Nazvala sam ga.
Nakon sto tisuća sredjoškolskih čeznutljivih pogleda, nakon inkognito praćenja po hodniku za vrijeme odmora, nakon crvenih obraza zbog običnog mimoilaženja...
Ne, nisam bila hrabra.
Bilo mi je dosta psihičke torture prouzrokovane obožavanjem na daljinu.
To je ono kada se osjećaš dovoljno izmaltretirano da ti je skoro svejedno kako će nešto proći, samo da prođe i da prestane, pa makar se i ne odigralo u tvoju korist.
A onda uzmeš slušalicu i više ti nije svejedno.
Da napomenem, prije tog poziva i prije nego sam ga pozvala da izađe sa mnom, on i ja nikada prije nismo razgovarali
Bilo je davno, a još sam i potisnula tu traumu, no ovako nekako je išlo, vrlo iskreno:
"Dobra večer."ja
"Večer"njegova mama
"Okruglica pri telefonu. Oprostite što tako kasno zovem, ali je li taj i taj kod kuće?"ja
"Je, evo, sad ću ti ga dati"mama
"Halo"on
"Bog"ja
"Okruglica pri telefonu"opet ja
"Dobro. Što je bilo?"on
"Ma ništa nije bilo, samo... malo mi je neugodno ovo pitati, ali- bi li htio izaći sa mnom?"ja
Mali muk. Mislim da je bio u šoku.
"Jako sam polaskan, ali imam curu.Prohodali smo prije dva dana."on
I srušio se svijet, knedlica u grlu, oči pune suza, drhtaj u glasu, ali izustim još:
"U redu... ovaj, meni je trebalo puno hrabrosti da ovo napravim, pa te molim da o tome ne pričaš dalje"ja
"Neću, ne brini"on
"Laku noć"ja
"Laku noć" on.
Nije mi ta noć bila laka
Drugi put sam prva pokazala zainteresiranost na fakultetu.
Vrlo staromodno i po mom mišljenju intrigantno, ljubavnim pismom.
S povratnom adresom. Bilo je naznačeno da adresa nije moja, ali da će pismo biti uručeno meni.
Dobila sam odgovor
urmašice,bakljave
jer ne znaju sta oce
