Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.038
Sa zadovoljstvom objavljujem da je, iako tema nije laka, na ovaj konkurs stiglo sedam (7) priča.
Temu o pogledu sa margina zadala je pobednica našeg prethodnog takmičenja, sanja*.
Već znate kakav je sistem glasanja (po principu 3,2,1), a glasanje će trajati do iduće nedelje, 10-og maja, do 20.00h.
Čitajte, uživajte i glasajte!
Priča br. 1
MARGINALCI
„U trenutnoj političkoj konstelaciji, svi smo marginalci“, reče Oliver Barbulj, „Političari su na margini krupnoga kapitala. Kapital nije transparentan; nominalni vlasnici obični su marginalci, a oni pravi svedeni su na puka imena nevezana ni za šta na ovom svetu. Jer ta su pak imena ne više od oznaka na računima podzemnih banaka i piramidalnih štedionica. Čak ni Bog, kada bi postojao, ne bi u ovoj džungli mogao postati realnim vlasnikom ičega. Putevi kapitala razgranali su se u više dimenzija, i to u toj meri da ih samo 'Niko' može slediti. Niko!“
„Šta da se radi?“, upita Mara Kolarev.
„Nasilje kao način borbe nadrasli smo davno. Ono bi, osim toga, u ovakvim prilikama bilo posve beskorisno. Ne vredi ubijati marginalce. Naša je organizacija već decenijama u krizi, sve akcije koje poduzmemo, ako ih mediji i spomenu, bivaju zaboravljene već do sledećeg dana! Jer mi smo na margini, svi po redu, osim možda...“
„Na koga misliš?“
„Ne bih želeo ispasti neskroman, a još manje lažno skroman. Ja sam, naime, taj. Znam da nisam u poziciji da budem objektivan, ali sam u poziciji da to barem pokušam biti! I eto, procenjujem da sam ja jedina osoba na društveno-političkoj sceni koja u sebi nosi potencijal za promene. Držim kako sam jedino ja svojim obrazovnim, moralnim i svakim drugim habitusom u stanju iz postojećeg haosa izesencirati kakvu-takvu bit, kao temelj boljeg i pravednijeg sistema.“
„To je lepo čuti? Koji je tvoj sledeći potez?“
“Atentat na samoga sebe.“
“Šta?!“
“Pa rekao sam: ako ja jedini nisam marginalac, onda bi jedino moja smrt mogla zatalasati stvari. S druge strane, ko bi taj prljavi, ali neophodan zadatak mogao obaviti bolje od mene samog? Naravno, to ne sme biti puko samoubistvo u tišini unajmljene sobe. Svaki atentat, pa i ovaj moj na mene, mora se izvesti kao javan i spektakularan čin, kao plodonosni svršetak dugogodišnjeg konspirativnog rada. Problemi se već mogu naslutiti: konspiracija protiv samoga sebe gotovo je nemoguća. Cepanje ličnosti nedostižna je tlapnja. Još veći je problem taj što moj atentat ne sme izgledati niti kao obično javno samoubistvo iz protesta – samospaljivanje ili aktiviranje bombe na glavnom gradskom trgu. Slučajni promatrač mora u trenu steći jasnu sliku o tome kako je neko drugi, neka celovita osoba, izvršila atentat na neku prvu celovitu osobu, odnosno na mene. No taj potencijalni drugi, ne sme biti tek banalna plaćenička njuška; naprotiv, ta osoba trebala bi svoj čin izvršiti iz uverenja, kako se i ona ne bi ispilila u svojstvu još jednog marginalca, a padnem li ja kao žrtva toga marginalca i sam ću umreti marginalan. Razumeš šta hoću reći?“
„Ne. Dok si ti pričao stigla je vest iz centrale. Izbačen si iz organizacije. Tvoja leva i desna skretanja sada su dopunjena još i rotirajućim poniranjem u posvemašnju iracionalnost! Prisluškujemo te celo vreme.“
“Kao da ja to ne znam. Ovo je zapravo početak ostvarenja mog neostvarivog plana...“ reče Oliver Barbulj, ali više ga niko nije ni slušao ni prisluškivao.
Prestao je biti čak i marginalac.
- - - - - - - - - -
Priča br. 2
***
Nisam htela da pišem na ovu temu. Teška je i zahtevna, uglavnom podrazumeva muku i jed. Ja volim lepršave i duhovite priče, one koje donose osmeh na lice.
Ali, onda mi se dogodio petak i naterao me da se predomislim.
Dan je bio prelep, vedar, topao i sunčan, divota jedna. Napokon bez jakne, samo u laganom džemperiću, izašla sam iz drugog mi doma da, kao i obično, sačekam ružniju polovinu da zajedno odemo kući. Gledajući u pravcu iz koga sam očekivala da se dotični pojavi ugledala sam neobičnu priliku. Izdaleka se videlo samo da je u pitanju muškarac u nekim, već značajnijim godinama, da je odeven u nešto crno i da je golih ruku i nogu,. U obe ruke nosio je po kesu. Korak mu je bio brz i praćen pomalo neobičnim pokretima celog tela. Ništa posebno, samo su kretnje izgledale nekako asinhrono u odnosu na ritam hoda. Privukao mi je pažnju, em' je čekanje dosadna rabota, em' je neobično toliko se razgolititi već sada. Toplo jeste, ali ni Đurđevdan nije prošao.
Elem, prilika mi je bila sve bliža i u jednom momentu do mene su doprli zvuci njegovih koraka. Vrlo neobični zvuci... Nisam želela da budem nepristojna, ali radoznalost je čudo. Sačekala sam da mi se čovek dovoljno približi i onda ga brzinski "skrozirala". Srednje visine, imao je nešto između 65 i 70 godina, veoma bujnu, čak i lepu talasastu, sedu bradu, jaku i kovrdžavu, jedva nešto malo dužu kosu i pravilne crte lica. Pogled mu je bio usresređen na pravac kojim se kretao, nije pogledavao sa strane na svet kraj koga je prolazio. Ozbiljan i zamišljen, blago se geguckajući, išao je nekim svojim poslom.
Ono nešto crno bio je crni najlonski džak za smeće, onaj najtanji, najjeftiniji, na kome su bili otvoreni prorezi za ruke i glavu. Džak je padao kao tunika do gornje trećine butina, na struku je bio povezan kanapom. Noge, još uvek mišićave i jake, zaista su bile gole. Ruke, takođe. Uprkos svemu, izgledao je čisto i, nekako, pristojno. Na stopalima nije imao pravu obuću, već zastrašujuću improvizaciju od plastičnih flaša, ispresovanih i oblikovanih tako da se, uz određeni napor, očigledno moglo hodati u njima. Te "cipele" su takođe bile omotane crnim najlonom, tako da se nije moglo videti kako su pričvršćene za stopala. Čudnjikave pokrete pri hodu i zvuk koji se toliko razlikovao od bata gumenih i kožnih đonova po asfaltu proizvodila je ova neobična obuća. Čovek je prošao pored mene, ja sam se još jednom osvrnula za njim i to je bilo to.
Naišao je moj muž i zajedno smo otišli na ručak i zasluženi odmor. Čak mu nisam ni prepričala neobičan susret, imalo je toliko toga za nas važnog da pričamo na putu do kuće.
Ne znam, a nije ni važno zašto je naš sugrađanin izgledao onako kako je izgledao, je li bolestan ili je siromašan? Ili oba? Ili nešto treće?
Jedino, danima se mislim, šta oblači kada je hladno? A kada duva vetar?
- - - - - - - - - -
Priča br.3
ŽIVOT NA MARGINI
Od malena su nas učili koliko smo posebni. „Svako od vas je potpuni unikat, jedan i jedini, neponovljiva kombinacija prirode, evolutivni pucanj u budućnost!“ - i sada još čujem glas senseia i sećam se prve lekcije.
Teško je bilo uočiti različitost nas milijardu koliko nas je bilo u Odgajalištu, svi smo spolja izgledali isto, malene veknice, nedefinisane pufnice, ali smo verovali u ono čemu nas uče. Obuka će trajati 60 dana, tako su nam odmah rekli. Za to vreme naša dužnost je da rastemo, sazrevamo, jačamo, učimo šta treba da radimo kada veliki trenutak osvajačkog pohoda dođe i najvažnije - stičemo svest o sopstvenoj posebnosti. Sa tim driblanjem je započinjao baš svaki dan. Znali smo da potičemo od starog roda Germinitikusai da iz tog plemena odvajkada stižu dve grupe: Sertolijusi-pomagači i hraonioci, i mi-Spermatogonikusi, budući borci i osvajači. Pripadnici našeg plemena se u početku nisu razlikovali među sobom, svi su bili isti i svima nam je naizgled bila ista budućnost, ali nakon Pjubertis ere mogao si tačno reći ko od nas će pripasti Obnavljačima Carstva, a ko je odabran za kaljenje međuOsvajačima. U kome god od nas da je kucalo junačko srce i sazrela vojnička svest, a žeđ za Putovanjem u nepoznato preuzela sve drugo, taj i ta su napuštali Odgajalište i odlazili u Pripremu. Odatle, znali smo, nema povratka, čeka se samo znak.
- - - - - - - - - -
U Pripremi se testirala naša strpljivost - ničeg novog, ničeg uzbudljivog, ničeg spolja, samo promena u nama i na nama, samo smo rasli, rasli i čekali, čekali 30 mitotskih vekova. Sazrevali smo kao voćke na suncu, neprimetno i pomalo, svakoga dana. Prošli su prvi i drugi mejotski period vremena, a mi smo iz primarnih spremikusa postali sekundarni spermikusi, a zatim spermatidusi -vojnici sa po još jednom zvezdicom na epoleti. Sve smo sada već bili naučeni - kako i šta će se desiti, šta nam je raditi, kako da se krećemo brzo, što brže, kako da plivamo niz maticu, na kojim opasnim okukama puta da se ne zadržavamo, kako da ne gubimo vreme. Svemu smo već bili naučeni i ništa još nismo znali, jer ko god da je tim putem kretao pre nas, nikada se nije vraćao. Nismo znali da li je neko uspeo, da li se naša zastavica ponosno zavijorila zabodena duboko u tlo neprijatelja ili je svaki pohod propao, nismo znali ništa od toga, znali smo samo da je naša dužnost da krenemo u pohod bez pitanja i straha, kad se začuje zov. „Plivajte, gurajte se, upinjite se svim snagama!“-vikali su naši nervozni treneri. „Stanite, razmislite, oslušnite, izaberite najkraći, izaberite najsigurniji put, budite skoncentrisani, ne dozvolite da vam išta ometa pažnju, samo imajte cilj na umu“, šaputali su sugestivno naši senseii.
- - - - - - - - - -
Mi smo slušali, upinjali se da upamtimo, trudili se da nam izraste što veći rep, što jači bič koji će svojim pokretima gurati brže i jače od ostalih, da nam akrozom bude nakrcan ubojitim enzimima, naoštrenih sečiva, napunjenih šaržera, da odbacimo što dalje od sebe bebeću kožu citoplazmatske kapljice, da smanjimo masu na račun snage i pokretljivosti, da kondenzujemo blago koje nosimo u sebi, svako svoj jedinstveni hromatinikus, ono najvrednije, ono neponovljivo za šta smo konačno naučili da je ono po čemu se mi, maleni vojnici razlikujemo. Hromatinikus je bilo ono što je govorilo ko je od nas devojčica, a ko dečak, ne plava ili roze vojnička bluza, ne duga ili kratka kosa, samo srce hromatina koje je kucalo u svakome od nas.
Temu o pogledu sa margina zadala je pobednica našeg prethodnog takmičenja, sanja*.
Već znate kakav je sistem glasanja (po principu 3,2,1), a glasanje će trajati do iduće nedelje, 10-og maja, do 20.00h.
Čitajte, uživajte i glasajte!
Priča br. 1
MARGINALCI
„U trenutnoj političkoj konstelaciji, svi smo marginalci“, reče Oliver Barbulj, „Političari su na margini krupnoga kapitala. Kapital nije transparentan; nominalni vlasnici obični su marginalci, a oni pravi svedeni su na puka imena nevezana ni za šta na ovom svetu. Jer ta su pak imena ne više od oznaka na računima podzemnih banaka i piramidalnih štedionica. Čak ni Bog, kada bi postojao, ne bi u ovoj džungli mogao postati realnim vlasnikom ičega. Putevi kapitala razgranali su se u više dimenzija, i to u toj meri da ih samo 'Niko' može slediti. Niko!“
„Šta da se radi?“, upita Mara Kolarev.
„Nasilje kao način borbe nadrasli smo davno. Ono bi, osim toga, u ovakvim prilikama bilo posve beskorisno. Ne vredi ubijati marginalce. Naša je organizacija već decenijama u krizi, sve akcije koje poduzmemo, ako ih mediji i spomenu, bivaju zaboravljene već do sledećeg dana! Jer mi smo na margini, svi po redu, osim možda...“
„Na koga misliš?“
„Ne bih želeo ispasti neskroman, a još manje lažno skroman. Ja sam, naime, taj. Znam da nisam u poziciji da budem objektivan, ali sam u poziciji da to barem pokušam biti! I eto, procenjujem da sam ja jedina osoba na društveno-političkoj sceni koja u sebi nosi potencijal za promene. Držim kako sam jedino ja svojim obrazovnim, moralnim i svakim drugim habitusom u stanju iz postojećeg haosa izesencirati kakvu-takvu bit, kao temelj boljeg i pravednijeg sistema.“
„To je lepo čuti? Koji je tvoj sledeći potez?“
“Atentat na samoga sebe.“
“Šta?!“
“Pa rekao sam: ako ja jedini nisam marginalac, onda bi jedino moja smrt mogla zatalasati stvari. S druge strane, ko bi taj prljavi, ali neophodan zadatak mogao obaviti bolje od mene samog? Naravno, to ne sme biti puko samoubistvo u tišini unajmljene sobe. Svaki atentat, pa i ovaj moj na mene, mora se izvesti kao javan i spektakularan čin, kao plodonosni svršetak dugogodišnjeg konspirativnog rada. Problemi se već mogu naslutiti: konspiracija protiv samoga sebe gotovo je nemoguća. Cepanje ličnosti nedostižna je tlapnja. Još veći je problem taj što moj atentat ne sme izgledati niti kao obično javno samoubistvo iz protesta – samospaljivanje ili aktiviranje bombe na glavnom gradskom trgu. Slučajni promatrač mora u trenu steći jasnu sliku o tome kako je neko drugi, neka celovita osoba, izvršila atentat na neku prvu celovitu osobu, odnosno na mene. No taj potencijalni drugi, ne sme biti tek banalna plaćenička njuška; naprotiv, ta osoba trebala bi svoj čin izvršiti iz uverenja, kako se i ona ne bi ispilila u svojstvu još jednog marginalca, a padnem li ja kao žrtva toga marginalca i sam ću umreti marginalan. Razumeš šta hoću reći?“
„Ne. Dok si ti pričao stigla je vest iz centrale. Izbačen si iz organizacije. Tvoja leva i desna skretanja sada su dopunjena još i rotirajućim poniranjem u posvemašnju iracionalnost! Prisluškujemo te celo vreme.“
“Kao da ja to ne znam. Ovo je zapravo početak ostvarenja mog neostvarivog plana...“ reče Oliver Barbulj, ali više ga niko nije ni slušao ni prisluškivao.
Prestao je biti čak i marginalac.
- - - - - - - - - -
Priča br. 2
***
Nisam htela da pišem na ovu temu. Teška je i zahtevna, uglavnom podrazumeva muku i jed. Ja volim lepršave i duhovite priče, one koje donose osmeh na lice.
Ali, onda mi se dogodio petak i naterao me da se predomislim.
Dan je bio prelep, vedar, topao i sunčan, divota jedna. Napokon bez jakne, samo u laganom džemperiću, izašla sam iz drugog mi doma da, kao i obično, sačekam ružniju polovinu da zajedno odemo kući. Gledajući u pravcu iz koga sam očekivala da se dotični pojavi ugledala sam neobičnu priliku. Izdaleka se videlo samo da je u pitanju muškarac u nekim, već značajnijim godinama, da je odeven u nešto crno i da je golih ruku i nogu,. U obe ruke nosio je po kesu. Korak mu je bio brz i praćen pomalo neobičnim pokretima celog tela. Ništa posebno, samo su kretnje izgledale nekako asinhrono u odnosu na ritam hoda. Privukao mi je pažnju, em' je čekanje dosadna rabota, em' je neobično toliko se razgolititi već sada. Toplo jeste, ali ni Đurđevdan nije prošao.
Elem, prilika mi je bila sve bliža i u jednom momentu do mene su doprli zvuci njegovih koraka. Vrlo neobični zvuci... Nisam želela da budem nepristojna, ali radoznalost je čudo. Sačekala sam da mi se čovek dovoljno približi i onda ga brzinski "skrozirala". Srednje visine, imao je nešto između 65 i 70 godina, veoma bujnu, čak i lepu talasastu, sedu bradu, jaku i kovrdžavu, jedva nešto malo dužu kosu i pravilne crte lica. Pogled mu je bio usresređen na pravac kojim se kretao, nije pogledavao sa strane na svet kraj koga je prolazio. Ozbiljan i zamišljen, blago se geguckajući, išao je nekim svojim poslom.
Ono nešto crno bio je crni najlonski džak za smeće, onaj najtanji, najjeftiniji, na kome su bili otvoreni prorezi za ruke i glavu. Džak je padao kao tunika do gornje trećine butina, na struku je bio povezan kanapom. Noge, još uvek mišićave i jake, zaista su bile gole. Ruke, takođe. Uprkos svemu, izgledao je čisto i, nekako, pristojno. Na stopalima nije imao pravu obuću, već zastrašujuću improvizaciju od plastičnih flaša, ispresovanih i oblikovanih tako da se, uz određeni napor, očigledno moglo hodati u njima. Te "cipele" su takođe bile omotane crnim najlonom, tako da se nije moglo videti kako su pričvršćene za stopala. Čudnjikave pokrete pri hodu i zvuk koji se toliko razlikovao od bata gumenih i kožnih đonova po asfaltu proizvodila je ova neobična obuća. Čovek je prošao pored mene, ja sam se još jednom osvrnula za njim i to je bilo to.
Naišao je moj muž i zajedno smo otišli na ručak i zasluženi odmor. Čak mu nisam ni prepričala neobičan susret, imalo je toliko toga za nas važnog da pričamo na putu do kuće.
Ne znam, a nije ni važno zašto je naš sugrađanin izgledao onako kako je izgledao, je li bolestan ili je siromašan? Ili oba? Ili nešto treće?
Jedino, danima se mislim, šta oblači kada je hladno? A kada duva vetar?
- - - - - - - - - -
Priča br.3
ŽIVOT NA MARGINI
Od malena su nas učili koliko smo posebni. „Svako od vas je potpuni unikat, jedan i jedini, neponovljiva kombinacija prirode, evolutivni pucanj u budućnost!“ - i sada još čujem glas senseia i sećam se prve lekcije.
Teško je bilo uočiti različitost nas milijardu koliko nas je bilo u Odgajalištu, svi smo spolja izgledali isto, malene veknice, nedefinisane pufnice, ali smo verovali u ono čemu nas uče. Obuka će trajati 60 dana, tako su nam odmah rekli. Za to vreme naša dužnost je da rastemo, sazrevamo, jačamo, učimo šta treba da radimo kada veliki trenutak osvajačkog pohoda dođe i najvažnije - stičemo svest o sopstvenoj posebnosti. Sa tim driblanjem je započinjao baš svaki dan. Znali smo da potičemo od starog roda Germinitikusai da iz tog plemena odvajkada stižu dve grupe: Sertolijusi-pomagači i hraonioci, i mi-Spermatogonikusi, budući borci i osvajači. Pripadnici našeg plemena se u početku nisu razlikovali među sobom, svi su bili isti i svima nam je naizgled bila ista budućnost, ali nakon Pjubertis ere mogao si tačno reći ko od nas će pripasti Obnavljačima Carstva, a ko je odabran za kaljenje međuOsvajačima. U kome god od nas da je kucalo junačko srce i sazrela vojnička svest, a žeđ za Putovanjem u nepoznato preuzela sve drugo, taj i ta su napuštali Odgajalište i odlazili u Pripremu. Odatle, znali smo, nema povratka, čeka se samo znak.
- - - - - - - - - -
U Pripremi se testirala naša strpljivost - ničeg novog, ničeg uzbudljivog, ničeg spolja, samo promena u nama i na nama, samo smo rasli, rasli i čekali, čekali 30 mitotskih vekova. Sazrevali smo kao voćke na suncu, neprimetno i pomalo, svakoga dana. Prošli su prvi i drugi mejotski period vremena, a mi smo iz primarnih spremikusa postali sekundarni spermikusi, a zatim spermatidusi -vojnici sa po još jednom zvezdicom na epoleti. Sve smo sada već bili naučeni - kako i šta će se desiti, šta nam je raditi, kako da se krećemo brzo, što brže, kako da plivamo niz maticu, na kojim opasnim okukama puta da se ne zadržavamo, kako da ne gubimo vreme. Svemu smo već bili naučeni i ništa još nismo znali, jer ko god da je tim putem kretao pre nas, nikada se nije vraćao. Nismo znali da li je neko uspeo, da li se naša zastavica ponosno zavijorila zabodena duboko u tlo neprijatelja ili je svaki pohod propao, nismo znali ništa od toga, znali smo samo da je naša dužnost da krenemo u pohod bez pitanja i straha, kad se začuje zov. „Plivajte, gurajte se, upinjite se svim snagama!“-vikali su naši nervozni treneri. „Stanite, razmislite, oslušnite, izaberite najkraći, izaberite najsigurniji put, budite skoncentrisani, ne dozvolite da vam išta ometa pažnju, samo imajte cilj na umu“, šaputali su sugestivno naši senseii.
- - - - - - - - - -
Mi smo slušali, upinjali se da upamtimo, trudili se da nam izraste što veći rep, što jači bič koji će svojim pokretima gurati brže i jače od ostalih, da nam akrozom bude nakrcan ubojitim enzimima, naoštrenih sečiva, napunjenih šaržera, da odbacimo što dalje od sebe bebeću kožu citoplazmatske kapljice, da smanjimo masu na račun snage i pokretljivosti, da kondenzujemo blago koje nosimo u sebi, svako svoj jedinstveni hromatinikus, ono najvrednije, ono neponovljivo za šta smo konačno naučili da je ono po čemu se mi, maleni vojnici razlikujemo. Hromatinikus je bilo ono što je govorilo ko je od nas devojčica, a ko dečak, ne plava ili roze vojnička bluza, ne duga ili kratka kosa, samo srce hromatina koje je kucalo u svakome od nas.
Poslednja izmena: