Glasanje na proznu temu "Vetrovi" (rok 28.maj)

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Poruka
51.038
Dragi ljubitelji čitanja i stvaranja,
na ovaj konkurs pristiglo je SEDAM priča.
(Cifru namerno naglašavam jer sam, još jednom, prijatno iznenađena - što odzivom, što kvalitetom. :))

Opustite se uz muziku

i uživajte u čitanju.

Glasanje će trajati do 28.maja (četvrtak), do 20h.

- - - - - - - - - -

Priča br.1

GOSPODAR VETROVA

Imao sam samo pet godina kada je moj strogi i hladni otac rešio da mi, takoreći hirurški, odstrani iz glave sve one zablude i naivna ali maštovita verovanja koje detinjstvo čine vrednim sećanja.
- Nema Deda Mraza, Mišo, to mama i ja kupimo poklone u radnji kod baba Stojane, i podmetnemo pod jelku kad ne gledaš. Zubić vila - isto mi. Ako piješ kafu, neće ti porasti rep, to strina Milunka lupeta gluposti, ali ćeš imati bolove u stomaku jer to nije piće za osetljivi dečiji želudac. Zvezde padalice ne ispunjavaju želje, to čak i nisu zvezde, nego komete, usijana nebeska tela s dugačkim, gasovitim repom. Naučnici su baš nedavno uspeli da spuste skalameriju na jednu od njih. Nije li to fenomenalno? Nauka je sjajna, sine, ona vodi u budućnost. Zato ćeš u najskorijoj budućnosti, dakle već sutra, krenuti na kurs za male naučnike pri vrtiću, a prekosutra na engleski. Engleski je svetski jezik, džaba ti nauka bez njega.
Gledao sam u oca ne trepćući i ne dišući, nem i poražen. Nisam želeo na kurs nauke niti na časove engleskog. Iskreno rečeno, odlasci u vrtić mi se generalno nisu dopadali, mene su privlačili pentranje na divlji kesten u dvorištu komšija Taleta, posmatranje buba koje nađem u travi lupom i puštanje papirnih brodića niz potok. Osim toga, nisam želeo da poklone za Novu godinu dobijam od mame i tate, nego od Deda Mraza, kao sva normalna deca. Nisam želeo da prestanem da verujem u Zubić Vilu i Zvezdu padalicu. Ali ono čega sam se najviše plašio je bilo to da bi, na tom kursu nauke, neko mogao da mi oduzme miljenika, Gospodara Vetrova. Na svim mojim crtežima, u gornjem levom uglu nalazilo se veliko okruglo lice naduvenih obraza, koje je preko cele hartije duvalo vijugave linije koje su predstavljale vetar. On je, prosto, morao da postoji.
Rešio sam, zato, da se te iste večeri iskradem iz kuće i odem u potragu za njim, za svojim Gospodarom Vetrova. Ako ga nađem, ako ga vidim svojim očima, ako me oduva tako snažno da poletim (a on to može!) nema te sile i te nauke koja bi mi mogla dokazati da ne postoji.

Posle crtanog u sedam i deset smo večerali, okupao sam se, a zatim me je mama smestila u krevet, ušuškala i poljubila. Pravio sam se da sam umoran. Ležao sam sklopljenih očiju neko vreme. Kada je iz susedne prostorije prestalo da se čuje šuškanje i kada sam zaključio da su mi roditelji zaspali, pažljivo sam se išunjao iz kreveta i, onako bosonog i u pidžami, kroz prozor se nečujno izvukao u toplu avgustovsku noć.
Brzo sam odtabanao deo puta koji je vodio do kraja varošice. Sada se trebalo, po mrklom mraku, popeti na brdo. Ako postoji kuća Gospodara Vetrova, ona je sigurno baš tamo, na vrhu, jer vetrovi uvek naleću sa te strane. Saplitao sam se i padao, ali nisam odustajao od svog hrabrog nauma. Nije me pokolebalo ni povremeno hukanje sova, ni sumnjivo šuškanje koje se čulo s obe strane staze.
Iznenada ugledah neobičnu svetlost koja je dolazila odozgo, s vrha.
"To je to!", pomislio sam, i okuražen potrčao uzbrdo. Nakon nekog vremena, izađoh na proplanak prekriven srebrno-zelenom travom, nasred koga je, nakrivljena, stajala kamena koliba s krovom na četiri vode, pokrivenim jarko crvenim crepom. Pored kolibe je bio visok i tanak gvozdeni stub, s ukrasima od kovanog gvožđa, na čijem vrhu je bila kuka. Za kuku je,srebrnim koncem dugačkim oko četiri metra, bio zakačen mesec. Lebdeo je nad kolibom kao ogromni beli balon i osvetljavao ceo proplanak.
Pred vratima kolibe je, na srebrnom tronošcu, pućkajući lulu sedeo mršavi deka okrugle glave, čupavih veđa i krupnih, oblih obraza. Odmah sam ga prepoznao.
- Gospodaru Vetrova, jesi li to ti? - pitao sam.
Klimnuo je glavom i otpuhnuo par dimova.
- Jes' vala. Glavom i bradom. I svim ostalim, jel'. Jer, zašto zanemarivati vrat, trup i ekstremitete? - rekao je.
- Gospodaru Vetrova -, požalio sam se, - mene će tata sutra da upiše na kurs nauke pri vrtiću. Moraću i na engleski.
Starac je slegnuo ramenima.
- A vidiš, nije to tako loša stvar, ta nauka. I taj engleski bi mogao koristiti.
- Ali, Gospodaru Vetrova! - pobunio sam se - Oni će mene tamo učiti da ti ne postojiš!
- Možda je tako i bolje -, rekao je, - nek misle šta hoće i nek mi se ne petljaju u pos'o.
Otpuhnuo je još par dimova, a onda se nasmejao, pa dodao:
- Mada, vidiš, moglo bi biti zanimljivo da se čuje njihova verzija. Mogao bi doći da mi je ispričaš, ha, šta misliš?
- Naravno - pristao sam, i seo na travu naspram njega, obujmivši kolena i gledajući ga pravo u oči.
- Gospodaru vetrova... Da li te ikada zabole usta i obrazi?
- Od čega? - začudio se. - Ne pričam mnogo. Ti si mi, iskreno da kažem, prvi gost ovde gore. A ako misliš na pućkanje - ne radim to često. Tek ponekad, kad je mesec pun.
- Ali kad duvaš vetrove, to mora da je veliki napor. - insistirao sam.
Pogledao me je začuđeno.
- Kada duvam vetrove? Smešna zamisao, mali. Odakle ti ta ideja?
Gotovo da sam zaplakao. Neće valjda sad da počne kao tata, o nekim slojevima hladnijeg i toplijeg vazduha. To bi bila izdaja!
- Ali rekao si da si Gospodar Vetrova! - kriknuo sam. - To mora značiti da ih ti puštaš s brda po svetu!
- Pa dobro, mora. - složio se. - Ali to ne znači da duvam, razumeš, mališa?
Tu me je uhvatio nespremnog. Možda ima neku mašinu? Ipak, mašina nije tako fascinantna kao čarobni obrazi. Pogledao sam ga sa strepnjom i tiho izustio: "Nego kako...?"
Ustao je sa tronošca i dao mi znak da ga pratim. Poslušao sam.
Iza kolibe je bila ograda, a iza ograde bašta. Po bašti su, uzduž, bile zabodene visoke pritke. Vrh im se nije nazirao. Uz njih su se, nebu pod oblake, penjale džinovske stabljike puzavice s kojih su visile krupne, pune mahune.
- Nebeski pasulj - rekao je, gledajući ka bašti, okrenut meni leđima. - Za doručak, ručak, i večeru. Obožavam ga. Ali to, znaš, ima i svoje... nuspojave.
I taman kad je to izustio odapeo je jedan tako moćan i snažan vetar, da me je istog momenta katapultirao skroz dole, u varoš, pravo kroz prozor moje sobe, direktno u krevet. Od siline leta sam se onesvestio.

Iz nesvesti me je probudio majčin glas. Već se bilo razdanilo. Ustao sam, spremio se, i pošao s ocem ka vrtiću ne plašeći se više svog prvog časa nauke.
Mogu sad oni da pričaju šta hoće.
Ja znam istinu.

- - - - - - - - - -

Priča br.2

Putevi vetra


Dok se voda na laganoj vatri starog smederevca staloženo krčkala dan je već polako počinjao da rumeni. Sunce se natenane skrivalo, i svojim odlaskom farbalo zapadni kraj neba u tamno narandžastu boju, koja se po svojoj nijansi ivičila sa svetlo crvenom. Kroz prozor se ipak, pored svih tih crvenih i narandžastih dezena najviše isticalo baš zelenilo – zeleno lišće dvorišne lipe i prastarog divljeg kestena široke krošnje i krupnog, belog cveta; zeleni šimšir kružno posađen na zelenoj travi tu i tamo prošaranoj tek po kojim otvorenim bledim maslačkom; zelena mladica trešnje, jednocifrenih godina, koja je postavljena tik uz kuću ne bi li joj svojim prisustvom obezbedila zaklon od popodnevnog sunca. Proleće se već uveliko nastanilo u dvorište, pa se zeleni na sve strane.

Isvrnuo sam kašičicu crne kafe u navrelu vodu, promešao je, zakuvao, skuvanu smesu sipao u veliku porcelansku šolju i, zajedno sa njom izašao na terasu ne bih li u kafi uživao. Napolju beše spokojno – majska milina i mir upotpunjeni periodičnim cvrkutom vrabaca, hukom gugutaka i blagim strujanjem severca koji bi povremeno protutnjao kroz dvorište, zafijukao, napravio u njemu pometnju i, ostavivši svoj trag, blaženo se povukao dopustivši prirodi da stvari vrati u stanje koje je postojalo pre njegovog dolaska. Severac je hladan, ali prijatan vetar – doputuje uzvodno, sa Dunava i odatle ponese svu svežinu koju je reka preko dana sakupljala, preveze je preko okoline i prosipa je po njoj ravnomerno.

Pomislim ponekad kako ovaj vetar ima dušu. Pomislim kako sve to radi planski – kako je svaki njegov korak unapred osmišljen i učinjen sa razlogom. Ima on svoje putanje. Tačno ti on zna kada i gde treba da prostruji, šta da pokupi i sa sobom ponese i na kom mestu da završi svoje putovanje. Javi se, odradi svoj posao i jednostavno nestane, a od njega ni traga ni glasa – kao da ga nikada nije ni bilo. Sve ponovo utihne, sve se smiri i prestane da se kreće, i priroda ostaje onako nepomična da čeka novi talas vazduha koji će je na kratko uzvitoperiti.

Zna severac dobro kuda prolazi. Sve svoje putanje je već odavno naučio i sada ih se uporno i čvrsto drži. Ušunja se u dvorište kroz krošnju visokog kestena, uzdrma mu one tanje grančice i grane i spusti dole jak, slatkasti miris njegovih beličastih pupoljaka. Sruči se na lipu, povije gotovo svo njeno gusto zbijeno lišće, napravi blaženi šum, zafijuče, pokvari pesmu usplahirenih vrabaca i gugutaka i na trenutak poremeti tišinu koju je priroda do tada negovala. Proleti kroz dvorište sve do mladog stabla trešnje, protrese je, pomeri hlad koji je iza sebe pravila i dopusti zagasnulim zracima sunca da prodru kroz njenu krošnju i tačkasto obasjaju površinu koju je ona, onako nepomična i zgusnuta, od njih uporno zaklanjala.
 
Popne se na terasu, pronađe čoveka i obavije mu se oko kože, rashladi je i blago je naježi. Prošeta preko vrha čela pa se popne još više i protrči kroz kosu, uzdigne je, zatalasa je ili nakostreši. Profijuče kroz terasu i za sobom ostavi tihi šum – prijatan zvuk koji u svoj toj predvečernjoj tišini godi i sluhu i duši. Zađe on za nozdrve, tamo ostavi slatki kestenjasti miris koji je pri svom ulasku u dvorište pokupio, i, nastavivši dalje, ispuni pluća čistim vazduhom koji je dovukao dole sa Dunava. Uhvati tada čoveka neka prijatna jeza, neka studen koja prostruji celim njegovim telom a koja, ipak, na brzinu splasne i nestane – čim se vetar od njega udalji.

Pomislim ponekad kako severac ima dušu. Zna on tačno šta radi. Pobudi u čoveku sva moguća čula, osnaži ga i okrepi. Napravi u njemu idilu, ispuni ga mirom i blagostanjem, napije ga svom svojom svežinom do mere spokojnosti, pa se najednom, ostavivši čoveka da se trezni, utiša i iščezne – kao da ga nikada nije ni bilo.

- - - - - - - - - -

Priča br.3

KAD NEMA NI DAŠKA VETRA


„Nema ni daška vetra. 'Ebem ti klimatske promene i sve!“, reče prota.

„A Boga ne bi opsovao, ha?“, upitao sam.

Naravno, sve to bilo je u okvirima šale. Ja sam poštovao njegovu veru, a on moju neveru. Bio sam ateist do srži, tako sam odgojen, a i u zrelijoj mi se dobi ateizam činio najbezbolnijim načinom suočavanja sa svetom.
Mene i protojereja Mihaila Gazivodu, spojio je zajednički hobi: traganje za oblacima. Ta banalna zanimacija imala je sve više pristalica otkako se klima stala menjati, otkako je nestalo godišnjih doba, otkako su se izmenjivala samo dva tipa vremena: posve vedro bez daška vetra s temperaturama i do 40 stepeni, te vlažna kvazijesenska memla, neba zastrtog jednim jedinim, monotonim i zaljigavljenim nimbostratusom.
Drugih vrsta oblaka moglo se primetiti tek ponekad, tek tu i tamo. Posebno su retki bili humilisi iz roda kumulusa, klasični oblaci iz slikovnica, ovčice beloga runa, predivni oblaci ravnoga dna, svi do jednog paralelni na liniji kondenzacije. Sad ih, kažem, više praktički i nema: kad je vruće nema vlage, a kad je vlažno, onda je hladno. Uvjeta za kumulanje kumulusa jednostavno nema. (Kao ni za razvoj letnih oluja: kumulonimbusi nisu viđeni nigde u svetu, već deset ili više godina.)

Tog vrelog i vedrog dana prota Mihailo Gazivoda i ja daleko smo odlutali u našoj skoro pa beznadežnoj potrazi. Crkveni tornjevi jedva su se nazirali u daljini. Okruživala nas je već dobrano taknuta priroda: sasušeno šipražje, odbačeni komadi bele tehnike, iznureni fazani i fazanice u potrazi za ko zna čime, prodorni krikovi drugih, neimenovanih ptica. Ja sam nosio naprtnjaču i u njoj mrežu kojom sam hvatao manje oblake, dok je prota Mihailo nosio skupu Kanonovu kameru povelike njuške. On je tehnički bio potkovaniji nego ja, ali ja sam bio bolji u klimatologiji i fizici oblaka.
Lunjali smo uokolo već četiri sata. Nigde ni oblačka.

„Nema ni daška vetra. Hoćemo li nazad, Radovane?“, upitao je prota Mihailo.

„Čekaj malo, proto moj. Idemo još do stare lipe, znaš da su tamo moguća mikroklimatska kolebanja.“

Nadomak stare lipe, prota Mihailo se pobuni.

„Dosta mi je, umoran sam! I ti svaki put gledaš tu lipu, a nikad ništa nismo našli, nikad...“

Odjednom, iza prostrane krošnje ukazao se oblak. Iza, u seni, vlažnost je očito naglo porasla pa su se stvorili uvjeti da čak i tako nisko...: omalen, premda zreo kumulus vrpoljio se na jedva tri metra visine!
Odmah sam izvadio mrežu.

„Ne!“, reče prota, „Još ćeš ga i uništiti! Čekaj da ga prvo snimim!“

„Ma snimit ćeš ga kad...“ ali prota Mihailo već je naštimao svoju spravicu i snimio lep kadar tog retkog oblaka.

„Baš si morao“, rekoh.

Počeo sam razvijati svoju mrežu. Prota Mihailo uzeo je zapadnu dohvatku; počeli smo se oprezno približavati.
„Kad kažem: sad!, bacamo. Sad!“
Mislio sam da već postariji prota neće dobaciti do dovoljne visine, ali prevario sam se: ja sam bio taj koji je omanuo. Sedma oketa na mreži, ona od istoka, zajujujila se bez najave i očešala kumulus na jednoj od krajnjih deburinki. Oblak je, probuđen, u trenu promenio boju i počeo se ponašati oborinski; već koji tren posle počele su iz oblaka padati mlade gatalinke. Nedugo zatim i sedefni virnjaci, mrtvi maslačci te dotad neviđeni želatinozni betezoidi. I onda, nakon svega, crvena kiša.

„Krv Isusova!“, zavapim prosvetljen.

„Ne huli“, reče prota Mihailo, „Siguran sam da postoji naučno objašnjenje.“

Stajali smo pred prizorom nekoliko minuta, sve dok se oblak nije istrošio. Prišli smo tada oborinskoj hrpi koja se slegala na tlu, oblepljena viskoznim potocima crvene kišnice. Malo smo prorovarili po toj gvaljavoj nakupini, a kad je proti na nadlanicu skočila jedna krupnija gatalinka s roščićem na čelu, odlučili smo odustati.

„Ovo su vražja posla“, reče prota, „Nema ni daška vetra, a onda se iznenada pojavi oblak, i to kakav! Meni je dosta svega.“

Ćutke smo se vratili u selo.

Nismo odustali od svega, ali smo odustali od lova na oblake. Uostalom, par godina kasnije na tržištu su se pojavili sintetički, pa ih je svako mogao imati.
Nikome ništa nismo govorili o tom našem poslednjem oblaku. Postigli smo - između ostalog i ko zna zbog čega - prećutan dogovor: u roku od pet godina ja ću se pokrstiti i proći sve sakramentalne nivoe da bih na kraju postao sveštenik. A prota Mihailo Gazivoda će u tih istih pet godina...
Čekaj malo, ako je dogovor prećutan, kako se uopšte zna za njega? I ko onda ovo govori?
Pitam: ko je?

- - - - - - - - - -

Priča br.4

Прича без наслова

.....
Иако ме свако вече у сновима прогоне бештије, авети и демони, јава ми је још тежа. Она је много гора јер постоји. Опипљива је, реална, и готово да могу да додирнем тај ужас који ме окружује. Када се пробудим из кошмарног сна постоји тај један, сасвим мали, нејаки, готово неприметни, тренутак наде, да није све тако безнадежно и сабласно, али када он прође и када доспем на јаву, све се гаси, и ја проводим дане у стању које има паклене обрисе.

А, није увек било тако. Напротив. Ја сам некад истински волео Живот. И он је волео мене. Разумели смо се и међусобно храбрили. Ипак, замрзели смо се и сада играмо игру коју презиремо и један и други. У тој игри победник може бити једино Смрт. Она је та чији шапат све чешће чујем док се борим са неподношљивим данима и ноћима. Она је та која упорно и наметљиво напада Живот, наговарајући га да ме пусти у њен загрљај. Оно што ме чуди јесте да је мој страх од ње све већи, иако ми је живот све мање важан. И никако не могу да решим ту загонетку. Зашто се и даље бојим смрти, ако сам све равнодушнији према животу? Зар не би било разумно да тај страх полако нестаје? Овако, ветрови ме носе, тамо-амо, између места на коме више не желим да будем и места на које се бојим да одем. Ти ветрови, некада су ме носили кроз предивне вртове и крајолике Живота. Ех, како сам само уживао док су око мене летеле рајске пчеле и чуо се хук водопада са моје реке на којој сам проводио дане. Мирис пољског цвећа, дивљих љубичица и смиља, испуњавао је сваку пору мога бића и ја сам се радовао сваком новом дану, свакој ноћи и месечини, сваком цвркуту птица које су посећивале моје прозоре. Нисам тада ни слутио да ће дивље звери заменити моје пчеле, а злокобни ропац умируће хијене, чаробни звук мог узвишеног водопада. Са врата Раја, у предворје Пакла, дошао сам својом кривицом. Богове ветра не могу кривити. То је оно што следује сваком проклетнику, који се поигра са праисконским законима. Преко ноћи, ветар је однео све оно што сам био ЈА. Нестале су птице и пчеле, нестали су сунце и месец, нестао је мед. Нестала је и она. Ја сам остао на истом месту, али ничега више није било. Неко време сам провео у молитвама боговима, надајући се да ће ми ветрови вратити оно што сам годинама, стрпљиво стварао. Сваки фијук сам дочекивао са надом да ми баш он враћа све оно чега сам лишен. Међутим, временом, нада је ишчезла, а остали су празнина, бес и горчина. Сада нема ни њих. Само равнодушност према Животу и страх од неизбежног. Остали смо дакле, само, ништавило и ја. Јако нам мало фали да се коначно ујединимо и постанемо једно. Апсурд је у томе што никада нисам разумео људе који су се мирили са ништавилом и тако га олако прихватали, као рођеног брата, као замену за неуслишену жељу и изневерене снове. Такви људи, у мени су изазивали злокобан осећај и мучнину. Сада сам и ја постао један од њих.

Са молитвама сам престао одавно, али дође тако, с времена на време, истина, слабашан и закржљао ветрић, који у мени побуди малу и једва осетну жељу за нечим што не могу јасно да дефинишем. Тај ветар је толико слаб да својом снагом не може да помери ни најмањи лист хартије, али ја га ипак осетим у неким забаченим катакомбама душе. Тада се опет, дрхтавим и несигурним гласом, помолим боговима, ни сам не знајући чему се тачно молим. Када би ми дала сигнал, када би ме само потражила, када би ми само послала писмо по ветру, можда би се све променило...
 
Priča br.5

Vetrovita zavera

Sednica je sazvana hitno, negde oko 22 h, u baš nezgodno vreme, neki učesnici su već odgiljali čitav radni dan, bili su izduvani skor-naskroz, a neki su se tek spremali za noćnu smenu, bili su mrzovoljni, opasnog naboja i u žurbi, trenutak nije odgovarao ni jednima, ni drugima. Dnevni red samo što je bio podeljen, a već je nastalo komešanje. Vrlo neprijatna situacija, svi su se slagali. Jedna, jedina tačka, ali vrlo zahtevna. Kad se predsedavajući pojavio, sa svih strana ga je zasuo žamor i sijaset pitanja, a u vazduhu su treperele neizgovorene, a već pripremljene pritužbe:

„I, ko će sad to da radi, ko će biti zadužen za to sr*nje?“-mahom je to pitanje mučilo sve prisutne.
„Jel znate vi gde je Srbija?? Ja u taj pič*ovac nemam nameru da duvam!“-krajnje ozlojeđeno su komentarisali neki ugledniji članovi društva, čija su radna mesta bila zagarantovana njihovim plemenitim poljem visokog pritiska i odgovarajućom geografskom širinom iz koje su potekle generacije njihovih predaka.
„Gospodo, gospodo, ta smirite se, nismo još ni počeli, a ovo nas nikuda ne vodi!“-već rezignirano je viknuo predsedavajući. Čim je tog dana kasno popodne dobio instrukcije sa Olimpa, znao je da će nastati ovakav pičv*jz.
„Pa, valjda ovde ima i dama, a ne samo gospode!“- pomalo prezrivo dobaci Sveta Ana.
„ Ti plavojko, kad se već javljaš, skokni ti čas tamo, pa damski pokaži šta znaš“-zlurado viknu Tornado, koji je na dotičnu, to su svi znali, besan kao ris, još okada mu je prošle godine Sveta Ana nimalo damski preotela zasluge za katastrofu na Zapadnoj obali, a samo je protutnjala jedno pola dana, čisto da izokola snimi situaciji i ućarila je čitav niz televizijskih vesti, iako je glavni posao odradio upravo on, sve one srušene krovove i iščupano drveće, o ljudskim žrtvama da ne govorimo.

„Ja!“-ciknu ona. „Pa, zar ja??? Pa, ja sam navikla na Kaliforniju, ne pada mi na pamet da da letim za tu selendru, ja ne podnosim tu njihovu klimu, ja sam topao vetar, uostalom, to je posao za planeterane vetrove, a ja sam lokalni, ne možete me slati tamo!“- uzjogunila se lepotica, podigavši pri tome iz čistoga besa sijaset cvetova oleandera, pomešanog sa pustinjskim peskom. Drugi vetrovi nenaviknuti na kalifornijske mirise zakijaše kad im oleander ulete u vazdušnu masu.

- - - - - - - - - -

“ Evo.....evo im Košave, nek ih malo produva, ionako su manji od zrna graška, biće im i to dovoljno!“
Vremešna Košava se dobrodušno nasmeši:
„Eee, moja ti, produvala bi ih ja, meni nije problem iako sam matora i umorna, nego, neće to njima ništa naškoditi, naviknuti su na mene kao na neprijatan miris što dolazi iz frižidera...ja im duvam zimi, pa ništa, a sad, u sred jula, pa samo će da otvore sve prozore i vrata, da ne moraju klime da uključuju, da uštede struju nakon poskupljenja...“

„Od stalnih vetrova neće biti koristi, ne vredi im slati Pasate, čak ni Antipasate“- promrlja jedan stari Antipasat sa Anda, pomalo uplašen da će ga pod stare dane poslati na misiju u koju niko rado ne ide-„... treba im poslati nešto potpuno neočekivano.. neki periodični na koji nisu navikli...“
Bura se na to nasmeja: „Šta ti znaš, izlapitisu, sva tri vektora su ti rasklimatana, nemaš ni pravac kako treba, ni smer, ni jačinu, duvaš kao pijanac, teturavo i mlako!“
„Ma pošaljite im neki olujni vetar kategorije dva...ili, evo, letnji Monsun, taj će ih urnisati...“-dobaci neki glas iz pozadine.
Monsuni se uzjoguniše u trenutku, raspršivši kišne kapljice svud po sali: „Ma, kako mi, pobogu ljudi, pa vidite da je juni uveliko počeo, znate vrlo dobro da od 1. juna naš posao u Indiji kreće, pa glavu nismo digli, ni usta zatvorili čitav dan, jedva stojimo na nogama, pa imamo mi rokove i dedlajnove, nismo mi tamo neki diletanti....“ povika jedan sa jakim bengalskim naglaskom.
Anemometri i anemografi poludeše, lopatice su lupkale kao lude ukazujući da se brzine svih vetrova spremaju da skoče.

„Ma, slali smo im njega prošle godine... sećate se da je bilo onih velikih, neočekivanih poplava i ništa...još su dobili i ekonomsku pomoć da sad naprave one bedeme za odbranu od poplava što su im bili dotrajali..dobili smo čak sankcije povodom toga, jer se naš naum preokrenuo u njihovu korist, zante da su braći Monsunima rebnuli kaznu umanjenja jačine na dve godine...“-solidarisano reče Južni vetar, koji je voleo da bude upućen u sve vetrovite događaje.

„Ti Južni vetru ćuti, ti i nemaš svoje ja, ti duvaš kako te ovi sa Bliskog Istoka poteraju!“ gotovo vrisnu Severni vetar za koga se znalo da Južnog ne podnosi, jer se ponekad susretnu oko Srema i Beograda, gde njihova borba za prevlast ne jenjava već vekovima. Jedan suv i topao, drugi poreklom bosanski, tvrda glava, pa još vlažan i pun kiše, zlo i naopako po živalj kad ova dvojica zarate!

„Ta molim vas, drugovi i drugarice, braćo i sestre, molim vas, molim vas!!- predsedavajuci je skoro vikao, zaboravivši da su odskora izglasali da se oslovljavaju sa „dame i gospodo“, umesto ovakvih proleterskih izraza.

„Nismo nikada trebali za predsedavajućeg da izaberemo Pulzivni vetar, a ako se razduva od uzbuđenja i pređe 7-10 metara po sekundi, neće biti dobro.“ -šapnu dobroćudni Vardarac svom susedu.
„Ne možemo im dati mećavu, to bi navelo neke da pomisle da je zaista u pitanju globalna svetska zavera, a nalog odozgo je da se to izvrši neprimetno, tako da se ne povlači po CNN-u i BBC-u, sneg u sred leta, oni bi odmah to povezali sa nekom Božjom promisli, znate kakvi su Srbi, pritajeno religiozni i skloni verovanju u karmu“
„Ma, dodala bih ja njima „čili faktor“, neće znati šta ih je snašlo!“
„Kakav čili, glupačo, ne javljaj se za reč, ako već nećeš da odradiš posao!“
„Juuuu, ko mi kaže, nabio si se tu u ćošak i čekaš da im neko drugi oduva to malo što im je za duvanje ostalo, produvaš mi ga, podlače jedan!“
Rasprava se nastavila do duboko u noć, dok su Srbi, spokojni u svojoj urođenoj i naslednoj nesreći spavali dubokim i pravednim snom, ne sluteći šta ih očekuje leta Gospodnjeg 2015

- - - - - - - - - -

Priča br. 6

BEZ NASLOVA

-Postoji jedno mesto na sredini ulice neobičnog imena, tamo dole prema onoj zgradi koja ne liči ni na jednu drugu u okolini. U dvorištu te zgrade postoji dućan čiji naziv podseća na pticu šarenog perja ali nije papagaj, ma znaš gde je sigurno!
-Ne znam.
-E, tu u tom dućanu prodaju šešire.


Mihajlo i Dragutin, prijatelji iz detinjstva, završivši dijalog nastavili su da koračaju polako niz ulicu zureći svako u svoje vrhove cipela.
To je veče slutilo nevreme. Oblaka sivih puna kapa visila im je nad glavama.


-Stigli smo, o ovom dućanu sam ti svo vreme ove duge šetnje pričao.
- Ćutali smo druže, nismo pričali.
- Kako ko..nasmešio se Miša.


Ušli su u dućan i kupili dva šešira a zatim se uputili ka obližnjoj kafani jer je nevreme bivalo sve bliže.
Prozori male kafane na sredini ulice neobičnog imena bili su otvoreni a zelene zavese vijorile su se kao zastave kad vetar malo jače svirne u njih.
Turska kafa bila je retka a ratluk bajat. Rakija slaba i bljutava.


-Kad izadjemo nastavićemo razgovor.
-Mišo, koji razgovor?


Uzeli su svoje nove šešire, kratko se pogledali stavljajući ih na glavu i krenuli ka izlazu. Činilo se da je nevreme minulo i prestalo da bude pretnja njihovim nesigurnim koracima.


Na samom izlazu kafane u trenutku kad su zakoračili na stazu podigao se jak vetar. Imali su utisak da duva sa svih strana. Mišin šešir odleteo je na levo a Gutin na desno. Guta je potrčao za Mišinim šeširom a Miša za Gutinim.
Kako je vetar iznenada počeo da duva tako je i prestao a dva prijatelja našla su se na suprotnim stranama ulice sa šeširom svog prijatelja u rukama.

-Setio sam se, ova ulica se zove "Ruža vetrova", doviknuo je Miša svom prijatelju.
 
Priča br. 7

Svedok vetrova

Vise puta sam se zapitala odakle kod dece taj, samo naizgled naivni, osecaj za prava pitanja u nezgodnom trenutku.

Bio je mamin rodjendan i pricalo se o tome za ruckom. Kad smo ostale same sa nanom, koja je plela nesto narandzastom vunicom, sestra je pitala ljutitim tonom - zasto si nasoj mami dala ruzno ime?
Kako nisam bila dete koje postavlja previse pitanja, jos manje na takav nacin, zabezeknula sam se i po prvi put nekako drugacije videla mamino ime, ali nije mi opet bilo “ruzno”.
Nana je cutala, pa je opet bila pitana - zasto je nisi krstila na primer Gabrijela? Ili Melina?
Okrenula se prema prozoru, trebalo joj je vise svetlosti dok plete, povukla je nit vunice malo grublje, klupko se otktrljalo ispod komode…najava za neko odmotavanje, cijeg sam znacaja postala svesna tek kad sam svoju decu rodila.

- Takva imena onda nisu postojala kod nas, kaze nana.
- A kako ti imas lepo ime? Uporna je njena unuka.
- Bio je rat kad se vasa majka rodila, progovorila je nana kolebljivim glasom.
- Napali su vas nemci? Pita dalje "pitalica", cesljajuci lutkinu svilenkastu kosu.
- Ne, bugari su bili ovde. Deda vam je nastradao od njih. Prvo smo ostali bez jednog deteta, pa bez drugog…kad se rodila vasa majka, nisam imala kud, nego da pristanem na to sto su babe pricale da treba: svekrva je zamotala bebu u krpe, da se ne prepozna po necemu cije je dete, pa je ostavila na najprometnije raskrsce.

Momentalno su mi zasuzile oci pri pomisli da je ta, tek rodjena beba, ostavljena sama na zemljanom raskrscu, moja majka.
Sad je i sestra spustila lutku u krilo, smirila se i cekala da cuje zbog cega je tako moralo.

- Trebalo je da je nadje neko, neko nepoznat, da je uzme u ruke, odnese na kamen ili stenu i onda joj da ime koje bi joj slutilo dug zivot.
- Da li je plakala beba, da li je bio mrak, da li…pitam se ja u sebi, placnim glasom.
- Doneli su je u sumrak, dali joj ime Stana, da nam ostane, da nam ostane ziva i zdrava. I fala dragom bogu, ostade mi ona jedina. Nije imala ni tri meseca kad joj ubise oca, pa postadoh i ja njoj jedina.

Cutimo sve tri neko vreme…nana plete jednakim pokretima ruku, malo pogurena prema prozoru, nas dve se pravimo da ne vidimo jedna drugoj suze.

- Video je on nju jednom… i toliko. Jedva sam posle nasla njegovu sliku, trazila je mesecima kod njegovih drugara, nasla jednu jedinu, u uniformi, da joj pokazem kako je izgledao njen otac, da mu lik zna.

Sad ja nesto mislim…mora da je bio lep, lepsi od deda Proke, maminog ocuha, koga ona nikako nije oslovljavala. Obracala mu se sa Vi, kad je bas morala, tonom kao svakom nepoznatom coveku.

- Dosli su jedne noci i rekli mi – nastradao, samo on, te veceri. Vec sutradan sam bila visak u toj kuci, kao da sam ja nesto skrivila. Ali gde da idem, gde da nestanem? Cutim tako danima…i trpim.
Jednog jutra bombardovali zeleznicki most na Moravi, sve se treslo, nismo znali gde da bezimo. Sve musko iz sela se pokupilo i otislo u planinu. Same zene ostale sa sitnom decom. Odjednom se cuju opet avioni, panika medju decom, sve se uznemirilo. Neka zena vice bezite, pale kuce sve redom. Ja uzmem u ruke moj zamotuljak od jedva tri meseca i krenem da bezim, ni sama ne znam gde. Na pragu se setim, ne znam zasto, onih zlatnika sto su mi darivali dete i vratim se kod svekrve da ih potrazim. Kaze ona - ne znam gde su, bezi zeno, zapalice nas zive.
- Pa kako ne znas, ti si ih sakrila, kazi gde, ja cu da ih uzmem sama.
- Nema sta da ih uzimas, nisu tvoji.
- Nisu moji, ali su od siroceta, vrati ih Stani.
- Ne vracam, kaze.
- Ne vracas? Ne vracas?! Ostavim dete na pod, pa dograbim nju za kosetinu…vrati, ili cu ja da ti presudim.
Nad sporetom se susio povoj, dohvatim i vezem babetinu, vratice sta je detetovo, ili ce vezana da crkne. Satima sedimo u mraku, ja ljuljam dete, baba ne prestaje da kune. I na kraju, gladna I zedna, rece gde su zlatnici.
Uzmem ih, zamotam lepo dete, detinje stvari vezem u boscu i krenem nazad u roditeljsku kucu, gde me niko ne ceka. Dvanaest kilometara peske, beba, ja i kuce poslo. Nije ni ono mutavo da ostane gde ga sutiraju.

Nana prica kao da je sama sa sobom i plete jednakim tempom, kao u transu. Sestra i ja cutimo, ne mrdamo, prestale smo i da se medjusobno zagledamo, samo slusamo, kao da nam prepricava film iz bioskopa, sve ne verujuci u istinitost slika koje se redjaju iz price.

- Znala sam da im ne trebam. Braca i nekako sazaljivi na sudbinu mi i dete, ali snaje, da su mogle pogledom bi me pojele jos kad sam se pojavila.
Zavrsio je rat nekako. Nisam se uopste iznenadila kad su mi rekli da ce da me udaju. Nisam ni pitala za koga, gde, kada… Nije ih interesovalo hocu li coveka kome je umrla zena i ostao sam sa petoro dece, svi stariji od moje sesto.
Dobar je on covek, da ne gresim dusu, dobar je prema meni oduvek, ali moje dete nikada nije postalo i njegovo, njegova su od odmah bila i moja.
Stanu su deca volela, odraslima je bila “dovedena” i “dosljak” i trn u oku.

- Zasto si je ostavila u domu, pitam je po prvi put nesto, sto odavno zelim da znam.

- Nekako se namestilo da je vidi zena iz Crvenog krsta, porazgovara sa njom i dogovore se sve. Nisam ja ni znala, samo je dosla prvog septembra da je preuzme i odvede na skolovanje, tako je rekla. I da sam se bunila, i da se bilo ko bunio, Stana je resila da ide, otisla bi ona i sama, pobegla.

- Mama je jednom pricala da je dobila batine, i da je po snegu hodala sama nocu, do nekog dede koji je jako voleo. Pa je deda to prijavio kod te zene , da su je zato uzeli u dom. I jos je pricala da se taj deda razboleo od tuge kad je video tako samu i promrzlu, danima bio bolestan i na kraju umro, rekoh u jednom dahu.

Nana je cutala neko vreme i dalje premetajuci iglama onu narandzastu vunicu, preostalu od nasih dzempera.

- Stavite dzezvu za kafu, sad ce Stana, rekla je drugacijim glasom.
Skocile smo obe odmah. Stavila sam plavu dzezvu na ringlu, sestra crvene solje na sto i tanjirice za tortu . Mama samo sto nije usla da zakuva kafu, za nju i nanu, nas dve cekamo tortu.

- - - - - - - - - -

***
Glasanje može da počne!:)
 
Hajd ja.

Priča broj 3 - 3 poena.
Ima neka kombinacija bulgakovljevskog i kafkanskog u njoj, a opet je stil sasvim autentičan. Sjajna su mi poigravanja jezikom (zaljigavljeni nimbostratus, kumulanje kumulusa isl.) Srpsko-hrvatski mi uopšte ne smeta, dapače :D Mislim da priči daje šmek.
Prelaz s realističkog na fantastično je baš dobro odrađen, a negiranje subjekta pripovedanja na kraju, insinuacija zaposednutosti, to jest, izmeštanje priče na sledeći nivo nepojmljivog, sumanutog i (po svoj prilici) zlokobnog je sjajna završnica!

Priča broj 2 - 2 poena

Nju sam izdvojila od ostalih (koje su sve sjajne) po tome što retko nailazim na čiste opise koji su tako dobro odrađeni. Dakle, sjajn lirski opis, i divna personifikacija vetra bez uvođenja fantastičnih elemenata. :)
(a za to treba veština)

Priča broj 5 - 1 poen

Kao kontrast priči broj 2, dakle, dinamični dijalozi, domaćinski humor, vidi se poznavanje vetrologije ( :mrgreen: ), "spokojni u svojoj urođenoj i nasleđenoj nesreći" me oborilo s nogu.
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top