Put do povijesnog čina da cijeli svijet prizna Hrvatsku, bio je i dug i kratak. Dug, jer je trajao punih devet stoljeća; kratak, ako se prisjetimo što smo imali prije nepune dvije godine, kazao je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman 24. svibnja 1992. godine pred brojnim mnoštvom na Trgu bana Jelačića u Zagrebu nakon povratka iz New Yorka gdje je boravio u povodu službenog primanja Republike Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda.
Priča o ponovnoj uspostavi hrvatske države i o njezinu izlasku na međunarodnu pozornicu nakon gotovo jednog tisućljeća ujedno je i govor o hrvatskom političaru, povjesničaru i državniku dr. Franji Tuđmanu. Svojim djelovanjem u zadnjih deset godina obilježio je jedno razdoblje u nacionalnoj povijesti koje će budući povjesničari označiti kao - Tuđmanovu eru. Ona je počela na tribini Društva književnika Hrvatske 28. veljače 1989. godine, kada je kao tadašnji disident održao svoj prvi javni govor u svezi s položajem Hrvatske u bivšoj Jugoslaviji. Prije toga govora je više od dvadeset godina bio u političkoj izolaciji. Tijekom tog razdoblja tadašnje komunističke vlasti su ga dva puta poslale u zatvor.
Prvi put 1972. godine nakon sloma »Hrvatskog proljeća« osuđen je sa skupinom hrvatskih domoljuba (među kojima je bio i Bruno Bušić) najprije na dvije godine zatvora da bi zatim Vrhovni sud kaznu smanjio na vrijeme provedeno u istražnom pritvoru u kojem je bio deset mjeseci. Kada se danas čitaju dijelovi te presude iz njih je dijelom moguće iščitati i Tuđmanov politički program. Tako je, između ostalog, proglašen krivim jer je na jednom skupu kazao da je Matica hrvatska povijesnom nužnošću predodređena da očuva hrvatski narod od odnarođivanja koje mu prijeti u SFRJ, da reafirmira hrvatsku naciju i brani ju od ekonomskog izrabljivanja i diskriminacije.
U svezi s tim suđenjem dr. Tuđman je u intervjuu Poletu u studenom 1989. godine kazao: »U obračunu 1972. godine trebao sam biti najviše kažnjen. Od mene i još dvojice stvorena je grupa kojoj je trebalo biti suđeno za špijunažu, tako da sam trebao dobiti dvanaest do petnaest godina, a možda i više. No, zato nisu imali nikakve podloge, i kad je Krleža to vidio, usudio se otići do Josipa Broza, a budući da je Tito za moje sukobe (s velikosrbima, op.a.) znao još u Beogradu, poručio je: 'Tuđmanu ne pakovati'«.
Nakon Titove smrti 1980. komunistički režim ponovno je pokrenuo sudske procese protiv hrvatskih nacionalista. Dakako da se među optuženima našao i dr. Tuđman. Osuđen je na dvije godine i šest mjeseci zatvora zbog intervjua koje je dao stranim novinarima. Na sudu je proglašen krivim jer je, između ostalog, kazao da bi vodeći ljudi kod Hrvata i Srba trebali prestati s međusobnim optužbama te sjesti za stol i pokušati iznaći političko rješenje. Suđeno mu je i zbog izjave da se manipulira brojem žrtava rata posebice u ustaškom logoru Jasenovac. Naime, dr. Tuđman je još tada tvrdio da se od Jasenovca pravi mit tvrdnjama kako je u tom logoru stradalo čak 600 tisuća osoba (čime se broj žrtava udeseterostručava). Osim zatvorske, uslijedila je i kazna zabrane javnog istupanja u trajanju od pet godina.
Upravo zbog spomenute zabrane javnog istupanja, Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu je u prvoj polovici 1989. godine bilo pokrenulo i prekršajni postupak protiv dr. Tuđmana nakon istupa u Društvu književnika Hrvatske.
Valja podsjetiti da je to razdoblje tzv. hrvatske šutnje kada je tadašnje hrvatsko komunističko rukovodstvo kukavički, šutnjom, reagiralo na uspon Miloševića u Srbiji koji je najavio realizaciju velikosrpskog programa u kojem ni »oružane bitke nisu isključene«.
U lipnju 1989. dr. Tuđman na nejavnom mjestu osniva HDZ. Broj članova je rastao, HDZ je uspostavio dobre odnose s iseljeništvom, unatoč optužbama tadašnjeg SKH da se radi o stranci »opasnih namjera«. Većina hrvatskih građana je iza programskih slogana »Budimo svoji na svome« i »Odlučimo sami o sudbini Hrvatske« prepoznala program obnove hrvatske države. Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj u travnju 1990. Tuđmanov je HDZ dobio plebiscitarnu potporu hrvatskog naroda.
Za predsjednika Predsjedništva većinom u Saboru izabran je dr. Franjo Tuđman. (I na predsjedničkim izborima 1992. i 1997. godine dr. Tuđman je oba puta pobijedio svoje protukandidate već u prvom krugu.) Prvi višestranački Sabor ustoličen je 30. svibnja 1990. Nakon pristupnoga govora, kako čitamo u novinskim kronikama, točno u 17 sati i 19 minuta pred Sabor je, nakon što je iznesena banska zastava, izašlo novo hrvatsko čelništvo predvođeno dr. Tuđmanom. Uz ovacije prisutnih i skandiranje »Franjo, Franjo« i »Hrvatska, Hrvatska«, novo čelništvo praćeno zastupnicima i konjanicima u tradicionalnim odorama spustilo na Trg Republike. Svuda gdje su prolazili vijorile su se zastave s povijesnim hrvatskim grbom. Na prepunom Trgu, dr. Tuđman je, u prisutnosti kardinala Kuharića, kazao: »Ostvarili smo jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, ostvarili smo jedinstvo svih hrvatskih staleža i svih hrvatskih naraštaja. Uskrisili smo potištenu i povrijeđenu nacionalnu svijest, probudili ponos i nadu hrvatskih ljudi i svih građana Hrvatske«. Jedna od anketiranih građanki je tim povodom izjavila: »Konačno se lijepo osjećam u svojoj domovini«.
Nakon tih dana, već potkraj ljeta 1990., počinje jedno od najtežih ali i najslavnijih razdoblja hrvatske povijesti. Srpska manjina u Hrvatskoj poticana od velikosrpskih krugova iz Beograda blokira prometnice, a kasnije i nasilno preuzima vlast u pojedinim područjima. Radi se na rušenju demokratski izabrane hrvatske vlasti. Logističku potporu im daje tadašnja Jugoslavenska narodna armija koja je još u travnju između dva kruga izbora Hrvatskoj oduzela oružje Teritorijalne obrane. Tim oružjem su poslije naoružavani pobunjeni Srbi koji su oformili paravojne postrojbe i paradržavne oblike vlasti na dijelu države. Već tada se vidjelo da je zemlja u smrtnoj opasnosti, da su u tijeku pripreme za brutalnu agresiju, i da će samo od njezine izdržljivosti i mudrosti njezina vodstva ovisiti hoće li opstati na zemljopisnoj karti kao - zasebna država. Procjene analitičara na Zapadu govorile su kako će se Hrvatska, kad definitivni srpski napad otpočne, braniti najviše nekoliko tjedana i da će biti poražena.
Međutim, suprotno takvim očekivanjima, obranom Hrvatske u Domovinskom ratu, vojnim pobjedama u »Bljesku« i »Oluji« te reintegracijom istočne Slavonije, vraćeno je dostojanstvo hrvatskom narodu. Dr. Tuđman će tako ostati zapamćen kao hrvatski vođa kojem je uspjelo obnoviti državu, pobijediti u ratu te uspostaviti hrvatske granice na Dunavu i u Boki kotorskoj. Eliminacijom srpske paradržave konačno je nakon gotovo pet stoljeća spojena sjeverna i južna Hrvatska. Time su stvoreni potpuno novi geopolitički odnosi u ovom dijelu Europe.
Franjo Tuđman rođen je u Velikom Trgovišču 1922. godine. Sudionik je antifašističkog rata od 1941. godine kada se priključio partizanima. Poslije rata završio je Višu vojnu akademiju. Do 1961. radio je pri Generalštabu JNA u Beogradu. Nakon toga napušta vojnu službu i vraća se u Zagreb gdje postaje direktorom Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (1961.-1967.). Kraće vrijeme je i profesorom na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Objavio je više djela iz ratne vještine i nacionalne povijesti. U međunarodnim je odnosima dr. Tuđman zastupao stajalište o potrebi izlaska malih naroda na političku scenu. Na takav način se ponašao i kao hrvatski predsjednik, nikad ne pristajući na diktate iz međunarodnih središta moći ako su oni, po njegovoj prosudbi, bili usmjereni protiv interesa hrvatskog naroda. Zbog takva političkog stava stekao je, posebice na Zapadu, i brojne osporavatelje i to uglavnom među onim krugovima koji su malim državama i narodima namijenili sustav tzv. ograničenog suvereniteta.
Tijekom svog državničkog djelovanja predsjednik Tuđman susreo se s većinom vodećih političkih ličnosti ovog vremena. Posebno je bliske odnose dr. Tuđman je ostvario s papom Ivanom Pavlom II. Vjerojatno i nije bilo slučajno da je svoj zadnji međunarodni kontakt imao s Papom u Vatikanu koji, unatoč upozorenjima liječnika, ipak nije htio propustiti.Boreći se kako u politici tako i u privatnom životu do kraja, njegovi istomišljenici, ali i oni koji se s njim nisu slagali, složit će se u jednom: Odlaskom hrvatskog predsjednika otišla je osoba koja je u okviru demokratskih institucija, ne samo dominirala hrvatskom politikom kroz zadnje desetljeće dvadesetog stoljeća, nego je i presudno utjecala na stvaranje novih međunarodnih odnosa u ovom dijelu svijeta. Tijekom tog burnog vremena Hrvatska je pod njegovim vodstvom od, za mnoge tek zemljovidnog pojma kojem su proricali brzu propast, postala, unatoč svim osporavanjima, stabilan i respektabilan čimbenik na međunarodnoj pozornici.
