Mother/father issues

OcitiMazohista

Ističe se
Banovan
Poruka
2.531
Mogu li se rešiti ti problemi sa roditeljskom figurom u životu?
Naravno tema je opširna i može da uključuje različite konflikte i poremećaje
i zavisi na kojoj je realciji kog je pola dete a kog roditelj, ali glavna karakteristika
problema je konflikt sa roditeljskom figurom koji utiče na život osobe?
Konflikt se ogleda ili u vidu predominantne figure čija očekivanja dete pokušava da postigne, što naravno nikada ne uspeva i uvek se oseća kao promašaj
jer nikda ne dobije tu pohvalu za kojom žudi ILI odsustvo autoriteta i poštovanja prema roditeljskoj figuri koje vodi u odsustvo smernica u životu, pogubljenost, pad
samopoštovanja i smopouzdanja, što vodi u opšti konflikt?
Postoje li normalni roditeljsko-detenji odnosi i gde je mera?
Raspalite.
 
pa cini mi se da mogu postati bolji, mirniji, stabilniji... ali ne moraju. pa ni te ok ne treba idealizovati. imala sam okrsaje s roditeljima pre svega s mamom do neke sredine 20tih cini mi se, posle je postalo mirnije. a i oni su se pre vise svadjali pa su se s godinama smirili
 
Poslednja izmena:
Mogu li se rešiti ti problemi sa roditeljskom figurom u životu?
Naravno tema je opširna i može da uključuje različite konflikte i poremećaje
i zavisi na kojoj je realciji kog je pola dete a kog roditelj, ali glavna karakteristika
problema je konflikt sa roditeljskom figurom koji utiče na život osobe?
Konflikt se ogleda ili u vidu predominantne figure čija očekivanja dete pokušava da postigne, što naravno nikada ne uspeva i uvek se oseća kao promašaj
jer nikda ne dobije tu pohvalu za kojom žudi ILI odsustvo autoriteta i poštovanja prema roditeljskoj figuri koje vodi u odsustvo smernica u životu, pogubljenost, pad
samopoštovanja i smopouzdanja, što vodi u opšti konflikt?
Postoje li normalni roditeljsko-detenji odnosi i gde je mera?
Raspalite.

Piši propalo.
Što brže i lakše ih odyebeš to bolje za tebe. Kulturno, bez ruznih reci i scena ( ako je moguce ) i sto dalje.
 
Mama i tata su bog i batina deci. Dete cini sve da zadovolji mamu i tatu, a ako je dobro oni mu daju ljubav, ako nije, oni ga grde. Dete skapira onda, "aha, grde me, ne vole me, ne trebam to da radim, vec ovo da bi me voleli".
Slusao sam nedavno malo o vaspitanju, i kazu da je to, ispravite me ako gresim, nemacki (ili ciji vec, nisam siguran, no nije ni bitno) sistem, gde sa deteom hladno, bez pokazivanja emocija.

"Uvek mozes bolje, to nije dovoljno dobro, to nije dobro". U praksi to treba da forsira dete "nisam dovoljno dobar, ne vole me, moram vise da se trudim da me zavole, da im pokazem da vredim".
I takva jedinka postane poslusna, vredna, ali ostane urezano negde u glavi "nisam dovoljno dobar, ne vole me" i to se ponavlja kroz ceo zivot i koci.

A onda to nisko samopouzdanje, osecaj manje vrednosti zna debelo da koci i da pravi probleme.

Ne kazu dzaba psiholozi "pricajte mi o vasem detinjstvu" jer te prve godine nas formiraju kao osobe.
Kako ispraviti i da li mozemo razbiti te obrasce koji su nam svesno ili nesvesno usadjeni, ne znam.

A i deca poprimaju ono sto vide od roditelja, ako mama tuce tatu, ili tata mamu, dete to poprimi kao dobro, normalno. Jos ako ima zlostavljanja u porodici, pa se dete positoveti sa jednim roditeljem, moze se desiti da oseca da preslikava svoje traume iz detinjstva na buduce partnere.
Naravno, izuzetaka ima.
 
Ima jedna stara izreka koja kaže da dobar roditelj daje djetetu krila i korijenje, krila da može da poleti kada dođe vrijeme, a korijenje da uvijek zna gdje mu je dom.
Na žalost, mnogi roditelji, umjesto krila, daju svom djetetu obrezana krila, zbog kojih kasnije mora da se bori sam sa sobom i svojim kompleksima, što je vrlo teška misija, ponekad i nemoguća. Sve kreće iz roditeljskog doma.
Svaki roditelj mora prvenstveno shvatiti da je dijete biće za sebe, a ne njegova kopija koja će dovršiti ono što on sam nije uspio...dati mu smjernice, ali mu dozvoliti i da griješi, da pada i uzdiže se, jer jedino tako može samostalno krenuti u život.
 
Verujem da postoje, iako ja obilujem ovim problemima, što daddy, što mommy :mrgreen: moji (majka, pre svega) su uvek bili u fazonu "u grob ćeš da nas oteraš, šta smo mi doživeli, spustila si mi poklopac na sanduk" :lol::confused:
što je na mene uticalo i dobro i loše. Nekako mislim da ne bih bila toliko uporna da su mi roditelji od onih "samo neka si mi živa i zdrava"
To je jasno, da stabilna porodica predstavlja osnovu za dalji razvoj ličnosti i odnos osobe sa drugima. Pitanje je-može li se od toga pobeći, tj.može li se nekako ispraviti.
 
Ma sve i zavisi upravo od toga, to su fakti. Mnogi roditelji ne kapiraju koliko odredjuju životni put svojoj deci, i nekad je jako zanimljiv taj nedostatak samosvesti. Zanimljivo je recimo kako roditelji overenih narkosa često optužuju društvo i državu za ono što se desilo njihovoj deci, kao i samu decu, a retko potraže uzrok u sebi samima. Mada su to ekstremni primeri, na nekom običnijem, svakodnevnom nivou, roditelji takodje često nemaju tu samosvest, i ne razumeju da ogroman udeo onoga u šta se pretvore njihova deca odredjuje njihova uloga. Na običnim nivoima je to dosta zanimljivije.

Tako roditelji koji previše kritikuju, i misle da će neprekidnom kritikom i traženjem perfekcije stvoriti nužno uspešnu decu - na kraju dobiju servilne robove bez svog ja, koji će deo život patiti od manjka samopouzdanja i tražiti ljude, kako u poslu tako i u ljubavi, kojima će morati da se dokazuju iznova i iznova, jer osećaju da nikad nisu dovoljno dobri, i koji će zapravo retko ostvariti neke vrhove upravo zbog manjka samopouzdanja i nemogućnosti da se suprostave autoritetu.

Isto tako roditelji koji prezaštitnički tretiraju svoju decu kasnije od njih naprave slabe i krhke osobe, potpuno nesposobne i emocionalno nepripremljene za život koji ih čeka (sem ako nekako ne očvrsnu nezavisno od roditeljskog faktora).

Isto tako, roditelji koji svoju decu od malena uče vaspitanju, pravilnom ponašanju, drugarstvu, tome da su ljudi vredni nekog preteranog poštovanja i da treba pomagati drugima, - i ne videći, prave katastrofalnu grešku. Takva deca obično odrastu u isuviše naivne i opet servilne individue, koje ne vide svet kakav jeste i koje ne shvataju da sami sebi ipak treba da budu na prvom mestu, nego se trude da drugima pomažu, budu na usluzi, sve očekujući zahvalnost i verujući u pozitivan ishod toga. Stalno su na usluzi, neko ih pozove u pola noći oni trče, nikad ne povisuju ton, ne znaju da se izbore za sebe i pored očiglednih nepravdi ili da jednostavno prekinu nekorektan odnos, jer eto - tako su naučeni, to im je usadjeno...

Takodje, i oni koji svoju decu puste da uvek rade šta hoće, ne ograničavaju ih, od njih naprave debile kasnije, koji ne mogu da shvate da se svet ne vrti oko njih, i ne mogu da podnesu nedostatak nečije pažnje. Ovakvi su i vrlo slabe ličnosti, takodje jako povodljivi itd.

Ja sam generalno primetio da jako dobro prodju one osobe kod kojih su prisutna oba roditelja, obrazovana, emocionalno stabilna, koja usadjuju veliko samopouzdanje u svoje dete, ako nešto i pogreši ne kritikuju ga nego ga usmeravaju da samo pronadje način da to ispravi i reši problem, podstiču ga na visoke ciljeve ali ne po cenu uništenja ličnosti i slično. Takodje uče dete samostalnosti od malih nogu, da uvek ima svoje ja, da ne popušta drugima, da realno i pravilno sagledava život, dakle da shvati da se ne vrti sve oko njega i da svet nije poligon za ispunjavanje njegovih želja, ali i da ljudi nisu ne znam kako dobri, da pazi na sebe i ne bude nečiji sluga i otirač i slično. Uz veliku dozu ambicije ovakva deca često imaju i mir, i jako dobro prodju u životu, a ja lično poznajem nekoliko ovakvih primera.

S druge strane, dešava se i da deca koja su morala da se bore u tom nekom ranom periodu, ili im je nešto nedostajalo, često kasnije uspeju u životu, imaju ogromnu motivaciju itd. To je takodje često slučaj, s tim što to nisu mirne, normalne i uravnotežene osobe.
 
Poslednja izmena:
..."S druge strane, dešava se i da deca koja su morala da se bore u tom nekom ranom periodu, ili im je nešto nedostajalo, često kasnije uspeju u životu, imaju ogromnu motivaciju itd. To je takodje često slučaj, s tim što to nisu mirne, normalne i uravnotežene osobe"...
...ili jednostavno sagoru od silnih napora...
 
Kako god roditelj da se postavi prema detetu, uvek postoje greške.
Čak i kad je sve u porodici idealno, greška je u idealnosti.

Ovo nije tačno. Ne postoje idealne porodice, postoje porodice koje bolje ili lošije funkcionišu. A greške uvek postoje, ali je stvar upravo u tome koje su prirode te greške. Nije isto kad roditelj na nekom sitnom planu pogreši, ili kad sa druge strane pusti dete da radi šta hoće i nabedi ga da se svet vrti oko njega, pa kad ono ode u taj isti svet i shvati da ipak ne može da radi šta hoće i da nije centar sveta, dodje do problema, koji mnogima obeleži i čitav život.To nisu iste stvari, prvi i drugi slučaj. Sitna greška, i krupna greška u vaspitavanju i podizanju.

Ili recimo ako je majka dominanta nad ocem, ili dominantna uopšte- pa muško dete usvoji taj primer, ono često postaje papučar i otirač u budućnosti. A takve majke kasnije nastavljaju svoju priču, i takvo muško dete gubi u muško-ženskim odnosima, jer mu eto mama ne da da bude stavljen pod tudju 'kontrolu'. Ovo sam hiljadu puta video, ali hiljadu puta. I uvek mi je smešno kad neko iz okoline te familije pita tog dečka što mu ne ide u ljubavi, a svi mu poznaju majku i njenu ličnost i karakter. To ne može da bude uravnotežena, zdrava ličnost, prosto to nije normalno. A ima još hiljadu takvih primera na raznim stranama, recimo roditelj (obično majka) prezaštitnički tretira dete, ne pušta ga nigde da se ne ozledi, sve radi oko njega, i onda dete zaostaje za svojim vršnjacima koji su već ušli u neke životne priče itd.Ne postoje idealne porodice, ali svakako da postoje zdrave porodične sredine, neograničene nekim glupostima, koje dete pripremaju za život kakav jeste spremajući ga da bude pobednik i ima unutarnji mir. Siromaštvo isto dosta utiče, kao i zatucanost i nedostatak obrazovanja kod roditelja. Kad je neko siromašan, često ne želi da mu dete koje voli prodje kroz isti tretman, pa ga podredi potpuno školi i ostvarivanju. Takvi ljudi često i uspeju, često i ludački uspeju - ali nemaju unutarnji mir, nisu srećni, duhovno uravnoteženi. Roditelji koji samo kritikuju često spadaju u ovu grupu, bolesno ambiciozni, a neostvareni. Pa to prenesu na dete, i unakaze ga psihički.

Da ne pričamo o zlostavljanju, alkoholičarima-očevima, ludim majkama i ostalim čudima. Iz toga niko ne izadje normalan. Prosto kad se nadješ u društvu, moguće je analizom razlučiti osobe sa normalnim porodičnim i inim odnosima, i one druge, koji su uvek na neki način u ekstremu, u neuravnoteženosti, sa koje god strane posmatrano.
 
Mogu li se rešiti ti problemi sa roditeljskom figurom u životu?
...
Konflikt se ogleda ili u vidu predominantne figure čija očekivanja dete pokušava da postigne, što naravno nikada ne uspeva i uvek se oseća kao promašaj
jer nikda ne dobije tu pohvalu za kojom žudi ILI odsustvo autoriteta i poštovanja prema roditeljskoj figuri koje vodi u odsustvo smernica u životu, pogubljenost, pad
samopoštovanja i smopouzdanja, što vodi u opšti konflikt?


Postoje li normalni roditeljsko-detenji odnosi i gde je mera?

Postoji relativno normalan odnos koji se ogleda, grubo rečeno, u svemu suprotnom od boldiranog.
Rekla bih da "problem sa roditeljskom figurom u životu" ima benigni prizvuk samo u najranijoj mladosti - kao tinejdžerski problem ili problem neformiranih osoba. Rešava se tako što osoba odraste ili se usaglasi sa sobom. Međutim, problem može da ostane i nerešiv, i tad se gubi ta benigna tinejdžerska konotacija, a kao rezultat ima permanentno nedozrelu i neusaglašenu ličnost.
 
Kako god roditelj da se postavi prema detetu, uvek postoje greške.
Čak i kad je sve u porodici idealno, greška je u idealnosti.
..svako mora da proživi sopstveni život i tu ne pomažu u potpunosti recepti naših roditelja jer se okolnosti stalno menjaju...
...u životu ima dosta faktora koji utiču na život jedne jedinke i ne mogu se sve situacije predvideti...
 
Mogu li se rešiti ti problemi sa roditeljskom figurom u životu?
Naravno tema je opširna i može da uključuje različite konflikte i poremećaje
i zavisi na kojoj je realciji kog je pola dete a kog roditelj, ali glavna karakteristika
problema je konflikt sa roditeljskom figurom koji utiče na život osobe?
Konflikt se ogleda ili u vidu predominantne figure čija očekivanja dete pokušava da postigne, što naravno nikada ne uspeva i uvek se oseća kao promašaj
jer nikda ne dobije tu pohvalu za kojom žudi ILI odsustvo autoriteta i poštovanja prema roditeljskoj figuri koje vodi u odsustvo smernica u životu, pogubljenost, pad
samopoštovanja i smopouzdanja, što vodi u opšti konflikt?
Postoje li normalni roditeljsko-detenji odnosi i gde je mera?
Raspalite.

ja da raspalim pa da napisem knjigu :lol:

a mera nastaje kad imas zdravo okruzenje:lol:
mada u zadnje vreme razmisljam dal sam bila suvise naporna ko mala stalno sam se svadjala...
mada ne valja previse razmisljati zaboli tikvica:lol:
 
Ne postoje idealni roditelji i svima se moze nesto zameriti, nekima vise, nekima manje. Svi smo mi bili ponekad ljuti na roditelje, ali kao sto neko gore napisa, svi moraju da prozive sopstveni zivot, nema tu pravila niti uputstva za roditeljstvo. Nema ni popravnog. Ono sto ja smatram za ispravno je da dete ne treba silom usmeravati, detetu treba pruziti sto je vise moguce i dete treba sto pre osamostaliti da stekne odgovornost. Dakle, ako detetu kupis bubanj, sintisajzer, kompjuter, slikovnicu itd.. sto vise.. dete ce samo da izabere sta ga privlaci, treba samo posmatrati.. Dakle, ne treba ga siliti da bude to i to, nego posmatrati sta ga zanima. I onda mu dodatno pomoci oko toga sto je samo izabralo. Druga stvar je dete osamostaliti rano, a ne drzati ga pod staklenim zvonom do 40-te. Kao primere osamostaljivanja mozemo navesti fakultet/skolovanje, kad dete ode u drugu sredinu itd. To stvori coveka koji se bori za sebe. Jedino je ostalo da se dodaju zacini celoj toj prici, u fazonu da li dete vaspitati da bude malo bezobrazno, pokvareno, ili da bude dobro i posteno itd.
 
Ne postoje idealni roditelji i svima se moze nesto zameriti, nekima vise, nekima manje. Svi smo mi bili ponekad ljuti na roditelje, ali kao sto neko gore napisa, svi moraju da prozive sopstveni zivot, nema tu pravila niti uputstva za roditeljstvo. Nema ni popravnog. Ono sto ja smatram za ispravno je da dete ne treba silom usmeravati, detetu treba pruziti sto je vise moguce i dete treba sto pre osamostaliti da stekne odgovornost. Dakle, ako detetu kupis bubanj, sintisajzer, kompjuter, slikovnicu itd.. sto vise.. dete ce samo da izabere sta ga privlaci, treba samo posmatrati.. Dakle, ne treba ga siliti da bude to i to, nego posmatrati sta ga zanima. I onda mu dodatno pomoci oko toga sto je samo izabralo. Druga stvar je dete osamostaliti rano, a ne drzati ga pod staklenim zvonom do 40-te. Kao primere osamostaljivanja mozemo navesti fakultet/skolovanje, kad dete ode u drugu sredinu itd. To stvori coveka koji se bori za sebe. Jedino je ostalo da se dodaju zacini celoj toj prici, u fazonu da li dete vaspitati da bude malo bezobrazno, pokvareno, ili da bude dobro i posteno itd.
:ok:
Mislim da ličnost deteta sama po sebi ima značajnu ulogu u tome kakvo će biti, ali ne bih nikada dete učila da je pokvareno i bezobrazno. Da se bori da, svakako, ali, koliko god može fer.

Sa druge strane, stvarno, roditelji nikada nisu savršeni, i čest je primer da od istih roditelja nastanu dve sasvim različite osobe od dvoje dece.
Kakvi god da su bili ili jesu, na čoveku je kasnije da sebe leči, gradi i ide sopstvenim putem. Poznajem mnogo ljudi kojima su roditelji doživotni izgovor za sve što sami nisu smeli ili uspeli da urade. :)
 
Dosta utice odnos sa roditeljem na dete. Evo citao sam skoru neku knjigu u kome se govorilo o losem odnosu muskog deteta sa majkom.
Tipa, majka je prezahtevna, kriticna, takvo dete ili nema samopouzdanja sa suprotnim polom, i projektuje svoju majku cija ocekivanja nije mogao da ispuni kao dete na potencijalne partnerke trudici se da ispuni ocekivanja, i dobije pohvalu, paznju, ljubavi od osobe suprotnog pola, tj. ponavlja obrazac iz detinjstva, "ako sam dobar, mama (ili potencijalna partnerka) me voli, ako ne, ne vredim nimalo". Edipovski u neku ruku.
Slicno nesto vazi i za odnos cerka-otac.
 
Svako pre nego sto postane roditelj treba za pocetak da procita E.Froma-a ``Covjek za sebe``a onda i ostala dela,i neke stvari ce mu biti jasnije.....Barem su meni bile jasnije...
Npr.moji roditelji su imali prema meni taj pogresan stav,opisan u uvodnom postu......i to veoma dugo do neke 27-28 godine,i dan danas posle 20 godina su im ostale neke lose navike...
Poznajem hrpu ljudi koji i po ``stare dane`` ``cvikaju``od roditelja,sto je totalno pogresno.....
Imali smo i onaj slucaj u Bosni kada se onaj covek od trideset i nesta godina ubio zato sto su mu roditelji branili brak sa muslimankom....
Problem se ogleda po meni u tome sto roditelji nisu svesni svojih gresaka,misleci da svome detetu cine dobro a upravo rade suprotno.....
Po meni kljuc normalnog odnosa je u obrazovanju i zdravom razumu...
 

Back
Top