austrougarska. Tek, Sava je bila granica, a ovo zdanje bilo je mesto u koje su
ulazili svi koji su namerili da dodju u Beograd, a izlazili svi koji je trebalo da ga napuste.

C490umrukana_19_vek-1.jpg


Zgrada o kojoj govorimo nalazila se u blizini danasnjeg turističkog pristanista i Kapetanije.
U njenoj blizini nekada se nalazio i Hotel „Kragujevac“, pa je u to vreme,u Miloševo doba ovde zivela elita ondasnje Srbije.
Tada su, kao danas na Dedinju, ovde bile najraskosnije kuce prestonice.

19-28129_620x0-1.jpg


Ovo zdanje, nazalost, vise ne postoji,i njemu se vracamo samo kroz secanja i retke sacuvane fotografije.
Kao i mnoga druge, dragocene gradjevine,i ova je nestala sa lica zemlje u saveznickom, uskrsnjem bombardovanju Beograda 1944.g..

Ovaj deo grada uvek je bio nastanjen Srbima, dok jeTurcima ili ondasnjim Austrijancima uvek bila izazovnija dorćolska strana.
Tako i do danas deo grada koji zovemo Dorćol nosi ime po dve turske reci „dort“ što je oznaka za broj četiri i „jol“ sto predstavlja put.
Dakle, raskrsce.Desna obala Save bila je vazna Srbima jer je tu bilo pristaniste u koje su uplovljavali trgovacki brodovi, u vreme dok jos nije bilo zeleznice, a transport robe drumovima bio je skup i nesiguran. Unutar laguma u Karadjđordjevoj ulici lagerovana je roba kojom se trgovalo u ono doba.
19-2-1.jpg


Đumrukana je jedno vreme bila i pozoriste, gde je svojevremeno Joakim Vujić odrzao prvu pozorisnu predstavu u tadasnjem, omalenom Beogradu. Zgrada je imala najvecu dvoranu u tadasnjem gradu, pa je Vujić izabrao ovo mesto kako bi se tu pokazali njegovi glumci pred varoskom publikom.
1930.g.
520velika-1.jpg


Rusevine Narodne biblioteke na Kosancicevom vencu okruzene su kucama koje datiraju jos iz XIX veka.
Njihovi prvi vlasnici bili su eminentni Beogradjani, elita formirana posle odlaska Turaka iz Beograda.
U broju 15 ziveo je trgovac Nikola Pozanović, u broju 9 i 13 njegove kolege Trajković i Knežević,
a kuca broj 11 bila je vlasnistvo advokata Obradovića iz 1876 g..

Kuca u broju 11 iz 1876 g.
kosancicevvenac12a1-broj11-1.jpg


Kosancicev venac br.2 zgrada u kojoj je snimljen film Maratonci trce pocasni krug
maratonci-kosancicev-venac-2-1.jpg


22390-kuca-maratonaca-580x0-1.jpg


Kuca u Zadarskoj 6
Sagradjena je 1927. godine po projektu poznatog beogradskog arhitekte Branislava Kojića, akademika i jednog od osnivaca grupe arhitekata modernog pravca.
U ovoj jednospratnoj porodicnoj kuci arhitekta Kojić proveo je citav radni vek. Zgrada predstavlja redak primerak primene folklorizma u beogradskoj arhitekturi.
zadarska6-1.jpg


Zadarska ulica 1926 g.
4v-1.jpg


Detalji Kosancicevog venca
dsc3743o-1.jpg


26561396-1.jpg



Ako ste vi jedni od onih koji cesto lutaju, hodajuci pravim i sporednim putevima, znajte da svaki put vodi nekuda.
Ne postoji pravi i pogresan put. Postoji samo vas put. Pa, zasto onda da se malo i ne izgubite na njemu?
Da li ste se skoro negde izgubili, pobegli od danasnje svakodnevnice i ludnice ?
Ako niste, prosetajte Kosančićevim vencem i izgubite se u lepoti njegove proslosti i sadasnjosti.

kosancicev3-1.jpg
 
Beograd je dusu dao za lutanja i gubljenja u nekim drugim svetovima, vremenima pa i sasvim drugacijim civilizacijama...
Nedostaje mi moj grad i mogucnost da sama setam ulicama i upijam duh nekadasnjeg Beograda.

Nina, tema je zanimljivija od bilo koje serije, sa nestrpljenjem cekam nastavke...
Narocito me zanimaju price o Karadjordjevoj ulici, Cuburi i Paliluli - ja sam dete Palilule zivela u jednom periodu na Vracaru koji nisam bas mnogo volela, pa mi je Cubura bila spas za lutanja i gubljenja. A Karadjordjeva mi je uvek bila fascinantna i zao mi je sto je pretvorena u prolaz za kamione i autobuse, trebalo bi je nekako sloboditi ali i sacuvati.
 
Jos u Martu mesecu najavljena je rekonstrukcija Kosancicevog venca, koja koliko mi se cini kasni.
Osim radova na Kosancicevom vencu,biće obnovljene i fasade na zgradama u Brankovoj ulici i u Karađorđevoj.
Na Kosancicevom vencu prema najavi gradonacelnika radice se potpuna rekonstrukcija kaldrme i asfalta.
Uradiće se novi drvored, kao i prostor oko nekadašnje Narodne biblioteke, a gradice se i gradska galerija,
na mestu gde se danas nalazi napuštena baraka
Radujem se tome i nadam se da ce tako i biti.Na rekonstrukciju Kosancicevog venca Beograd ceka vec preko 40 godina.

Spremam ovih dana pricu o Glavnoj Zeleznickoj stanici Beograd,usput malo i o Berlinskom kongresu, jer su izgradnja zeleznicke stanice
i Berlinski kongres, povezani na neki nacin, a posle toga moze i prica o Cuburi, Sava mali i Karadjordjevoj ulici, i Paliluli.
Beograd ima toliko znamenistosti i lepih istorijskih prica za svoje pojedine delove, da imam gradje cini mi se do kraja godine i vise da pisem :lol:
 
Jos u Martu mesecu najavljena je rekonstrukcija Kosancicevog venca, koja koliko mi se cini kasni.
Osim radova na Kosancicevom vencu,biće obnovljene i fasade na zgradama u Brankovoj ulici i u Karađorđevoj.
Na Kosancicevom vencu prema najavi gradonacelnika radice se potpuna rekonstrukcija kaldrme i asfalta.
Uradiće se novi drvored, kao i prostor oko nekadašnje Narodne biblioteke, a gradice se i gradska galerija,
na mestu gde se danas nalazi napuštena baraka
Radujem se tome i nadam se da ce tako i biti.Na rekonstrukciju Kosancicevog venca Beograd ceka vec preko 40 godina.

Spremam ovih dana pricu o Glavnoj Zeleznickoj stanici Beograd,usput malo i o Berlinskom kongresu, jer su izgradnja zeleznicke stanice
i Berlinski kongres, povezani na neki nacin, a posle toga moze i prica o Cuburi, Sava mali i Karadjordjevoj ulici, i Paliluli.
Beograd ima toliko znamenistosti i lepih istorijskih prica za svoje pojedine delove, da imam gradje cini mi se do kraja godine i vise da pisem :lol:

Divno!!! Lepe vesti!
 
Divno!!! Lepe vesti!

Ne bih da kvarim odličnu i informativnu temu, ali to i nisu baš lepe vesti. Na prostoru koji zauzima ta baraka, planiran je objekat od 1500 kvadrata, za koji se veruje da će projekat uraditi ćena koja je izradila projekat, odnosno upropastila Cvetni trg, a diplomirala je arhitekturu na Megatrend "univerzitetu". Nije poznato da li će se objekat uklopiti u prostornu celinu. Dalje, više nema majstora koji znaju kako se ugrađuje, održava i obnavlja kaldrma. Nije to jednostavno. Mada, možda na sreću, od tog obnavljanja venca neće biti ništa, kao što i projekat upropaštavanja Slavije kasni preko svih rokova.Može li neko da zamisli Slaviju bez pešačkih prelaza čije je uklanjanje planirano?
Što napisaše na sajtu Anonimusa: "SRBIJO, POŽAR!"
 
za bokaruki, njena:

ČUBURA


„Kada umorni putnik stane na zlatni vračarski breg i pogleda oko sebe,pred njim svuda pukne Čubura, kao zvezda Zornjača.
Svaki velegrad, neki njegov deo, varoš, varošicu ili selo čine ljudi i ono što se vidi da su uradili i iza sebe ostavili.
Ono što se ne vidi golim okom, to je duša koja lebdi svuda okolo, neuhvatljiva, smeštena u sećanju.
Da nije sećanja izgubili bi se i duša i ljudi u neumitnom zaborav“
Radoslav Vujadinovic

park.jpg


Pitate se u kom delu sveta se to mesto nalazi ?
U Beogradu, na Cuburi, delu opstine Vracar, cije ime Srbi nikad nisu umeli pravilno da izgovore u izvornom obliku,
tada na ciganskom, sada na romskom jeziku: Učobura.Naziv za obicno bure, u kojem doduse nije stanovao starogrcki mudrac Diogen.

data=RfCSdfNZ0LFPrHSm0ublXdzhdrDFhtmHhN1u-gM,URCfc2JxM_ThTRWV90XLh_pfSTpZLeqbRgIo4k2_VAFsjcEji-cPkvg03tqdmRq6JY_mVQ8NrQWehyzikj1XbImDYoHR-hPqvxobqxMxxtq3_VdeSjtZLjWrrcZawsaVnngWf0PQgRXxjpQLkt3YBiOLhOHVYnJcVLYLeKDqG-LIlg7f1FUaofMNcDeHzouGBiTyWZtjE8zlVIw


Na istoj uzvisini rodjeni Sarajlija i doživotni Čuburac, Momo Kapor izrekao je jednu od najdirljivijih ljubavnih recenica:
„Kada sam te video, stao mi je sat.”

“Stari” Beogradjani vole da se pohvale svojim čuburskim poreklom i to cesto isticu. Ali, upravo na toj Čuburi, pre “samo” 200 godina zimi su se skupljali vukovi i nesmetana je tekao čubruski potok.Čubura potice od naselja oko izvora Čuburskog potoka. Ovaj potok je zatrpan negde 20-ih godina 20. veka, mada ga stariji stanovnici jos uvek pamte i dolinu Južnog bulevara nazivaju „potok“. Sa druge strane „potoka“ pocinje brdo Vračar.

bg-cubura_620x0-1.jpg


Smatra se da naziv Čubura potice od istoimene turske reci koja je predstavljala vrstu biljke koja je bila rasprostranjena u blizini potoka, ali postoji i druga prica.

Vracajuci se u daleku proslost,Sveta Milutinović, novinar lista „Vreme“ iz 1939.god. saznaje da je ovaj deo grada nekada bila pusta poljana na koju se 1880. godine doselila grupa cigana danas roma,sa Dorćola. U to vreme, tamo se nalazilo samo nekoliko srpskih kuca. Srbi su se bavili zemljoradnjom, a cigani su, uz obradu njiva, prihode dopunjavali sviranjem i gatanjem.
Zivot i jednih i drugih u tom bezimenom naselju bio je uobicajen,jedino sto im je zadavalo muke bila je pijaca voda. Nigde nije bilo cesme, a voda u Čuburskom potoku, koji je jos tekao ispod Krševite ćuprije, bila je vise mutna nego bistra.
Sasvim slucajno cigani su pronasli izvor koji je izbijao na mestu gde danas pocinje Južni bulevar. Ovaj izvor im se ucinio pogodan da od njega naprave svoj vodovod. Kako bi „kaptirali“ izvor, ondasnji Romi su doneli jedno visoko bure, kojem su izvadili dno,tako da je bure u svako doba bilo puno ciste i bistre vode koja se neprestano prelivala preko prepunog bureta i slivala dalje u potok.Romi su za visoko bure govorili „učoburo“. Kasnije, vremenom, ustalila se rec „čobure“, a Srbima je bilo lakse da govore „Čubura“.
I ostade tako do dana današnjeg.
cubura.jpg

Price o Čuburi mogu se pronaci samo u fragmentima, bilo u malobrojnim sacuvanim dokumentima, ili u secanjima starijih Beogradjana.

Cosak danasnje Mekenzijeve i Mutapove
MakenzijevaiMutapova-1.jpg


Svoje Zlatno doba, boemska Čubura zivi izmedju dva svetska rata, ali ono traje i duze, moze se reci, sve negde do rusenja kvarta poznatog kao Mali Holivud (prostor danasnjeg Čuburskog parka), krajem sezdesetih. Centralni deo ovog prostora zauzimalo je romsko naselje, a po obodima, ka ulici, nalazilo se nekoliko cuvenih kafana. Na uglu 14. Decembra i Maksima Gorkog bio je legendarni „Kikevac“, cuven po svom stanovniku Aci Nosonji, boemu koji je doslovce ziveo u ovoj kafani. Spavao je na stolicama, nikada nije imao drugi stan, a posto je bio veliki kozer, uvek raspolozen da zabavlja auditorijum, mnogobrojni gosti koji su zbog odlicne i nadaleko slavne domace kuhinje posećivali Kikevac, svakodnevno su ga cascavali ruckom i kapljicom. I tako je ziveo godinama.

Cuburska ulica pre 1930 g.
cuburska-1.jpg


scan0015-1.jpg


S druge strane, u Čuburskoj ulici, nalazila se, nista manje poznata kafana „Čubura“, u kojoj su glavni bili vodoinstalateri Jova i Čokalija i bravar Baja Bane.Tu su se smisljale smicalice, sitne prevare i neslane sale, a omiljenu zabavu predstavljalo je kladjenje u sve i svašta.
kafana-cubura-e1438951152356.jpg

Danas vise nema ni „Čubure“, ni „Kikevca“, ni „Toplice“.
Preziveli su „Trandafilović“ (u međuvremenu pretvoren u drogeriju), „Kalenić“, „Sokolac“.

kalenic.jpg



9028884_x-1.jpeg


restoran-stara-srbija-maksima-gorkog-51,-vracar_2.jpg


Uskoro se ocekuje prosirivanje ulica Makenzijeve i Maksima Gorkog... Po svoj prilici, sa Čubure ce vrlo brzo nestati sve stare prizemne kuce koje cuvaju tajne iscezlog Beograda .
cubura-1909598121584876584751333n-217jpg-1.jpg


Na stranicama „Politike” Momo Kapor je davno zapisao:
„Za one koji nisu iz Beograda treba napomenuti da je Kalenić pijaca najveća i najbogatija u gradu i da se nalazi na Čuburi. Stariji Beograđani zovu je još i Kalenića gumno.” Novovremeni neimari još nisu uklonili „svojevrsnu ambasadu sela u prestonici”, daleko je (i visoko) od „Beograda na vodi”.
„Kada se ulazi na pijacu od kafane ’Kalenić’, čovek kao da stiže na pramac Nojeve barke; tu se prodaju tek oštenjeni kučići rase čuburski lajatori, ptice pevačice, zečevi, golubovi prevrtači, ribe za akvarijum”, pripoveda Radoslav Lale Vujadinović. „Ma koliko živeo po svetu, nikako ne mogu da se naviknem na nelogično obilje supermarketa, u kojima usred januara uspevaju lubenice. Za nas je lubenica oduvek bila znak zrelog leta što zamire. Živeći uz Kalenića pijacu i na njoj, navikli smo se na prirodni ritam zrenja... Šta me se tiču decembarske trešnje u NJujorku? One me samo sujeverno lišavaju slatkog iščekivanja onih pravih, uz koje se, kada se prvi put jedu, obavezno zamisli želja koja će se sigurno ispuniti.”

Momo_Kapor_04_u_740628677jpgsizearticle_-1.jpg


Svojim čuburskim poreklom dice se,i dicili su se: Velimir Bata Živojinović, Dušan Duda Ivković, Dragan Gaga Nikolić, Zoran Hristić, Momo Kapor, Slobodan Marković (Libero Markoni), Olivera Katarina, Strahinja Straja Rodić, Jovan Ristić Rica, Dušan Prelević Prele, Rastislav Jović Kekec, Slobodan Piva Ivković, Miša Stojanović Crnogorac, Dragoslav Gane Mladenović, Nikola Tolja Tasić, Milan Radovanović Genga, Milan Rakočević Raf, Zvonko Vujić Voskar...

x240-et5-1.jpg


Najveci čuburski pesnik, Slobodan Marković, Libero Markoni, svracao je u kafanu „Tabor” svakog dana oko ponoci, posto bi pozatvarao sve usputne.
Uvek su ga cekali Cigani i cim bi ga ugledali pocinjali su da sviraju njegovu omiljenu pesmu „Što da umrem kad me stra’ od groblje”.
Sa Desankom Maksimovic
Slobodan_Markovic_Libero_i_Desanka_Maksi-1.jpg


Vest iz 1926.god.
Sa Pozorišnog trga, ispred zgrade Uprave fondova,danas Narodni muzej, 3. novembra 1926. godine je počela probna vožnja dva opštinska autobusa koji su u vreme podnevnih gužvi trebali da rasterete tramvajski saobraćaj u pravcu Čubure i Đerma. Cena vožnje u jednom pravcu je bila 5 dinara, dvostruko više nego kod tramvaja, pa je to bio razlog da je odziv putnika prvog dana bio veoma slab. Trg je bio početna stanica nekoliko linija gradskog tramvajskog saobraćaja. Ka Topčideru i Senjaku su vodile linije broj 3 i 4, a tramvaj na liniji broj 6 je saobraćao Ulicom kralja Aleksandra do Smederevskog Đerma (Cvetkove mehane). Putovanje duž čitave deonice je trajalo oko 30 minuta, prvi polasci su bili u 5 i 15, a poslednji u 21 čas i 30 minuta.

42ef3937b979091cf46e2f58109b31fa_L-1.jpg
 
Poslednja izmena:
Gradic Pejton
Zanatsko boemsko umetnički centar otvoren je devetog septembra 1970. godine i privremeno lociran u srcu Beograda, izmedju Mačvanske i Mekenzijeve ulice. Stare zanatljije koje su se tih dana smestile u drvene ducane, sve gradjene u obliku saca, verovatno nisu ni sanjale da ce i danas, gotovo pola veka kasnije, ovo i dalje biti jedno od retkih mesta koja kriju duh onog Beograda o kojem su mladje generacije imale priliku samo da slusaju.
gradic-pejton.jpg


Nedugo nakon izgradnje, ovo beomsko mesto dobija naziv "Gradić Pejton" koji se i dalje drzi, isto kao i drvene radnjice. Spolja zanatski centar izgleda sasvim obicno, pa cak i neugledno, ali prelazak iz uvek bucne i prepune Mekenzijeve u zanatske sokake najbolje je uporediti sa onim osecajem kada na prepunoj plazi zaronite glavu u vodu. Sve je odjednom sasvim drugacije i sarm stare prestonice se oseca u svakom cosku. Vreme je ovde zaista stalo.
pejton2.jpg


gradic.jpg


40588040.jpg


Čuburski park , nalazi se preko puta od Gradica Pejtona
cuburski-park-e1438869448825.jpg


Park je stvoren dve decenije posle rata, kao pokusaj urbanizacije i bolje organizacije ovog kraja, iz predratne periferije u deo sireg gradskog centra. Istinska dusa Čubure lezi jos samo u blatu ispod asfalta i pomalo lebdi u vazduhu iznad nje. Čuburski duh, kao onaj boemski, prozaican pojam, odavno vise ne postoji. Iz ugla slucajnih posetilaca i prolaznika na Vračaru, ono sto bi danas trebalo da se smatra Čuburom nagurano je iskljucivo u tih par ari parka i njihovu blizu okolinu. Mozda takvo poimanje stvari nije daleko od istine, jer park i jeste, na neki nacin, bio geometrijski i socijalni centar Čubure. Da bi se otvorio prostor za park, porusen je blok sirotinjskih stracara, supa i naherenih ruina, nekada tako tipicnih za beogradsku varos, a sa njima su porusene i dve legendarne kafane;Kikevac i Cubura.

Danas se u Cuburskom parku nalazi spomenik Petru Kocicu
73086322.jpg


a od prosle godine i spomenik “Beogradski čitač” koji je nastao po uzoru na slicne spomenike kojih ima u metropolama sirom sveta. Cilj ove zamisli, koju su pokrenuli i finansirali beogradski knjizevnici i novinari, jeste promocija znanja i kulture ucenja, kao najvisih civilizacijskih vrednosti koje ubrzano zaboravljamo.
12571204_10207496703831743_1191140641_n.jpg


Nije ni preterano tesko shvatiti zasto se ljudi celom svojom dusom vezuju za Čuburu.
Ona je savrsen dokaz ljudske prkosi protiv danasnjeg sveta u kojem se potencira jednolicnost.
ybg.jpg
...
107295702.jpg


107295714.jpg


81417991.jpg

Tu jos uvek mozemo naici na malenu udzericu uglavljenu izmedju modernih zgrada, trosnu kafanu pored modernog kafica, ali i na reklamu za strani, novootvoreni supermarket postavljenu iznad slabo snabdevene prodavnice stare vise decenija. Sukob luksuza i siromastva, spoj mladog i starog, sivila i sarenila, cine ovaj kraj zivopisnim mestom, kojem uprkos svemu, ostaju verni njegovi ponosni Čuburci.

ČUBURA
(deo Poeme)
Libero Markoni

Mi, ljudi, Čuburci,
rodoljubi, đaci, i suludi igrači
domina, munte i rata
ispravljamo svoje vratove kad grune proleće.
Gde odoše ti klovnovi Čubure,
koji su samo mislili na karanfile, na muziku i na Otadžbinu!
Malena moja Čuburo, zelena zemljo,
raspevana krajino, na bregu! Diši!
Ostani bar još malo, dok živim.
Još koji dan sivi. Još koji dan blagi.
Ostani da te vidim pod nebom majskim
kad sviću devojke nove i za mene i za tebe!

O, Čuburci, ako vas još malo ima,
čuvajte svoja topla nedra! Dišite!
Dišite duboko, Čuburci!
Vi ste nada zemlje ove! Vi, skromni mladići,
koji lutate bregovima preostalim!
Pokažite kako se diše i umire
za malu baštu, za sobu i kujnu, i rezeda kredenac,
sa budilnikom koji sto puta ide na popravke,
i mnogo puta ne zvoni i ne budi u pravi čas,
a vi ste budni pre njega!

Dišite moji Čuburci! Mala, ali smela vojsko!
Nedisciplinovana vojsko! Ratnička vojsko!
Dišite i živi i mrtvi Čuburci! Dišite!
Neka svi vide kako se diše sa čankom skromne leće!
Dišite Čuburci! Pomrli su bunari naši,
a možda će i žute fasade kuća
bačenih u lipare, među niske ograde!

Dišite Čuburci! Vi ste vreme ovoga grada!
Najbolji sinovi Beograda!
Vama pristaju i pamučne košulje i gumene čizme
i stari revolveri.
Vi ste smeli vozači oronulih kamioneta!
Vi ste ludi drugari! Dišite!
Pokažite ljudima, došljacima,
gde je izvor vazduha i gde su baklje jutra!
Dišite Čuburci bezazleni. Na svakom mestu!
Budite orni i hrabri!
Dišite braćo moja, drugovi moji! Dišite, dišite duboko!
 
Poslednja izmena:
ZELEZNICKA STANICA BEOGRAD
train-1.jpg


33266786-1.jpg


Nalazi se na Savskom trgu broj 2, na prostoru nekadasnje Bare „Venecije", koji je tokom XIX veka u dva maha bio „otiman" od reke Save. Prvi put kada je mocvara delimicno regulisana podizanjem nekoliko manjih nasipa pod rukovodstvom Atanasija Nikolića i drugi put, kada je u najvecoj meri nasuta zemljom iz Prokopa i isusena radi izgradnje stanične zgrade, pocetkom osamdesetih godina XIX veka.
savskaobalabaravenecij-1.jpg


Od Mostara do Železničke stanice nekada se prostirala Bara Venecija. Potoci se slivali sa Terazija i sa Slavije duz Nemanjine ulice, a bujice cesto nadolazile trasom Mokroluške reke
Deo Beograda koji danas smatramo centralnom gradskom oblascu, od Mostara do Železničke stanice, u vreme nasih predaka bio je prozvan Ciganske bare.Ime Ciganska bara Beogradjani su nadenuli ovom delu grada po Romima koji su ziveli u priobalju, lovili ribu i ziveli sirotinjski.
bgp-velika-voda-4-1.jpg


Da bi taj posao bio obavljen, oblast koju je pokrivala Ciganska bara morala je da bude nasuta.
Ceo posao obavilo je jedno italijansko preduzece,pa kako su culi ovaj jezik sa obale Save, tako su Beogradjani prekrstili ovo mesto u Bara Venecija.
file-1.php


Železnička stanica Beograd, je glavna beogradska železnička stanica. Građena je između 1882. i 1884.god,
po planovima arhitekte Dragutina Milutinovića, ima status spomenika kulture od velikog značaja

1884.g
zeleznicka1885sd1-1.jpg


1898.g.
255jhab-1.jpg


Zajedno sa zeleznickom stanicom, napravljen je i Železnički most ,prvi cvrst most preko Save, koji je za zeleznicki saobracaj
,otvoren 1884, iste godine kada je zavrseno i zdanje Železničke stanice. Bio je po pola vlasnistvo Srbije i Austrougarske,a spajao je Beograd i Zemun.

savski zeleznicki most izmedju dva rata

sghojd-1.jpg



Berlinski kongres

Berlinski kongres je bio skup tadašnjih velikih sila Nemačke, Austrougarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Turske,
koji je pod predsednistvom Ota fon Bizmarka odrzan od 13. juna do 13. jula 1878. godine u Berlinu.
400px-Berliner_kongress-1.jpg


Kongres je sazvan radi revizije San-stefanskog mira (potpisanog 3. marta 1878. godine), kojim je zavrsen rusko-turski rat.
Ishod pregovora je bio Berlinski mir 13. jula 1878. godine. On se sastojao iz priznanja Rumunije, Srbije i Crne Gore kao suverenih drzava i Bugarske kao autonomne knezevine pod otomanskim suverenitetom (do 1908). Takodje, prema ranije sklopljenom Rusko-britanskom sporazumu, zakljucenom 30. maja 1878. godine, teritorija Bugarske je oko tri puta umanjena od one predvidjene San-stefanskim mirom (odluceno je da zauzima teritorije samo severno od planine Balkan). Od ostatka teritorije Velike Bugarske, stvorena je Istočna Rumelija pod turskom upravom. Takodje, Makedonija je ostala pod turskom vlascu. Niz drugih turskih provincija je odvojen od Turske i ili pripojen drugim drzavama, kao Kipar koji je dodeljen Velikoj Britaniji, Bosna i Hercegovina Austrougarskoj (Berlinski kongres 1878. - okupacija, 1908. - aneksija).

Srbija je znatno prosirena i dobila je na racun Turske cetiri okruga: niški, pirotski, toplički i vranjski. Srbija je, kao i druge zemlje koje su stekle nezavisnost, trebalo da preuzme na sebe i jedan deo turskog drzavnog duga, ali to nije ucinjeno jer tokom sledecih godina nije postignut dogovor o visini ove obaveze.

Moc Turske u Evropi i Aziji je ovim mirovnim ugovorom drasticno ublazena. Uticaj Rusije je u korist Austrougarske veoma smanjen sto je povecalo tenzije izmedju dva carstva. Uz to je, takvo preuredjenje Balkana dovelo do novih napetosti na tom podrucju

Balkanski rat, 1913. Dolazak 4. Konjickog puka u Beograd. Pogled sa zeljeznicke stanice.
Bgd1_zpsfec895b0-1.jpg


Bgd3_zps129834e4-1.jpg


Jedna od odluka Berlinskog kongresa je sporazum o brzom ukljucivanju srpske zeleznice u sistem austrougarskih pruga, koji srpska vlada i knez Milan Obrenović sada moraju i da sprovedu. Medjutim, iscrpljena ratnim pohodom, ekonomski i finansijski slaba, Srbija mora da trazi pomoc stranih koncesionara. Vec je stigla i 1882. godina, a izgradnja nije ni pocela.Ubrzo srpska vlada taj posao poverava firmi ciji je vlasnik Francuz Emanuel Bontu. Medjutim, on ce uskoro biti uhapsen, a u Srbiji izbija skandal, jer se saznaje da njegova firma nema ni garancije ni kapital. Drzava je ostecena za 36 miliona dinara. Indicije da su premijer Milan Piroćanac i sam knez Milan Obrenović za ovaj posao primili mito nikada nece biti dokazane.

Konacno, posao dobija jedno parisko akcionarsko drustvo, a velikom poduhvatu ukljucivanja Beograda i Srbije u mrezu zapadnih i istocnih saobracajnih puteva doprinose i domaci inzenjeri poput Jovana Smederevca, Vase Atanackovića, kasnije Dragutina Milutinovića, Svetozara Zorića, Miloša Savčića, Jefte Stefanovića i drugih.

Ovaj poduhvat, koji osim neimarskih, dotice kako drzavna i socio-politicka, tako i trgovinska pitanja, od presudne je vaznosti za novoproglasenu Kraljevinu Srbiju i vladara kralja Milana Obrenovića. Cak i sama groznica iscekivanja pred otvaranje prvog beogradskog terminala i pruge Beograd-Niš, kao i vizija unosnih mogucnosti eksploatacije zapustenih srpskih rudnika, cini da, do sada konzervativni Beograd, odjednom postaje veseliji.

Kajzer, nemački car je u Beograd stigao vozom 09.01.1916.

file-1.php


Beogradska stanica projektovana kao ceona stanica, ima tri koloseka za prijem putnickih i 15 koloseka za teretne vozove, dva pokrivena perona i vise pomocnih zgrada. U poredjenju sa gradjevinama koje ce u to vreme, biti podizane u Beogradu, stanicna zgrada se, osim velicinom i funkcijom, istice jos jednim vaznim atributom. Svojim portalom vesto postavljena u osovinu Spomeničke ulice (Nemanjine) gradjevina nesumnjivo predstavljala njenu vizuelnu poentu, uzrokujuci pritom i jednu vrstu emotivnog delovanja.

Spomenicka-ulica-danas-Nemanjina-1.jpg
 
Godine 1884. Srbija dobija prvu zeleznicku prugu, a Beograd zgradu Železničke stanice. Protokolarnom otvaranju stanice, kao i trenutku polaska prvog voza, prisustvuje vise od dve stotine zvanica iz cele Evrope. Dana 20. avgusta 1884. prugom do Zemuna na relaciji Beograd – Savski most, prolazi dvorski voz sa kraljem Milanom, kraljicom Natalijom i prestolonaslednikom Aleksandrom, ispracen svecano, uz vojnu muziku, koja svira sve dok voz ne predje novoizgradjeni gvozdeni Savski most. Tri dana kasnije, svecano je otvorena zeleznička pruga Beograd-Niš, a stanica je okicena trobojkama i zelenilom.

Kralj Petar, jun 1903
kralj-petar-jun-1903-1.jpg


Prva kompozicija ka Nišu krenula je tri dana kasnije, dok je prva redovna linija krenula je prema Nišu 3./15. septembra u 6 casova. Istog dana, otvorena je i linija do Pešte, a u pocetku su na ovim linijama saobracala po dva voza dnevno. U vreme gradjenja zgrada je predstavljala jedno od najmonumentalnijih zdanja i simbola tadasnje kraljevske prestonice. Jedna je od prvih zeleznickih stanica u Srbiji, ciji je projekat obuhvatao specifičan arhitektonski program i sadrzaje prilagodjene evropskim tehničkim dostignucima. Oblikovana je u duhu akademizma kao reprezentativno zdanje, razudjene osnove.

Fotografija iz 1936.godine. Od zeleznicke stanice Beograd isao je kolosek pored Save i Dunava ka Klanici
file-1.php


Godina je 1907, a urbanicazija Beograda uveliko tece, pa ne obilazi na deo oko stanice. Karadjordjeva ulica prosirena je za 20 metara,a cetiri godine kasnije,francuski arhitekta Eduard Leže pravi plan za oblikovanje trga ispred stanice “ubodom šestara u glavni ulaz u vestibil i opisanjem linije od 120 m radijusa”.

park-ispred-zeleznicke-stanice-1.jpg


Plakat iz 1888. godine iz kojeg se vidi da je cuveni Orjent ekspres prolazio kroz Beograd.

1888-1.jpg


Na ovoj razglednici je jedna od najlepsih zgrada predratnog Beograda.Sagradjena je po projektu arh. Momira Korunovića (1883-1969), oko 1929. godine.
Ostecena je u Drugom svetskom ratu, a posle rata, po projektu rekonstrukcije ,koji je uradio arh. Pavle Krat,uništena je i fasada i zgrada je dobila danasnji izgled.
postabgdkorf-1.jpg

posta danas.jpg


Posleratna popravka zgrade železničke stanice Beograd i Pošte posle rusenja tokom WW II :

file-1.php


Svojim specificnim resenjem zgrada predstavlja svedocanstvo tehnickog i arhitektonskog razvoja Srbije u poslednjim decenijama 19. veka.i vec 132 godine je simbol prestonice.

Naslovna strana Reda voznje iz 1931/32.godine za zeleznicku stanicu Beograd
file-1.php


Od 1980. godine, pored ulaza u stanicu stoji parna lokomotiva Plavog voza koji je prevozio marsala Tita.
Od 1947. godine do 1957. godine, specijalni voz su vukle tri parne lokomotive, koje nisu imale imena.
Potom ih smenjuju cuvene dizel hidraulicne, prepoznatljivih imena, do 1978. godine kada se kupuju nove cetiri iz Amerike,
dizel-elektricne proizvodjaca "Dženeral motorsa",

rep-lokomotiva-1.jpg


Cetiri dizelke nosile su imena „Sutjeska“ „Dinara“ „Kozara“ i „Neretva“. i imaloe su brojeve od 001-004
Jedina koja je obnovljena lokomoriva je „Sutjeska“ koja je prevozila Tita i njegove saradnike i goste, danas sluzi u teretnom saobracaju.
Ostale tri lokomotive su u losem stanju.
"Kozara" posle predjenih oko 100.000 kilometara "drema" na ranzirnoj stanici u Makišu, a "Dinara" i "Neretva" su na Železničkoj stanici u Požarevcu.

Obnovljena "Sutjeska"
rep-nova_620x0-1.jpg


„Sutjeska“ je poznata i po tome sto je 5. maja 1980. godine iz Ljubljane do Beograda, zajedno sa "Neretvom", prevezla posmrtne ostatke Josipa Broza. Voz je iz Ljubljane krenuo u 8.20 a u Beograd stigao u 17 casova, sa pauzom u Zagrebu. Osim toga, ova lokomotiva bila je na celu kompozicije koja je odvezla Slobodana Miloševića na Gazimestan 28. juna 1989. godine.

"Sutjeska" snimljena 5. maja 1980. godine, kada je poslednji put vozila pokojnog Tita
rep-voz-1.jpg


Zeleznicka stanica 1947 g
zeleznicka-stanica-1947-1.jpg


Zeleznicka stanica, danas

28546704.jpg


32982669-1.jpg
 
PALILULA

Gradska opstina Palilula nalazi se u Takovskoj ulici br.12, u zgradi koja je do 1954. godine pripadala Zaduzbini Agnije i Mihaila Srećkovića iz Beograda.
Sredstvima zaduzbine je na mestu stare zaduzbinske zgrade, 1938. godine, podignuta nova, i u toj novoj nakon, sto je proglasena drzavnom svojinom,danas se nalazi sediste opstine Palilula.

opstina-Palilula.jpg


U njenoj neposrednoj blizini su zgrada Radio-televizije Srbije, Decji kulturni centar Beograd,nekadasnji Dom pionira
i jedino palilulsko pozoriste za decu,Malo pozoriste "Duško Radović", sa vecernjom scenom "Radović" za mlade.
mp-dusko-radovic-1.jpg


Opstina Palilula zauzima povrsinu od 44.661 ha, na kojoj prema popisu iz aprila 2011. godine zivi 173.521 stanovnika.
Naziv Palilula potice iz cetrdesetih godina XIX veka kada je bilo zabranjeno pusenje na ulicama stare varosi jer su kuce bile vecinom drvene i lako zapaljive, pa su pusaci morali da idu van varosi . Zbog strastvenih pusaca sa cibucima i lulama ,ceo kraj je dobio ime Palilula. Na osnovu prvog plana za regulaciju beogradskih sokaka i krajeva 1840. na prostoru danasnje Palilule, prosecene su siroke ulice tako da je prestao strah od eventualnog pozara ali je ime Palilula ostalo..
Medjutim, ostao je i zapis Romana Zmorskog koji je Beograd posetio 1855. i tada napisao da je Palilula groblje s malom crkvom, nedaleko od Beograda, a da je tu nekada stanovao grncar koji je pravio lule od pecene gline, pa kako su njega zvali Pali-lula, tako je citav kraj nazvan po njemu.
U vreme austrijskog osvajanja Beograda 1717. Palilulu su naselili Nemci iz Pfalca i uskoro je taj kraj nazvan Karlštat. Tu su se nalazili dvor princa Aleksandra Virtemberškog i uprava varosi ,ali je posle smene osvajaca, 1739. godine, kada su Turci ponovo osvojili Beograd, citav kraj raseljen.
Od 1830. pocelo je plansko naseljavanje Palilule po naredbi kneza Miloša preseljenjem Savamalaca ali i naseljavanjem pridoslica iz Leskovca, Niša, Vranja, Bujanovca i ostalih krajeva istocne Srbije koji su se bavili zemljoradnjom. Tako je i prva, glavna ulica na Paliluli nazvana Baštovanska, danasnja Despota Stefana ( 29.Novembra)
Knez Miloš je 1873. sagradio kasarnu u Paliluli , a za vreme druge vladavine odredio je mesto za izgradnju bolnice koja je zavrsena 1868. i to je prva varoska bolnica koja postoji i danas na uglu Džordža Vašingtona i Palmotićeve. U staroj Paliluli ziveli su Jova Ilić, Laza Lazarević, Uroš Predić, Milorad Šapčanin, Đura Jakšić, Janko Veselinović, Milorad Gavrilović, po kojima su kasnije beogradske ulice nazvane.

Neke od vaznijih ulica Palilule

Ulica 29. novembra
: prvi naziv ulice bio je Baštovanska, jer je ulica formirana prosecanjem basta.Od 1872. do 1940. nosila je naziv Knez Miletina (po knezu Mileti Jakšiću).Od 1940. do 1946. Kneza Pavla (po knezu namesniku Pavlu Karađorđeviću) od 1946. je 29. novembra po Danu Republike SFR Jugoslavije.Danas nosi ime Despota Stefana

Despota-Stefana-29-novembra-1.jpg


knez_miletina3-1.jpg


27. marta : prvi naziv iz 1872. bio je Ratarska ulica (posle selidbe Savamalaca na Vidinski put da bi se bavili zemljoradnjom po odluci Kneza Miloša) od 1930. do 1946. nosila je naziv Kraljice Marije (supruge kralja Aleksandra Karađorđevića) od 1946. dobija naziv 27. marta po danu kada su izbile demonstracije 1941. posle potpisivanja Pakta o nenapadanju sa fasistickim silama u Drugom svetskom ratu.Danas je ulica pola 27.marta a pola Kraljice Marije
Kraljice Marije prema Takovskoj
KraljiceMarije-Jeremija9-1.jpg



beograd-moje-mladosti-70-728-1.jpg


Ruzveltova : od 1888. do 1896. ovu ulicu nazivali su Put ka Novom groblju od 1896. do 1946. naziv je bio Grobljanska od 1946. nosi naziv Ruzveltova (po predsedniku SAD Frenklinu Delano Ruzveltu koji je 1944. po cetvrti put izabran za predsednika ali nije doziveo pobedu saveznika u Drugom svetskom ratu)

26447888-1.jpg


Mije Kovačevića: ova ulica predstavlja nastavak Ruzveltove od Novog groblja do Višnjičke u periodu od 1928. do 1930. nosila je naziv Grobljanska od 1930. do 1943. Admirala Pika od 1943. do 1946. Kosovski bozuri
Mije-KovaC48DeviC487a-1.jpg


102718372-1.jpg


Takovska
Ulica je bila podeljena na dva dela u periodu od 1872. do 1895.Deo od danasnjeg Bulevara Kralja Aleksandra do ulice 27. marta nosio je naziv Timočka a od 27. marta do Cvijićeve ulice, Cigljarska. prilikom treceg imenovanja beogradskih ulica 1895. dat je naziv Takovska ulica po mestu Takovo gde je doneta odluka o podizanju Drugog srpskog ustanka 23. aprila 1815. Takovska ulica danas predstavlja granicu izmedu opstina Stari grad i Palilula

takovska-2-150-1.jpg


Bazen u Takovskoj 1945.g.
Bazen su napravili Nemci za vreme okupacije Beograda 1943. godine za sakupljanje vode kojom bi ugasili pozar. Kao i danas, na tom potezu su se nalazile vazne ustanove, pa je zbog njihove blizine odabrana bas ova lokacija za izgradnju bazena.
c8e6a9f88f44a7d79621a8d835ae30f8-1.jpg


117796748-1.jpg


Tasmajdan

Najzanimljiviji deo Palilule je Tasmajdan na kome su se odigrali mnogi istorijski dogadjaji, a ujedno je centralni gradski park.Naziv Tasmajdan potice od turskih reci” tas “sto znaci kamen i “majdan” sto znaci rudnik. Odatle se vadio kamen od najstarijih vremena o cemu svedoce sarkofazi za rimske stanovnike varosi, koji su je nastanjivali pre dve hiljade godina. Sem kamena ovde se vadila i salitra , koju su Turci koristili za izradu baruta.Nekoliko metara ispod zemlje nalaze se ostaci rimskog starog vodovoda. Gornji deo, a sadasnji park, dugo je bio staro groblje. Tasmajdanske pecine, kriju istoriju Beograda od pre dve hiljade godina do najsavremenijih dana.U vreme Drugog svetskog rata u koriscene su kao sklonista i kasnije kao jedno od prvih modernih podzemnih sklonista u Beogradu.

Tasmajdan sa Batal dzamijom u levom uglu


BatalXIXvVGtasmajdanskogroblje2f-1.jpg


Tasmajdanski park je izgradjen 1954. godine. Projekat za park su izradili arhitekte, Aleksandar Đordjević i Radomir Stupar, a plan ozelenjavanja je uradio inzenjer, Vladeta Đorđević. Prostor Tasmajdanskog parka sluzio je i za izlozbe skulptura posle kojih su se mnoge i zadrzale u njemu.

Fiseklija132GO.jpg


Danas istoricari tvrde da se upravo ovde nalazilo mesto gde su Turci 1594. godine spalili mosti Svetog Save. Stariji izvori tvrde da je to bilo na Malom Vracaru, odnosno da je to upravo potez izmedju Batal dzamije i Tasmajdana.

Za vreme opsade Beograda, u jesen 1806. godine, Karadjordje se ovde ulogorio i podigao sator. Posle Drugog srpskog ustanka knez Miloš Obrenović, podizuci srpsku varos u Savamali, naredio je oko 1826. da se staro srpsko groblje sa Varoš kapije preseli na Tašmajdan, u selo Palilulu nedaleko od Beogradske varosi. Na tasmajdanskom platou sazidana je 1835. stara crkva Sv. Marka,koja je srusena prilikom bombardovanja Beograda, 6. aprila 1941. godine.Nova podignuta ,1931-1940. Na Tasmajdanu je 30. novembra 1830. procitan sultanov hatišerif o unutrasnjoj nezavisnosti Srbije. Groblje je ostalo na Tasmajdanu do 1888. godine kada se izmesta na danasnje Novo groblje.

Radovi na izgradnji nove crkve Sv. Marka 1933.g.
Ispred crkve je ugao beogradskih Ulica kralja Aleksandra i Resavske.
540b4c71320024543f33aec82da1495c_L-1.jpg


Godine 1909. ovde je izgradjena prva Seizmološka stanica koja postoji i danas. Na Tasmajdanu i oko njega danas se nalaze crkva Sv. Marka, Ruska crkva, Glavna posta, SRC "Tasmajdan", hoteli "Taš" i "Metropol Palace", kafana "Madera", Radio-televizija Srbije, deciji zabavni park.

1939.g.
Crkva_sv__Marka_Tasmajdan_1939-1.jpg


89205793_o-1.jpg


Hram Svete trojice ili Ruska crkva je hram Ruske pravoslavne crkve. Podignut je 1924. po planovima arhitekte Valerija Stasevskog za Ruse, koji su nakon oktobarske revolucije pobegli od komunista iz Rusije. Uglavnom su to bili pripadnici visih slojeva drustva.
U temelje hrama su polozili grumen zemlje donesen iz Rusije. U crkvi je sahranjen i ruski general Vrangel, vodja carskih snaga protiv boljsevika. U crkvi su se jedno vreme nalazile i vojne zastave Napolena i Turaka, koje su bile ratni plen ruske vojske. 1944.god. vracene su u Rusiju.Hram se nalazi pored crkve Svetog Marka.

Seizmoloska stanica
seizmoloski-zavod-tasmajdan-1.gif


Crkva Sv.Marka
belgrade--74897-4-1.jpg


Sportski centar Tas
tasmajdan-beograd-srbijatop10-mapadobrog-1.jpg


Madera
Restoran-Madera-basta-1-1.jpg
 
Poslednja izmena:
Tasmajdanske pecine,sluzile su kao zaklon od bombardovanja, prvi put 1867. godine kada su Turci bombardovali varos, potom od austrougarske artiljerije tokom Prvog svetskog rata, da bi tokom Drugog svetskog rata u pecinama skloniste trazili gradjani od sestoparilskog bombardovanja, da bi potom bila opremljena kao komanda za jugoistok Vermahta pod komandom generala Aleksandra fon Lera.Posle Drugog svetskog rata je odluceno da se na gornjem platou uredi park, a u prostoru kamenoloma stadion, sto je i urađeno 1954. godine.
Tajne-pecine-ispod-Tasmajdana.jpg


Karaburma
1653074-1.jpg


Karaburma je beogradsko naselje u gradskoj opstini Palilula, u severoistocnom delu Beograda. Prostire se duz severne padine brda Zvezdara, desne obale Dunava i leve obale Mirijevskog potoka.Karaburma je pretezno stambeno podrucje, jedno je od naseljenijih krajeva Beograda, sa ukupno 55.343 stanovnika. U naselju postoje dve zelene pijace i pet osnovnih skola. Tu je i OFK Beograd, ciji se stadion nalazi kod Bogoslovskog fakulteta .Bio je i poznati bioskop "Slavica" koji je duze vreme zatvoren.
Na starim osmanlijskim i austrijskim kartama, podrucje je imenovano kao Kajaburun (Kaya-burun), sto na turskom znaci „stenoviti rt“. Zvezdarsko brdo je nekada bilo blize Dunavu nego danas.Karaburma je geografski bila nalik rtu isturenom u Dunav. Kada se susedno ostrvo Ada Huja povezalo sa kopnom i postalo poluostrvo, Karaburma se nasla nekoliko stotina metara od obale reke. Keltski Skordisci su osnovali Singidunum u 3. veku p. n. e.a na lokalitetima Karaburme i Rospi Ćuprije je pronadjena nekropola iz tog perioda, sa vrednim artefaktima koji su pripadali njihovim ratnicima.
sezdesetih godina
Karaburma1-1.jpg


Vekovima je podrucje bilo mocvarno sa prostranim podrucjima zive gline, tako da su ga ljudi izbegavali jos od rimskog perioda. Nekada su termalni izvori , koji danas ne postoje,duz obale Dunava zagrevali vodu mocvare i isparavali, tako da je mocvara stalno bila u izmaglici. Pominje se da je iznad Karaburme postojao grad Despotovac, nazvan po Despotu Stefanu (15. vek). Srpski knez Miloš Obrenović je u 19. veku naredio da Karaburma bude zvanicno mesto za pogubljenja nedaleko od danasnjeg Pančevačkog mosta, sto je ostalo do 1912. i doprinosilo ozloglasenosti kraja.
PA20most-1.jpg


Nedaleko od mosta je bila i kafilerija, gde su od koze pasa lutalica pravili rukavice.
Kafilerija20Karaburma-1.jpg


Pored Dunava je 1899. podignuta klanica, na zemljistu Dzehanovo koje je ustupio kralj. U ovom kraju je bilo dozvoljeno podizanje kuca bez dozvole, ali kraj je do iza I svetskog rata i ekspanzije Beograda, bio retko naseljen, u vidu malih i rastrkanih favela, bez vodovoda i kanalizacije, a i Visnjicki put je bio los. Do 1929. Karaburma je pripadala ataru Visnjicke opstine,i u tom periodu je imala 6000 stanovnika. Naselje je ozivelo tek podizanjem Pančevačkog mosta i prosirenjem tekstilne fabrike „Kosta Ilić i sinovi”
Karaburma-1.jpg


Karaburma je 1.9.1955. postala jedna od beogradskih opstina, ali je već 3.1.1957. prikljucena opstini Palilula.
Danas je Karaburma moderno naselje, na desetak minuta od centra Beograda, sa dobrim saobracajnim vezama.
Podrucje naselja se priblizno moze rasclaniti na Staru Karaburmu (zapadni deo) i Novu Karaburmu (istok).
znamenitosti_6_20101129_1510103535-300x2-1.jpg


Profesorska kolonija

prof kol.jpg


Naselje Profesorska kolonija je jedinstvena kulturno istorijska celina To je gradska cetvrt koju su izmedju 1926. i 1929. godine osnovali, u njoj ziveli i stvarali, vise od cetrdeset profesora Beogradskog univerziteta. Jezgro Profesorske kolonije koje je nastalo u periodu od 1926. do 1929. cinili su delovi danasnjih ulica: Ljube Stojanovića, Stojana Novakovića, Jaše Prodanovića i Račkog. U danasnjim urbanistickim planovima grada Profesorska kolonija je naziv za naselje uokvireno ulicama: Cvijićevom, Bulevarom despota Stefana, Mitropolita Petra i Braće Grim.Profesori su gradili svoje kuce kreditima Hipotekarne banke i uz pomoć Beogradske opstine. U vreme izgradnje Profesorske kolonije komunalna infrastruktura gotovo da i nije postojala. To je bio prostor izvan granica Beograda, s one strane Bulbuderskog potoka (danasnja Cvijićeva ulica).

Jedan od najpoznatijih stanovnika Profesorske kolonije bio je Milutin Milanković, koji je ziveo u ulici Ljube Stojanovića od 1926. do svoje smrti 1958. Zanimljivo je da je ziveo u ulici koja nosi ime Ljubomira Stojanovića, koji je bio ministar prosvete, kada je 1909. Milutin Milanković zapoceo profesorsku karijeru na Beogradskom univerzitetu. Zvanican ukaz o Milankovićevom postavljenju potpisao je Stojanović. Milanković je po profesiji bio gradjevinac, astronom, matematicar, geofizicar, ali iznad svega utemeljivac moderne klimatologije i klimatskog modeliranja. Radeci na problemu uticaja astronomskih faktora na klimu u toku geoloske proslosti zemlje, Milanković je na egzaktan nacin objasnio periodizacije nastanka, razvoja i povlacenja glacijalnih faza u toku proteklih 600.000 godina. Njegovo delo "Kanon osunčavanja" unelo je revoluciju u nauku o Zemlji. Milankovićev naucni rad je omogucio egzaktno razumevanje pulsa klimatske istorije Zemlje i otvorio put ka predvidjanju buducih klimatskih uslova na nasoj planeti. NASA ga ubraja u desetak divova nauke o Zemlji, toponimi na nebeskim telima nose njegovo ime, jedna od buducih ekspedicija na Mars zvace se po njemu.

milankovic.jpg


Na fotografiji je prostor između ulica Ljube Stojanovića i Stojana Novakovića.
snimljeno 12. март 1936.
ba7071c0fd7786ec7342034042359ffe_L-1.jpg


Najznacajnija arhitektonska zdanja na Paliluli su svakako zgrada Glavne poste u Takovskoj i Crkva sv. Marka. Na Paliluli se nalaze i spomenici novije istorije, kao sto su Groblje oslobodiocima Beograda iz Drugog svetskog rata, Jevrejsko groblje i dr. Ispred zgrade tehnickih fakulteta (Arhitektonski, Gradjevinski i Elektrotehnicki), u Bulevaru kralja Aleksandra, nalazi se spomenik Nikoli Tesli.Po Srednjoj bogoslovskoj skoli "Sveti Sava", deo Palilule na kome se ona nalazi dobio je naziv Bogoslovija, a odskoro tu se nalazi i Bogoslovski fakultet Srpske pravoslavne crkve.Tu su jos i Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" i Arhiv Srbije.

univerzitetska-biblioteka.jpg


13068301-1.jpg


Glavna posta
spaceout-1.gif
glavna-posta-takovska.jpg

Prvi akt koji pominje organizaciju postanskog saobraćaja na teritoriji Srbije bio je Hatišerif iz 1830. odine. Njime je dato pravo vazalnoj Srbiji da suvereno organizuje sopstveni postanski saobracaj, kako unutrasnji tako i medjunarodni. Pripreme za uvodjenje javnog postanskog saobracaja pocele su 1835. godine, posle donosenja Sretenjskog ustava, cijim je odredbama stavljeno u duznost Popečiteljstvu
unutrasnjih dela „da zavede i uredi poste i upravlja njima“
Na mestu prizemnih trosnih kuca, uglavnom ducana polovne robe, izgradjena je 1934-1938. zgrada Glavne poste. Prvobitni projekat je delo Josipa Pičmana koji je dobio prvu nagradu na javnom konkursu, ali u toku gradnje zahtevane su izmene, pa je zgrada dobila ovakvu kamenu fasadu, po projektu Vasilija Mihajloviča Androsova.Glavna posta je skoro citav vek, od njenog osnivanja pa do useljenja u novu zgradu na uglu Takovske ulice i Bulevara kralja Aleksandra 1938. godine, bila smestena u nenamenskim ili privremenim zgradama, najcesce zajedno sa drugim nadlestvima.
17. avgusta 1935. godine obavljena je svecanost osvecenja kamena temeljca, u prisustvu drzavnih zvanicnika i gospodina Milorada Nedeljkovića, generalnog direktora Postanske stedionice. Radovi na realizaciji ovog, za tadasnju beogradsku sredinu, veoma vaznog objekta, trajali su tri godine i zavrseni su 10. oktobra 1938.

Palilula01_RAS_foto%20masanori%20josida_1000x0.jpg


spaceout-1.gif
 
Poslednja izmena:

Back
Top