Treba li se moliti?

Ako bog zna sve nase zelje i potrebe prije nego ih izustimo cemu molitva ?

Život teče i bez molitve. Da, tačno, Bog zna sve naše želje i potrebe i prije nego li ih izustimo ali mi ih ne znamo, nismo ih svjesni. Kada nečega nismo svjesni to nešto nam se nameće kao nužnost. Molitva nije načinjena da ponavlja ono što je već znano Bogu već da Bogu ukaže na ono što je postalo znano NAMA. Kada to nešto postane kristalno jasno u nama Bog to od nas prihvata kao naredbu koju za nas besprekorno izvršava manifestujući to u našoj realnosti. Molitva je stoga neophodna ukoliko želimo iskusiti ono čega postanemo svjesni kao želje ili potrebe u sebi.
 
Poslednja izmena:
Osim zelja i potreba,ima nesto sto se zove i zahvalnost, trazenje oprosta

Zahvalnost je mehanizam prizivanja onoga što već imamo i što nas čini zadovoljnim, ispunjenim. Zahvaljujući se za nešto mi Bogu dajemo do znanja (opet) da to što smo iskusili jeste dobro i da samim tim potvrđivanjem (zahvalnošću) zahtijevamo od Boga nastavak materijalizacije istog.

Oprost... OPROŠTAJ... je zabluda.
Onaj koji traži oproštaj prvo mora da osudi druge ili drugo nešto ili pak sebe za počinjeno (ne)djelo. To mu otvara vrata da i dalje čini (ne)djela znajući da će, ukoliko to i zatražiti, dobiti oproštaj i izbjeći odgovornost za načinjeni izbor.
Umjesto mehanizma opraštanja, svjesno Biće bi trebalo da preuzme odgovornost za načinjeni izbor... prije nego li taj izbor postane akcija, realnost. Ukoliko smo svjesni posledica pri činjenju izbora (recimo da je posledica nedjelo)... zašto onda činili takav izbor ako stavra potrebu da kad ga izvršimo na kraju tražimo oproštaj za počinjeno (ne)djelo. LJUBAV je odgovor za sve one koji se oslanjaju na OPROŠTAJ. Ukoliko daješ sebe drugima (svemu) bezuslovno a pri tom ne činiš (ne)djelo ostajući u harmoniji sa ostatkom postojanja... neće ti biti potreban oproštaj... Oproštaj je zabluda, koja zauvijek ostaje zabluda. Kada voliš nemaš potrebu da praštaš niti da ti se prašta, jer tada ne sudiš, ne osuđuješ, niti druge niti sebe za počinjenu akciju (posledicu izbora) već svjesno biraš, biraš HARMONIJU, dunovni i svjetovni MIR. U harmoniji s postojećim svijetom nema mjesta za oproštaj.
 
Poslednja izmena:
Život teče i bez molitve. Da, tačno, Bog zna sve naše želje i potrebe i prije nego li ih izustimo ali mi ih ne znamo, nismo ih svjesni. Kada nečega nismo svjesni to nešto nam se nameće kao nužnost. Molitva nije načinjena da ponavlja ono što je već znano Bogu već da Bogu ukaže na ono što je postalo znano NAMA. Kada to nešto postane kristalno jasno u nama Bog to od nas prihvata kao naredbu koju za nas besprekorno izvršava manifestujući to u našoj realnosti. Molitva je stoga neophodna ukoliko želimo iskusiti ono čega postanemo svjesni kao želje ili potrebe u sebi.
ovo nije logicno... kako mozes da se molis pre nego sto znas za sta se molis, pa da kroz tu molitvu postanes svestan?
 
Ako bog zna sve nase zelje i potrebe prije nego ih izustimo cemu molitva ?
Molitva nije podilaženje Bogu, već čin prihvatanja i sjedinjavanja sa Bogom. Bog je čitava naša realnost ili izvor realnosti i više od toga, jer je u sferi transcedentnog. Ali svest o Bogu nije transcedentna, kao ni čitava naša realnost. Gde vodi neprihvatanje Boga i sopstvene realnosti? U otuđenje i sukob sa realnošću, u samouništenje neprilagođenog duha. Pretnja nije od nekog Boga van nas, već od nas samih jer smo deo Boga, jer je Bog SVE. Realnost je ono što mora biti. Pošto potiče od Boga, vera u Boga nas spaja sa realnošću. Voleti Boga znači prihvatiti i voleti sopstveni život i ono što pripada sopstvenoj realnosti. Svaka mržnja nas otuđuje od realnosti i nas samih, a ljubav spaja. To ne znači sedeti skrštenih ruku, već slediti Božje principe, ili ako hoćete, principe realnosti. Obraćajući se Bogu obraćamo se milenijumima iskustva iza nas koji su ugrađeni u nas i spajaju nas sa Bogom. To je obraćanje suštini onoga iz čega proizilazimo, jer naše znanje i iskustvo iz ovoga života je kratko i ograničeno. Prodreti u dubine sebe znači prodreti u eone nasleđa i suštinu o kojoj ni nauka ne može ništa reći. Otkrića i fenomeni u okviru kvantne fizike su odškrinuli vrata shvatanju da je svet i širi i čudniji nego što se mislilo. To potvrđuje izvesne filozofske ideje, koje iako se znalo da su nesporno tačne, nije se do kvantne fizike pomaljalo ništa što bi te ideje spojilo sa realnošću. Sada se nauka više nego ikada približila nekim razmišljanjima koja su bila svojstvena religioznosti.

Šteta što šira javnost nije upoznata sa ovim što gore navodim, kako na strani ateistički orjentisanih tako i na strani religioznih.
 
To što postane znano nama postaje osvijetljeno u našem svjesnom razumu te kao tako osvijetljeno, dakle jasno izraženo (želja), služi kao osnovna Ideja vodilja pri molitvi.
Moliti ne znači tražiti ono što ti nedostaje, čega nema u tvojoj svjesnosti, već naprotiv moliti možeš samo za ono što već postoji osvijetljeno u tvom svjesnom razumu. Međutim, u zavisnosti od postavke tvoje molitve zavisit' će i manifestacija koja iz nje proizilazi. Dakle, način na koji moliš, pitaš, i te kako utiče na ishod molitve. Bog ne poznaje tvoju molitvu kao misao već Bog prepoznaje njeno istinsko značenje koje do 'njega' dolazi kroz tvoje OSJEĆANJE. Tako, ako pitaš (moliš) da ti Bog pošalje muškarca tvojih snova recimo, a pri tom osjećaš da ga nemaš i da je tvoja molitva nerealna... Bog će ti manifestovati realnost nerealnosti u kojoj ćeš od tog tvog muškarca iz snova da dobiješ samo 'snove' ... kao i do tada. Molitva mora da bude sa znanjem o onome za šta se moliš kao da to za što se moliš već imaš u momentu moljenja, kao da to već JESTE tako kako želiš.
 
U drugim riječima: Molitva je svjesno zahtijevanje (stvaranje) realnosti kroz princip projekcije, ja ga nazivam...

3 koraka princip projekcije:

Korak 1. Ideja
Korak 2. Jasno definisana postavka izgovora Ideje pri projekciji (molitvi)
Korak 3. Vizualizacija izgovrene Ideje (molitve).
 
Da li je Bogu poznato sve?


Bog je apsolut koji ZNA SEBE. Njegovo Znanje nam je poznato kao SVIJEST (SVEST), i to Znanje samo po sebi ukazuje da APSOLUT uistinu SVE JEST.

SVE JEST je karakteristika egzistencije, postojanja, te kao takva dovodi do istine o onome šta apsolut uistinu jeste. Apsolut JESTE postojanje, egzistencija, bitisanje ili skraćeno: BIĆE. Drugog Bića do apsoluta nema. Ono je (takođe) apsolutno prisutno u svakoj projekciji, tj, u svakom individualnom iskustvu i svoje prisustvo Sebi naglašava i objelodanjuje onom jednostavnom, iz svakog iskustva poznatom potvrdnom prostom rečenicom: "JA JESAM." (JA KOJI JESAM, JESAM.)
'JA JESAM' naglašava prisustvo apsoluta (Bića) u svemu živom i 'neživom'. Međutim, razlika između Bića (apsoluta) i BOGA je očita te nam onda može biti jasno šta je to Bog i da li je Bog uistinu prisutan u svemu.

Apsolut= postojanje.
Svijest[/B]=Znanje-o-Sebi-apsolutu.
Svjesnost = Znanje-o-postajućem-sebi.

Iz toga slijedi:

BOG= apsolut + Svijest.
Čovjek= apsolut + Svjesnost.
Drvo= apsolut + Svjesnost.
Univerzum= apsolut + Svjesnost.

Apsolut = Biće... dakle, samo je Biće ono koje je prisutno u svemu dok je BOG jedino postojeći kad je pažnja Bića usmjerena ka Sebi (apsolutu). Jedino u tom odnosu BOG JESTE i ZNA DA JESTE. Taj aspekt postojanja jeste SUŠTINA SVEGA i služi svemu drugome da iz njega postaje i da se iz njega manifestuje bez obzira da li je Biće iz tog aspekta svjesno Sebe-apsoluta (BOGA) ili ne.
 
Poslednja izmena:
'Sotona' je Biće u RAZUMU bez prisustva Znanja-o-Sebi-apsolutu, dakle nesvjesno SEBE BOGA, nesvjesno božanskih principa postojanja. Osnovni princip postojanja jeste LJUBAV ili BEZUSLOVNO (bezrazložno) DAVANJE. 'SOTONA' ili Biće RAZUMA doživljava Sebe i svijet kroz USLOVLJENOST, kroz razloge, te stoga i treba da nam bude jasno kako neko ko je obuzet 'Sotonom' može da čini (ne)djela i zlo(čine) nad drugima... jer kao takvo, Biće razuma za sve ima objašnjenje, ima RAZLOGE.

BOG, kao Apsolut koji ZNA SEBE... bezuslovno daje Sebe svemu (LJUBI)... te Sebe daje i tom tobož' odvojenom aspektu Sebe u razumu (Sotoni)... upravo zato jer ne postavlja uslove DAVANJA... jer ako bi Bog sudio i sam bi bio uslovan i uslovljen... što NIJE. BOG je stoga čista neuslovljenost DAVANJA ili LJUBAV.

- - - - - - - - - -

Biblijski 'BOG' je koncept RAZUMA.

- - - - - - - - - -

Stoga, kao takav, i sam ima odlike 'Sotone'.
 
Poslednja izmena:
nije te mrzelo da otkucas ovoliki tekst, samo mi ne odgovori na pitanje
da li Bog zna sve ili ne zna

Ne nije me mrzelo... JA te obrazujem.
A pošto si lijena da izvodiš zaključe evo i zaključit' ću za tebe... BOG NE ZNA SVE jer BOG NIJE PRISUTAN U SVEMU... APSOLUT ILI BIĆE JESTE, IZ TOGA BI MOGLA DA IZVUČEŠ ZAKLJUČAK: APSOLUT ZNA SVE.

Apsolut je simultano prisutan u svemu.
 
Poslednja izmena:
Da li je Bogu poznato sve?

Ovo nije odgovor samo tebi već i vernicima.
Ne može se, kada je Bog u pitanju, govoriti u kategorijama koje pripadaju čoveku, kao što je pojam "poznato". Ali se sa teološke strane može reći da je Bog SVE. A to je šire od ljudske realnosti.
Pošto je Bog transcedentan, mi o njemu ne možemo ništa reći sem da nesporno "postoji" i da je izvor naše realnosti.
 

Back
Top