Bezuslovna ljubav

Da li je moguća bezuslovna ljubav?

Da bi se razumeo pojam bez-uslovne ljubavi neophodno je ostvariti odgovarajuće promene u vlastitoj svesti. Neophodno je ostvariti odgovarajuću ekspanziju lične svesti.
Iz pozicije humane ljubavi i svesti bezuslovna ljubav je onoliko izgledna koliko i razumevanje devetogodišnjaka stanja zaljubljenosti.
Svakako da je bezuslovna ljubav realnost i čovek(čanstvo) teži njoj i odgovarajućem stanju svesti.
To stanje svesti obezbeđuje pojedincu potpuno razumevanje sebe i Kreatora ali i ulazak u samo srce kreacije što se zove Osvajanje Carstva Nebeskog.
Kada ne bi bilo moguće onda ni svrha, smisao i cilj naših života bili bi potpuno besmisleni i bez ikakvih vrednosti.

Zato je najbolje pitati; Kako pojedinac može dosegnuti duboko ili najviše stanje svesti, ljubavi, mudrosti i duhovne slobode?
Odgovor na to pitanje otvara pojedincu vrata da stvarno otkriva za sebe lično sve ono što bi hteo da zna. Svu spoznaju dobija u ličnim direktnim iskustvima i naporima...
Bez lične spoznaje svako nagađanje je isto što i jutarnja magla koja traje do ranih sunčevih zrakova.
 
Najodvratnije je kad neko hoce da bude volje za ono sto jeste, a ne za ono sto se s njim moze stvoriti, sto je tipicno za sve besmislene i besciljne ljude, to ustvari znaci da on samo zeli da bude voljen, kako bi u zivotu osjetio jos neko zadovoljstvo sobom, a on sam nema vjere u sebe. Vjeruj u mene kako bih vjerovao u sebe.

Tako su i Nijemci pohrlili sa sela u gradove uoci prvog svjetskog rata, iako su industrijski razvoj i masinerije potiskivali potrebu za radnom snagom, i odjednom je nastao mit o arijevskoj rasi, jer ako nije cilj beskucnika da vladaju, a zasto onda da sjede besposleni po gradovima? Sem toga, Sloveni, koje je Nice nazvao najdarovitijim ljudima u Evropi su vec bili potisnuli Nijemce u AU monarhiji u kojoj su predstavljali vecinu, a malo je nezgodno biti inferioran u vlastitoj drzavi.

Znaci, umjesto da ostanu na selu, nesto ih je vuklo u gradove, a to je nedostatak zivotne snage, ljenost ili dekadencija. Poslije mozes traziti da te vole zbog plave kose ili zbog najnovijeg nail designa, potpuno je svejedno.


 
Da li je moguća bezuslovna ljubav?

.. bezuslovno .. bez da je ičim uzrokovano .. ? .. ni potrebom ni kemijom ni biologijom .. ? .. .. pa čime je onda uslovljeno .. ?
.. ljubav .. ? .. to je .. potreba davanja .. ? .. pomaganja .. održavanja u životu .. ? .. samo osjećaj .. ? .. koji osjećaj .. ugoda kad je neko dobro .. ? .. .. koji je ***** ta ljubav .. ?
 
Evo i ja im se pridružujem :mrgreen:

"Pod bezosećajnom vladavinom razuma, ljudska egzistencija se hladi kao i planeta na kojoj živimo.
Ljubav je poslednja preživela uspomena na izgubljen raj ljudske egzistencije."

A ti si jedan hladan logocentrik :mrgreen: :zplez:

Uzgred, instinkte imaju samo životinje. Nagone-i ljudi i životinje (žeđ, glad,seksualni nagon...).

A ljudi spadaju u biljke ybg...:manikir:

- - - - - - - - - -

Priglupi budisha-pudlisha ne zna da je ljubljenje nastalo kao test zenskih clanova porodice na alkoholizam, pa se zbog toga i danas rodbina ljubi, makar u obraze. No, kod njega je ljubljenje iskljucivo "instinktivno" a instinkt "urodjen", jer je lijena bitanga koja nije u stanju da prati odgoj instinkata. A i kako bi pratio kad ima debelu mjesinu koja stvara takve bolove da veoma malo detalja primjecuje u svijetu oko sebe?

Tuki ne budi pangla:Poljubac je nastao na kursevima prve pomoći pri davanju veštačkog dihanja usta na usta (ga ybm...),kad
su žemske na kojima se tehnika primenjivala,osetile erektivne dodatke davaoca dihanja...:manikir:
Tuki,ništa ne znaš,sedi u zadnju klupu i pssssst!
 
Najodvratnije je kad neko hoce da bude volje za ono sto jeste, a ne za ono sto se s njim moze stvoriti, sto je tipicno za sve besmislene i besciljne ljude, to ustvari znaci da on samo zeli da bude voljen, kako bi u zivotu osjetio jos neko zadovoljstvo sobom, a on sam nema vjere u sebe. Vjeruj u mene kako bih vjerovao u sebe.

Šta je to 'ono što jeste' po tebi?
Ja vjerujem da ni sam nisi znao šta hoćeš da kažeš ovim komentarom.
Hajde pokaži nam na svom primjeru: Šta si to ti (ono što jesi) ili bar šta ti misliš da ti jesi a šta je to što se od tebe može stvoriti?

Ti očito znaš svoj smisao i cilj.

- - - - - - - - - -

Dok je glupost bila kaznjiva, jos je bilo robovlasnistva!!!!


U tom vremenu ti bi bio rob.
 
.. bezuslovno .. bez da je ičim uzrokovano .. ? .. ni potrebom ni kemijom ni biologijom .. ? .. .. pa čime je onda uslovljeno .. ?


Samo ti se kaže: bezuslovno je... a ti opet pitaš čime je uslovljeno???? Dakle bezuslovno davanje nije uslovljeno i ne može biti, ako bi bilo onda ne bi bilo bezuslovno.



.. bezuslovno .. bez da je ičim uzrokovano .. ? .. ni potrebom ni kemijom ni biologijom .. ?


I potreba i hemija i biologija su od ovog svijeta.
Sva tri su uslovljeni. Dio su sna. San je uslovljen onim koji ga sanja. Uzrok sna jeste želja za realizacijom ideje. Onaj koji sanja nije uslovljen tim snom, dakle njegovo postojanje ne zavisi od sna, stoga ne može biti niti uzrokovan njime. Njegovo postojanje kao karaktera u snu dakako zavisi i od tog sna koji sanja. Ovaj svijet je dakle jedan san uzrokovan željom onoga koji ga sanja ali sanjar nije isto što i njegov karakter u snu. Karakter je samo uloga koju sanjar igra u tom snu. Karatker je uslovljen.

Ljubav nije od ovog svijeta.
Ljubav nije dio sna mada i u snu, dok sanja, sanjar nastoji da je dokuči. Ali to je nemoguće. Zašto? Zato jer je Ljubav dio samog Boga-apsoluta i kao takva (bezuslovno davanje) jedino u Bogu postoji, a doživjeti je možeš tek kad odbaciš sve uslove, sve snove. U tom trenu kad doživljavaš Ljubav ti više nisi stvorenje iz sna već si opet Bog sam (ne govorim o biblijskom Bogu, govorim o apsolutu koji zna sebe apsolutnim), a Bog ne može da bude uzrokovan, jedino svoju volju i pažnju može da vrati u sebe što uzdiže Svijest i o Ljubavi. Jedino bi se iz ove projektovane tačke moglo reći da je uzrok uzdizanju Ljubavi povratak volje i pažnje Bogu. Ali to nije apsolutna istina. To je istina relativna projekotvanoj poziciji. Sama pozicija je relativna, postoji samo dok je pažnja i volja Bića centrirana u njoj.
Dakle, mogu zamisliti, i na to ćeš reći da je onda odbacivanje svih uslova uistinu jedan uslov koji vodi doživljaju Ljubavi. Međutim to nije i ne može biti apsolutna istina. Zašto? Zašto što je Ljubav preduslov svim uslovima. Ona omogućava doživljaj uslovljenosti. Ona omogućava samom 'Bogu' da sanja. Samim tim ona sama nije uslovljena. Iz tog slijedi da ona ne nestaje zbog uslova niti uslovi mogu na nju da djeluju. Uslovi djeluju na volju Bića jedino u snovima. San (kao nešto što postaje i nestaje), 'postoji' jedino kao nešto 'drugo' bivajući izvedeno iz nečeg što postoji kao prvo (ono-što-jeste) koje ga uzrokuje. 'Drugo' ničim ne može da uslovi ono 'prvo' te stoga ne može niti da uzrokuje i stoga mijenja ono 'prvo' već jedino biva njegov san, njegov izmaštani doživljaj. Ono što je 'prvo' i dalje je isto ono-što-jeste i dok sanja kao i kad se san o postajućem 'drugom' završi. Ono je apsolutno. Jedino u sebi, dakle u svojoj apsolutnosti ono (prvo) doživljava Ljubav, dakle bezuslovno davanje. Ono je uvijek ono što se daje samom sebi. Bez njega nema kreacije sna. Kada ono u snu postane svjesno sebe, kao onog koji se daje da bi san bio moguć, ono i tad može da odbaci sve uslove koji vladaju snom. Tad (jedino tad) ono doživi sebe kao nestvorivo, neuništivo nešto koje stoji iza sna. Tada u njemu bljesne sva istina o postojanju i o snu a sa njom se uzdiže i Fantom koji je uvijek prisutan u tom 'prvom', esencijalnom aspektu sebe. Taj Fantom je Ljubav.




.. ljubav .. ? .. to je .. potreba davanja .. ? .. pomaganja .. održavanja u životu .. ?

Čim si rekao 'potreba' to više nije Ljubav... već je to, kao što u nesvjesnosti o tome što zboriš već i kažeš; potreba.
Šta je potreba?
To je potvrda nedostatka onoga što misliš da je esencijalno. Međutim, očito je da to što se smatra potrebom nije esencijalno.

Uostalom, ne možeš izjednačavati 'nešto' kao ono-što-jeste sa potrebom da 'tvoja ideja o tom nečemu' bude ono-što-jeste. Potreba naglašava da to što misliš da jeste uistinu nije. Dakle, ti si umislio da ti to nešto što nemaš treba da bi ti bio ono-što-jesi. Upravo to, to znanje o potrebi, je jedna veoma važna alatka u kreaciji realnosti, jer uveliko određuje kvalitet doživljaja, življenja. Oni koji stvore potrebu za nečim postaju robovi te potrebe i ne mogu doživjeti sebe kao ono što mogu da budu u svom potpunom potencijalu. Potreba za novcem recimo, stvara čovjeka robom novcu. On ne može da zamisli život bez novca. A da li je novac esencijalan? Nije. To je tvorevina ljudskog razuma koja nas ubjeđuje u svoju esencijalnost. Dakle, potreba za novcem ne stvara život. Potreba za novcem uslovljava doživljaj kvaliteta života. Bog-apsolut daje život čovjeku, prirodi, svim stvorenjima i daje im (iz Ljubavi) sve uslove da budu. Novac, tačnije shvatanje uloge novca u ljudskom življenju, čovjeka uramljuje i postavlja ga u podređeno stanje. Zato čovjek i gubi moć nad sopstvenom realnošću, gubi svoju istinsku neprikosnovenu moć, jer to ubjeđenje (potreba) mu nalaže da se mjeri sa drugima koji imaju više, te u odnosu na njih ta potreba za novcem postavlja čovjeka u vazalski odnos prema tim ljudima koji ga imaju više. Uistinu novac je iluzija. Vrijednost te iluzije je u čvrstini vjere u njegovu esencijalnost.

...
Ljubav i potreba za davanjem nisu isto.
Ljubav je bezuslovno davanje, dakle već daješ.
Potreba za davanjem ti ukazuje da ne daješ već u neznanju načina kako da (se) daješ pokušavaš da se iskupiš za ne-znanje i stoga ne-davanje.

Dakle, bilo kako bilo i bilo u kojem slučaju da se pojavi potreba za nečim, to je znak da te to nešto što 'trebaš' sprečava da budeš ono što si namjerio da budeš, jer što trebaš nemaš.



.. ljubav .. ? .. to je .. potreba davanja .. ? .. pomaganja .. održavanja u životu .. ? .. samo osjećaj .. ? .. koji osjećaj .. ugoda kad je neko dobro .. ? .. .. koji je ***** ta ljubav .. ?


Ljubav nije osjećaj. Ljubav je bezuslovno davanje. Onda možeš pitati: "Šta je to davanje?" Davanje je čin. Davanje je čin koji je prirodan samo otvorenosti sebe prema nečemu. U apsolutu, u onome-što-jeste, sve-što-jeste jeste 'vječna' otvorena knjiga... koja se nikada ne zatvara. Ta otvorenost omogućava svemu da bude sadržilac i sadržano. Sve-što-jeste je stoga sadržano u svemu-što-jeste. Onda bi smo mogli reći: otvorenost je uslov davanja. Da, ali samo kad si zatvoren. Međutim, istinsko stanje apsoluta jeste otvorenost. Zatvorenost je iluzija stvorena projekcijom duše u razum i centriranjem volje u egu. U razumu se zatvaramo te stoga u razumu i imamo ubjeđenje da je uslov davanja otvorenost. To je zato jer upravo stvaramo zaključak iz iluzije koja nam reflektuje stanja zatvorenosti, odvojenosti i izolacije.


.. ljubav .. ? .. koji je ***** ta ljubav .. ?[/B]


Ljubav je stoga doživljaj sebe (postojanja) u potpunoj otvorenosti.
Potpuna otvorenost=bezuslovno davanje.
 
Poslednja izmena:
Šta je to 'ono što jeste' po tebi?
Ja vjerujem da ni sam nisi znao šta hoćeš da kažeš ovim komentarom.
Hajde pokaži nam na svom primjeru: Šta si to ti (ono što jesi) ili bar šta ti misliš da ti jesi a šta je to što se od tebe može stvoriti?

Ti očito znaš svoj smisao i cilj.

- - - - - - - - - -




U tom vremenu ti bi bio rob.

Ja sam za razliku od tebe moji preci, to mi je minimum, a oni nisu bili robovi. Plus sto sam jos onaj duh koji je prenesen iz starina iz raznih kultura. Tako da ... ono sto sam danas nisam bio juce, a sto cu biti sutra, nisam danas.

- - - - - - - - - -

O bezuslovnom davanju uvijek ona sirotinja sto nema nista.
 
Ja sam za razliku od tebe moji preci, to mi je minimum, a oni nisu bili robovi. Plus sto sam jos onaj duh koji je prenesen iz starina iz raznih kultura. Tako da ... ono sto sam danas nisam bio juce, a sto cu biti sutra, nisam danas.

U redu... TO si 'ti'. ;)
(bolje bi bilo bez ovog naglašenog, jer o meni ne znaš ništa.)

O bezuslovnom davanju uvijek ona sirotinja sto nema nista.

Ovo drugo nisi morao komentrisati. Prvi odgovor bi bio mnogo bolji sam za sebe.
 
Kakiš kvake Mužjače...
Ako voliš decu-pedofilčina si ti!:hahaha:
Ma dobro, tebi je do sprdnje. :)

Ja moju decu ne volim,njima sam privržen i slabo ima nečeg što ne bih zas njih preduzeo...
To nije ljubav!
To je krvna veza ili je zovi kako ti volja,ali je u funkciji održanja vrste i spada u instikte,nagone...
Ajde! :eek:
Pa sve je podeđeno instiktima i emocijama. Ali ti izgleda prema deci nemaš nikakvu emociju. Šta ćeš, to je vaš odnos. Kod mene je drugačije.
Lepo je što razmišljaš o održanju vrste. Neki autoritet ti rekao da tako treba, pa tako i radiš. Pitam se samo kako ti se digao kad si pravio decu (ne moraš ovo da mi objašnjavaš nisam radoznao)?
Pitam se šta bi bilo kada bi ti dete, recimo poginulo (daleko bilo)? Da li bi bio tužan, ili frustriran zato što ti je propala investicija u čovečanstvo?

Takođe i prema drugoj deci imamo naklonost i ona se ispoljava kao saosećanje-razumevanje infatilno,a nikako
kao ljubav-ta deca ne treba da se vole već da se ima emotivno shvatanje dece!
A kako ćeš da budeš empatičan prema detetu ako nemaš emocije?

Problem i jeste u tom što su većina ljudi balkanskih emotivni debili i emocijama ne kapiraju...
Moja emotivna inteligencija zaostaje za racionalnom i funkcionalnom,ali ne mnogo...
A na ovoj temi sve vrvi od emotivnih tukana...:hahaha:
Nisi ni svestan da sve što radiš i razmišljaš, radiš upravo zbog svojih emocija koje postaju motivi i izviru iz nesvesnog, bez obzira da li si ih osvestio. Motivi mogu da budu i neprihvatljivi za tvoj ego jer je pod uticajem i suprotnih emocija, ali ne bih da širim priču. Da nije motiva, ti ujutru ne bi ustao iz kreveta. Motivi koje si prihvatio svesno, prelaze u svesne principe.
Intelektualno kod čoveka je podređeno nesvesnom koje sa tobom komunicira putem emocija i motiviše te na neku radnju.

Ej, možda si u pravu da kakim kvake. :D
 
Ljubav je bezuslovno davanje sebe samom sebi.Mi ne mozemo osecati sta druga osoba oseca,mozemo samo pretpostavljati.
Sta mi to dajemo ustvari?
Dajemo svoj osecaj euforije samom sebi,jer smo se iz nekog razloga osetili uzvisenima.To moze biti i u ogromnoj vecini
slucajeva je druga osoba,ali kao sto rekoh ljubav ide od sebe ka sebi-dajemo sebe i dobijamo sebe-euforiju u isto vreme.
Euforija je osecnje kome svi mi tezimo,jer je ona ustvari prirodno stanje neostvarenosti.Svoj vrhunac dostize protokom
vremena,cim se blizi cas ostvarivanja ona lagano posustaje i kada se ostvari nestaje.Zato mi redovno tezimo da je
povratimo i dajemo sebe sebi preko drugih iznova i iznova...Ceo zivot to cinimo samo nismo svesni toga...

Sve je to inace samo iluzija kao i celokupna ova realnost-ona je nasa najjaca iluzija.Inace sve se odigrava u Apsolutu
koji je svojim postankom doveo do disharmonije sebe i onda se iz nje poceo stvarati nekakav red-harmonija..
U svakom slucaju za mene je to ludilo i mi sebe kao Apsolut teramo da nastavimo dalje kroz ove projekcije,jer nemamo
drugog izlaza kada vec postojimo...
Neostvarenost je ono sto nas tera da se ostvarimo i tada gubimo euforiju,a kao sto rekoh njoj tezimo.Zato nam je uvek
potreban neko ili nesto da nas na nju podseca i tera nas da sebe dajemo sebi.To je zacarani krug iz kojeg nema izlaza...
To je nasa nagrada i nasa kazna,uvek na dohvat ruke ali i tako daleko.

Euforija je termin za patološko stanje u kome se sreća javlja bez ikakvog realnog razloga.
Zašto je patološka?
Svrha emocija u koje spada i sreća je da nas poveže sa svetom i životom (realnošću). Emocije su sredstvo a ne cilj. Osećanje sreće služi da nas nagradi i saopši da smo na pravom putu. Mnogi sebi za cilj pogrešno postavljaju sreću, a ne takav život iz koga ona proizilazi, što se naziva hedonističkom zabludom. Takvi nalaze prečice do trenutne sreće. Ali to još uvek nije euforija.
Svaka emocija koja je odvojena od realnosti je psihopatološka. Pošto se euforija javlja bez ikakvog realnog razloga, a svaka emocija koja je odvojena od realnosti je psihopatološka, to i euforiju čini psihopatološkom.
 
Euforija je termin za patološko stanje u kome se sreća javlja bez ikakvog realnog razloga.
Zašto je patološka?
Svrha emocija u koje spada i sreća je da nas poveže sa svetom i životom (realnošću). Emocije su sredstvo a ne cilj. Osećanje sreće služi da nas nagradi i saopši da smo na pravom putu. Mnogi sebi za cilj pogrešno postavljaju sreću, a ne takav život iz koga ona proizilazi, što se naziva hedonističkom zabludom. Takvi nalaze prečice do trenutne sreće. Ali to još uvek nije euforija.
Svaka emocija koja je odvojena od realnosti je psihopatološka. Pošto se euforija javlja bez ikakvog realnog razloga, a svaka emocija koja je odvojena od realnosti je psihopatološka, to i euforiju čini psihopatološkom.

Ljubav o kojoj pričate kao emociji... to nije.
Ljubav nije emocija.
Ljubav čak nije ni od ovog svijeta.
Ljubav je dio Boga-apsoluta i jedino je istinski možemo doživjeti kada svoju volju i pažnju vratimo u sebe-apsolut i budemo sam BOG.
Tad i objašnjenja o patologiji, zajedno sa snom koji apsolut sanja o 'sebi patologu', padaju u vodu.
 
Euforija je termin za patološko stanje u kome se sreća javlja bez ikakvog realnog razloga.
Zašto je patološka?
Svrha emocija u koje spada i sreća je da nas poveže sa svetom i životom (realnošću). Emocije su sredstvo a ne cilj. Osećanje sreće služi da nas nagradi i saopši da smo na pravom putu. Mnogi sebi za cilj pogrešno postavljaju sreću, a ne takav život iz koga ona proizilazi, što se naziva hedonističkom zabludom. Takvi nalaze prečice do trenutne sreće. Ali to još uvek nije euforija.
Svaka emocija koja je odvojena od realnosti je psihopatološka. Pošto se euforija javlja bez ikakvog realnog razloga, a svaka emocija koja je odvojena od realnosti je psihopatološka, to i euforiju čini psihopatološkom.
Kao sto Simo rece Ljubav nije emocija ali ona izaziva emociju-euforiju...
O Euforija se i te kako javlja iz odredjenih razloga,recimo zelis nesto da dobijes,
ona raste polako i kada to dobijes ona je na vrhuncu i pocne polako opadati svojom
realizacijom,tj kada se zadoVOLJImo kao sto sama rec kaze...
Emocije su i sredstvo i cilj...
Zelis nesto Razumom-javlja se u tebi odredjena emocija u vezi toga,kada to dobijes
Razum reaguje i povlaci ponovo emociju za sobom...
Euforija je izvorno stanje neostvarenosti,kada dogadjaj samo ceka da se ostvari,ona
raste protokom vremena i opada ostvarenoscu dogadjaja i mi iznova i iznova tezimo
da takve dogadjaje dozivljavamo ne bi li je osetili ponovo.
Sreca dolazi na mahove ispunjavanjem odredjenih zelja,ali ona krako traje svojom
realizacijom mi se zadovoljimo,zato je ponovo i trazimo...
Realnost je nasa najjaca iluzija.

- - - - - - - - - -

Evo za tebe Muzjace pesmica:

 
glupost. kad dijete hoce da dobije ono sto ne moze, onda nema bezuslovnog davanja. bezuslovna ljubav je za sirotinju da prevari one koji imaju nesto. kod katolika vec malu djecu uce da pjevaju o svetom martinu koji je podijelio svoj ogrtac sa nekim prosjakom.
 
Kao sto Simo rece Ljubav nije emocija ali ona izaziva emociju-euforiju...
A šta je ako nije emocija? Da nije neki svesni koncept?
Ako ćemo da govorimo o psihološkim fenomenima, onda da koristimo i psihološku terminologiju, a ne da se frljamo sa pojmovima. Euforija je bezrazložna sreća.
A ako ljubav nije specifična emocija, kako onda znaš da je u pitanju ljubav, a ne da je samo sreća kao kada ti kupe lilihip?
O običnom jeziku pojam euforija se koristi i za stanje sreće i razdraganosti gde ne moženo da odredimo jedan uzrok sreće, već je "atmosfera" takva da smo srećni. Ali u običnom jeziku nekad neko kaže "poludeo sam" zbog nečega, pa se ne misli bukvalno na ludilo kao patološko stanje. Ali u ozbiljnijoj raspravi ne možeš njegovu hiperbolu ili metaforu uzimati kao odgovarajući pojam.

O Euforija se i te kako javlja iz odredjenih razloga,recimo zelis nesto da dobijes,
ona raste polako i kada to dobijes ona je na vrhuncu i pocne polako opadati svojom
realizacijom,tj kada se zadoVOLJImo kao sto sama rec kaze...
Ako ovo što govoriš ima smisao da govoriš o nečemu što će se desiti, a vodi ispunjenju tvoje želje, to se zove radost.
Razlika između sreće i radosti je što se sreća javlja kada se ispuni neka tvoja želja, a kod radosti se radi o nečemu što će se izvesno desiti ispunjenje tvoje želje.

Emocije su i sredstvo i cilj...
Zelis nesto Razumom-javlja se u tebi odredjena emocija u vezi toga,kada to dobijes
Razum reaguje i povlaci ponovo emociju za sobom...
Želja je uvek na nivou emocije. To što si rekao za razum, zapravo važi za emociju.

Euforija je izvorno stanje neostvarenosti,kada dogadjaj samo ceka da se ostvari,ona
raste protokom vremena i opada ostvarenoscu dogadjaja i mi iznova i iznova tezimo
da takve dogadjaje dozivljavamo ne bi li je osetili ponovo.
Sreca dolazi na mahove ispunjavanjem odredjenih zelja,ali ona krako traje svojom
realizacijom mi se zadovoljimo,zato je ponovo i trazimo...
Ti definišeš pojmove po svome nahođenju, kako ti misliš da bi trebalo definisati. Da bi se ljudi sporazumevali, oni koriste opšeprihvaćene definicije. A da bi znap šta se pod kojim pojmom podrazumeva, uzmi udžbenik pa pogledaj. Jedino ako imaš pretenziju da stvoriš novu nomenklaturu u psihologiji. Ceniću tvoju nomenklaturu kada bude opšeprihvaćena.

Realnost je nasa najjaca iluzija.
Ona je iluzija zbog načina shvatanja realnosti.

Evo za tebe Muzjace pesmica:
Hvala na pesmici. :)

- - - - - - - - - -

Ljubav o kojoj pričate kao emociji... to nije.
Ljubav nije emocija.
Ljubav čak nije ni od ovog svijeta.
Ljubav je dio Boga-apsoluta i jedino je istinski možemo doživjeti kada svoju volju i pažnju vratimo u sebe-apsolut i budemo sam BOG.
Tad i objašnjenja o patologiji, zajedno sa snom koji apsolut sanja o 'sebi patologu', padaju u vodu.
Pa šta mi onda u našem realnom svetu nazivamo ljubavlju?

To zato što si transcedentan ti sebe nazivaš apsolutom?
Blizu si, ali si za malo promašio. :D

- - - - - - - - - -

glupost. kad dijete hoce da dobije ono sto ne moze, onda nema bezuslovnog davanja.
Ljubav nije bezuslovno davanje.
 
Pa šta mi onda u našem realnom svetu nazivamo ljubavlju?

Izgleda mi da za Ljubav svako ima svoju definiciju.
Ljubav je u ovom svijetu zbunjena za potrebu za nekim ili nečim što na kraju želimo da posjedujemo, duhovno i emotivno. Zato se i desi kada posjedovanje nije ostavrivo da idemo u drugu krajnost te mnogi u odnosu na isti objekat 'ljubavi' doživljavaju mržnju.



Pa šta mi onda u našem realnom svetu nazivamo ljubavlju?

Želju za posjedovanjem duha, duše i tijela.



To zato što si transcedentan ti sebe nazivaš apsolutom?
Blizu si, ali si za malo promašio. :D.

I ti bi sebe tako nazivao da znaš da jesi (kao što jesi). Ali kad ne znaš da jesi i šta jesi bolje se nazivaj, jer ćeš tad lagati sam sebe.
Nije poenta u nazivanju sebe nečim već u znanju da jesi ono-što-jesi.
 

Back
Top