Glasanje na proznu temu "Marginalac" (rok - 10.maj)

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Poruka
51.038
Sa zadovoljstvom objavljujem da je, iako tema nije laka, na ovaj konkurs stiglo sedam (7) priča. :)
Temu o pogledu sa margina zadala je pobednica našeg prethodnog takmičenja, sanja*.

Već znate kakav je sistem glasanja (po principu 3,2,1), a glasanje će trajati do iduće nedelje, 10-og maja, do 20.00h.

Čitajte, uživajte i glasajte!


Priča br. 1

MARGINALCI

„U trenutnoj političkoj konstelaciji, svi smo marginalci“, reče Oliver Barbulj, „Političari su na margini krupnoga kapitala. Kapital nije transparentan; nominalni vlasnici obični su marginalci, a oni pravi svedeni su na puka imena nevezana ni za šta na ovom svetu. Jer ta su pak imena ne više od oznaka na računima podzemnih banaka i piramidalnih štedionica. Čak ni Bog, kada bi postojao, ne bi u ovoj džungli mogao postati realnim vlasnikom ičega. Putevi kapitala razgranali su se u više dimenzija, i to u toj meri da ih samo 'Niko' može slediti. Niko!“

„Šta da se radi?“, upita Mara Kolarev.

„Nasilje kao način borbe nadrasli smo davno. Ono bi, osim toga, u ovakvim prilikama bilo posve beskorisno. Ne vredi ubijati marginalce. Naša je organizacija već decenijama u krizi, sve akcije koje poduzmemo, ako ih mediji i spomenu, bivaju zaboravljene već do sledećeg dana! Jer mi smo na margini, svi po redu, osim možda...“

„Na koga misliš?“

„Ne bih želeo ispasti neskroman, a još manje lažno skroman. Ja sam, naime, taj. Znam da nisam u poziciji da budem objektivan, ali sam u poziciji da to barem pokušam biti! I eto, procenjujem da sam ja jedina osoba na društveno-političkoj sceni koja u sebi nosi potencijal za promene. Držim kako sam jedino ja svojim obrazovnim, moralnim i svakim drugim habitusom u stanju iz postojećeg haosa izesencirati kakvu-takvu bit, kao temelj boljeg i pravednijeg sistema.“

„To je lepo čuti? Koji je tvoj sledeći potez?“

“Atentat na samoga sebe.“

“Šta?!“

“Pa rekao sam: ako ja jedini nisam marginalac, onda bi jedino moja smrt mogla zatalasati stvari. S druge strane, ko bi taj prljavi, ali neophodan zadatak mogao obaviti bolje od mene samog? Naravno, to ne sme biti puko samoubistvo u tišini unajmljene sobe. Svaki atentat, pa i ovaj moj na mene, mora se izvesti kao javan i spektakularan čin, kao plodonosni svršetak dugogodišnjeg konspirativnog rada. Problemi se već mogu naslutiti: konspiracija protiv samoga sebe gotovo je nemoguća. Cepanje ličnosti nedostižna je tlapnja. Još veći je problem taj što moj atentat ne sme izgledati niti kao obično javno samoubistvo iz protesta – samospaljivanje ili aktiviranje bombe na glavnom gradskom trgu. Slučajni promatrač mora u trenu steći jasnu sliku o tome kako je neko drugi, neka celovita osoba, izvršila atentat na neku prvu celovitu osobu, odnosno na mene. No taj potencijalni drugi, ne sme biti tek banalna plaćenička njuška; naprotiv, ta osoba trebala bi svoj čin izvršiti iz uverenja, kako se i ona ne bi ispilila u svojstvu još jednog marginalca, a padnem li ja kao žrtva toga marginalca i sam ću umreti marginalan. Razumeš šta hoću reći?“

„Ne. Dok si ti pričao stigla je vest iz centrale. Izbačen si iz organizacije. Tvoja leva i desna skretanja sada su dopunjena još i rotirajućim poniranjem u posvemašnju iracionalnost! Prisluškujemo te celo vreme.“

“Kao da ja to ne znam. Ovo je zapravo početak ostvarenja mog neostvarivog plana...“ reče Oliver Barbulj, ali više ga niko nije ni slušao ni prisluškivao.
Prestao je biti čak i marginalac.

- - - - - - - - - -

Priča br. 2

***

Nisam htela da pišem na ovu temu. Teška je i zahtevna, uglavnom podrazumeva muku i jed. Ja volim lepršave i duhovite priče, one koje donose osmeh na lice.

Ali, onda mi se dogodio petak i naterao me da se predomislim.

Dan je bio prelep, vedar, topao i sunčan, divota jedna. Napokon bez jakne, samo u laganom džemperiću, izašla sam iz drugog mi doma da, kao i obično, sačekam ružniju polovinu da zajedno odemo kući. Gledajući u pravcu iz koga sam očekivala da se dotični pojavi ugledala sam neobičnu priliku. Izdaleka se videlo samo da je u pitanju muškarac u nekim, već značajnijim godinama, da je odeven u nešto crno i da je golih ruku i nogu,. U obe ruke nosio je po kesu. Korak mu je bio brz i praćen pomalo neobičnim pokretima celog tela. Ništa posebno, samo su kretnje izgledale nekako asinhrono u odnosu na ritam hoda. Privukao mi je pažnju, em' je čekanje dosadna rabota, em' je neobično toliko se razgolititi već sada. Toplo jeste, ali ni Đurđevdan nije prošao.

Elem, prilika mi je bila sve bliža i u jednom momentu do mene su doprli zvuci njegovih koraka. Vrlo neobični zvuci... Nisam želela da budem nepristojna, ali radoznalost je čudo. Sačekala sam da mi se čovek dovoljno približi i onda ga brzinski "skrozirala". Srednje visine, imao je nešto između 65 i 70 godina, veoma bujnu, čak i lepu talasastu, sedu bradu, jaku i kovrdžavu, jedva nešto malo dužu kosu i pravilne crte lica. Pogled mu je bio usresređen na pravac kojim se kretao, nije pogledavao sa strane na svet kraj koga je prolazio. Ozbiljan i zamišljen, blago se geguckajući, išao je nekim svojim poslom.

Ono nešto crno bio je crni najlonski džak za smeće, onaj najtanji, najjeftiniji, na kome su bili otvoreni prorezi za ruke i glavu. Džak je padao kao tunika do gornje trećine butina, na struku je bio povezan kanapom. Noge, još uvek mišićave i jake, zaista su bile gole. Ruke, takođe. Uprkos svemu, izgledao je čisto i, nekako, pristojno. Na stopalima nije imao pravu obuću, već zastrašujuću improvizaciju od plastičnih flaša, ispresovanih i oblikovanih tako da se, uz određeni napor, očigledno moglo hodati u njima. Te "cipele" su takođe bile omotane crnim najlonom, tako da se nije moglo videti kako su pričvršćene za stopala. Čudnjikave pokrete pri hodu i zvuk koji se toliko razlikovao od bata gumenih i kožnih đonova po asfaltu proizvodila je ova neobična obuća. Čovek je prošao pored mene, ja sam se još jednom osvrnula za njim i to je bilo to.

Naišao je moj muž i zajedno smo otišli na ručak i zasluženi odmor. Čak mu nisam ni prepričala neobičan susret, imalo je toliko toga za nas važnog da pričamo na putu do kuće.

Ne znam, a nije ni važno zašto je naš sugrađanin izgledao onako kako je izgledao, je li bolestan ili je siromašan? Ili oba? Ili nešto treće?

Jedino, danima se mislim, šta oblači kada je hladno? A kada duva vetar?

- - - - - - - - - -

Priča br.3

ŽIVOT NA MARGINI

Od malena su nas učili koliko smo posebni. „Svako od vas je potpuni unikat, jedan i jedini, neponovljiva kombinacija prirode, evolutivni pucanj u budućnost!“ - i sada još čujem glas senseia i sećam se prve lekcije.
Teško je bilo uočiti različitost nas milijardu koliko nas je bilo u Odgajalištu, svi smo spolja izgledali isto, malene veknice, nedefinisane pufnice, ali smo verovali u ono čemu nas uče. Obuka će trajati 60 dana, tako su nam odmah rekli. Za to vreme naša dužnost je da rastemo, sazrevamo, jačamo, učimo šta treba da radimo kada veliki trenutak osvajačkog pohoda dođe i najvažnije - stičemo svest o sopstvenoj posebnosti. Sa tim driblanjem je započinjao baš svaki dan. Znali smo da potičemo od starog roda Germinitikusai da iz tog plemena odvajkada stižu dve grupe: Sertolijusi-pomagači i hraonioci, i mi-Spermatogonikusi, budući borci i osvajači. Pripadnici našeg plemena se u početku nisu razlikovali među sobom, svi su bili isti i svima nam je naizgled bila ista budućnost, ali nakon Pjubertis ere mogao si tačno reći ko od nas će pripasti Obnavljačima Carstva, a ko je odabran za kaljenje međuOsvajačima. U kome god od nas da je kucalo junačko srce i sazrela vojnička svest, a žeđ za Putovanjem u nepoznato preuzela sve drugo, taj i ta su napuštali Odgajalište i odlazili u Pripremu. Odatle, znali smo, nema povratka, čeka se samo znak.

- - - - - - - - - -

U Pripremi se testirala naša strpljivost - ničeg novog, ničeg uzbudljivog, ničeg spolja, samo promena u nama i na nama, samo smo rasli, rasli i čekali, čekali 30 mitotskih vekova. Sazrevali smo kao voćke na suncu, neprimetno i pomalo, svakoga dana. Prošli su prvi i drugi mejotski period vremena, a mi smo iz primarnih spremikusa postali sekundarni spermikusi, a zatim spermatidusi -vojnici sa po još jednom zvezdicom na epoleti. Sve smo sada već bili naučeni - kako i šta će se desiti, šta nam je raditi, kako da se krećemo brzo, što brže, kako da plivamo niz maticu, na kojim opasnim okukama puta da se ne zadržavamo, kako da ne gubimo vreme. Svemu smo već bili naučeni i ništa još nismo znali, jer ko god da je tim putem kretao pre nas, nikada se nije vraćao. Nismo znali da li je neko uspeo, da li se naša zastavica ponosno zavijorila zabodena duboko u tlo neprijatelja ili je svaki pohod propao, nismo znali ništa od toga, znali smo samo da je naša dužnost da krenemo u pohod bez pitanja i straha, kad se začuje zov. „Plivajte, gurajte se, upinjite se svim snagama!“-vikali su naši nervozni treneri. „Stanite, razmislite, oslušnite, izaberite najkraći, izaberite najsigurniji put, budite skoncentrisani, ne dozvolite da vam išta ometa pažnju, samo imajte cilj na umu“, šaputali su sugestivno naši senseii.

- - - - - - - - - -

Mi smo slušali, upinjali se da upamtimo, trudili se da nam izraste što veći rep, što jači bič koji će svojim pokretima gurati brže i jače od ostalih, da nam akrozom bude nakrcan ubojitim enzimima, naoštrenih sečiva, napunjenih šaržera, da odbacimo što dalje od sebe bebeću kožu citoplazmatske kapljice, da smanjimo masu na račun snage i pokretljivosti, da kondenzujemo blago koje nosimo u sebi, svako svoj jedinstveni hromatinikus, ono najvrednije, ono neponovljivo za šta smo konačno naučili da je ono po čemu se mi, maleni vojnici razlikujemo. Hromatinikus je bilo ono što je govorilo ko je od nas devojčica, a ko dečak, ne plava ili roze vojnička bluza, ne duga ili kratka kosa, samo srce hromatina koje je kucalo u svakome od nas.
 
Poslednja izmena:
Pripremu su zamenili rovovi Epididimisa, naša krajnja stanica pre poziva u bitku. Čučali smo šćućoreni jedni pored drugih, svaki sa kopljem u ruci, svaki sa samo jednom misli u glavici-kako sam poseban-posebna, kako sam snažan-snažna, kako sam brz-brza, kako će se svi ponositi mnome kada prvi stignem, kad se probijem kroz neprijateljske redove, kada se zarijem i arlauknem „Pobedaaaa!“, kad moj hromatinkius nastavi da kuca još pokolenjima.. A kada je trenutak došao, kada se truba oglasila i kada smo kao pomahnitali svi jurnuli napred, ništa nije bilo onako kako sam zamišljao, ja Spermikus Marginalitus. Ništa nisam mogao da vidim, tama je bila gušća nego što sam očekivao, hodnici su bili tesni i zagušljivi, klizavi i čudnog, odbijajućeg mirisa, sa zavijutcima i slepim skretanjima, svi su me gurali, svi su plivali brže od mene, fijukali su svojim bičevima i udarali me njima, svi su radosno odbacili svoj oklop jer su tehniku kapacitacije savladali bolje od mene i nije ih bilo strah da se ogole, da rizikuju, da pokažu nabildovane mišiće. Ostali nisu zastali ni na trenutak kada su neprijatelja ugledali u daljini, vrisnuli su još bešnje, zaplivali još odlučnije, radosni poklič se zaorio iz hiljade grla „Jajnikus celikus!!!“, „Napred drugovi!!“, „Sad, sad, sad!!!!“... Ja sam se ukipio, nisam mogao ni makac dalje, zurio sam u ogromnu spodobu pred sobom, toliko puta veću od mene, toliko superiornu, koja je mirno stajala, dostojanstveno, ne odstupajući no koraka nazad čak ni kad su se prva koplja zarila u nju. Nijednog vriska, nijednog pokleknuća, samo radosna cika mojih saboraca, mojih drugova od rođenja. Nisam bio među njima. Nisam bio ni po čemu poseban, loše su nas učili. Nisam se ja popeo na pobedničko postolje, nisam ja zario našu zastavu, nisam ja prvi stigao, nisam ja zadao pobednički go, nisam ja odigrao ključnu ulogu, niti sam bio glavni glumac na premijeri. Ništa od toga. Marginalac, eto šta sam ja. Periferni lik, statista, čak ne ni zamena za glavnog glumca, ni kaskader u opasnim scenama, samo neko ko je uvek sa strane, posmatra život, a ne stvara ga sam. Sklupčao sam se u grudvicu, poražen i osramoćen i počeo da čekam sudnji čas.

- - - - - - - - - -

Priča br.4

SLUČAJ RADETA "MALOG"

Malobrojni poznanici, kolege po zanatu, zvali su ga Rade – ime koje je sam sebi nadenuo pošto su ga otac i majka napustili kao klinca. Od malih nogu se sam snalazio – prosio je, pevao za sitniš, brisao prozore, sakupljao limenke i konzerve, u više navrata i krao ne bi li se prehranio. Čak i pored svih nedaća koje su ga zadesile, trudio se da ostane dobrodušan i veseo, iako mu je ovo drugo, ipak, retko polazilo za rukom. Često je dobijao batine – kada bi zašao na teren kog drugog prosjaka ili bi ga vlasnici uhvatili u činu krađe. Kada je odrastao, zapao je u grdnu nevolju – upleo se u organizovani posao prosjačenja. Jednog dana, dok je sedeo na klupi i prebirao zarađeno, naiđoše dva ćelava, krupna muškarca i strpaše ga u auto. Prvo su mu ubili volju – mučili ga, maltretirali i pretili batinama i sakaćenjem. Rekoše mu da od sada radi za njih. Imao je svoje mesto u najprometnijoj ulici centra grada koje je svakodnevno morao obilaziti, kao i dnevnu kvotu koju je morao ispuniti. Ostavili bi ga na uglu dve ulice rano, oko sedam, a pokupili tek oko deset uveče, kada bi uzeli novac koji je zaradio i odvelzli ga do velike, oronule zgrade u kojoj je, zajedno sa još desetak nesrećnika bio smešten. Prvi ispad, kada je igrom slučaja izgubio veći deo plena, kaznili su prilično strogo – odsecanjem malog prsta, zbog čega on, ironično, od kolega, koleginica i poslodavaca dobi nadimak „Mali“, koji se dugo zadrža i praktično zameni njegovo pravo ime. Svaki sledeći veći propust, rekoše mu, biće za njega poslednji i završiće se po njega kobno i konačno.

To jutro je krenulo prilično sporo i sa kašnjenjem – na lokaciju su ga odvezli tek oko deset, nervozno ga gurnuli iz auta, već po navici mu zapretili i otišli. Gužva u gradu obećavala je dobru zaradu. Laknu mu što će lako ispuniti zadatu mu kvotu.Trotoarom su prolazili raznorazni tipovi ljudi – od studenata, preko domaćica, do krupnih korporativnih zverki i mutnih likova u crnom. Ostavljali su mu mahom sitninu – nikada više od stotinu dinara, a najčešće po kovanicu od deset ili dvadeset. Sudbina je htela da u svom tom cirkulisanju naroda dođe do greške – da jedan, naizgled skromno odeven muškarac, očigledno preokupiran svojim telefonskim razgovorom, posegne za pogrešnim džepom i, mesto sto apoena domaće valute, Radetu udeli zgužvanu inostranu novčanicu iste brojčane vrednosti. Videvši to, prosjak je ugrabi, brzo sakri pod majicu i stade da razmišlja šta mu je činiti. Vrati li se nazad sa onim gadnim ljudima – otkriće je, uzeti i kazniti ga jer ju je krio. To, naravno, nije bila opcija. Želeo je, već duže vreme, da raskrsti sa prosjačkim životom, ali mu je uvek falio način – taj prvi korak, ta početna mala investicija koja bi ga mogla pogurati da preokrene život iz korena. Ipak, koliko god je sebi tu promenu priželjkivao, toliko je se i plašio – već je uveliko naviknut na prosjačenje, a kada čovek jednom navikne na određen način života, pomisao na svaki drugi mu stvara u stomaku mučninu, u grudima napetost, a u glavi odbojnost i strah. Iznajmiće, možda omanju sobu, možda i samo krevet, kupiti nešto hrane i zaposliti se kao radnik gradske čistoće. Možda će proćerdati sav novac na alkohol, kocku ili koju devojku lakog morala. Nije mario, sve dok će odluku o tome doneti sam. Lagano i prilično mučno se pridigao i krenuo prema periferiji...



-Šta imamo ovde?

-Muškarac. Rekao bih da ima oko četrdesetdve-tri, možda koju godinu više. Utvrdiće se tačno veštačenjem. Visok stoosamdesetpet, poluduge crne kose sa par sedih, duge brade i brkova. Obučen je u zelenu majicu, pocepane farmerke i dve cipele – jednu žutu jednu belu. Nema tetovaža niti kakvih drugih karakterističnih belega. Fali mu mali prst leve šake. Kod sebe nema nikakvih isprava. Mislite li da je napadnut i opljačkan?

-Sinko, ovog ni pseto nema za šta da ujede. Ni juče nije bio ništa bogatiji. Nađoste li išta?

-Pronašli smo pištolj iz kog je pucano. Sve se dogodilo juče, oko pola tri izjutra. Nije bilo očevidaca.Izlazna rana je tu, na potiljku. Projektil je ušao kroz čelo i probio lobanju pod oštrim uglom. Evo pogledajte.

-Nisam ćorav. Kako ja vidim, stvari su ovde, prilično jasne. Liku je dozlogrdilo, pa je odlučio da stvari uzme u svoje ruke i prekrati sebi muke.

-Ali otkud mu pištolj? Sami ste rekli da ne deluje nešto naročito imućno.

-Imaš pravo. Šta znam, možda je ukrao. Možda ga je neko i ukokao. Videćemo. Reče mi Mile da je nađena samo jedna čaura.

-Vi stvarno mislite da je digao ruku na sebe?

-Veruj mi, imam ti ja čulo za ovakve stvari.

-Ne mogu da se složim sa vama. Pokazaće istraga. Šta dalje da radimo?

-Završite sa slikanjem i nosite ga dole na identifikaciju, mada iskreno sumnjam da će ga iko tražiti...

- - - - - - - - - -

Priča br.5

МАРГИНАЛАЦ

Воњ мокраће, тежак и жесток, мигољи се тројком с полазиштем у млитавом телу бескућника. Пресамитио се преко наслона седишта испред. То је седиште празно, као и оно иза. У ствари, око епицентра воња се направила рупа, кратер празог простора усред препуног трамваја. Студент пиљи у њега. Затим погледа сисату плавушу у светлозеленој хаљини. И она пиљи у смрадоњу, с гађењем. Не у њега, наравно, њега девојке, поготово овакве, никада не чашћавају погледима. За њих је невидљив. Пар клинаца на ролерима такође повремено баца очи на пресамићеног. Онај тип с чироканом га је само једном ошинуо презиром – њега, смрдљивог одрпанца, а не њега који се тројком клацка до факса да би по трећи пут полагао петрографију. Ено и професора нешто даље напред, стоји и незаинтересовано гледа према задњем делу трамваја. Поглед му падне на клошара. Незнатно подигне обрве. Затим осмотри шире, тај део ту где је он, студент којег је већ двапут обарао. На њему се не зауставља, нити га поздравља. Није га препознао. Или га, просто, није видео. Или обоје, јер непрепознавање у неку руку значи невиђење.
Ондулиране бабе иза њега оговарају одрпанца. Срамота једна, чега све има, како ово дозвољавају, где је сада комунална полиција, треба га избацити да не загађује простор. Но, то траје кратко, ускоро скрећу тему на азил за кучиће и бездушност друштва у коме нема довољно оних који би јадне псе покупили са улице, спасили од бедног живота и заменили им контејнерску трпезу најквалитетнијим брикетима а нестална преноћишта под киосцима топлим домом.
Студент вади из ранца уџбеник петрографије и малу графитну оловку и почиње да скицира баскућника на маргини. Потези су му меки, исцепкани, несигурни, али лик пресамићеног почиње јасно да се оцртава. Чуперци косе неконтролисано развејани на све стране. Ту и тамо слепљени уз лобању. Крагна превеликог капута подигнута, њено лево ћоше заврнуто ка споља. Џеп готово одваљен. Тренерка са местимичним рупама. Ђон десне ципеле ландара, одваљен, на два прста иза пете.
Линија пресеца нацртану фигуру у трену кад тројка нагло закочи. То га прене из удубљености у цртање. Брже-боље гура књигу и оловку у ранац и за професором креће ка факултету. Овај улази у зграду пре њега, не задржавши врата за собом. Она тресну момку пред очима. Студент застане, као укопан. То траје свега један кратак, али значајан тренутак. Несигурно ухвати браву, притисне и погура. Уђе. Погледа на велики часовник у ходнику. Још пола сата. Уместо лево, према амфитеатру, скреће десно. Данас треба вратити књигу у библиотеку. Можда ће му то донети срећу. Прошли пут ју је задржао код себе након испита, претпрошли пут исто тако. Треба је вратити уз уверење да му више неће требати. Настојећи да у себи распламса то “вјерују”, долази до пулта за којим је матора, испијена библиотекарка. Ћутке јој предаје књигу, она је ћутке прима. Листа је, по обичају.

- - - - - - - - - -

Наилази на цртеж на маргини.
 
Погледа га, и уздахне. Уме меку гумицу из кинеске чинијице која стоји на пулту, и крене да брише. Студент се окреће, споро и безвољно, и одвлачи се ка излазу, а затим према амфитеатру.
Библиотекарка повлачи гумицу напред и назад, лево и десно, и укосо, и кружно. Лагано и темељно, све ок се маргина не забели. Онда се одједном прене, као из транса. Затим се збуњено почеше по глави, покушавајући да се сети откуд се, одједном, петрографија створила на пулту.
И шта, ког ђавола, та гумица ради у њеној руци.

- - - - - - - - - -

Priča br. 6

VINOGRADI

Crveni vinogradi Van Goga su mesto gde obitavaju mnogi ljudi koje nisam upoznala do kraja, zbog niza okolnosti. Ali su i tako, u prolazu, ostali u mom secanju. Zive tu, u vinogradu, neki sasvim blizu, neki malo dalje, zauzeti svojim poslom, mislima, zivotom, apsolutno nesvesni da ja cesto pomislim na njih, na njihova pogurena ledja, zavrnute rukave, na sesire i marame oko glave, na prazne i prepune korpe grozdja, na skripu pretovarenih kola, na pesmu i uzdah na kraju dana.

Ona se zove Nina, moja “prikolica”. Mladja je od mene skoro dve godine. U ona neka vremena, kad smo mi bile male, bilo je dozvoljeno da sestra vodi sestru u zabaviste, pa sam i ja svoju, jer nije imalo ko da je cuva. Dok su nam roditelji radili, cuvala sam je ja, vodala svuda sa sobom. Nije mi bilo lako, jer je ona bila vrlo uporna da sprovede u delo sve obesti koje naumi, a ja previse odgovorna da bih joj to sve dozvolila.
Lepog suncanog dana, vracamo se iz zabavista Nina i ja, drzim je cvrsto za ruku. Pesacki, gledam levo, gledam desno, prelazimo ulicu i samo sto smo zakoracile na trotoar izmigolji se ona, strca se niz sarene senke i utrca kroz kapiju u zabranjeno dvoriste, u koje ni jedno dete koje smo poznavale nije ulazilo. Tu smo samo kroz pukotinu u velikoj drvenoj kapiji, zmirkajuci, proveravali jesu li procvetale visibabe. Celom duzinom dvorista staza, a pored nje, levo i desno, siroki pojas tih prekrasnih cvetica. Zima je zavrsavala cak i kad su visibabe samo virile iz snega. Bio je to carobni prikaz pocetka proleca. I nikada pre, i nikada posle, do dana danasnjeg, lepsi videla nisam.

Dok sam je molila da izadje iz dvorista, strepela sam od pojave zvuka stapa kojim se postapao deda cije je dvoriste bilo. Bio je visok, seda brada, teski dzemper na njemu, kacket i kasmir sal oko vrata. Nikog drugog u tom dvoristu nisam vidjala. Deca iz ulice su pricala da stapom juri decu i uvek brzim korakom prolazila pored visoke kapije. Odrasli su pricali da je sam, jer su ga rodjena deca zaboravila starog i bolesnog. Da je zbog toga stalno ljut i namcorast.
Lepo joj kazem da odmah izadje odatle, da cu mami da kazem da me nista nije slusala. Ona cuci u onoj zutoj pletenoj suknjici i bere visibabe, kao da je sama na svetu. Malo joj smeta crvena tasnica sa patikama, prebacena kao postareva, gurne je laktom u stranu, pa produzi da pravi buketic. Zapretim joj da necu ni vostane boje sutra da joj dam, ni pecate, necu da joj vezujem pertle, nikad vise necu da se slikam sa njom… tu me pogleda, ispravi se i dok mi je prilazila, u dnu staze pojavi se deda. Zaledila sam se, srce mi skocilo do grla, jer kroz pukotinu u kapiji ne izgleda tako strasno i veliko, niti mi je ikada bio tako blizu. Pruzam ruku prema Nini, kao da sam magnet, da mi sto pre pridje, a njoj se ne zuri, u rucici sredjuje cvetice, da koji ne ispadne.
-Dobar dan, kazem, ona je mala, oprostite sto je kidala cvece, nikada vise nece da se ponovi.
I Nina tek tada shvata da je deda tu, hvata me za ruku i trcimo niz ulicu iz sve snage, tih stotinak metara do nase kapije nikako da predjemo. Kad sam konacno zalupila tesku kapijui i navukla rezu, pocela sam da placem. Zbog nje, ne zbog sebe.

Mama i njena ujna piju kafu, na stolu buketic visibaba u kristalnoj casi. Sa sestrom, u velikom bloku, zajedno crtamo i bojimo visibabe, ona se pravi da ne cuje razgovor.
-Mala je pokidala kod dede, objasnjava mama. Cudno da je kapija bila otvorena. I mlekar mu ostavlja mleko ispred, nikome ne otvara.
- Jednog dana nece imati ko svecu da mu zapali, kaze ujna.

Narednog dana, opasno sam pripretila Nini, da nije ni pomislila da mi pusti ruku na ulici. Kako smo se priblizavale velikoj kapiji, jedino sto sam zelela je da je zatvorena. Bila je otvorena, opet. Kad sam se nekako usudila da lepo pogledam unutra, deda je stajao tik na ulazu i tesko hodajuci prema nama zastao i pruzio buketic visibaba prvo Nini, ona je sagnute glave gledala u svoje lakovane cipele. Tek kad sam je malo gurnula uzela je, uz osmeh. Kad sam je drugi put gurnula, setila se da kaze hvala. Onda sam i ja dobila buketic.
Rekla sam dedi i hvala, i dovidjenja, ali nisam rekla da se radujem sto nije tako strasan i sto nije ni namcorast. Nije bio kao nas deda, ali jeste bio nekako drag, bas kao nas deda.
Ne secam se sta je posle bilo. Secam se da sam dobila jos jednu sestru i da smo se preselili u drugi deo grada, u nasu novu kucu sa bastom, gde je mama zasadila visibabe. Bile su jednako lepe i nezne, istovremeno nekako cudno razlicite od dedinih. Decje oci su to odmah primetile.

Zelim da verujem, da u tom dvoristu i dalje cvetaju najlepse visibabe. Da upravo odatle svake godine pocinje prolece.
Ne verujem da ima svedoka koji bi posvedocili do kad se culo tupkanje stapa po stazi, dok zalazi sunce. Nije me briga, ja ga cujem uvek kad pozelim.

Mnogo godina kasnije, kad sam upoznala Iliju Dzuvalekovskog , “taj” deda je dobio konkretnije crte lica, glas, emocije… i… usetao u moj vinograd, crveni, da ja tu pazim na njega.

- - - - - - - - - -

Priča br. 7

ŠETAČ

Predveče vedrog letnjeg dana je bilo kao stvoreno za parkove.
Nogu pred nogu, polako, bez žurbe, spustio se nizbrdicom ka parku kedrova senovitom stranom ulice pešačke zone na čijem je kraju bilo velelepno zdanje Biološkog muzeja na ulazu u park.
Grad je u to doba dana izgledao prilično pusto, tek po koji prolaznik koji je iz neke posete, bez žurbe, kako i priliči vikendu, išao pešačkom zonom u kojoj je ili stanovao ili tu bio u poseti.
Na ulazu u park ga je dočekala cika dece koja su se tu igrala neke igre u trku, ali i svežina otežalih od zelenila krošnji velikih stabala kedrova. Široka, asfaltirana staza je vijugala prema jezeru na čijem je jednom kraju bio vodoskok, a u preostalom delu plivale divlje patke i labudovi .
Deca su bacala kokice i krekere labudovima, a ovi su već zasićeni, tu i tamo uzeli po koji zalogaj, pazeći na svoja dva mladunca...
Mlade mame su pazile na decu da ne upadnu u jezero,ali su i stizale da pogleduju u pridošlice, radoznalo s aršinima u pogledu...
Teškim korakom je obišao oko jezera i kad mu se zacrnilo, seo na obližnju klupu, hvatajući drhtavom rukom metalni,crni, bočni kraj klupe.
Sve češće mu se zacrnjivalo, a tvrdoglavo je odbijao da uzima bilo kakve lekove.Govorio je da to nije ništa,da je ta slabost normalna u tim godinama i da od lekova može samo na kratko da mu bude bolje, ali onda sledi još gore...
Ne treba ni život baš silovati - mislio je.
Znao je – odšetaće on i tu šetnju koja vodi nebeskom stazom kraj nebeskog jezera.

- - - - - - - - - -

***

Glasanje može da počne.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top