Dimitrije Sinait je najstariji srpski književnik
nedelja, 18.10.2015. u 09:15
Прва страна Кијевских листића, рукопис Димитрија Синаита
Da su se Srbi služili glagoljicom, to se odavno zna, iako je doskora bio poznat relativno mali broj spomenika koji se na neposredan ili posredan način mogu vezati za srpsko srednjovekovno nasleđe. Uglavnom se smatra da je srpska pismenost materijalno posvedočena tek od poslednjih decenija XII veka. Razlog je u tome što se verovalo da su svi stariji spomenici, naprosto, izgubljeni. Pa ipak, više puta je isticano da Miroslavljevo jevanđelje i drugi spomenici od univerzalnog značaja nisu mogli nastati ni iz čega, odnosno iz skromne, nerazvijene kulture.
Po svojim opštim karakteristikama, naročito zbog sistemskih „moravizama“ i pripadnosti latinskom obredu, na čelo sačuvanog staroslovenskog spomeničkog nasleđa obično se stavljaju Kijevski listići, za koje neki filolozi drže da su čak i iz same Velike Moravske (pronađeni su oko 1870. godine na Sinaju, a danas su u Kijevu). Njihova prva stranica ispisana je kasnije (XI–XII vek), na drugom terenu, takođe je vezana za latinski obred, ali se jezički uklapa u istočnojužnoslovenski književni prostor.
Paleografska istraživanja su pokazala da je ovu stranicu pisao „Dimitrije grešnik“ (donedavno poznatiji kao „oltarnik“), zajedno s pashalnom tablicom i pomenikom u Sinajskom služabniku, književnim zapisima u Sinajskom psaltiru koji nosi njegovo ime – takozvanom Dimitrijevom psaltiru (oba spomenika su istočnog obreda), kao i jednu sekciju u Sinajskom misalu.
Dimitrije Sinait je pisar vrlo prepoznatljivog rukopisa, krupnih i pomalo nemarno pisanih slova, za koga prof. Hajnc Miklas, rukovodilac tima iz Beča koji trenutno najviše radi na proučavanju novopronađenih sinajskih glagoljskih rukopisa, ističe da predstavlja ključnu figuru sinajske glagoljske pismenosti.
Po ovim nalazima, Dimitrije je u Svetu zemlju stigao iz Duklje – Zete, verovatno iz crkvenopolitičkih razloga, čime se pobija u međuvremenu razvijena hipoteza, zasnovana na opservacijama jezičkog sistema, da je Dimitrije „istočnobalkanskog porekla“. O Dimitrijevom jeziku se više ne može suditi samo na osnovu jednog spomenika nego na osnovu svih koji su mu pripisani.
U Dimitrijevom izrazu se, preko sporadičnih ogrešenja o konzervativnu ortografsku normu, jasno razaznaje srpska redakcija staroslovenskog jezika koja se, prevashodno, očituje u sferi fonologije. Gotovo sve jezičke crte koje na videlo iznosi naša analiza, zadržaće srpska redakcija u narednim stolećima, bez obzira na dalje jezičke promene u štokavskoj govornoj bazi, koje će, tokom vremena, manje-više nalaziti svoj put do konzervativne književnojezičke forme. (Nakon XII veka to više neće biti sistemski, da bi se izbeglo poistovećenje književnog i narodnog jezika, pa će srpsku književnu kulturu trajno obeležiti diglosija).
Dimitrijeve spise odlikuje u načelu „tačna“ upotreba „jusova“, za razliku od suvremenih srednjebugarskih spomenika kod kojih je u odgovarajućim pozicijama njihovo mešanje uzelo maha. U štokavskom idiomu se razlikuju refleksi ovih nazala, pa pisar Dimitrije bez većih problema „pravilno“ (u njegovom vremenu anahrono) koristi nasleđeni sistem „jusova“. Za Dimitrija je upotreba „jusova“ odraz književne kulture.
Vidimo, tako, književnika koji, pored slovenske tradicije, poznaje i latinicu i grčki alfabet, normalno se služi glagoljicom i ćirilicom bez nekontrolisanog mešanja. Na posredan način se vidi da je za Dimitrija ćirilica ipak nešto „običnije“ pismo, pismo za svakodnevnu upotrebu, za razliku od glagoljice koja zadržava naročitu, liturgijsku funkciju.
Dimitrijev književnojezički izraz, kao što je istaknuto, bez sumnje izvire iz istočnojužnoslovenskog nasleđa, s kojim je u neprekidnoj vezi (o tome naročito svedoči sporadično mešanje „jusova“). Preciznije – on ima uporište u tradicijama Sv. Klimenta (Ohridskog) koji je delovao u današnjoj južnoj Albaniji – u dolini Šušice, sa središtem u Velici, današnjoj Velči.
Kada se uzme u obzir i činjenica, odavno isticana, da je Dimitrije poreklom iz nekakve planinske regije, koja je pod uticajem lokalnih kultova koji su šireni iz romanskog Dubrovnika, može se zaključiti da kulturni krug iz koga on potiče treba tražiti na relativno ograničenom prostoru. To je današnji jugozapadni spoj Crne Gore s Republikom Srpskom, tamo gde se Duklja spajala s Travunijom. U Travuniji je, naime, odranije stabilizovan dubrovački crkveni uticaj. Samo je ona mogla nastupiti kao medijator ka neposrednom, istočnom susedstvu koje je doskora, s jugoistočne strane, bilo otvoreno uticajima pravoslavne Dračke mitropolije.
A taj prostor je u jednom neutvrđenom trenutku u drugoj polovini XI veka, kako pokazuje aktuelna istoriografija, potpao pod crkvenu nadležnost Dubrovačke arhiepiskopije. Još je Stojan Novaković, krajem XIX veka, jasno sagledavao puteve slovenske pismenosti koja je dohodila u srpske krajeve s juga današnje Albanije, a jedan od njih vodio je od Drača – preko Skadra dalje ka severu.
U nastanku Dimitrijevog psaltira, u kojem se Dimitrije i potpisao, učestvovala su tri pisara i najmanje dva korektora kod kojih se zapažaju ćirilički umeci, što potkrepljuje pretpostavku o njihovom zapadnobalkanskom poreklu. To bi moglo da znači da je Dimitrije bio na čelu pisarske grupe koja je delovala krajem XI i početkom XII veka na Sinaju, gde se, po mišljenju Vladimira Rozova, u tome vremenu i formirala slovenska kolonija. (Isto tako će i Sv. Sava, stotinu godina kasnije, organizovati književni rad srpskih monaha na Svetoj Gori, takođe u jednom od glavnih centara istočnog dela hrišćanske vaseljene.)
U Dimitrijevom radu vidimo vrlo arhaične tekstove srpske redakcije. Naslage starinske ortografije koja se u srpskoj sredini dugo i uporno držala, pre svega u crkvenim tekstovima, zbunjivale su istraživače u analizi i prepoznavanju spomenika sa srpskoga govornog područja. Jasan uvid u Dimitrijevu pisanu zaostavštinu, kao i pravilno tumačenje redakcijskih odlika Marijinog jevanđelja (za koje je nedavno pokazano da je ipak prvi predstavnik srpske redakcije, a ne „samo“ staroslovenski spomenik napisan na srpskom terenu), pružaju nam sigurnost u identifikovanju najstarijih srpskoslovenskih spomenika.
Pred nama iskrsava do sada zamućen i nesaglediv književnojezički kontinuitet od kraja X do isteka XII veka. Sigurno je, dakle, da srpskoslovenska pismenost ima dokumentovan i neprekinut niz od ranoga srednjeg veka do novoga doba (kraj X – sredina XVIII veka). Srpska pisana reč u prva dva veka prevashodno je glagoljska, a u ostalih šest – ćirilička.
Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu / Institut za srpski jezik SANU