bâta (f.) 1. ‘glib, kaljuža; 2. lokva s mutnom stajaćom vodom; bara, lokva'. Skok smatra daje bata posuđenica iz rum. balta (s gubitkom l pred suglasnikom) ‘bazen, ravnica okružena bregovima’, što nije posuđenica od slav. blato, već ga on tumači kao “tračko-ilirski" leksički ostatak (ER 1, 121). Takvo je tumačenje naravno neprihvatljivo, no moguće je da se radi o tračko-dačkoj riječi (ne naravno tračko-ilirskoj, što je besmislen termin) koju nalazimo u rum. balta ‘bara'; u albanskom dijalekatno balt ‘močvara', te u bug., ali i u rus. batkak\ u srp. samo batlak. ARj i RSAN (1, 333) izvode od turskoga batak ‘glib', no Škaljić ne bilježi taj turcizam. Može se povezivati s tur. battal ‘zapušten, neupotrebljiv'. Apelativ se spominje već kod Marulića. Toponomastičke odraze te osnove nalazimo na Krku, osobito na njegovu zapadnome dijelu, gdje se svaka jama uz put koja se za kiše napuni vodom naziva bata. Manje je odraza u Istri, i to na širem području istrorumunjskog govornog područja, gdje je bâta ‘jama u kojoj se drži gnoj', odnosno bàtinç ‘velika lokva' (Kovačec 1998: 36).
batak (m.) ‘blato, glib, podvodno mjesto; propao' < tur. batak ‘blato' < batkyn ‘utonuo’ balkanski turcizam, na hrv. se prostoru čuje samo rubno. Kod Škaljića bàtak (Škaljić 125). Govori se u Boki i možda se može vezivati uz bata, iako je prema Skoku (ER 1, 121-122) batak osmanlijski turcizam, pridjev od glag. bat- mak ‘propasti, potonuti, potopiti' prisutan i u drugim balk. jezicima. U mak. se javlja dosta često, kao i izvedenica batačište ‘mjesto gdje ima vode pa zemlja “tone”' (Vidoeski 1980: 85). Tu Skok pridružuje i batlak ‘glib, blato' (kraćenjem < tur. bataklik ‘glib, močvarno tlo'), koji je kao geografski termin zabilježen na srpskom, crnogorskom i makedonskom terenu s dosta hidronimijskih odraza tipa Batlak, Batlačina, BataliŠte, Batalaci i si. Šimunović (1972) na Braču bilježi toponim Bčtak koji konfiguracijom terena točno odgovara značenju toga apelativa. Imena vrutaka Beteg kod Zadra, i Betek kod Novigrada vjerojatno se ne mogu dovoditi u vezu s tim apelativom.
berak (m.) g. berka 1. 'močvara, lokva; močvarno tlo; blato; 2. obala (Vitezović); 3. gaj, lug\ Bilježi se i bereg (od 17. st), berek; usp. sin. berek 'močvara', berečina < mađ. bereg 'obala'; u mađarskome se u tom značenju nalazi samo u toponimima. Otud vjerojatno i hrv. berak 'šumica, gaj'; bereg 'bara, blato, močvara'. I u mađ. se bilježi berek 'šumica', a zbog značenja 'obala' izvodi se ta mađ. riječ često od južnoslavenskoga breg~b 'obala, brijeg'. Topono- mastički odrazi nalaze se isključivo u Hrvatskoj, i to u prvom redu na područjima današnjega i povijesnog prodiranja kajkavskoga narječja, gdje apelativ berek označava 'močvarno tlo'. Bilježimo primjerice sela Berek, kod Bjelovara, Berak kod Oriolika, kod Vinkovaca te po Srijemu, a u mikrotoponimiji sjev. Hrvatske često se nailazi na ime Berek za močvarno tlo ili baruštinu.
biba (f.) ‘zemlja na podvodnu mjestu' < bibati se 'ulijegati se, kretati se, ugibati se'; usp. sin. biba 'travnata biljka, patka'. Sličnozvučeće riječi nalaze se u raznim jezicima, pa ih Schütz (1957: 49) izvodi iz srvnjem. biben 'kretati se u velikim pokretima simo-tamo’, no vjerojatnije je da se radi o usporednoj onomatopejskoj tvorbi bez genetske srodnosti. U srp. biba 'zemlja na podvodnom mjestu; sloj mahovine na baruštinama' te sin. bibavica 'plima i oseka'. Toponima nema, osim ako se tako može tumačiti ime potoka Biba na Žirju. "terra desidens, zemlja na podvodnu mjestu koja se uliježe kad čovjek ide po njoj. Isporedi treset, u naše vrijeme, u Hrvatskoj" (ARj 1, 280); bibavica (f.) 'aequor tumidum; bibavo more' (A. della Bella, Stulli);
*blana (f.) 'vlažna riječna dolina' < psi. *bolna ili bolrib; na južnoslavenskom prostoru posvjedočeno samo u toponimi]i, ali imenica ni u jednom jeziku nije opstala kao apelativ. Apelativna rasprostranjenost u ist. i zap. slav. jezicima svjedoči da se vjerojatno radi o općeslavenskom leksemu. Bezlaj (SVI, I, 65; ES 1, 24) navodi više slovenskih hidronima nastalih od toga apelativa: Bianca, Blanina, Blančica, Blajšnica, Oblanč itd., te upozorava daje rasprostranjenost imena tvorenih od te osnove na južnoslav. terenu ograničena te da ih je više na sjev. slavenskom području. Povezuje se s bug. blana 'ravnica', češ. blana 'riječna dolina' (hidronim Blanice), rus. bolom 'livada uz obalu izvrgnuta poplavi’, ukr. bolonja, polj. blonie 'livada', blon 'luka' (.Blona, Blonice), a po Bezlaju je već Miklošič ispravno protumačio »der Überschwemmung ausgesetzte Wiese«. Možda je povezano s blato < *bolto, a prema nekim se tumačenjima oboje može izvoditi od ie. *bhel- 'bijel', te vezivati uz grč. jtaX.6^, JtnXö<; 'glina' < pelazg. *pal-n-. No etimologija je nesigurna.
blinja (f.) 'naplavljena nizina na koju se voda stače s brda i na njoj dulje leži’ ; blihna, bliha, blihati 'poplaviti’ < *blyxnja < *blyx- (Dalmacija). U sin. potvrđeno samo u mikrotoponimiji; usp. mak. blika 'kipjeti’; bug. blikam, blikna 'vre- ti, izvirati’; povezuje se s psi. *hlyjç, što je srodno s grč. <pkuo) 'izvirem, vrij em’, lat. fluo ‘tečem\flumen ‘rijeka’. Deverbalna izvedenica od blihati, blihnuti ‘poplaviti, politi, povraćati’ (Belostenec, Voltiggi, Stulli); od čega i bliha ‘pljuska’ prema imitaciji vodenoga zvuka. blihna (f.) ‘poplava, nanos, alluvies’ (Stulli); bljihavica ‘proluvies’ (Vitezo- vić); “nizina na koju se stače voda s brda i na njoj duže leži”. Toponimi: Blinja (d. pritok Save kod Kostajnice; tako se naziva i područje uz njezin izvor = 1240: Blyn)\ Blinja (selo kod Petrinje, 13. st.: Nobiles de Blina); Blinski kut (selo kod Petrinje).
*bor6, -a ‘močvarište; kaljužasto zemljište’. To je nesiguran topografski apelativ i za to značenje hrvatsko rječništvo ne donosi dovoljno potvrda, a ne bilježe ga ni Skokov ni Bezlajev etimologijski rječnik. Prema N. I. Tolstoju (Tolstoj 1969: 33-34) apelativ bor u dijalektima istočnoslavenskih jezika označuje ‘uzdignuto mjesto’, a bor u zapadnoslavenskim znači ‘nizinsko kaljužasto zemljište’, dok se u južnoslavenkim za bor bilježi ‘duboka jama u krškirn brdima’. Prema Šmilaueru (Šmilauer 1970: 42) značenje ‘močvarno vlažno zemljište’ prisutno je dijalekatno samo u poljskom. ESSJ (2, 218) bilježi i bor ‘treset’ prema ruski dijal. bor ‘glina’. Činjenica je da se i neki hrvatski toponimi tvoreni od toga leksema nalaze na močvarnim zemljištima, što bi uglavnom govorilo o semantičkom preklapanju u južnoslavenskim i zapadnoslavenskim jezicima, gdje bor označuje ‘močvarno zemljište, tresetište’ a ne šumu, a ujedno i na područjima gdje bor nije rasprostranjen. Za jedan dio slično tvorenih toponima sigurno je, međutim, da su izravno fitonimijskoga podrijetla (osobito likovi na tipičan fito- nimijski dočetak -ik), odnosno da su tvoreni od osnove bor ‘pinus’4 no mnoge bilježimo na područjima gdje bora nema niti ga je bilo. Za dio imena također treba pretpostaviti podrijetlo od antroponimne osnove Borb, odnosno hipokoris- tika Borić. U svakom slučaju, za svaki bi pojedini toponim trebala provjera na terenu. Hidronimi: Borava (potok, Vinkovci); Boravec (potok, Zagreb); Borinovka (d. pritok Vrbove, Lakušija, Slavonija); BorovTšćica (povremeni potok uz dolinu Borovica, Rijeka); Borova janina (potok, Pakrac); Borovački potok (izvire kod sela Borovac i završava na močvarnom području sj. od V. Struga, kod Pakraca); Borova jaruga (pritok Save sj. od Pakraca); Borovita (potok, Petrinja). Osobito je zanimljiv toponim Nakraj bora kalić (voda u udubljenju kod Borovice, Rijeka).
brina (f.) 1. ‘bara; blatan put; 2. obala, morska obala; priobalje; strmina; strma obala’ (Dalmacija, Lika, Bosna). Postanje je toga naziva nejasno, a ARj (1, 650) navodi da značenje ‘blatišta’ može biti od tal. brina ‘slana’jer “gdje je slana,
itd.
https://www.google.com/url?sa=t&rct.../file/265864&usg=AOvVaw113d3g8P6GBvPvs57jJo3L
