Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.038
Dragi ljubitelji čitanja i stvaranja,
na ovaj konkurs pristiglo je SEDAM priča.
(Cifru namerno naglašavam jer sam, još jednom, prijatno iznenađena - što odzivom, što kvalitetom. )
Opustite se uz muziku
i uživajte u čitanju.
Glasanje će trajati do 28.maja (četvrtak), do 20h.
- - - - - - - - - -
Priča br.1
GOSPODAR VETROVA
Imao sam samo pet godina kada je moj strogi i hladni otac rešio da mi, takoreći hirurški, odstrani iz glave sve one zablude i naivna ali maštovita verovanja koje detinjstvo čine vrednim sećanja.
- Nema Deda Mraza, Mišo, to mama i ja kupimo poklone u radnji kod baba Stojane, i podmetnemo pod jelku kad ne gledaš. Zubić vila - isto mi. Ako piješ kafu, neće ti porasti rep, to strina Milunka lupeta gluposti, ali ćeš imati bolove u stomaku jer to nije piće za osetljivi dečiji želudac. Zvezde padalice ne ispunjavaju želje, to čak i nisu zvezde, nego komete, usijana nebeska tela s dugačkim, gasovitim repom. Naučnici su baš nedavno uspeli da spuste skalameriju na jednu od njih. Nije li to fenomenalno? Nauka je sjajna, sine, ona vodi u budućnost. Zato ćeš u najskorijoj budućnosti, dakle već sutra, krenuti na kurs za male naučnike pri vrtiću, a prekosutra na engleski. Engleski je svetski jezik, džaba ti nauka bez njega.
Gledao sam u oca ne trepćući i ne dišući, nem i poražen. Nisam želeo na kurs nauke niti na časove engleskog. Iskreno rečeno, odlasci u vrtić mi se generalno nisu dopadali, mene su privlačili pentranje na divlji kesten u dvorištu komšija Taleta, posmatranje buba koje nađem u travi lupom i puštanje papirnih brodića niz potok. Osim toga, nisam želeo da poklone za Novu godinu dobijam od mame i tate, nego od Deda Mraza, kao sva normalna deca. Nisam želeo da prestanem da verujem u Zubić Vilu i Zvezdu padalicu. Ali ono čega sam se najviše plašio je bilo to da bi, na tom kursu nauke, neko mogao da mi oduzme miljenika, Gospodara Vetrova. Na svim mojim crtežima, u gornjem levom uglu nalazilo se veliko okruglo lice naduvenih obraza, koje je preko cele hartije duvalo vijugave linije koje su predstavljale vetar. On je, prosto, morao da postoji.
Rešio sam, zato, da se te iste večeri iskradem iz kuće i odem u potragu za njim, za svojim Gospodarom Vetrova. Ako ga nađem, ako ga vidim svojim očima, ako me oduva tako snažno da poletim (a on to može!) nema te sile i te nauke koja bi mi mogla dokazati da ne postoji.
Posle crtanog u sedam i deset smo večerali, okupao sam se, a zatim me je mama smestila u krevet, ušuškala i poljubila. Pravio sam se da sam umoran. Ležao sam sklopljenih očiju neko vreme. Kada je iz susedne prostorije prestalo da se čuje šuškanje i kada sam zaključio da su mi roditelji zaspali, pažljivo sam se išunjao iz kreveta i, onako bosonog i u pidžami, kroz prozor se nečujno izvukao u toplu avgustovsku noć.
Brzo sam odtabanao deo puta koji je vodio do kraja varošice. Sada se trebalo, po mrklom mraku, popeti na brdo. Ako postoji kuća Gospodara Vetrova, ona je sigurno baš tamo, na vrhu, jer vetrovi uvek naleću sa te strane. Saplitao sam se i padao, ali nisam odustajao od svog hrabrog nauma. Nije me pokolebalo ni povremeno hukanje sova, ni sumnjivo šuškanje koje se čulo s obe strane staze.
Iznenada ugledah neobičnu svetlost koja je dolazila odozgo, s vrha.
"To je to!", pomislio sam, i okuražen potrčao uzbrdo. Nakon nekog vremena, izađoh na proplanak prekriven srebrno-zelenom travom, nasred koga je, nakrivljena, stajala kamena koliba s krovom na četiri vode, pokrivenim jarko crvenim crepom. Pored kolibe je bio visok i tanak gvozdeni stub, s ukrasima od kovanog gvožđa, na čijem vrhu je bila kuka. Za kuku je,srebrnim koncem dugačkim oko četiri metra, bio zakačen mesec. Lebdeo je nad kolibom kao ogromni beli balon i osvetljavao ceo proplanak.
Pred vratima kolibe je, na srebrnom tronošcu, pućkajući lulu sedeo mršavi deka okrugle glave, čupavih veđa i krupnih, oblih obraza. Odmah sam ga prepoznao.
- Gospodaru Vetrova, jesi li to ti? - pitao sam.
Klimnuo je glavom i otpuhnuo par dimova.
- Jes' vala. Glavom i bradom. I svim ostalim, jel'. Jer, zašto zanemarivati vrat, trup i ekstremitete? - rekao je.
- Gospodaru Vetrova -, požalio sam se, - mene će tata sutra da upiše na kurs nauke pri vrtiću. Moraću i na engleski.
Starac je slegnuo ramenima.
- A vidiš, nije to tako loša stvar, ta nauka. I taj engleski bi mogao koristiti.
- Ali, Gospodaru Vetrova! - pobunio sam se - Oni će mene tamo učiti da ti ne postojiš!
- Možda je tako i bolje -, rekao je, - nek misle šta hoće i nek mi se ne petljaju u pos'o.
Otpuhnuo je još par dimova, a onda se nasmejao, pa dodao:
- Mada, vidiš, moglo bi biti zanimljivo da se čuje njihova verzija. Mogao bi doći da mi je ispričaš, ha, šta misliš?
- Naravno - pristao sam, i seo na travu naspram njega, obujmivši kolena i gledajući ga pravo u oči.
- Gospodaru vetrova... Da li te ikada zabole usta i obrazi?
- Od čega? - začudio se. - Ne pričam mnogo. Ti si mi, iskreno da kažem, prvi gost ovde gore. A ako misliš na pućkanje - ne radim to često. Tek ponekad, kad je mesec pun.
- Ali kad duvaš vetrove, to mora da je veliki napor. - insistirao sam.
Pogledao me je začuđeno.
- Kada duvam vetrove? Smešna zamisao, mali. Odakle ti ta ideja?
Gotovo da sam zaplakao. Neće valjda sad da počne kao tata, o nekim slojevima hladnijeg i toplijeg vazduha. To bi bila izdaja!
- Ali rekao si da si Gospodar Vetrova! - kriknuo sam. - To mora značiti da ih ti puštaš s brda po svetu!
- Pa dobro, mora. - složio se. - Ali to ne znači da duvam, razumeš, mališa?
Tu me je uhvatio nespremnog. Možda ima neku mašinu? Ipak, mašina nije tako fascinantna kao čarobni obrazi. Pogledao sam ga sa strepnjom i tiho izustio: "Nego kako...?"
Ustao je sa tronošca i dao mi znak da ga pratim. Poslušao sam.
Iza kolibe je bila ograda, a iza ograde bašta. Po bašti su, uzduž, bile zabodene visoke pritke. Vrh im se nije nazirao. Uz njih su se, nebu pod oblake, penjale džinovske stabljike puzavice s kojih su visile krupne, pune mahune.
- Nebeski pasulj - rekao je, gledajući ka bašti, okrenut meni leđima. - Za doručak, ručak, i večeru. Obožavam ga. Ali to, znaš, ima i svoje... nuspojave.
I taman kad je to izustio odapeo je jedan tako moćan i snažan vetar, da me je istog momenta katapultirao skroz dole, u varoš, pravo kroz prozor moje sobe, direktno u krevet. Od siline leta sam se onesvestio.
Iz nesvesti me je probudio majčin glas. Već se bilo razdanilo. Ustao sam, spremio se, i pošao s ocem ka vrtiću ne plašeći se više svog prvog časa nauke.
Mogu sad oni da pričaju šta hoće.
Ja znam istinu.
- - - - - - - - - -
Priča br.2
Putevi vetra
Dok se voda na laganoj vatri starog smederevca staloženo krčkala dan je već polako počinjao da rumeni. Sunce se natenane skrivalo, i svojim odlaskom farbalo zapadni kraj neba u tamno narandžastu boju, koja se po svojoj nijansi ivičila sa svetlo crvenom. Kroz prozor se ipak, pored svih tih crvenih i narandžastih dezena najviše isticalo baš zelenilo – zeleno lišće dvorišne lipe i prastarog divljeg kestena široke krošnje i krupnog, belog cveta; zeleni šimšir kružno posađen na zelenoj travi tu i tamo prošaranoj tek po kojim otvorenim bledim maslačkom; zelena mladica trešnje, jednocifrenih godina, koja je postavljena tik uz kuću ne bi li joj svojim prisustvom obezbedila zaklon od popodnevnog sunca. Proleće se već uveliko nastanilo u dvorište, pa se zeleni na sve strane.
Isvrnuo sam kašičicu crne kafe u navrelu vodu, promešao je, zakuvao, skuvanu smesu sipao u veliku porcelansku šolju i, zajedno sa njom izašao na terasu ne bih li u kafi uživao. Napolju beše spokojno – majska milina i mir upotpunjeni periodičnim cvrkutom vrabaca, hukom gugutaka i blagim strujanjem severca koji bi povremeno protutnjao kroz dvorište, zafijukao, napravio u njemu pometnju i, ostavivši svoj trag, blaženo se povukao dopustivši prirodi da stvari vrati u stanje koje je postojalo pre njegovog dolaska. Severac je hladan, ali prijatan vetar – doputuje uzvodno, sa Dunava i odatle ponese svu svežinu koju je reka preko dana sakupljala, preveze je preko okoline i prosipa je po njoj ravnomerno.
Pomislim ponekad kako ovaj vetar ima dušu. Pomislim kako sve to radi planski – kako je svaki njegov korak unapred osmišljen i učinjen sa razlogom. Ima on svoje putanje. Tačno ti on zna kada i gde treba da prostruji, šta da pokupi i sa sobom ponese i na kom mestu da završi svoje putovanje. Javi se, odradi svoj posao i jednostavno nestane, a od njega ni traga ni glasa – kao da ga nikada nije ni bilo. Sve ponovo utihne, sve se smiri i prestane da se kreće, i priroda ostaje onako nepomična da čeka novi talas vazduha koji će je na kratko uzvitoperiti.
Zna severac dobro kuda prolazi. Sve svoje putanje je već odavno naučio i sada ih se uporno i čvrsto drži. Ušunja se u dvorište kroz krošnju visokog kestena, uzdrma mu one tanje grančice i grane i spusti dole jak, slatkasti miris njegovih beličastih pupoljaka. Sruči se na lipu, povije gotovo svo njeno gusto zbijeno lišće, napravi blaženi šum, zafijuče, pokvari pesmu usplahirenih vrabaca i gugutaka i na trenutak poremeti tišinu koju je priroda do tada negovala. Proleti kroz dvorište sve do mladog stabla trešnje, protrese je, pomeri hlad koji je iza sebe pravila i dopusti zagasnulim zracima sunca da prodru kroz njenu krošnju i tačkasto obasjaju površinu koju je ona, onako nepomična i zgusnuta, od njih uporno zaklanjala.
na ovaj konkurs pristiglo je SEDAM priča.
(Cifru namerno naglašavam jer sam, još jednom, prijatno iznenađena - što odzivom, što kvalitetom. )
Opustite se uz muziku
i uživajte u čitanju.
Glasanje će trajati do 28.maja (četvrtak), do 20h.
- - - - - - - - - -
Priča br.1
GOSPODAR VETROVA
Imao sam samo pet godina kada je moj strogi i hladni otac rešio da mi, takoreći hirurški, odstrani iz glave sve one zablude i naivna ali maštovita verovanja koje detinjstvo čine vrednim sećanja.
- Nema Deda Mraza, Mišo, to mama i ja kupimo poklone u radnji kod baba Stojane, i podmetnemo pod jelku kad ne gledaš. Zubić vila - isto mi. Ako piješ kafu, neće ti porasti rep, to strina Milunka lupeta gluposti, ali ćeš imati bolove u stomaku jer to nije piće za osetljivi dečiji želudac. Zvezde padalice ne ispunjavaju želje, to čak i nisu zvezde, nego komete, usijana nebeska tela s dugačkim, gasovitim repom. Naučnici su baš nedavno uspeli da spuste skalameriju na jednu od njih. Nije li to fenomenalno? Nauka je sjajna, sine, ona vodi u budućnost. Zato ćeš u najskorijoj budućnosti, dakle već sutra, krenuti na kurs za male naučnike pri vrtiću, a prekosutra na engleski. Engleski je svetski jezik, džaba ti nauka bez njega.
Gledao sam u oca ne trepćući i ne dišući, nem i poražen. Nisam želeo na kurs nauke niti na časove engleskog. Iskreno rečeno, odlasci u vrtić mi se generalno nisu dopadali, mene su privlačili pentranje na divlji kesten u dvorištu komšija Taleta, posmatranje buba koje nađem u travi lupom i puštanje papirnih brodića niz potok. Osim toga, nisam želeo da poklone za Novu godinu dobijam od mame i tate, nego od Deda Mraza, kao sva normalna deca. Nisam želeo da prestanem da verujem u Zubić Vilu i Zvezdu padalicu. Ali ono čega sam se najviše plašio je bilo to da bi, na tom kursu nauke, neko mogao da mi oduzme miljenika, Gospodara Vetrova. Na svim mojim crtežima, u gornjem levom uglu nalazilo se veliko okruglo lice naduvenih obraza, koje je preko cele hartije duvalo vijugave linije koje su predstavljale vetar. On je, prosto, morao da postoji.
Rešio sam, zato, da se te iste večeri iskradem iz kuće i odem u potragu za njim, za svojim Gospodarom Vetrova. Ako ga nađem, ako ga vidim svojim očima, ako me oduva tako snažno da poletim (a on to može!) nema te sile i te nauke koja bi mi mogla dokazati da ne postoji.
Posle crtanog u sedam i deset smo večerali, okupao sam se, a zatim me je mama smestila u krevet, ušuškala i poljubila. Pravio sam se da sam umoran. Ležao sam sklopljenih očiju neko vreme. Kada je iz susedne prostorije prestalo da se čuje šuškanje i kada sam zaključio da su mi roditelji zaspali, pažljivo sam se išunjao iz kreveta i, onako bosonog i u pidžami, kroz prozor se nečujno izvukao u toplu avgustovsku noć.
Brzo sam odtabanao deo puta koji je vodio do kraja varošice. Sada se trebalo, po mrklom mraku, popeti na brdo. Ako postoji kuća Gospodara Vetrova, ona je sigurno baš tamo, na vrhu, jer vetrovi uvek naleću sa te strane. Saplitao sam se i padao, ali nisam odustajao od svog hrabrog nauma. Nije me pokolebalo ni povremeno hukanje sova, ni sumnjivo šuškanje koje se čulo s obe strane staze.
Iznenada ugledah neobičnu svetlost koja je dolazila odozgo, s vrha.
"To je to!", pomislio sam, i okuražen potrčao uzbrdo. Nakon nekog vremena, izađoh na proplanak prekriven srebrno-zelenom travom, nasred koga je, nakrivljena, stajala kamena koliba s krovom na četiri vode, pokrivenim jarko crvenim crepom. Pored kolibe je bio visok i tanak gvozdeni stub, s ukrasima od kovanog gvožđa, na čijem vrhu je bila kuka. Za kuku je,srebrnim koncem dugačkim oko četiri metra, bio zakačen mesec. Lebdeo je nad kolibom kao ogromni beli balon i osvetljavao ceo proplanak.
Pred vratima kolibe je, na srebrnom tronošcu, pućkajući lulu sedeo mršavi deka okrugle glave, čupavih veđa i krupnih, oblih obraza. Odmah sam ga prepoznao.
- Gospodaru Vetrova, jesi li to ti? - pitao sam.
Klimnuo je glavom i otpuhnuo par dimova.
- Jes' vala. Glavom i bradom. I svim ostalim, jel'. Jer, zašto zanemarivati vrat, trup i ekstremitete? - rekao je.
- Gospodaru Vetrova -, požalio sam se, - mene će tata sutra da upiše na kurs nauke pri vrtiću. Moraću i na engleski.
Starac je slegnuo ramenima.
- A vidiš, nije to tako loša stvar, ta nauka. I taj engleski bi mogao koristiti.
- Ali, Gospodaru Vetrova! - pobunio sam se - Oni će mene tamo učiti da ti ne postojiš!
- Možda je tako i bolje -, rekao je, - nek misle šta hoće i nek mi se ne petljaju u pos'o.
Otpuhnuo je još par dimova, a onda se nasmejao, pa dodao:
- Mada, vidiš, moglo bi biti zanimljivo da se čuje njihova verzija. Mogao bi doći da mi je ispričaš, ha, šta misliš?
- Naravno - pristao sam, i seo na travu naspram njega, obujmivši kolena i gledajući ga pravo u oči.
- Gospodaru vetrova... Da li te ikada zabole usta i obrazi?
- Od čega? - začudio se. - Ne pričam mnogo. Ti si mi, iskreno da kažem, prvi gost ovde gore. A ako misliš na pućkanje - ne radim to često. Tek ponekad, kad je mesec pun.
- Ali kad duvaš vetrove, to mora da je veliki napor. - insistirao sam.
Pogledao me je začuđeno.
- Kada duvam vetrove? Smešna zamisao, mali. Odakle ti ta ideja?
Gotovo da sam zaplakao. Neće valjda sad da počne kao tata, o nekim slojevima hladnijeg i toplijeg vazduha. To bi bila izdaja!
- Ali rekao si da si Gospodar Vetrova! - kriknuo sam. - To mora značiti da ih ti puštaš s brda po svetu!
- Pa dobro, mora. - složio se. - Ali to ne znači da duvam, razumeš, mališa?
Tu me je uhvatio nespremnog. Možda ima neku mašinu? Ipak, mašina nije tako fascinantna kao čarobni obrazi. Pogledao sam ga sa strepnjom i tiho izustio: "Nego kako...?"
Ustao je sa tronošca i dao mi znak da ga pratim. Poslušao sam.
Iza kolibe je bila ograda, a iza ograde bašta. Po bašti su, uzduž, bile zabodene visoke pritke. Vrh im se nije nazirao. Uz njih su se, nebu pod oblake, penjale džinovske stabljike puzavice s kojih su visile krupne, pune mahune.
- Nebeski pasulj - rekao je, gledajući ka bašti, okrenut meni leđima. - Za doručak, ručak, i večeru. Obožavam ga. Ali to, znaš, ima i svoje... nuspojave.
I taman kad je to izustio odapeo je jedan tako moćan i snažan vetar, da me je istog momenta katapultirao skroz dole, u varoš, pravo kroz prozor moje sobe, direktno u krevet. Od siline leta sam se onesvestio.
Iz nesvesti me je probudio majčin glas. Već se bilo razdanilo. Ustao sam, spremio se, i pošao s ocem ka vrtiću ne plašeći se više svog prvog časa nauke.
Mogu sad oni da pričaju šta hoće.
Ja znam istinu.
- - - - - - - - - -
Priča br.2
Putevi vetra
Dok se voda na laganoj vatri starog smederevca staloženo krčkala dan je već polako počinjao da rumeni. Sunce se natenane skrivalo, i svojim odlaskom farbalo zapadni kraj neba u tamno narandžastu boju, koja se po svojoj nijansi ivičila sa svetlo crvenom. Kroz prozor se ipak, pored svih tih crvenih i narandžastih dezena najviše isticalo baš zelenilo – zeleno lišće dvorišne lipe i prastarog divljeg kestena široke krošnje i krupnog, belog cveta; zeleni šimšir kružno posađen na zelenoj travi tu i tamo prošaranoj tek po kojim otvorenim bledim maslačkom; zelena mladica trešnje, jednocifrenih godina, koja je postavljena tik uz kuću ne bi li joj svojim prisustvom obezbedila zaklon od popodnevnog sunca. Proleće se već uveliko nastanilo u dvorište, pa se zeleni na sve strane.
Isvrnuo sam kašičicu crne kafe u navrelu vodu, promešao je, zakuvao, skuvanu smesu sipao u veliku porcelansku šolju i, zajedno sa njom izašao na terasu ne bih li u kafi uživao. Napolju beše spokojno – majska milina i mir upotpunjeni periodičnim cvrkutom vrabaca, hukom gugutaka i blagim strujanjem severca koji bi povremeno protutnjao kroz dvorište, zafijukao, napravio u njemu pometnju i, ostavivši svoj trag, blaženo se povukao dopustivši prirodi da stvari vrati u stanje koje je postojalo pre njegovog dolaska. Severac je hladan, ali prijatan vetar – doputuje uzvodno, sa Dunava i odatle ponese svu svežinu koju je reka preko dana sakupljala, preveze je preko okoline i prosipa je po njoj ravnomerno.
Pomislim ponekad kako ovaj vetar ima dušu. Pomislim kako sve to radi planski – kako je svaki njegov korak unapred osmišljen i učinjen sa razlogom. Ima on svoje putanje. Tačno ti on zna kada i gde treba da prostruji, šta da pokupi i sa sobom ponese i na kom mestu da završi svoje putovanje. Javi se, odradi svoj posao i jednostavno nestane, a od njega ni traga ni glasa – kao da ga nikada nije ni bilo. Sve ponovo utihne, sve se smiri i prestane da se kreće, i priroda ostaje onako nepomična da čeka novi talas vazduha koji će je na kratko uzvitoperiti.
Zna severac dobro kuda prolazi. Sve svoje putanje je već odavno naučio i sada ih se uporno i čvrsto drži. Ušunja se u dvorište kroz krošnju visokog kestena, uzdrma mu one tanje grančice i grane i spusti dole jak, slatkasti miris njegovih beličastih pupoljaka. Sruči se na lipu, povije gotovo svo njeno gusto zbijeno lišće, napravi blaženi šum, zafijuče, pokvari pesmu usplahirenih vrabaca i gugutaka i na trenutak poremeti tišinu koju je priroda do tada negovala. Proleti kroz dvorište sve do mladog stabla trešnje, protrese je, pomeri hlad koji je iza sebe pravila i dopusti zagasnulim zracima sunca da prodru kroz njenu krošnju i tačkasto obasjaju površinu koju je ona, onako nepomična i zgusnuta, od njih uporno zaklanjala.