Koji je, prema Vašem mišljenju, stvarni značaj ahdname? Danas ju neki žele predstaviti kao vrhunac ljudskih prava.
Ahdnama je važan, ali uvjetovan pravni spis. Ona nije nikakav veliki list slobode (magna carta libertatum), kako joj slabi poznavatelji prilika neutemeljeno „tepaju“. Ahdnama je nametnut akt u okvirima općih islamskih (šerijatskih) odredbi, u kojima sultan bosanskim franjevcima izravno, a katolicima neizravno, jamči sigurnost života, nepovrjedivost imovine i slobodno kretanje u Osmanskom Carstvu, uz uvjet da ostanu lojalni novom vladaru. Njome su franjevci postali legalni građani Carstva. Međutim, ona je u praksi tumačena, ne po zakonskom duhu koji je u sebi sadržavala, nego po političkim prilikama i financijskim potrebama korumpiranih službenika.
Uz to, treba imati na umu da nijedna šerijatska povelja, akt, ugovor ili povlastica nije vrijedila jednom za stalno, nego je kod svakog stupanja novoga sultana na prijestolje morala biti ponovno potvrđena, i tek tada je dalje vrijedila. Za franjevce je to značilo, uz velike troškove, odlazak u Carigrad, obilaženje tamošnjih ureda i potplaćivanje službenika, od najnižih do najviših, da bi se potvrda ponovno ishodila. O tomu u ljetopisima ima puno građe.
Kako je to bilo važno, da ne kažem sudbonosno pitanje, pokazuje parnica s pećkim patrijarhom 1760. vođena u Travniku. Nju ljetopisac Bono Benić opširno opisuje. Naime, te godine je pećki patrijarh došao u Sarajevo i svojima govorio: „Imamo uza se najnoviju povelju vladajućeg sultana kojom nam naširoko dopušta da ove šokce [katolike], koji žderu ono što je udavljeno... skupa s njihovim biskupom i samostanima podvrgnemo našem grčkom obredu. Čak nam se dopušta da svake godine ubiremo i neke novčane pristojbe od svakog od njih u svoju korist. Njihove ćemo kuće kasnije po imovnoj snazi oporezovati, a tako i samostane po našoj volji... Javno su ih ismijavali, 'odsad ćete vi, šokci, vidjeti čiji je obred i čija crkva istinita i koju treba držati i smatrati takvom.'“ Pozvani na sud u Travnik, franjevci su se bili ozbiljno prestrašili te poslali najstručnije izaslanstvo na čelu s fra Filipom Lastrićem. Nakon proučavanja pravnih dokumenata, ćehaja-beg je rekao franjevcima: „Ako hoćete dobiti parnicu, najprije saspite dvadeset vrećica novca u državnu blagajnu.'' (oko 2 600 venecijanskih dukata). Franjevci su se međusobno savjetovali i ponudili mu tri vrste darova: jedan dar – tri vrećice novca; drugi – ključeve samostana; treći – naše glave. Ćehaja-beg im je odgovorio: „Ako ne saspete određenu sumu u moju riznicu, presudit ću u korist patrijarha; izaberite jedno od dvoga.“
Nakon dugog natezanja i vijećanja franjevci su, kako bi sačuvali slobodu i neovisnost katolika, posudbama u roku mjesec dana morali uplatiti taj golemi iznos. Budući da je i jedna i druga strana imala sultanove dokumente – to je čest postupak carigradskih službenika da se katolici i pravoslavci međusobno ogovaraju i kleveću, i da oni od toga izvuku što više novca – u krajnjoj crti ahdnama ima prednost pred kupljenim fermanom. U tomu vidim vrijednost Milodraške ahdname.
Zašto sultan Mehmed II., zvani El-Fatih, osvojivši Bosnu, nije protjerao sve kršćane?
Spomenuto je kako se ponašao prema pučanstvu. A u želji da što više katolika očuva u Bosni, fra Anđeo Zvizdović mu je, navodno, rekao: „Što će ti zemlja ako ju nema tko obrađivati.“
A Osmanlijama su bili potrebni kvalificirani, posebice rudari i obrtnici. Za to imamo i konkretan primjer. Nakon rušenja crkava i samostana u Fojnici, u vrijeme osvajanja Bosne, franjevci su neke od njih obnovili, ali su oni bili ponovno srušeni u vrijeme Husref-begova progonstva kršćana 1524. Fojnički su rudari tražili dopuštenje obnoviti crkvu i samostan, ili će se odseliti. Dopuštenje im je dano uz uvjet da crkva bude onakva kakva je bila. Budući da su oni umjesto zidova od pletena pruća oblijepljena ilovačom koristili kamen, te dodali neke pregrade, osmanske su vlasti naredile da se crkva ponovno sruši. Ipak, da ne bi napustili mjesto i svoje poslove, 1527. dopušteno im je obnoviti crkvu „na istom mjestu, ali po prvotnoj osnovi, bez povećanja i pletereom“. Slično se dogodilo i u Mostaru.
Možemo li govoriti o bogumilima u doba pada Bosne? Jesu li oni već bili nestali s političke i društvene scene?
Svako važno pitanje iz povijesti ima svoj razvoj dok se približno ne dođe do rješenja. Tako je to i s pitanjem Crkve bosanske. Ono je stoljeće i pol zauzimalo prvo mjesto u historiografiji južnoslavenskog prostora. O tomu je objavljeno nekoliko stotina knjiga, stručnih rasprava i priloga. A o toj problematici sačuvano je svega nekoliko desetaka, svima više-manje, dostupnih izvora; rezultati istraživanja su različiti, ponekad oprečni. Takve stavove i neznanstvena tumačenja uvjetovala su prethodna opredjeljenja istraživača temeljena na različitim nacionalnim, vjerskim, političkim i ideološkim polazištima. Neki su, u nedostatku i manjkavosti poželjnih dokumenata, prepisivali ili se suviše oslanjali na rezultate sličnih pojava na Istoku ili na Zapadu, te ih olako presadili na bosansko-humsko tlo.
Prigodom 800. obljetnice skupa na Bilinu polju, održan je veliki međunarodni skup u Zagrebu pod nazivom Fenomen Crkve bosanske, čija je građa tiskana, Sarajevo - Zagreb, 2005., na 686 str. Za tu su prigodu na hrvatski jezik prevedeni svi relevantni izvori: Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.- 15. stoljeća), Zagreb, 2003.
Nakon svega može se dosta pouzdano reći - bogumilstva u Bosni uopće nije bilo. Bosanski su krstjani bili redovnici sljedbenici Ćirila i Metoda. Oni su slijedili redovničko pravilo sv. Bazilija, i svaki se od njih slobodno mogao opredijeliti za stroži ili blaži njegov oblik. Uz prilično razjašnjena najvažnija pitanja srednjovjekovne Bosne, budućim povjesničarima i politolozima ostaje istraživati kako se sve bosansko-humskim krstjanima, naročito u prošlom stoljeću, manipuliralo zbog dnevno-političkih potreba s političkih, vjerskih i ideoloških polazišta.
Jesu li franjevci sudjelovali u obrani Bosne?
Svakako. Budući da je Bosanska vikarija u to vrijeme zauzimala golem prostor, a istočna i središnja Bosna bila zauzeta, franjevci su se podijelili u dvije zajednice. Ona pod Osmanlijama pripala je Bosni Srebrenoj/Srebreničkoj, a ona na sjeverozapadu, Bosni Hrvatskoj. Ova posljednja posve je uništena u borbama s Osmanlijama. Da bi popis porušenih samostana bio sustavniji, navest ću ih od sjevera prema jugu:
Ivanjska/Bosanska Krupa, Bijela Stijena/Cazin, Krupa/Bosanska Krupa, Bihać, Kamengrad, Inađol/Srebac, Lijevče, Glaž/Popovići, Modriča, Lendava, Srebrenica, Skakava, Srebrenik, Gornja Bukovica/Koraj, Bijeljina, Stari Teočak/Ugljevik, Zvečaj/Rekavice, Tešanj, Soli/Tuzla, Gornja Tuzla, Gradovrh, Jezero, Jajce (2 samostana), Komotin/Podmilačje, Vranduk/Varošište, Zvornik, Lašva, Radaslije/Glamoč, Vesela Straža/Bugojno, Fojnica, Kraljeva Sutjeska, Bobovac, Mili/Arnautovići, Podvisoko, Srebrenica, Bistrički Grad/Livno, Šćit, Deževice, Kreševo, Blažuj/Tomislavgrad, Bokševac/Kostajnica, Konjic, Blagaj, Mostar, Ljubuški, Blagaj i Gabela. Biskup fra Jeronim Lučić 29. srpnja 1638. na ruševinama samostana u Skakavi bilježi kako je on porušen „kad su Turci porušili sve crkve i samostane po cijelom Bosanskom Kraljevstvu“.
Kako su obično izgledali ti samostani?
Bili su skromni. To su bile veće kuće u kojima je živjelo nekoliko franjevaca. O njima postoje i arheološki tragovi. U građevinskom pogledu nisu imale oblik klasičnog samostana s klaustrom. Obično su to bile kamene građevine dužine 22 - 24 metra s podrumskim prostorijama i katom opremljenim keramičkim pećima veće snage. Domaći izvori nazivaju ih loca/mjesta, domus/kuća, dormitoria/spavaonice ili, jednostavno, mala braća. Da bismo ih nekako sebi predstavili, trebalo bi danas pogledati „samostančić“ u Porcijunkuli koji je gradio Bernardin Sijenski (1380. - 1444.).
U otkrivene 464 srednjovjekovne crkve u BiH, u njih 205 spominjete i njihove patrone. To je zanimljivo. Recite nešto i o njima.
Istraživanja mjesta kršćanskog kulta na tlu BiH temeljili smo na izvorima iz srednjeg vijeka, rezultatima arheoloških istraživanja, bilješkama iz prvih dvaju stoljeća osmanske vladavine i najnovijoj znanstvenoj literaturi. Te srednjovjekovne crkve bile su najčešće skromno građene, zidane kamenom ili kombinacijom drva i kamena. Istraživanja pokazuju da je u srednjovjekovnoj Bosni gotovo svako naseljeno mjesto imalo svoju crkvu, a da je u većim naseljima bilo i nekoliko njih.
Zbog osmanskih osvajanja i islamske politike u BiH je – za razliku od drugih južnoslavenskih zemalja – očuvano vrlo malo srednjovjekovnih crkava. Ipak, na tlu današnje BiH dosad su otkrivene 464 crkve iz srednjega vijeka. U 205 (44,27%), od dosad otkrivene 464 crkve, saznali smo i patrone, i to različitih 45. Zanimljivo je da je 60% spomenutih crkava, tj. 121, bilo posvećeno 8 patrona: sv. Mariji (31), sv. Jurju (20), sv. Petru (14), sv. Križu (13), sv. Iliji (12), sv. Ivi Krstitelju (11), sv. Mihovilu (10) i sv. Martinu (10).
Sve to pokazuje da Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku, prije provale Osmanlija, po broju i rasporedu crkava nije zaostajala za ondašnjim susjednim kršćanskim feudalnim državama.
Kakav je danas odnos prema ostatcima crkava i samostana?
Nažalost, loš. Na primjer, preko najvažnije krunidbene crkve i saborne crkve te grobnice bosanskih kraljeva i samostana sv. Nikole u Milima/Visoko, prolazi seoska makadamska cesta. Tko se na to obazire?!
Vraćamo li se, glede kršćanske baštine u BiH, u osmanska vremena?
Ne bih znao, ali pokazatelji nisu dobri.
u Budimu... i pričali su većinski srpskim jezikom... tačno je da su se doseljavali u Bosnu poslije turskih poraza i gubitaka tih teritorija što si pomenuo... ali baš u tom periodu naglo skače broj i procenat pravoslavaca u Bosni, najviše zbog kontinuiranog doseljavanja Srba iz Hercegovine i crnogorskih Brda...
