Reci mi šta čitaš, pa ću ti reći ko si.

Ima li istine u ovoj izreci? Da li možete saznati nešto o drugom čoveku prema njegovom književnom afinitetu? Da li je izbor lektire ključ za vrata duše?

Koliko znamo jedni o drugima čitajući poruke o knjigama koje smo čitali?

Mislim da nema ( istine). Meni tu izbor knjiga ne znaci nista. Ali sam zato jako ljubopitljiva ako se radi o dnevnoj stampi koju neko cita,
a bogami i partiji koju doticni bira ili simpatishe. E sad, kako je kod apoliticnih ljudi ja ne znam.

A sta ti citas momentalno?;)
 
Ima li istine u ovoj izreci? Da li možete saznati nešto o drugom čoveku prema njegovom književnom afinitetu? Da li je izbor lektire ključ za vrata duše?

Koliko znamo jedni o drugima čitajući poruke o knjigama koje smo čitali?

Kad nekome dođeš u kuću, mnogo ćeš o njemu saznati ako mu pogledaš biblioteku. Naravno, ako je ima. I to što je nema, nešto može da znači, ali i ne mora.
Naravno, nije sve u književnom ukusu, ali rekao bih da već činjenica da neko ima književni ukus, kakav god bio, govori dosta dobrog o njemu.
 
Kad nekome dođeš u kuću, mnogo ćeš o njemu saznati ako mu pogledaš biblioteku. Naravno, ako je ima. I to što je nema, nešto može da znači, ali i ne mora.
Naravno, nije sve u književnom ukusu, ali rekao bih da već činjenica da neko ima književni ukus, kakav god bio, govori dosta dobrog o njemu.

Ovo je biblioteka od moje prijateljice, a knjige koje ona ima nisu nikako moj ukus, ali njen jesu ( istorija, arhitektura, stripovi, Don Braun, ali i cela Enciklopedija Britanica).

22323637wg.jpg


- - - - - - - - - -

22323658ex.jpg
 
Ima li istine u ovoj izreci? Da li možete saznati nešto o drugom čoveku prema njegovom književnom afinitetu? Da li je izbor lektire ključ za vrata duše?

Koliko znamo jedni o drugima čitajući poruke o knjigama koje smo čitali?

Odgovoriću ti kontrapitanjem: Ko će mi to reći ko sam? ;) Da li prijatelj filozof, možda kolega, profesor književnosti ili komšija glumac? Možda moja frizerka ili kozmetičarka? Verovatno bi ocena bila krajnje subjektivna.
Misliš li da operski pevač sluša samo klasičnu muziku a roker samo hard rock? Čisto sumnjam. Smatram da je najbolje od svega po malo. Preferiram lepu muziku i lepo štivo, ne volim ništa što smara, ma koliko bilo kul. Volim da čitam razne žanrove jer sam po prirodi jako komunikativna i volim kad u svakom društvu mogu da pronađem zajedničku temu uz koju se lepo osećam.
Lagala bih kad bih ti rekla da volim da čitam sve, ali mi je lakše da ti kažem šta nikako ne volim. Ne volim naučnu i epsku fantastiku kao ni ljubavne vikend romane. Izbegavam i psihološke romane, ali ne zato što su preterano teški za čitanje, već zato što smatram da ni njihovi tvorci često nisu sigurni šta su hteli da kažu. Zbog toga se retko bavim analizom, važniji mi je osećaj tokom samog procesa čitanja.
Empirijski prepoznajem čiju preporuku ću uvažiti, retko omanem u proceni, ali ipak, ne bih mogla da definišem te ljude osim da su slični meni i da bih se rado s njima družila.
Izbegavam društvo ljudi koji po svaku cenu nameću svoj ukus (makar on bio i vrhunski), jer je jako ružno glumiti superiornost pred nekim ko je iz sasvim drugog miljea.
Baš skoro, posle sahrane mog oca, jedan bliski rođak je uhvatio u mašinu moju takođe blisku rođaku (njih dvoje nisu u srodstvu i retko se viđaju), upravo na temu ko šta ćita. Pošto je poslednje što je pročitao Zarobljeni um Česlava Miloša, koji je njoj potpuno nepoznati pisac, želeo je pošto poto da je ponizi iako osim toga ni on nije ništa drugo njegovo čitao. Situacija je bila jako neprijatna po okolinu, jer alkohol ne miruje ni u buretu...:)
 
Mislim da nema ( istine). Meni tu izbor knjiga ne znaci nista. Ali sam zato jako ljubopitljiva ako se radi o dnevnoj stampi koju neko cita,
a bogami i partiji koju doticni bira ili simpatishe. E sad, kako je kod apoliticnih ljudi ja ne znam.

A sta ti citas momentalno?;)

dvornikovićevu "Karakterologiju Jugoslovena". To je knjiga koju je napisao izvesni Vladimir Dvorniković, jugoslovenski orjentiran Hrvat, koji kroz antropološku i kulturnu analizu pokušava da da neki osnov jugoslovenskoj ideji. Čitam ju zadnjih mesec dana, obično preko vikenda. ima hiljadu i nešto strana pa se razvuklo vreme čitanja

Kad nekome dođeš u kuću, mnogo ćeš o njemu saznati ako mu pogledaš biblioteku. Naravno, ako je ima. I to što je nema, nešto može da znači, ali i ne mora.
Naravno, nije sve u književnom ukusu, ali rekao bih da već činjenica da neko ima književni ukus, kakav god bio, govori dosta dobrog o njemu.

Slažem se. Obično mi upadnu u oči knjige koje bih i sam čitao (verovatno zbog principa "sličan se sličnom raduje"), a nekad je zanimljivo koje su knjige u prvom a koje u drugom redu stalaže, što domaćin želi prvo da pokaže gostima a što krije u pozadini. Priče o knjigama su dobar način da se probije led, osim ako neko ne dobija knjige na poklon i onda ih samo drži u stalaži kao ukras.
Ne verujem da krimići u biblioteci ukazuju na potencijalnog ubicu, ali verujem da odaju jednu potrebu za eskapizmom od svakodnevnog života, pokušaj za samoispitivanjem kako bi se čitalac ponašao u sličnim okolnostima. Verovatno je slično i sa ljubićima.
 
dvornikovićevu "Karakterologiju Jugoslovena". To je knjiga koju je napisao izvesni Vladimir Dvorniković, jugoslovenski orjentiran Hrvat, koji kroz antropološku i kulturnu analizu pokušava da da neki osnov jugoslovenskoj ideji. Čitam ju zadnjih mesec dana, obično preko vikenda. ima hiljadu i nešto strana pa se razvuklo vreme čitanja


.
I kako sada da te definisem?;)
Ja sam porucila ( bila je rasporodata za tili cas) knjigu Latinke Perovic:




Predstavljanje knjige Latinke Perović „Dominantna i neželjena elita” (Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek))

P
Izveštaj

Dominantni i neželjeni: Od Ćosića do Konstatinovića


(Radio Slobodna Evropa) Nova knjiga Latinke Perović „Dominantna i neželjena elita” počinje Dobricom Ćosićem a završava se Radomirom Konstatinovićem. U beleškama o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji u 20. i 21. veku autorka predstavlja 13 portreta ključnih ličnosti koje su na različite načine obeležile epohu komunizma i zakasnele demokratske tranzicije. Rascep među ličnostima okupljenim u knjizi je izraz nikada rešene dileme kuda će Srbija krenuti, ističu recenzenti.
Dominantni i neželjeni. Trinaest ličnosti, kroz čije portrete istoričarka Latinka Perović objašnjava kako su uticali na naše vreme, slika su dva lica srpskog društva, dominantnog i njegove alternative, koja u vrlo retkim istorijskim trenucima izađe na glavnu scenu, ali odatle je još brže sklone i učine sve da bude zaboravljena, navodi istopričarka i recenzentkinja knjige Dubravka Stojanović.
„Njihove biografije, njihova ključna dela reflektuju suštinske odnose u srpskom društvu i to u poslednjih 150 godina, dakle ne samo u poslednjim decenijama. Taj rascep među ličnostima koje su okupljene u ovoj knjizi, jeste izraz te nikada rešene dileme, do danas nerešene dileme kuda će Srbija krenuti i na polovima tog rascepa nalaze se ove ličnosti kao simboli mogućnosti koje su uvek bile pred Srbijom. Mogućnosti koje je Srbija imala, koje još uvek ima i istovremeno simboli svih njenih propuštenih prilika“, kaže Stojanović.
Ova knjiga je, mogli bismo da kažemo, istorija bolesti, smatra Dubravka Stojanović, objašnjavajući da je ono što povezuje ličnosti u knjizi to što one predstavljaju tipičnu elitu nerazvijenih društava, elitu koja je istovremeno društvena, politička i intelektualna. U razvijenim društvima te elite su obično razdvojene, kaže ona, a u ovakvim društvima se steknu u malom broju ljudi i ta činjenica im zapravo obezbeđuje punu kontrolu stvarnosti.
Najvažniji simbol u ovoj knjizi, simbol dominantne elite, je Dobrica Ćosić, navodi dalje Dubravka Stojanović.
„Kako Latinka Perović kaže u ovoj knjizi odmah na početku, moć koju je imao Dobrica Ćosić uporediva je samo sa moći koju je imao Nikola Pašić u nekim prethodnim periodima srpske istorije. Moć Dobrice Ćosića najbolje se vidi u ovoj knjizi iz različitih situacija na koje ukazuje Latinka Perović. Prvo je način na koji je on povezao levu elitu sa desnom elitom. Dakle, ta veza između intelektualnih elita i onoga što Latinka naziva državnim aparatom je sigurno ključna. Nasuprot toj figuri, nalaze se Marko Nikezić, Koča Popović, Milovan Đilas, Ivan Đurić, Novak Pribićević, Slobodan Inić, Ivan Stambolić, Olga Popović Obradović, Sima Ćirković, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović, Radomir Konstantinović. Oni pripadaju različitim generacijama, pripadaju različitim krugovima, različitim sredinama, ali su deo te suštinske alternative ovome što predstavlja Dobrica Ćosić i istovremeno su upravo zbog toga neželjeni i sprečeni svi - od Đilasa do Đinđića - da promene ono što je dominantan tok”, ukazuje Dubravka Stojanović.
Istoričarka Latinka Perović bila je sekretar Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (srpski liberali, 1968-1972) i pripadala je liberalnom partijskom rukovodstvu Srbije koje je zbog optužbi za “liberalizam” smenjeno 1972. godine. Zahvaljujući i tome što je sve ličnosti opisane u knjizi i blisko poznavala ponudila je čitaocima štivo koje pokušava da razume istoriju Srbije.
„Predajem javnosti ovu knjigu o ljudima koje sam poznavala, koje sam proučavala vrlo dugo, u čijim sam životima učestvovala na jedan i drugi način, kao i oni u mom, ali koje sam, pre svega, htela da razumem kao aktere istorije i da sačuvam sećanje na njih kao neku vrstu putokaza, a ne utočišta“, rekla je autorka knjige.
Latinka Perović je ovom knjigom objasnila poslednje decenije, ali to ipak nije, navode recenzenti, knjiga koja se bavi prošlošću već našim savremenicima. Zato Grujica Spasović, urednik knjige smatra dosta značajnim zapažanje recenzenta Milana Subotića.
„Poput Zorana Đinđića koji je krajem osamdesetih godina konstatovao da je lako odbaciti komunizam kao odgovor, ali da se prethodno mora znati šta je bilo pitanje, Latinka Perović u problemu modernizacije identifikuje ono ključno pitanje na koje su autohtone komunističke revolucije formulisale sve unutrašnje i protivrečne odgovore. Pomenuta protivurečnost svodi se, u krajnjoj liniji, na pokušaj ostvarenja modernizacije bez prihvatanja moderne“, preneo je Spasović delove recenzije Milana Subotića.
Knjiga Latinke Perović „Dominantna i neželjena elita” (Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek), prikazujući dve suprostavljene i udaljene grupe, dominantne i neželjene, pokazuje nešto vrlo važno i za sadašnjost Srbije - da je izlaza uvek bilo, da je uvek bilo ljudi koji su mislili drugačije, ali i da su dominantni pravci konstanta kao što je konstanta i dominacija dominantnih, zaključuje Dubravka Stojanović.
 
Odgovoriću ti kontrapitanjem: Ko će mi to reći ko sam? ;) Da li prijatelj filozof, možda kolega, profesor književnosti ili komšija glumac? Možda moja frizerka ili kozmetičarka? Verovatno bi ocena bila krajnje subjektivna.
Misliš li da operski pevač sluša samo klasičnu muziku a roker samo hard rock? Čisto sumnjam. Smatram da je najbolje od svega po malo. Preferiram lepu muziku i lepo štivo, ne volim ništa što smara, ma koliko bilo kul. Volim da čitam razne žanrove jer sam po prirodi jako komunikativna i volim kad u svakom društvu mogu da pronađem zajedničku temu uz koju se lepo osećam.
Lagala bih kad bih ti rekla da volim da čitam sve, ali mi je lakše da ti kažem šta nikako ne volim. Ne volim naučnu i epsku fantastiku kao ni ljubavne vikend romane. Izbegavam i psihološke romane, ali ne zato što su preterano teški za čitanje, već zato što smatram da ni njihovi tvorci često nisu sigurni šta su hteli da kažu. Zbog toga se retko bavim analizom, važniji mi je osećaj tokom samog procesa čitanja.
Empirijski prepoznajem čiju preporuku ću uvažiti, retko omanem u proceni, ali ipak, ne bih mogla da definišem te ljude osim da su slični meni i da bih se rado s njima družila.
Izbegavam društvo ljudi koji po svaku cenu nameću svoj ukus (makar on bio i vrhunski), jer je jako ružno glumiti superiornost pred nekim ko je iz sasvim drugog miljea.
Baš skoro, posle sahrane mog oca, jedan bliski rođak je uhvatio u mašinu moju takođe blisku rođaku (njih dvoje nisu u srodstvu i retko se viđaju), upravo na temu ko šta ćita. Pošto je poslednje što je pročitao Zarobljeni um Česlava Miloša, koji je njoj potpuno nepoznati pisac, želeo je pošto poto da je ponizi iako osim toga ni on nije ništa drugo njegovo čitao. Situacija je bila jako neprijatna po okolinu, jer alkohol ne miruje ni u buretu...:)

Primi moje saučešće. Zaista mi je žao

Svi mi pomalo pravimo retpostavke o drugim ljudima na osnovu izbora koji prave u životu. Mislim da je i neki filozof tako definisao ljude ("izbor- to smo mi"). Takve pretpostavke su više nešto što služi drugim ljudima nego onima o kome se razmišlja. Ljudi vole da znaju što više o svojoj okolini pa tako i o drugim ljudima

Ne mislim da su ljudi ograničeni ukusom na samo jednu stvar u životu. Ukusi se, sem toga i menjaju. Raznovrsnost obogaćuje život.
Mislim da imaš sasvim ok stav prema životu i prema književnosti, neki kompromis između prilagođavanja sebe drugima i drugih prema sebi. Pristojnost, odmerenost. ti nisi problematična ličnost sa kojom ljudi ne znaju na čemu su. kraj tebe se ljudi mogu opustiti.

Što se tiče momka iz spojlera, baraba ostaje baraba. Obrazovanje nije izgovor za nepristojnost i nedostatak empatije. Imao je sreće što u blizini nije bilo luđih od njega.
 
Odgovoriću ti kontrapitanjem: Ko će mi to reći ko sam? ;) Da li prijatelj filozof, možda kolega, profesor književnosti ili komšija glumac? Možda moja frizerka ili kozmetičarka? Verovatno bi ocena bila krajnje subjektivna.

Ne volim naučnu i epsku fantastiku kao ni ljubavne vikend romane. Izbegavam i psihološke romane, ali ne zato što su preterano teški za čitanje, već zato što smatram da ni njihovi tvorci često nisu sigurni šta su hteli da kažu. Zbog toga se retko bavim analizom, važniji mi je osećaj tokom samog procesa čitanja.

]


Ma priznaj da izbegavas i one sto mnogo vole poeziju:D Narocito ako je i sami pisu.

Nego, ko zna, zivot je pred nama, mozda sa sedam banki pocnemo da smaramo ljude po autobisima poezijom.
Quentin rece da je poceo da cita poeziju, Doduse i sam je bio iznenadjen. A ne rece ni koga je citao.

- - - - - - - - - -

Ja ne mogu ( vise) da citam knjige o ratovima.
 
I kako sada da te definisem?;)
Ja sam porucila ( bila je rasporodata za tili cas) knjigu Latinke Perovic:

.

Ako bi me definisala kao srpskog nacionalistu ne bi pogrešila:D

Kao i svi nacionalisti imam loše mišljenje i o liberalima i o njihovim naslednicima (stambolićevcima). Rajko Danilović, jedna od perjanica dnašnje demokratije bio je u ranije vreme jedan od partijskih gaulajtera koji su kritikovali dela i autore koja su na bilo koji način pokušavala ustanoviti srpski nacionalni identitet kao što su Vasilije krestić i Dejan Medaković. Tu je bila i Gorica Mojović u to vreme zadužena za kulturu u gradu Beogradu, isto kritična prema pokušajima srpske nacionalne revizije. Dejan Medaković u jednoj knjizi svojih uspomena donosi fotografiju propusnice koju je potpisala Sonja Liht, zadužena na Crvenom beogradskom filozofskom fakultetu da određuje ko može ući na njega, pa tako i profesori.

evo lepe političke teme, a baš sam mislio da ćemo više u psihologiju i introspekciju:D
 
Ovo je biblioteka od moje prijateljice, a knjige koje ona ima nisu nikako moj ukus, ali njen jesu ( istorija, arhitektura, stripovi, Don Braun, ali i cela Enciklopedija Britanica).

Smatram da knjige i treba da budu po ukusu vlasnika biblioteke a ne njegovih posetilaca.
PS
Zavidim tvojoj prijateljici na zastakljenim policama. Sanjam takve. Čak vidim da ima mesta za dva reda... :zaljubljena:
Zameram na kiču koji je nakačila pored knjiga. :( Posebno slike svetaca. Zna se gde i kako stoji ikona.
Ovo je bilo pakosno, priznajem, jer sam ljubomorna...:lol:
 
Ma priznaj da izbegavas i one sto mnogo vole poeziju:D Narocito ako je i sami pisu.

Nego, ko zna, zivot je pred nama, mozda sa sedam banki pocnemo da smaramo ljude po autobisima poezijom.
Quentin rece da je poceo da cita poeziju, Doduse i sam je bio iznenadjen. A ne rece ni koga je citao.

- - - - - - - - - -

Ja ne mogu ( vise) da citam knjige o ratovima.
Jes', bre, ne volEm da čitam poeziju, bar ne bilo čiju. Ali zato volim da slušam kad neko lepo govori stihove. Volim i ja, ali sam ograničena na one koje sam naučila u mladosti. Sada teško pamtim.
Volim smislenu poeziju, nikako tipa:
Kiša je, mačka je u teranju,
otišla si, komšija kreči...
Šta ću s mačićima?

Da l' da se prijavim na konkurs? :zcepanje:
 
Ima li istine u ovoj izreci? Da li možete saznati nešto o drugom čoveku prema njegovom književnom afinitetu? Da li je izbor lektire ključ za vrata duše?

Koliko znamo jedni o drugima čitajući poruke o knjigama koje smo čitali?

Наравно да има. Али не толико избор сам по себи, јер је условљен различитим мотивима, колико однос према прочитаном.
Па тако има оних који тенденциозно читају само оно што слови за велику књижевност - било да желе да импресионирају друге, не желе да ризикују ходајући по неутабаним стазама, не желе да губе време на нешто што други сматрају мање вредним... - и притом прозивају оне који, или имају више храбрости од њих да и сами процене вреди ли нешто или не, или просто не знају за боље, и оних који нису у стању да разумеју много од велике књижевности, али су врло спремни да је оквалификују као прецењену, извикану, да писце који су ван њиховог домета називају досадним, а то што су неки други у стању да их читају називају помодарством... и све то док преко сваке мере величају петпарачке приче у којима уживају. Једном речју: Има свакаквих. :)
И како онда да све то не говори о њиховим ауторима?
 
Quentin rece da je poceo da cita poeziju, Doduse i sam je bio iznenadjen. A ne rece ni koga je citao.

Nisam ja nikad izbjegavao poeziju. Nisam je mnogo čitao, ali povremeno i pomalo jesam. Međutim, uvijek sam čitao poeziju u originalu, na srpskom ili na engleskom jeziku. Sad sam pročitao knjigu Borhesove poeziju, u prevodu na srpski, a to je nešto što dugo nisam radio.
 
Smatram da knjige i treba da budu po ukusu vlasnika biblioteke a ne njegovih posetilaca.
PS
Zavidim tvojoj prijateljici na zastakljenim policama. Sanjam takve. Čak vidim da ima mesta za dva reda... :zaljubljena:
Zameram na kiču koji je nakačila pored knjiga. :( Posebno slike svetaca. Zna se gde i kako stoji ikona.
Ovo je bilo pakosno, priznajem, jer sam ljubomorna...:lol:


Ma nisu to slike svetaca, ona je jedna radikalna ateistkinja, , a njene su vitrine ( ima i treca te velicine, ali je nisam lsikala)
stvarno san snova, a sama ih je konstruisala ( arhitekta je po struci). Medjutim ona zivi sama, tesko je ljudima u trosobnom stanu sa
odraslom decom da priuste sebi ovakav luksuz. A nisu bile ni jeftine , cini mi se da rece da su kostale sve tri, oko 2000 evra.

Robert pomenu Medakovica, nesto sam razmisljala da kupim njegova sabrana dela Efemeris, pretpostavljam da bi tema bila
zanimljiva za citanje, al ih ima mnogo, mnogo su teske i mnogo skupe.

- - - - - - - - - -

Nisam ja nikad izbjegavao poeziju. Nisam je mnogo čitao, ali povremeno i pomalo jesam. Međutim, uvijek sam čitao poeziju u originalu, na srpskom ili na engleskom jeziku. Sad sam pročitao knjigu Borhesove poeziju, u prevodu na srpski, a to je nešto što dugo nisam radio.
Da, zaboravila sam, rekao si da je Borhes.
 
Imam barem duplo više knjiga od Rajeline prijateljice.:zplez:
Kada sam se, pre devet godina, selila u drugi stan i pakovala knjige u 103 kutije :mrgreen:, htela sam da budem sistematična, pa sam krenula da ih brojim. Stigla do 3000, i odustala. Od tada sam - što kupila, što dobila, što nasledila - poprilično knjiga, i više nemam predstavu koliko ih imam. Stoje na policama (zastakljenim i nezastakljenim, na ormanima), u gomilama na patosu ... i muka mi je od njih. Muka mi je jer više ne mogu, u toj gomiletini, da pronađem nijedan primerak, npr, "Malog princa" (a imam ih četiri). Muka mi je od beskorisnih knjiga tipa "Uradi sam" koje čuvam jer su poklonjene i imaju posvetu, od nasleđenih Narodnih kuvara, Knjiga za svaku ženu (prevaziđene literature iz sedamdesetih), zbirki loše poezije koje sam podobijala od autora ili od ljudi koji su hteli da se otarase sopstvenih viškova knjiga.
I tako ... Jednog dana rešim da kažem "NE" hordašenju i izbacim knjige koje ne volim i koje nikada neću poželeti opet da pročitam. Nekoliko dana sortirala sam (vrlo obazrivo, puna sentimentalnosti) i skupila nekih pedesetak, mada sam mogla da napabirčim barem još toliko ali su mi se, bojom korica, lepo uklapale uz nameštaj :mrgreen:. Sačekala sam mrak i tek onda ih iznela iz kuće i ostavila pored kontejnera. Računam: nekome će poslužiti; danas ima puno pismenih i obrazvanih klošara koji vole da čitaju.
U kući se, činilo mi se, lakše disalo. Odjednom sam imala čitavu policu samo za moje kič-suvenire. :D
Ali ... Posle nepunih nedelju dana opazim novu gomilu knjiga na patosu. Pogledam: skoro sve duplikati literature koju već imam, samo novija, očuvanija izdanja, i to duplikati knjiga koje mi nisu potrebne. Dok sam se iščuđavala, sin uđe u sobu i saopšti mi: "Mama, jutros sam ih našao na ulici, uredno složene pored kontejnera, u kutiji. Bilo mi žao knjiga, pa sam ih doneo..."
Pobesnela sam: zar sam tako vaspitala svoje dete, da skuplja tuđe, odbačene knjige?! I onda mi je palo na pamet kako u mom kraju postoji još ljudi poput mene, robova knjiga, koji čekaju noć da ih se krišom otarase. Nisam sama. Nisam jedina koja odbacuje elitističko uverenje o neophodnoj količini vidljivih knjiga koje govore o intelektualnoj moći njihovog vlasnika, a nisam ni snob koji ukrašava ambijent lepo ukoričenim knjigama.
Verovali ili ne, u jednom stanu videla sam knjige, poređane na tri nivoa, u bojama srpske zastave: crvene, plave, bele.
Šta ja da radim sa mojim braon i požutelim, ofucanim knjigama? Uopšte nisu dekorativne, ali mogu poslužiti - kad se poređaju - da sakriju šteker ili fleku na zidu.

Digla sam ruke od knjiga, čak i kad su nove i lepo izgledaju i mirišu. Kupila sam Nuke čitač, i u njega stalno ubacujem nova elektronska izdanja. No, i on je već pretrpan, Bojim se da to o meni govori svašta, i da sam odavno zrela za psihijatra.

Inače, dajem šansu svim knjigama ukoliko brzo uspeju da me zainteresuju. Ako su mi dosadne i bledunjave i nakon desete strane, ostavljam. Nekima sam davala fore i do pedesete, ali sada više nemam toliko vremena. Život je prekratak za čitanje svega i svačega.

- - - - - - - - - -

Ali Knuta i Tomasa nikada ne bih izbacila sa police. Ni Šekspira u kožnom povezu (zato što lepo ide uz moju kožnu fotelju :lol:).
 
Imam barem duplo više knjiga od Rajeline prijateljice.:zplez:
Kada sam se, pre devet godina, selila u drugi stan i pakovala knjige u 103 kutije :mrgreen:, htela sam da budem sistematična, pa sam krenula da ih brojim. Stigla do 3000, i odustala. Od tada sam - što kupila, što dobila, što nasledila - poprilično knjiga, i više nemam predstavu koliko ih imam. Stoje na policama (zastakljenim i nezastakljenim, na ormanima), u gomilama na patosu ... i muka mi je od njih. Muka mi je jer više ne mogu, u toj gomiletini, da pronađem nijedan primerak, npr, "Malog princa" (a imam ih četiri). Muka mi je od beskorisnih knjiga tipa "Uradi sam" koje čuvam jer su poklonjene i imaju posvetu, od nasleđenih Narodnih kuvara, Knjiga za svaku ženu (prevaziđene literature iz sedamdesetih), zbirki loše poezije koje sam podobijala od autora ili od ljudi koji su hteli da se otarase sopstvenih viškova knjiga.
I tako ... Jednog dana rešim da kažem "NE" hordašenju i izbacim knjige koje ne volim i koje nikada neću poželeti opet da pročitam. Nekoliko dana sortirala sam (vrlo obazrivo, puna sentimentalnosti) i skupila nekih pedesetak, mada sam mogla da napabirčim barem još toliko ali su mi se, bojom korica, lepo uklapale uz nameštaj :mrgreen:. Sačekala sam mrak i tek onda ih iznela iz kuće i ostavila pored kontejnera. Računam: nekome će poslužiti; danas ima puno pismenih i obrazvanih klošara koji vole da čitaju.
U kući se, činilo mi se, lakše disalo. Odjednom sam imala čitavu policu samo za moje kič-suvenire. :D
Ali ... Posle nepunih nedelju dana opazim novu gomilu knjiga na patosu. Pogledam: skoro sve duplikati literature koju već imam, samo novija, očuvanija izdanja, i to duplikati knjiga koje mi nisu potrebne. Dok sam se iščuđavala, sin uđe u sobu i saopšti mi: "Mama, jutros sam ih našao na ulici, uredno složene pored kontejnera, u kutiji. Bilo mi žao knjiga, pa sam ih doneo..."
Pobesnela sam: zar sam tako vaspitala svoje dete, da skuplja tuđe, odbačene knjige?! I onda mi je palo na pamet kako u mom kraju postoji još ljudi poput mene, robova knjiga, koji čekaju noć da ih se krišom otarase. Nisam sama. Nisam jedina koja odbacuje elitističko uverenje o neophodnoj količini vidljivih knjiga koje govore o intelektualnoj moći njihovog vlasnika, a nisam ni snob koji ukrašava ambijent lepo ukoričenim knjigama.
Verovali ili ne, u jednom stanu videla sam knjige, poređane na tri nivoa, u bojama srpske zastave: crvene, plave, bele.
Šta ja da radim sa mojim braon i požutelim, ofucanim knjigama? Uopšte nisu dekorativne, ali mogu poslužiti - kad se poređaju - da sakriju šteker ili fleku na zidu.

Digla sam ruke od knjiga, čak i kad su nove i lepo izgledaju i mirišu. Kupila sam Nuke čitač, i u njega stalno ubacujem nova elektronska izdanja. No, i on je već pretrpan, Bojim se da to o meni govori svašta, i da sam odavno zrela za psihijatra.

Inače, dajem šansu svim knjigama ukoliko brzo uspeju da me zainteresuju. Ako su mi dosadne i bledunjave i nakon desete strane, ostavljam. Nekima sam davala fore i do pedesete, ali sada više nemam toliko vremena. Život je prekratak za čitanje svega i svačega.

- - - - - - - - - -

Ali Knuta i Tomasa nikada ne bih izbacila sa police. Ni Šekspira u kožnom povezu (zato što lepo ide uz moju kožnu fotelju :lol:).

Objasnicu ti ja kako se to radi, ali tek mi je juce stigao "sifonjer" pa cu uslikam za koji dan.
I ja sam rigorozna sto se bacanja knjiga tice. Nasa Rada o sistematiziciji moze i roman da pise:D
Moj novi " shifonjer" nema staklo pa se knjige i ne vide, umesto stakla samo ogledala ( staklo bilo mnogo skupo, a volim
da se gledam u ogledalima:D), ali je dubok, debele one ploce od drveta pa moze da se redja i u tri reda.

Imam i ja knjige koje iznad svega volim i nikada ih ne bih izbacila, ali imam i ja knjige koje vec imam i na tom el.citacu tako da ce ove
od artije videti ulicu.
 
dvornikovićevu "Karakterologiju Jugoslovena". To je knjiga koju je napisao izvesni Vladimir Dvorniković, jugoslovenski orjentiran Hrvat, koji kroz antropološku i kulturnu analizu pokušava da da neki osnov jugoslovenskoj ideji. Čitam ju zadnjih mesec dana, obično preko vikenda. ima hiljadu i nešto strana pa se razvuklo vreme čitanja
Прелиставао сам раније ту књигу, сасвим површно јер сам мислио да јој се касније вратим, па нисам. Мислио сам да је он Србин из Хрватске, али није важно, одушевио сам се што у његовом раду истакнуто место има антрополошка компонента као карактеристика јединке и групе. Нарочито ми је мило што на врху стоји динарски расни тип, а овај је најзаступљенији баш код Срба, додуше овај тип је заступљенији у западним деловима бивше државе. По антрополошком испитивању људи целога света, динарски расни тип има највећи капацитет лобање (како то износи Дворниковић), тј. највећу запремину мозга, а најзаступљенији је баш у србском народу. У односу на неке групације, углавном ван Европе, запремина мозга Срба је већа чак за једну трећину (он податке прецизно даје у бројкама). Ето, имамо разлог да будемо поносни, а не да нам Швабе подмећу како смо глуп народ, да смо при дну некакве листе!
Роберте, свиђа ми се што си националист, како сам кажеш, али ја у то сумњам јер онда не би писао латиницом. Како то, јако волиш свој народ, србски, а пишеш латиницом!? То је неспојиво.
 
Borka, iako imam tek polovinu tvoje količine knjiga, takođe "odbacujem elitističko uverenje o neophodnoj količini vidljivih knjiga koje govore o intelektualnoj moći njihovog vlasnika, a nisam ni snob koji ukrašava ambijent lepo ukoričenim knjigama". Moje ponašanje kad je kupovina knjiga u pitanju pre je slika intelektualne nemoći da utičem na svoju zavisnost. :dash: Nije mi važno da l' su korice lepe ili ne, bitno je samo da trpam, trpam i trpam... A odavno već nemam ni gde. :( Dok sav normalan svet čisti svoj prostor od grinja, ja sam još uvek u XIX veku, nema veze što patim od alergijskog rinitisa... Boles'... :dash:

- - - - - - - - - -

Роберте, свиђа ми се што си националист, како сам кажеш, али ја у то сумњам јер онда не би писао латиницом. Како то, јако волиш свој народ, србски, а пишеш латиницом!? То је неспојиво.

Aman, Nautiluse, kako li te žena trpi tako džangrizavog? :malav:
 
Imam barem duplo više knjiga od Rajeline prijateljice.:zplez:
Kada sam se, pre devet godina, selila u drugi stan i pakovala knjige u 103 kutije :mrgreen:, htela sam da budem sistematična, pa sam krenula da ih brojim. Stigla do 3000, i odustala. Od tada sam - što kupila, što dobila, što nasledila - poprilično knjiga, i više nemam predstavu koliko ih imam. Stoje na policama (zastakljenim i nezastakljenim, na ormanima), u gomilama na patosu ...

Preporuka (dečja knjiga, ali dobra):

1.Prednja_korica.3c351e2f-8cbe-4853-8adb-e295c29156fe.jpg



Muka mi je jer više ne mogu, u toj gomiletini, da pronađem nijedan primerak, npr, "Malog princa" (a imam ih četiri).
Čekaj malo, zar sa tolikim knjigama nisi napravila neku vrstu katalogizacije?
Meni su knjige složene po azbučnom redu (gledam prezimena autora), a imam poseban odeljak za stručnu literaturu.
Baš sam malopre preselila sve svoje knjige kod prijatelja (iseljavam se, a nemam gde da se uselim, pa raspoređujem stvari kod prijatelja :) ) - i drugarica koja je to sve prevozila kombićem me je veooooma čudno pogledala kad je došla i kad sam joj rekla: "E, vidiš, ova i ova gomila su ti A, B su ti ove tri, V gomile stoje ovde..."

Naravno da joj se živo ****** za moje azbučnoredne gomile, uzimala je i trpala popunjavajući rupe u prostoru.

Posle unosimo knjige kod tog mog prijatelja, i u jednom trenu je ona ispred mene u sobi kod njega i kaže: "Tako da, ovde A, a tamo B".
Ja se primim i sva srećna viknem: "Jel to on slaže po azbučnom redu?" - i zapljusne me salva smeha iz sobe.
"Ma da, baš je još neko nenormalan kao ti", kaže drugar.

:mrgreen:

Nekoliko dana sortirala sam (vrlo obazrivo, puna sentimentalnosti) i skupila nekih pedesetak, mada sam mogla da napabirčim barem još toliko ali su mi se, bojom korica, lepo uklapale uz nameštaj :mrgreen:. Sačekala sam mrak i tek onda ih iznela iz kuće i ostavila pored kontejnera. Računam: nekome će poslužiti; danas ima puno pismenih i obrazvanih klošara koji vole da čitaju.
U kući se, činilo mi se, lakše disalo. Odjednom sam imala čitavu policu samo za moje kič-suvenire. :D
Ali ... Posle nepunih nedelju dana opazim novu gomilu knjiga na patosu. Pogledam: skoro sve duplikati literature koju već imam, samo novija, očuvanija izdanja, i to duplikati knjiga koje mi nisu potrebne. Dok sam se iščuđavala, sin uđe u sobu i saopšti mi: "Mama, jutros sam ih našao na ulici, uredno složene pored kontejnera, u kutiji. Bilo mi žao knjiga, pa sam ih doneo..."
Kad je moj deda oboleo od demencije, ujak i ujna su iz njegovog sobička pobacali sve knjige (čitaj: izneli komplet biblioteku s mnogo retkih knjiga napolje kod kontejnera)
Kad sam saznala, samo sam se sručila na stolicu i plakala sam pola sata ko rodna godina.

Pobesnela sam: zar sam tako vaspitala svoje dete, da skuplja tuđe, odbačene knjige?!
To nije stvar vaspitanja - mene niko nije vaspitao da to radim, pa sam to radila :)


Inače, dajem šansu svim knjigama ukoliko brzo uspeju da me zainteresuju. Ako su mi dosadne i bledunjave i nakon desete strane, ostavljam. Nekima sam davala fore i do pedesete, ali sada više nemam toliko vremena. Život je prekratak za čitanje svega i svačega.
Ovde se slažemo.
 
Poslednja izmena:
Прелиставао сам раније ту књигу, сасвим површно јер сам мислио да јој се касније вратим, па нисам. Мислио сам да је он Србин из Хрватске, али није важно, одушевио сам се што у његовом раду истакнуто место има антрополошка компонента као карактеристика јединке и групе. Нарочито ми је мило што на врху стоји динарски расни тип, а овај је најзаступљенији баш код Срба, додуше овај тип је заступљенији у западним деловима бивше државе. По антрополошком испитивању људи целога света, динарски расни тип има највећи капацитет лобање (како то износи Дворниковић), тј. највећу запремину мозга, а најзаступљенији је баш у србском народу. У односу на неке групације, углавном ван Европе, запремина мозга Срба је већа чак за једну трећину (он податке прецизно даје у бројкама). Ето, имамо разлог да будемо поносни, а не да нам Швабе подмећу како смо глуп народ, да смо при дну некакве листе!
Роберте, свиђа ми се што си националист, како сам кажеш, али ја у то сумњам јер онда не би писао латиницом. Како то, јако волиш свој народ, србски, а пишеш латиницом!? То је неспојиво.

Nekad sam se i ja zanosio antropološkim tipovima, dinarizmom itd. No danas više vidim pokušaj osnaživanja jugoslovnske ideje i stvaranja jedne nacije isticanjem zajedničke kulture i porekla u uslovima međusobne suprotstavljenosti . Da nije bilo Drugog svetskog rata bog zna što bi se desilo, mada je Jugoslavija bila pred raspadom i nezavisno od toga, stvaranjem Banovine Hrvatske. Dvorniković se oslonio na Cvijića, kao što se ovaj oslonio na Vuka i mada iza njihovih stavova stoje činjenice, a jedna od njih je i zajedničko ili blisko poreklo stanovništva, činjenica je i da u trenutku stvaranja Jugoslavije, sa oslabljenom Srbijom i bez prirodnog saveznika kao što je Rusija nije imala šanse da opstane.
Latinica je deo mog kulturnog imperjalizma. Bitan je jezik kojim se piše, a to je srpski (neka polupismena moja verzija:mrgreen:)
 
Наравно да има. Али не толико избор сам по себи, јер је условљен различитим мотивима, колико однос према прочитаном.
Па тако има оних који тенденциозно читају само оно што слови за велику књижевност - било да желе да импресионирају друге, не желе да ризикују ходајући по неутабаним стазама, не желе да губе време на нешто што други сматрају мање вредним... - и притом прозивају оне који, или имају више храбрости од њих да и сами процене вреди ли нешто или не, или просто не знају за боље, и оних који нису у стању да разумеју много од велике књижевности, али су врло спремни да је оквалификују као прецењену, извикану, да писце који су ван њиховог домета називају досадним, а то што су неки други у стању да их читају називају помодарством... и све то док преко сваке мере величају петпарачке приче у којима уживају. Једном речју: Има свакаквих. :)
И како онда да све то не говори о њиховим ауторима?

Iskreno, i ja sam imao faze, čak i kad sam odrastao kad sam sumnjao u svoj ukus. Sa druge strane, ljude koji u drugima pokušavaju da stvore samoprezir ne treba uzimati ozbiljno. Postoji razlika između "meni se knjiga ne sviđa" i "knjiga je loša", između subjektivnog viđenja i apsolutnog autoriteta koji presuđuje šta je loše a šta nije. Ljudi se vežu za taj sud i onda počinju sami sebi da sude, bez rezerve koliko je ustvari kritičar u pravu. (ili, verovatno, u krivu)
Društvo je dovoljno veliko da ponudi različita druženja i kontakte, pa kao i u svakoj vezi, ne treba ostajati dugo sa onima koji ti kvare život.
 

Ово је нешто најбоље што сам прочитао у последње време. Пази, тотално је јестива и исто толико хот. Па још волуминизирана. Немам речи.

Иначе, ја имам малу библиотеку, али оно, праву српско-руску и староевропску, са елементима античких трагедија.

Ја некако контам да је све што се паметно имало за рећи речено већ одавно, а да је ово време рециклаже у свему, па тако и у књижевности.
То, наравно не значи да не волим да прочитам и неко ново име, али само на препоруку неког од поверења, јер немам живаца да сам истражујем.
 
Нарочито ми је мило што на врху стоји динарски расни тип, а овај је најзаступљенији баш код Срба, додуше овај тип је заступљенији у западним деловима бивше државе. По антрополошком испитивању људи целога света, динарски расни тип има највећи капацитет лобање (како то износи Дворниковић), тј. највећу запремину мозга, а најзаступљенији је баш у србском народу..
Ја сам динароид:D. Да је ово истраживање тачно, схватио сам када сам дошао у избеглиштво као дете од десетак година, и када сам био принуђен да родитељима мојих другара објашњавам стање у Крајини, где се она налази и ко је кога напао. Мало сам им причао и о 1941, Јасеновцу итд, али ме је један онда упитао, јесам ли ја Хрват? Морам признати да ме је питање збунило, па ни сам више нисам знао шта сам.:hahaha:

Шалу на страну, иако модерна наука одбацује те антрополошке методе, барем у домену друштвених наука, мени је као студенту правног факултета одавно за око запала теорија италијанског криминолога Ломброзо-а, који је српровео истраживање на затвореницима у Торину. Наишао је на одређене физичке карактеристике које су се понављале код извршилаца одређених кривичних дела. Одлике злочинаца у глобалу биле су претеран број младежа, косматост, већи број прстију, шпицаст нос, карактеристичан облик шаке итд. Наравно да и гомила социјалних фактора утиче на формирање злочинца, али не би се ја ни са Ломброзом зајебавао.:D
 

Back
Top