Ego-Univerzum

Nikozis

Početnik
Poruka
17
U poslednjih nekoliko meseci ova tema me je izrazito zaintrigirala i zato sam resio da postavim na ovaj pdf. Rekao bih da je ovo pravo mesto prateci strucnost u raspravama par dana koliko ima od kad sam se prijavio...

Izvor svake logike je racionalni um, nas ego. Po logici sve sto ima pocetak mora da ima i svoj kraj, dakle granice. Ipak,opet, prema shvatanju naseg uma postoji vecnost i beskonacnost ali iza tog vremena i prostora nema granice. I tu je zamka, ta protivrecnost koja koja je tako zapanjujuca i neshvatljiva za nas analiticki um. Takodje i kod Velikog Praska, opet logika pobija samu sebe jer kako iz nicega moze postati nesto- znaci da je i pre Velikog Praska moralo postojati nesto, a to podrazumeva da je i pre Nultog trenutka postojalo neko vreme u kojem bi se odvijali neki dogadjaji, to bi opet bio neki Univerzum slican nasem. To zapravo ne bi bio neki drugi Univerzum vec ovaj isti. Mislim da je to svojevrstan apsurd.

Kakve su sve mogucnosti ovde? Bog,iluzija...? Ja mislim da je naslov pravi i da nas Ego kreira ovaj Univerzum ali da tu ipak ima neceg bozanskog.
 
Pa valjda po logici racionalnog uma i onoga kako on shvata postojanje.

U poslednje vreme sam se zaista udubio u stvar iako do nedavno ni na koji nacin nije bila sfera moga interesovanja, i moze se reci da imam minimum predznanja ali citajuci neku literaturu uvideo sam da ako sagledamo sve analiticki moguce je konstantovati

- Univerzum je mogao biti stvoren u trenutku Velikog Praska a takodje je nemoguce da se taj trenutak ikada dogodio
- Univerzum, cak ni teoretski, nikada nije mogao biti stvoren,ali mi culima,umom registrujemo njegovo ocigledno postojanje
- Univerzum je bezgranican ali realnost granice je ipak nepobitna.
- Ako postoji Bog koji je stvorio Univerzum on mora biti svuda i unutar i van njega.

Kada se ove tvrdnje stave u bubanj moze se zakljuciti da takva tvorevina poput Univerzuma nema teoretske sanse da bi ikada mogla postojati :think:
 
Poslednja izmena:
U poslednjih nekoliko meseci ova tema me je izrazito zaintrigirala i zato sam resio da postavim na ovaj pdf. Rekao bih da je ovo pravo mesto prateci strucnost u raspravama par dana koliko ima od kad sam se prijavio...

Izvor svake logike je racionalni um, nas ego. Po logici sve sto ima pocetak mora da ima i svoj kraj, dakle granice. Ipak,opet, prema shvatanju naseg uma postoji vecnost i beskonacnost ali iza tog vremena i prostora nema granice. I tu je zamka, ta protivrecnost koja koja je tako zapanjujuca i neshvatljiva za nas analiticki um. Takodje i kod Velikog Praska, opet logika pobija samu sebe jer kako iz nicega moze postati nesto- znaci da je i pre Velikog Praska moralo postojati nesto, a to podrazumeva da je i pre Nultog trenutka postojalo neko vreme u kojem bi se odvijali neki dogadjaji, to bi opet bio neki Univerzum slican nasem. To zapravo ne bi bio neki drugi Univerzum vec ovaj isti. Mislim da je to svojevrstan apsurd.

Kakve su sve mogucnosti ovde? Bog,iluzija...? Ja mislim da je naslov pravi i da nas Ego kreira ovaj Univerzum ali da tu ipak ima neceg bozanskog.

Полазећи од реализма тј,.од апсурда да изван сазнајуће свести постоји објективан свет каквим га опажамо и кога зовемо "универзум"може те одвести само у парадоксе и збуњeност.

То је зато јер је темељ од кога полазиш погрешан. Оно што зовеш "универзум" јесте твоја представа. А изван исте нема ни простора, ни времена , ни каузалитета већ ткз. "ствари по себи" која је трансцендентна.

U beskonačnom prostoru bezbrojne svetleće lopte, i oko svake kruži dvanaestak manjih osvetljenih lopti, užarenih iznutra i pokrivenih tvrdom, hladnom korom, na kojoj je sloj plesni proizveo živa i stvaralačka bića: to je empirijska istina, realnost, svet. Pa ipak, biću koje misli nije ugodno da stoji na jednoj od tih bezbrojnih lopti što slobodno lebde u bezgraničnom prostoru, a da ne zna ni otkuda su one ni kud idu, i da bude samo jedno od nebrojenih bića koja se tiskaju, komešaju i zlopate, stalno i brzo nastajući i nestajući u bespočetnom i beskonačnom vremenu.

Sopenhauеr

Ово је став већине о свету и животу,

Међутим, тај Шопенхауров цитат nastavlja se u ovome:

Ali najzad se filozofija novijeg doba, pogotovo zahvaljujući radovima Berklija i Kanta, dosetila da je, ipak, sav svet samo moždani fenomen i da je povezan s tako važnim, mnogobrojnim i različitim subjektivnim uslovima da njegova tobožnja apsolutna realnost iščezava prepuštajući mesto jednom sasvim drugačijem poretku sveta, poretku koji leži u osnovi tog fenomena, drugim recima: koji se odnosi prema njemu kao stvar po sebi prema pukoj pojavi. Ili drugacije receno „Svet je moja predstava"
Artur Sopenhaeur

А ово знање нуди сасвим другачији темељ за закључке о универзуму.
 
Tvoj svet je tvoja predstava,moj svet moja i pravo je čudo da isti glumci istovremeno igraju u obe predstave...:mrgreen:
Ma šta u obe! U hiljadama predstava isti glumci igraju iste uloge...U milionima predstava!
Utakmicu sv.prvenstva Brazil-Nemačka je gledalo preko milijardu tv gledalaca...22 glumca
u milijardu predstava igralo! U svakoj od njih Nemci katastrofalno porazili Brazilce! Sadam komata! ! !
Koja predstava!
De si bio Šopi ,u kojoj predstavi?
 
Tvoj svet je tvoja predstava,moj svet moja i pravo je čudo da isti glumci istovremeno igraju u obe predstave...:mrgreen:
Ma šta u obe! U hiljadama predstava isti glumci igraju iste uloge...U milionima predstava!
Utakmicu sv.prvenstva Brazil-Nemačka je gledalo preko milijardu tv gledalaca...22 glumca
u milijardu predstava igralo! U svakoj od njih Nemci katastrofalno porazili Brazilce! Sadam komata! ! !
Koja predstava!
De si bio Šopi ,u kojoj predstavi?

Сто пута сам ти одговорио на ово, али изгледа не читаш или не региструјеш, јер оно што руши нечије догме бива невидљиво.
Какогод. Ево опет:

Слике које окружују мој сазнајући субјекат јесу моја представа. Слике које тебе окружују јесу твоја представа. Moja predstava и твоја разликују се у много чему. Јер су све боје , мириси, укуси, чврстоћа , топлота производи индивидуалних свести који постоје као такви само у њима. Такође, облици предмета које видимо никада нису исти јер их гледамо из различитих углова.

Ту се дакле ради о различитим креацијама на исту тему. Тема је нешто у "ствари по себи" што делује на чула свесних бића, а креације су објективни светови у њиховим свестима.

Пошто је модел заједнички и креације су сличне.

Slika2479_bigthumb_zpsdb61a8f2-1.jpg


Ali никада идентичне.

Нити упоређивањем тих креација можемо доћи до ствари по себи. Јер друга сазнајућа бића могу једино сведочити о својим представама, а не о ствари по себи која је изван моје тако и изван свачије представе.
Ти и ја можемо једино упоређивати слике из наших представа. А нити слика коју ја опажам , нити та твоја слика коју ти ставраш могу постојати изван представе , моје , твоје или било чије.
 
Pa valjda po logici racionalnog uma i onoga kako on shvata postojanje.
pa onda izvoli dokazati. pozivanje na racionalni um i "onoga" nije dokazivanje.

dokazati to znači povezati sud ( u konkretnom slučaju, ovajj koji si izrekao: "da sve što počinje ima svoj kraj") sa drugim prostijim i nesporno istinitm polazištima. a to su absoluti ili barem postulati.

ps, a to nećeš uspeti. ni ti ni bilo ko.
 
onda logikom zakljucis da ne valja logika, kao skorpija u plamenu kad sama sebe bocne
dabome. ovo "po logici racionalnog uma i onoga kako on shvata postojanje" u matematici bi se nazvalo laplasova i furijava transformacija. laplasova funkcija bi bila sa početkom. a furijeva bez početka i kraja.

1. prvi slučaj laplasa: ono što je počelo može uvek trajati.
2. drugi slučaj laplasa: ono što ima početak ne mora uvek trajati
3. slučaj furijevih funkcija: ono što nema poćetak (ili ima u beskonačnosti) mora uvek trajati. opstalo je. stabilno je.

generalizujmo.
1. panta rei. uvek teče. može da se menja. ali nema kraja vijeku.
2. i uvek raste. i uvek novo. i uvek se radja.
 
dabome. ovo "po logici racionalnog uma i onoga kako on shvata postojanje" u matematici bi se nazvalo laplasova i furijava transformacija. laplasova funkcija bi bila sa početkom. a furijeva bez početka i kraja.

1. prvi slučaj laplasa: ono što je počelo može uvek trajati.
2. drugi slučaj laplasa: ono što ima početak ne mora uvek trajati
3. slučaj furijevih funkcija: ono što nema poćetak (ili ima u beskonačnosti) mora uvek trajati. opstalo je. stabilno je.

generalizujmo.
1. panta rei. uvek teče. može da se menja. ali nema kraja vijeku.
2. i uvek raste. i uvek novo. i uvek se radja.

Nemoj više da generalizuješ!
U pitanju je racionalni postupak s iracionalnim pojmovima,matematički sabiraš
a i b i kažeš da su c...C ka cvrc!
 
Ok. Shvatam da logika pobija samu logiku. To je dokaz da je ovaj svet jedan veliki paradoks.

Ne bih se složila da je svet (univerzum) paradoks, on postoji mimo nas u savršenom skladu...paradoksalni su naši utisci o svetu što samo ukazuje na činjenicu
da naša svest i nema neki bitan domet te nije u stanju da sve kockice postavi na svoje mesto...:lol:
Čovek je isuviše egocentričan da bi uopšte mogao misaono da dodirne svoj transcendent a kamoli da ga razume...
 
Poslednja izmena:
pa onda izvoli dokazati. pozivanje na racionalni um i "onoga" nije dokazivanje.

dokazati to znači povezati sud ( u konkretnom slučaju, ovajj koji si izrekao: "da sve što počinje ima svoj kraj") sa drugim prostijim i nesporno istinitm polazištima. a to su absoluti ili barem postulati.

ps, a to nećeš uspeti. ni ti ni bilo ko.

То да све што има почетак има и крај јесте аксиом до кога долазимо априори опажањем у ткз. чистој чулности, и који се као такав не доказује него је основ сваког доказивању.Тај суд се аподиктички увиђа као истинит, јер се односи на форме нашег сазнања и као такав даје нам моћ да аподиктички судимо са апсолутном сигурношћу. То је ткз. "синтетички суд априори" независтан од спољашњег искуства а са апсолутним важењем за свако спољашње искуство.

Али није ово претресање априорних форми нашега сазнања пут ка одговорима о суштини света и живота.
Није логика оно што ће вас приближити истој. Него је пут непосредно искуство поделе на појаву и ствар по себи.

Постављач теме наравно игнорише пост у коме сам на то указао и држи се утувљеног мишљења. Утабаног му пута. Видим спомиње и бога у уводном посту.

Дакле, ту имамо сирови реализам који сте окитили речју "логика" и милостивог бога приде. То је као пут ка истини. Ма немојте?
 
То да све што има почетак има и крај јесте аксиом до кога долазимо априори опажањем у ткз. чистој чулности, и који се као такав не доказује него је основ сваког доказивању.
ako jest nekome to bio aksiom ... onda kuku lele što je bilo prosipanja.

dabome da ne možeš opaziti dogadjanja koje beskonačno traju i ne izazivaju promene. opaža se samo prelaz jednog u drugo koji (energijom) deluje. pa tako gledajući sve ima početak i često kraj tj. granice omedjavanja.

kažem često kraj jer recimo univerzum ne može imati kraj.

u biti sve neprekidno traje. uzročnoposlesični lanac je beskonačno star. i beskonačno će trajati. a parcelisanje na početke i krajeve je posmatračka metrika .
 
Дакле, ту имамо сирови реализам који сте окитили речју "логика" и милостивог бога приде. То је као пут ка истини. Ма немојте?

Не видим проблем због тога што сам користио реч бог или божанско. Да ли је спомињање бога овде табу тема? У ком си контексту код мене то извукао као сирови реализам?!? Можда је неки други израз адекватнији. Можда чак и та истина коју си споменуо. На просто питање постављено од стране некога да ли бог постоји имам сасвим збуњујући али и најконкретнији одговор. Бог и постоји и не постоји!

Како би ти одговорио на ово питање?

Сада сам мало отишао оф топик због одговора али шта да радим.
Ево једног текста о томе који сам прочитао пре извесног времена који је близу неког мог поимања, овде препричавам али срж остаје иста.

Веровати, заправо у исто време значи и сумњати, због тога нам је потребно одсуство и једног и другог. То бива остварено веровањем у све! То јест веровањем да је све могуће. То је ствар апсолутне отворености, где нема ни веровања нема ни сумњања. Све је отворено, Све је могуће. Све је промена, а промена јесте не-сталност,не-предвидивост,не-извесност и стога не подлеже личним ставовима и оценама.
Веровати у нешто - значи веровати у истинитост своје сопствене представе о томе а свака представа је илузија ума а не стварност.
Огроман је број људи који сматра да се истина ни на који начин не може искусити и да је њено постојање илузија. То су атеисти који су по мени чак већи верници од многих правих верника. Једни верују да бог постоји а други верују да бог не постоји (извињавам се што стално помињем појам који овде није пожељан :)) Атеисти нису ни свесни колико су у праву јер истина не постоји. Она је само постојање. Бог је само наша сопствена илузија у коју верујемо. Но, верници тога нису свесни и зато је све њихово настојање да спознају идеал засновано на голој вери. Њима стога, вера сама по себи представља циљ, а креиране догме представљају шаблоне ван којих се не сме и и о чијој се истинитости не расправља! На тај начин вера представља узрочник раздвајања човека и човека, човека и истине(бога) и моћно средство у служби Ега.

Највећи пример је средњи век где је морално извитоперено и у догматским шаблонима оковано свештенство држећи се Инквизиције можда заиста веровало да чини исправно у име бога али је заправо у својој несвесности и залуђености служило само оном другом...

Према томе она Апсолутна истина се може реализовати и спознати само унутар себе а до тада сво наше знање ће подлегати искључиво веровањима и неверовањима а атеисти и верници ће увек имати материјала за своје расправе. Веровање и неверовање су само махинације ума којим се он штити од Истине.
 
Poslednja izmena:
Не видим проблем због тога што сам користио реч бог или божанско. Да ли је спомињање бога овде табу тема? У ком си контексту код мене то извукао као сирови реализам?!? Можда је неки други израз адекватнији. Можда чак и та истина коју си споменуо. На просто питање постављено од стране некога да ли бог постоји имам сасвим збуњујући али и најконкретнији одговор. Бог и постоји и не постоји!

Како би ти одговорио на ово питање?

Сада сам мало отишао оф топик због одговора али шта да радим.
Ево једног текста о томе који сам прочитао пре извесног времена који је близу неког мог поимања, овде препричавам али срж остаје иста.

Веровати, заправо у исто време значи и сумњати, због тога нам је потребно одсуство и једног и другог. То бива остварено веровањем у све! То јест веровањем да је све могуће. То је ствар апсолутне отворености, где нема ни веровања нема ни сумњања. Све је отворено, Све је могуће. Све је промена, а промена јесте не-сталност,не-предвидивост,не-извесност и стога не подлеже личним ставовима и оценама.
Веровати у нешто - значи веровати у истинитост своје сопствене представе о томе а свака представа је илузија ума а не стварност.
Огроман је број људи који сматра да се истина ни на који начин не може искусити и да је њено постојање илузија. То су атеисти који су по мени чак већи верници од многих правих верника. Једни верују да бог постоји а други верују да бог не постоји (извињавам се што стално помињем појам који овде није пожељан :)) Атеисти нису ни свесни колико су у праву јер истина не постоји. Она је само постојање. Бог је само наша сопствена илузија у коју верујемо. Но, верници тога нису свесни и зато је све њихово настојање да спознају идеал засновано на голој вери. Њима стога, вера сама по себи представља циљ, а креиране догме представљају шаблоне ван којих се не сме и и о чијој се истинитости не расправља! На тај начин вера представља узрочник раздвајања човека и човека, човека и истине(бога) и моћно средство у служби Ега.

Највећи пример је средњи век где је морално извитоперено и у догматским шаблонима оковано свештенство држећи се Инквизиције можда заиста веровало да чини исправно у име бога али је заправо у својој несвесности и залуђености служило само оном другом...

Према томе она Апсолутна истина се може реализовати и спознати само унутар себе а до тада сво наше знање ће подлегати искључиво веровањима и неверовањима а атеисти и верници ће увек имати материјала за своје расправе. Веровање и неверовање су само махинације ума којим се он штити од Истине.
Verovanje je iracionalni ekvivalent znanju!
Čovek koji ne veruje bilo šta ili nešto,je racionalna mašina ,nesrećan i koji stalno nešto burgija,a ne zna zašto!
A nesrećan je što nema bilo kakvu veru i ta praznina nesaznatog kao crna rupa uvlači sve njegovo znanje čineći ga
nesadržajnim i apsurdnim,srpski-bez smisla i cilja!
Nije valjan život bez vere!
E sad...Nivo i sadržaj vere koju treba da ima čovek treba da je primerena njegovom intelektu-da mu bude pandam i
čini ravnotežu superega i ega!
Tako na pr.najmanje pametan i najmanje obrazovan,može da veruje u vile-dobre i loše,u drekavce i dobre starce te
baba veštice...Nešto obrazovaniji u Hrista,Budu,Mohameda i sl.likove iz istorije i u religije oko njih ispredene...Visoko
obrazovani u kosmološku silu koju mogu smatrati i Bogom ili tu silu negirati ( i ta negacija je vera ,samo negativna;)),
dok mudraci koji su sagledali i sve obrazovanje i znanja kao svoj neki tumor-izraslinu poput podvodnog izvora vrele vode i gasova,
mogu verovati ,a i biti skeptični u napredak čoveka do božanskog sveznanja i svemudrosti,do dugovečnosti i večnosti i do večikih moći
i svemoći!
Osim toga,preporučljivo je,naročito mladima,da veruju u svoj uspeh i ostvarenje svojih ciljeva!
Molio bih da pokušaju da si zadaju ciljeve! I da ih primere (samokritički!) svojim umnim i psihofizičkim performansama!
I da veruju u njih!
:manikir:

- - - - - - - - - -

P.S. Taman mislim da sam svoj cilj ostvario ,a to je da steknem mudrost i budem mudri starac,kad ono,međutim,ne mogu da se setim
ša sam zaboravio...E ybg...Ne mudri,već izlapeli starac mi je karma izgleda...:hahaha::mrgreen:
 
NIKOZIS:

Kad budeš saznao istinu o postojanju ega, tj. uma, odnosno svesti - kad budeš znao odgovore na pitanja ŠTA je svest, KAKO postoji i ZAŠTO - značeć i istinu o Univerzumu, ŠTA je univerzum, KAKO postoji i ZAŠTO. Ako te ova pitanja zaista zanimaju, odgovore na njih nećeš dobiti ni od Ozimana, ni Dragoljuba, niti od bilo koga na ovom forumu, već samo od Ljube koji je ekspert za pitanja iz te oblasti - za pitanja ŠTA je svest, KAKO postoji i ZAŠTO: Ili pak, na pitanja ŠTA je univerzum, KAKO postoji i ZAŠTO, jer svest i materija od koje je sagrađen univerzum su jedno i isto. Opširnije o tome možeš se informisati u ovoj knjizi.

ZAKON POSTOJANJA
http://ul.to/50ibd5tn (sr)
http://ul.to/ebhuaye7 (eng)
 
NIKOZIS:

Ови појмови ми баш и нису најјаснији у додиру са свешћу и универзумом

Osnovni faktori svesti su njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti: naprezanje, kretanje, opažanje, osećanje, pamćenje, mišljenje i razumevanje. Ovo nam je iz iskustva vlastite svesti poznato.:Ove sposobnosti nisu ljudske, već materije koja čovekovo telo uz pomoć ovih sedam sposobnosti od sebe same gradi. I ne da gradi samo čovekovo telo, već ceo materijalni ubiverzum. Bez ovih sedam sposobnosti evolucije materije univerzuma ne bi moglo da bude. Materijalne forme- atomi, nebeska tela, ćelije, biljke, životinje, ljudi itd - samo su oblici organizovanog kretanja i rada materije. Materija je samo napregnuta i pokrenuta svest. Uz pomoć svojih fizičkih sposobnosti naprezanja i kretanja svest dobija fizička svojstva sile i mase i počinje da se manifestuje kao energija/materija. Uz pomoć svojih psihičkih sposobnosti, opažanja, osećanja, pamćenja, mišljenja i razumevanja, tokom naprezanja i kretanja, svest stiče iskustvo u vezi svih svojih kretanja i pomoću tog iskustva uređuje svoja haotična kretanja, koja postepeno postaju organizovana i harmonična i to je sušrina evolucije univerzuma. Kada razumemo logiku sedam sposobnosti kojima svest raspolaže, tada razumemo i to da svest ne bi mogla da postoji kad ne bi bila materijalna, niti bi materija mogla da postoji kad ne bi bila svesna. U skladu s logikom ovih njenih sedam sposobnosti, svest je nestvoriva i neuništiva. Postoji od uvek i zauvek, a materijalni univerzum, koji, takođe po logici ovih svojih sedam sposobnosti večito, po načinu samoorganizovanja svojih čestica, uvek iznova gradi i ruši, je način na koji se svest univerzuma večito samoodržava i tako večito postoji u svojstvu poznate nam sile i pojave zvane "nagon samoodržanja".

Ovo je mali uvod da shvatiš o čemu se u knjizi koju sam ti ponudio radi, pa ako te to zanima, čitaj da se s tom idejom o istovtenosti svesti, materije i univerzuma upoznaš.
 
Poslednja izmena:
Sve je prolazno i iluzorno, i zbog toga je fantastična greška prianjati, i vezivati se, za ono što je nepostojeće (nepostoj-ano). Priroda našeg analitičkog uma jeste da svakoga trenutka traži sebi odgovarajuće „odmorište“, a ono se ne može naći u okeanu večitih promena; zbog toga mi, robujući EGU, podležemo iluziji i, samim tim, patnji. Odlazak „iza“ iluzije i patnje jeste upravo ulazak „u“ njihovu suštinu – njihovo sagledavanje i razumevanje u potpunosti: Istinskim razumevanjem da sve ono što postoji predstavlja samo igru talasa u okeanu promene, shvatamo da ništa nije realno osim same – Promene. Na taj način, po prvi put se budeći iz ovog fantastičnog „Beskonačnog Sna“, savršeno jasno uvidjamo da: Ono što „POSTOJI“ i ono što „NE POSTOJI“ jesu jednako iluzorni aspekti jedne iste stvarnosti, samog – POSTOJANJA!

Mi kažemo da „postoji“ – ono što čulima možemo registrovati; a za ono što je čulima nedostupno, uglavnom kažemo da – „ne postoji“. Takvo shvatanje, naravno, jeste zabluda, jer konkretno rečeno, i u krajnjem smislu: ono što „postoji“ predstavlja ništa drugo do „MATERIJALIZOVANU MISAO“ – „MATERIJALIZOVANU (p-ostvarenu) IDEJU“; dok ono što „ne postoji“ jesu misaone kreacije (krea-ture) i imaginacije, tj. „NEMATERIJALIZOVANE IDEJE“. – Ideja, materijalizovana ili ne, jeste ipak samo ideja i ništa više, a STVARNOST je ipak „nešto drugo“… – Ovo je nemoguće intelektualno razumeti, jer EGO ne može spoznati Stvarnost; to moramo intuitivno osetiti, tj. sagledati iz najveće dubine svoga bića. Stvarnost spoznajemo tek kada se prestanemo vezivati za aspekte manifestovanja Iluzije, jer tek ne vezujući se ni za šta posebno, postajemo jedno sa svime i spoznajemo istinu o Svemu pa i o pojedinačnom. Sagledavajući Iluziju u potpunosti, mi joj više ne podležemo, EGO „otpada“ od nas i bivamo Oslobodjeni!
 

Back
Top