Концентарциони логори за децу у Независној Држави Хрватској

tomcat318

Ističe se
Banovan
Poruka
2.412
naslovna_tn.jpg


U anale monstruoznih ustaških zločina iz prvih dana okupacije upisani su „avgustovski pokolji“ 1941. godine izvršeni u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog, kada se narodni ustanak već bio rasplamsao u čitavom Potkozarju. Jedna ustaška bojna za 20 dana ubila je 6.000 ljudi i žena, a sa njima i 212 djece.

Tih dana ubijani su ljudi na sve strane, po dvorištima, na kućnim vratima i kapijama, po baštama i na prijedorskoj pijaci, na mostu i obalama Sane. Po krvavim ulicama ustaše su s pjesmom pratile kolone zaprežnih vozila pretovarene svojim žrtvama.

Dušanka Radišić, djevojčica iz Rudica kod Bosanskog Novog, izranavljena, preživjela je ustaški pokolj: „U avliji kuće Đoke Oljače, klali su nas kao ovce, ubijali maljem, krampom i sjekirom. Kuća i sve pomoćne zgrade, a naročito prostrana kolnica, bile su ispunjene leševima. Kada su majke molile da ne ubijaju djecu, ustaše su činile suprotno. Prvo su klale djecu, a onda roditelje. Tako su dotukle i Mitra Oljaču, a on je vikao: 'Živjela Srbija! Ne možete nas sve poklati. Ostaće neko da i vama sudi za ovakva zlodjela'.“



007.jpg


Sav svoj bijes zbog neuspjeha ofanzive na Kozaru. Neprijatelj je iskalio na nenaoružanom narodu {17}



014.jpg


Tužna kolona i njeni pratioci.

017.jpg


Svi putevi sa Kozare vodili su tada u sabirne i koncentracione logore — Staru Gradišku, Jasenovac.


U selu Čitluku živjela je velika porodica Jandrića. Tog jutra kada su ustaše upale u kuću Mikana Jandrića, njegov najmlađi sin stajao je u stalku. A onda, kao da se nebo sručilo na majku — zlikovac je sjekirom odsjekao dijetetu obje ruke. Tada su ustaše ubile Ljubu, Vukašina i Ružu Jandrić, a sve troje su imali samo 11 godina.

I u Vodičevu je tada sve gorilo. Planule su kuće i žita, zgrade, sjenokosi i plotovi. Majka Pere Ćurića nije mogla da pobjegne sa petoro unučadi. Zaklali su ih. Milja Knežević sakrila se u kacu, ali njen otac Mirko to nije mogao. Ustaše su ga zaklale i bacile u živicu. Milja je to vidjela. Zlikovci su ubili dvogodišnje unuče Stoje Radman iz Vrbaške, zatim njenu kćerku, a na kraju i nju. Jovanku Sukalo prvo su prisilili da gleda kako joj umiru troje djece. Najstarije je imalo devet godina. U zaseoku Vurune ubijene su 84 osobe, a među njima 24 djece poklano je u jednom podrumu. U selu Koturevima ustaše su ubile dvoje djece Sime i Koviljke Kondić. Blagoja je imao tri godine, a Mira šest mjeseci kada ju je zlikovac nabio na bajonet i nosio kroz selo.


http://www.jerusalim.org/cd/biblioteka/djeca_kozare/i-lice-kozare_l.html
 
Sudbina djece, pogotovo u kataklizmama, oduvijek je najviše uzbuđivala svijet. Nacifašistička najezda i okupacija naše zemlje 1941. godine učinila je da tragična smrt desetina hiljada mališana, posebno na teritoriji tzv. Nezavisne Države Hrvatske, preraste u najveću nacionalnu nesreću. U ustaškoj NDH, toj tvorevini njemačkog Rajha, za četiri godine (od aprila 1941. do aprila 1945), ubijeno je i na druge načine umoreno više od 40.000 djece, od kolijevke do 14 godina.

Svako četvrto je bilo sa Kozare.

Kada je pod zaštitom njemačkog oružja 10. aprila 1941. godine proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pakleni plan o „definitivnom rješavanju srpskog pitanja“ već je bio sastavljen, a odmah zatim i ozakonjen. Sa koliko je nagomilane mržnje prema „nižoj rasi“ pripreman i izvođen veliki zločin vidi se iz sačuvanih dokumenata i izjava vodećih ličnosti ustaške države, koje su već tada imale programski karakter.


Ante Pavelić, ustaški poglavnik: „Iz slobodne Nezavisne Države Hrvatske biće iskorijenjen sav korov što ga je tuđinska dušmanska ruka bila posijala.“

Mile Budak, ministar za nastavu i bogoštovje NDH: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.“

Milovan Žanić, ustaški zakonodavac: „Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. I nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja Hrvatskom i da je očistimo od Srba.“


http://www.jerusalim.org/cd/biblioteka/djeca_kozare/i-lice-kozare_l.html


Ова политика геноцида према српском народу,уз помоћ тадашње Немачке и Ватикана,а сада уз помоћ проевропских фундаменталиста и католичко-екуменистичких кругова,преко туђманове хрватске и изетбеговићевске босне,наставља се и дан данас.

9stepinacustashi.jpg

Catholic Archbishop Stepinac with Ustashi Nazis


Циљ је остао потпуно исти:
Потпуно уништење српског народа и њихове државе.
 
Sudbina djece, pogotovo u kataklizmama, oduvijek je najviše uzbuđivala svijet. Nacifašistička najezda i okupacija naše zemlje 1941. godine učinila je da tragična smrt desetina hiljada mališana, posebno na teritoriji tzv. Nezavisne Države Hrvatske, preraste u najveću nacionalnu nesreću. U ustaškoj NDH, toj tvorevini njemačkog Rajha, za četiri godine (od aprila 1941. do aprila 1945), ubijeno je i na druge načine umoreno više od 40.000 djece, od kolijevke do 14 godina.

Svako četvrto je bilo sa Kozare.

Kada je pod zaštitom njemačkog oružja 10. aprila 1941. godine proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pakleni plan o „definitivnom rješavanju srpskog pitanja“ već je bio sastavljen, a odmah zatim i ozakonjen. Sa koliko je nagomilane mržnje prema „nižoj rasi“ pripreman i izvođen veliki zločin vidi se iz sačuvanih dokumenata i izjava vodećih ličnosti ustaške države, koje su već tada imale programski karakter.









http://www.jerusalim.org/cd/biblioteka/djeca_kozare/i-lice-kozare_l.html


Ова политика геноцида према српском народу,уз помоћ тадашње Немачке и Ватикана,а сада уз помоћ проевропских фундаменталиста и католичко-екуменистичких кругова,преко туђманове хрватске и изетбеговићевске босне,наставља се и дан данас.

9stepinacustashi.jpg

Catholic Archbishop Stepinac with Ustashi Nazis


Циљ је остао потпуно исти:
Потпуно уништење српског народа и њихове државе.

Из наведених трагичних чињеница ја и јесам за то ДА СЕ ОСНУЈЕ РСК са пуном аутономијом... а уколико се то не дозволи онда сам за ТОТАЛНИ РЕЦИПРОЦИТЕТ и раскидање било каквих односа са генетски геноцидним сподобама уз покретање од стране државе ОДГОВОРНОСТИ ЗА ПОЧИЊЕНЕ НЕВИЂЕНЕ ЗЛОЧИНЕ НАРОЧИТО ПРЕМА ДЕЦИ... нема монструма на Планети који су равни нашим "сусједима"...
 
Genocidno delovanje ustaške mašinerije smrti Nezavisne države Hrvatske dešavalo se u pozadini same bitke na ovoj planini. Jedan kratak tekst o samoj bitci i link ka njemu...

Bitka za Kozaru 1942

Bitka za Kozaru se odigrala 3. jula 1942. u jugozapadnom dijelu Kozare, 15 km istočno od sela Međuvođe, u severozapadnoj Bosni. Čitav ustanak na Kozari je bio važan za partizanski pokret otpora tokom Drugog svetskog rata. Kasnije je postao sastavni dio posljeratne jugoslovenske mitologije, koja je slavila junaštvo i mučeništvo slabijih i lošije naoružanih partizana i civila. Neki izvori pogrešno navode bitku na Kozari kao Treću anti-partizansku ofanzivu.

U proleće 1942. partizani u centralnoj i zapadnoj Bosni su oslobodili Bosanski Petrovac, Drvar, Glamoč i Prijedor. 20. maja je osnovana I krajiška brigada, a sledećeg dana je dobila tenkove i stare avione. Slobodna teritorija se prostirala od reke Save na jug do planina Kozare i Grmeča.

Nemci i ustaše su shvatile da su grad Banja Luka i rudnik gvožđa Ljubija u opasnosti i organizovale su ofanzivu da unište pokret. Fašističke snage su brojale 11.000 oficira, podoficira i vojnika Vermahta, 20.000 ustaša i domobrana, 2000 četnika Draže Mihajlovića (grupe Drenovića i Marčetića), a Mađari su učestvovali sa 5 brodova za nadgledanje. Partizanska grupa je imala oko 3.000 vojnika, ali je regrutovala rezerve iz 60.000 civila na slobodnoj teritoriji.

Nakon intezivne bitke, u noć 3. jula neke partizanske jedinice su probile obruč, ali je glavna grupa sledeće noći opet ostala opkoljena i uglavnom je uništena. Samo nekoliko stotina boraca sa delom stanovništva probilo je obruč i uspelo da se izvuče prema planini Grmeč. Veliki broj onih koji se nisu uspjeli provući kroz obruč pali su u ruke ustašama i Nemcima, i tada su počinjeni veliki zločini nad njima. Na mjestu proboja obruča, u jugozapadnom dijelu Kozare danas se nalazi spomenik nazvan "Patrija".

Žrtve su ustaše ubijale klanjem na licu mesta neposredno nakon zarobljavanja ili maljevima na obali Save kod Bosanske Dubice, a neki su po zahtevu nemačkih vlasti, prvenstveno Gleza fon Horstenau, odvedeni na rad u Nemačku.Tako su se spasili mnogi za koje se već spremao krvavi ustaški nož za vratom. Preostali su odvedeni u hrvatske koncentracione logore, mahom u Jasenovac i Staru gradišku.

Posle zarobljavanja narod je strpan delimično u Jasenovac, a delimično u obližnje privremene logore kod Bosanske Dubice, Kostajnice i druge odakle je zatim prebacivan u Jasenovac u grupama po nekoliko hiljada ljudi. Žrtve su ubijane odmah. Prema svedočenjima Jevreja sabranim u knjizi "Sećanja Jevreja na logor Jasenovac" ustaše su se brzo rešile ogromnog ljudstva sa Kozare. Prema tim svedočenjima, ustaški koljači su se tih dana najvećih pokolja Kozarčana "po cijeli dan vucarali po logoru i smijali se pred zatočenicima, pjevali i hvalili se kako su danas imali mnogo posla".

Po ustaškim i nemačkim dokumentima u kozaračkoj ofanzivi zarobljeno je 68.000 ljudi. Spomen park Kozara prikupio je nepotpuni spisak od 33 398 pobijenih kozaračkih civila dok sudbina mnogih nestalih ni do danas nije poznata.

Oko 900 preživelih partizana je osnovalo Petu krajišku brigadu. U isto vreme, glavnina partizana sa Titom se kretala iz istočne u zapdnu Bosnu. Nakon što su se snage Osovine povukle, delovi izgubljene teritorije su povraćane u septembru 1942. Krvava epopeja na Kozari pretvorila je ovu planinu u legendu. Ona je postala simbol partizanskog otpora i stradanja. O Kozari je nakon rata napisano na desetine knjiga, na Kozari podignut monumentalni spomenik.

Tokom osamdesetih otkriveno je da je tadašnji austrijski predsednik i bivši prvi čovek Ujedinjenih nacija Kurt Valdhajm zapravo nekadašnji nacistički oficir umešan u ratne zločine te da je učestvovao u ustaško-nemačkoj operaciji na Kozari. To je podstaklo pojačano interesovanje stranih publicista i novinara za krvavu dramu na Kozari, a knjige o kozaračkoj epopeji prevedene su na mnoge svetske jezike.


Bitka za Kozaru

http://*******************************/jama/progon.JPG
Ustaše progone u logor narod Kozare
 
Западна босна и Козара су још од прве половине 1942 године биле центар партизанске војске. Центар који се налазио у самом срцу НДХ.
И зашто партизани никада нису покушали да спрече те усташке злочине?
И зашто су усташе толерисале партизанску територију у срцу своје државе?

На та питања се морају дати одговори исто као и на питање

Због чега партизани нису ни једном покушали да ослободе Јасеновац и спрече покољ Срба иако су још од прве половине 1944. године од логора били удаљени 200-300 метара т.ј. ширину реке Саве? А Јасеновац је пуном паром радио све до априла 1945..........ко је и зашто је то дозволио?
ни метак нису испалили а могли су голим оком да виде какви се злочини тамо догађају.
 
Meni je samo zao sto se o ovome malo zna u Srbiji sto se ne izucava sto ne postoje programi u skolama na fakultetima u kojima bi se gradjani SRbije upoznali sa svim onim sto se desavalo na prostorima izvan Srbije tokom drugog svetskog rata.

Ako je Srbija retardrdirana i slepa, treba bar Srpska da napravi muzej holokausta u banja luci, to duguje tim nevinim zrtvama...
 
''У учионицу је изненада за време часа ушао фратар Мирослав Филиповић са 12 својих усташа, опонашајући Исуса Христа и 12 његових апостола. Њега сам одраније добро познавала. Познавала су га и деца, јер је фратар често пролазио кроз Дракулић, Шарговац и Мотике. Био је обучен у нову усташку униформу. Усташе су стале поред катедре и школске табле, окренути према клупама и деци ... "Затим је фра Филиповић замолио учитељицу да изведе из клупе једно српско дете. Учитељица, не слутећи шта ће бити, извела је љепушкаст и уредну девојчицу Радојку Гламочанин, ћерку угледног домаћина Ђуре Гламочанина, који је тада био у заробљеништву у Немачкој и на тај начин преживео рат. Фратар је нежно прихватио дете, подигао га на катедру и онда почео полако, натенане, да га коље пред осталом децом, учитељицом и усташама. У учионици је настала паника. Ужаснута деца су вриштала и скакала. А Филиповић се смирено и језуитски достојанствено обратио својим усташама:
"Усташе, ово ја у име Бога покрштавам ове изроде а ви следите мој пут. Ја први примам сав грех на моју душу, а вас ћу исповедим и разрешити свих греха. "
Онда је фра Филиповић наредио учитељици да сву српску децу изведе у двориште. Потом је отишао у другу учионицу, па је и учитељици Мари Туњић наредио да изведе сву српску децу. У дворишту је, на утабаном снегу, укруг поставио усташе, па наредио деци да трче поред њих. Како које дете налети, усташа га прикоље и измрцвари. И све тако док сва деца нису поклана. За "кољачко крштење" усташама су за прво клање најчешће подметана деца. Учитељице су се избезумила од овог догађаја."

028.jpg
Link ka originalnom tekstu


19274_319448911943_150042366943_4583421_3361841_n.jpg

Fra Miroslav Filipović Majstorović poznat kao Fra Sotona




Neretko su decu Srpske nacionalnosti oblačili u ustaške uniforme ... U sklopu strategije o "trećini"

6_1_12_djeca-STG-ustase.9584.jpg
link ka izvoru
 
Poslednja izmena od moderatora:
63027_0207-izbeglice-foto-reuter_f.jpg



Bio sam tamo i sve sam vidio djeco moja,
žicom sam krvavom Ikonu Svetu u mozak vlastiti urezao
ne sjećanja radi, nit ' sačuvaj Bože sulude osvete,
jer ko bi poželio pamtiti prizor od smrti crnjeg ustaškog stroja,
monstruma što je s' osmjehom paklenim nedužnu dječicu pjevajuć' klao
i nijemi vapaj što k' nebu šalje ustaškom kamom preklano dijete.

Nijesam bez razloga djeco moja Ikonu ovu toliko dugo od ljudi krio,
Nijesam je uzalud sav vijek ubogi krvavim košmarom predivnu mazio,
i sad znam zašto je Gospod htio da ja jedini uteknem kletoj dušmanskoj kami,

tako sam blizu vječitog svjetla u onoj prokletoj jami bio,
tako sam blizu rajske staze svojim grešnim nogama gazio,
pa tu me djeco, u toj bezdanki, prikriven u tami,
jači od smrti, mržnje i bola gledao blago Anđeo sami.

Šačica nedoklanih žudno je gledala gore
krvavim otvorom jame i svjetlom prelašćena,
slijepa da vidi hordu što je oštrila zube, spremna da nastavi hajku,
ne jednom začuh lepet što krila Anđela tvore
i ne vidjeh ništa ljepše do tog božanstvenog trena,
predamnom stajaše dijete koje je tražilo majku.

Ne bješe ni naznake straha na njegovom prekrasnom licu,
ni mraka,ni očiju strašnih,ni krika što dušu lede,
nije znao za patnju,rane i krvavu žicu,
samo je tražio onu koju toliko voli,

a oko se njegovo držaše za jednu tanku žilicu,
i znoj se samrtni skupljao po njegovom Svetom licu,
i svjetlom sijahu njegove Svetačke usne blijede
dok tiho šaptaše majci :

„Ne brini mamice mila, ništa me ne boli!”

Nestaše u tom trenu i žrtve i dželati,
nesta i mraka i svjetla i zla što dobru prijeti,
o kakva radost Dušu ispuni kada shvati
svu ju je prožeo ovaj prekrasni dječak Sveti.

I ništa više djeco ne može da me spriječi
svakom će iskušenju Duša da odoli,
samo da Gospod jedno nikada ne dozvoli
da nikad ne presahnu ove Svete djetinje rije č i:
„NE BRINI MAMICE MILA, NIŠTA ME NE BOLI.”
 
Meni je samo zao sto se o ovome malo zna u Srbiji sto se ne izucava sto ne postoje programi u skolama na fakultetima u kojima bi se gradjani SRbije upoznali sa svim onim sto se desavalo na prostorima izvan Srbije tokom drugog svetskog rata.

Званична власт увек је била дупелизачка и послушничка за интересе великих и моћних - па тако и данас по налогу окупатора пуштају Шокце да и даље харају Србијом, купују некретнине, шире се и уживају А ОПЉАЧКАНУ ИМОВИНУ И ПРАВА СРБИМА НЕ ВРАЋАЈУ.

Званична власт се овог пута у овом времену зезнула ИЗ ПРОСТОГ РАЗЛОГА А ТО ЈЕ - ПОСТОЈАЊЕ ИНТЕРНЕТА тако да ће сваком иоле писменом човеку ИСТИНА БИТИ ДОСТУПНА и никаквим политикантским сраћкама неће је моћи затрпати и бацити у заборав.
Сви Срби треба да знају КО су 'рвати, сви Срби треба да се клоне било каквог контакта са њима.
 
Ako je Srbija retardrdirana i slepa, treba bar Srpska da napravi muzej holokausta u banja luci, to duguje tim nevinim zrtvama...

ZA ozbiljnu postavku a ovako nesto zasluzuje samo ozbiljan rad i ozbiljnu prezentaciju da se ne fusari i ne pravi jos jednom ruglo sa svima onima koji su od ustaske kame izginuli trebaju pare i to velike.
Ali kao sto sam rekao ovde sa tim sta su i ko su ustase nema problema svi znaju vrlo dobro ko je na kojoj strani ono sto sam mislio jeste da se Srbi u Srbiji bolje upoznaju jer sam imao prilike da vidim da zbog politike komunista a to je zataskavanje i poistovecivanje cetnika i ustasa u Srbiji se malo govori i malo zna o ovome .
 
"1957. godine u Mostaru su pred Okružnim sudom krivično odgovarali petnaestorica neposrednih učesnika toga zločina, pred sudom, opisivali stravične scene na samoj jami i oko jame na Šurmancima.

Prema izjavama optuženih oni su toga dana ubili oko 470 žena i djece, među kojima oko 30 djece oko godine dana starosti, 233 djevojke, 237 djece ispod 14 godina.

Prvooptuženi Ivan Jovanović, „Crni“, zatim njegov brat Ludvig „Ludan“, potvrdili su činjenicu da su prebilovačka djeca i žene dovezeni u šest vagona iz Čapljine, ali da je vozio vozovođa Cigić Mate, i da je mnogo seljaka uzduž stanice na Šurmancima čuvalo stražu da neko iz voza ne pobjegne. Do jame su ih sprovodili ustaše kojima su komandovali pomenuti Jovanović „Crni“ i Andrija Buljan iz Čapljine. Dolaskom do navedene male zaravni zvane Vranac, narodu je oduziman novac i dragocjenosti, a zatim su po grupama odvođeni na jamu i u nju bacani živi. Kroz jedan prosjek na samoj jami žrtve su izvođene i gurane niz jednu strmu ploču pravo u jamu.

Prema rasporedu koljačkih radnji, koje su ovi razbojnici trebali da izvrše na samoj jami, prvi su na nju otišli Arar-Anković Mirko, Jerković Jozo, Ostojić Ivan i Vasilj Jakov, koji su sačekali dovođenje prve grupe žena i djece da bi ih preuzeli od pratilaca i guranjem kroz onaj prosjek žive bacali u jamu. Njima su se uskoro pridružili i Ivanković Mato, Turudić Božo, Prusac Jozo i Soče Ivan. Svi oni su gurali žene i djecu rukama, motkama i maljevima. Šego Andrija i Vasilj Martin, dovodili su žrtve do samog ždrijela, a ovi su ih gurali u jamu. Mate Vasilj je oko jame skupljao kamenje i bacao ga za žrtvama dok je Ivan Jovanović „Crni“ vršio nadzor nad izvršenjem ovoga zločina i sutradan bacio dvije bombe u jamu.

Okrivljeni Arar-Anković Mirko je na sudu opisivao kako je on bacao žene i djecu u jamu. Naveo je da su se neke žrtve opirale i hvatale za rub jame, ali su takve udarali motkom po rukama sve dok se ne bi otpustili i stropoštali u jamu za ostalima. Pričao je kako je on bacao malu djecu iz kolijevke u jamu, a jedno dijete je bacio tako da se ono okretalo u vazduhu nad ponorom, a zatim pravo padalo u grotlo jame.

Okrivljeni Jerković Jozo i Ostojić Ivan, priznali su na sudu da su svojim rukama gurali žene i djecu u jamu kao i navedeni Arar Mirko. I oni kažu da su bacali sasvim malu djecu , dojenčad koja su na samoj jami oduzimana od majki iz naručja, i bacana uvis iznad jame u koju su zatim padala. Pri tome su govorili jedan drugom, šaleći se, za dijete koje bacaju „Vidi kako se čevrta“, i pri tome bi djetetu opsovali oca."
 
Meni je samo zao sto se o ovome malo zna u Srbiji sto se ne izucava sto ne postoje programi u skolama na fakultetima u kojima bi se gradjani SRbije upoznali sa svim onim sto se desavalo na prostorima izvan Srbije tokom drugog svetskog rata.
nije mi jasno. u nas je obvezno gradivo ustaški zločini kako se nikad više ne bi ponovili
 
nije mi jasno. u nas je obvezno gradivo ustaški zločini kako se nikad više ne bi ponovili

Је л' ??? Па дај набаци неки цитат ПА ДА ВИДИМО ШТА УЧИ ВАША НЕЈАЧ ???
КАО И ШТА УЧИТЕ ИЗ НОВИЈЕ ИСТОРИЈЕ О ДЕВЕДЕСЕТИМ ???:evil::evil::evil:
 
Ja sam o ovim zlocinima ucila u skoli.

Kad sam ja išao u OŠ o tome se nije mnogo učilo ni pričalo....ni u jednom udžbeniku nije bilo o tome ništa osim što je prilično marginalno spominjan Jasenovac...dosta je zavisilo i od učitelja-učiteljice-nastavnika...a sve su to bili ''članovi SKJ'' koji ''zarad bratstva i jedinstva'' nisu ni želeli mnogo o tome da pričaju...po direktivi partije...
Prvi put su moji drugovi i drugarice nešto saznali o tome kad smo bili na eksurziji u NS...bili na Petrovaradinskoj tvrđavi...a tamo muzej....a u muzeju eksponat ''ustaški nož iz Jasenovca za klanje ljudi''...tad su shvatili da se tamo nešto monstrouzno dešavalo...
E toliko se u brozovoj sfrj moglo saznati o tome...knjige koje su nešto takvo spominjale nisu ''preporučivane'' za čitanje....
Setite se samo kako je ''dočekana'' knjiga NOŽ od V.Draškovića ....
 
Западна босна и Козара су још од прве половине 1942 године биле центар партизанске војске. Центар који се налазио у самом срцу НДХ.
И зашто партизани никада нису покушали да спрече те усташке злочине?
И зашто су усташе толерисале партизанску територију у срцу своје државе?

На та питања се морају дати одговори исто као и на питање

Због чега партизани нису ни једном покушали да ослободе Јасеновац и спрече покољ Срба иако су још од прве половине 1944. године од логора били удаљени 200-300 метара т.ј. ширину реке Саве? А Јасеновац је пуном паром радио све до априла 1945..........ко је и зашто је то дозволио?
ни метак нису испалили а могли су голим оком да виде какви се злочини тамо догађају.

Odgovor si poštovani zemljače dao sam...na istom ''poslu'' su radili i jedni i drugi...samo su im ''metode'' bile različite...pa kako onda da udare jedni na druge?
 
Mi smo na maturskoj ekskurziji bili u Jasenovcu.


Vi ste onda više videli i saznali...u mom kraju je samo poneka generacija išla na takvu ekskurziju....ja nisam...ali imao sam (pokojnog) komšiju koji je pobegao iz hrvatske za vreme WWII...od njega sam čuo dovoljno još kao dete...kasnije sam saznao mnogo više ...
 
Vi ste onda više videli i saznali...u mom kraju je samo poneka generacija išla na takvu ekskurziju....ja nisam...ali imao sam (pokojnog) komšiju koji je pobegao iz hrvatske za vreme WWII...od njega sam čuo dovoljno još kao dete...kasnije sam saznao mnogo više ...

Pricam o Beogradu, jos uvek su komunisti bili na vlasti, ali smo u gimnaziji ucili o zlocinima, i na maturskoj ekskurziju bili u Jasenovcu.
 
Западна босна и Козара су још од прве половине 1942 године биле центар партизанске војске. Центар који се налазио у самом срцу НДХ.
И зашто партизани никада нису покушали да спрече те усташке злочине?
И зашто су усташе толерисале партизанску територију у срцу своје државе?

На та питања се морају дати одговори исто као и на питање

Због чега партизани нису ни једном покушали да ослободе Јасеновац и спрече покољ Срба иако су још од прве половине 1944. године од логора били удаљени 200-300 метара т.ј. ширину реке Саве? А Јасеновац је пуном паром радио све до априла 1945..........ко је и зашто је то дозволио?
ни метак нису испалили а могли су голим оком да виде какви се злочини тамо догађају.


Evo nekih dodatnih detalja za razmišljanje .

pa2x.jpg


Na mapi su označene tri pozicije .

A - pozicija prvog partizanskog aerodroma sa koga su vršena borbena dejstva
J - Jasenovac - logor
O - Orahova - selo na koje je izvršen prvi napad partizanske avijacije

Udaljenost obadva mjesta je otprilike ista, a na ruleru se vidi da je nekih dvadesetak kilometara .
Aerodrom je bio operativan više od mjesec dana .


Inače, ispod dugmeta Clear na slici je Jošik, rodno selo Franje Kluza .
 
NASTAVAK
...У једном делу извештаја великог жупана Алемана стоји:
"Завршивши клање у Раковцу, наставила је иста чета, под вођством надпоручник Мислова Јосипа ау пратњи фра Мирослава Филиповића, жупника из Петрићевца код Бање Луке, клање грко-источњака у Дракулићу. Ту би прикупили становнике из више кућа, износећи и малу децу у нарамку , те би их у гомили сакупљене клали секирама и ударцима крампови. На тај начин је поклано око 1.500 особа ..... Покољ је извршен и у селу Шарговац код Дракулића. При повратку у град извршиле су исте усташе покољ у селу Мотикама гдје је убијено на описани начин око 70 породица са око 715 чланова. Укупан број жртава извршених покоља износи око 2.300 особа. Житељима околних села, Хрватима, издале су усташе налог да лешеве побијених покопају. Том приликом су довели неколико тешко рањених особа које су избегле покољ. Исте су смештене у овдашњу болницу ... Храну, стоку, перад и важније делове покућства побијених, усташе превозе од дана покоља па све до данас у своја складишта, реквирирајући у ту сврху сва расположива посебничка и друга возила. Према непровјереним подацима, један део стоке продају мјесним месарима ... "
У извештају немачког команданта "Безбедносне полиције за Југоисток" у Београду, под насловом "Поновни покољ српског становништва у Западној Босни фебруара 1942" се навод следеће: "Усташе из Телесне гарде поглавника Павелића поклале су све рударе православне религије из све три смене рудника. Број није додуше непобитно утврђен, он се колеба између 31 и 63 особе. Међу убијенима налази се и један католик који у одлучујућем тренутку није могао да докаже своју верску припадност, пошто није умео да очита католички "Оче наш." За Дракулић се дословце истиче: "Горе наведено село опкољено је са свих страна. Наредба за усташе гласила је да треба убити све православне Србе без обзира на године и пол. Убијено је све, почев од детета које је још лежало у колевци па све до стараца од скоро деведесет година, делом су прободени бајонетима ... "Затим ..." Мјесто Мотике код Бање Луке: Тамо се поступало на исти начин као у Дракулићу. " За Шарговац стоји ... "Овде је направљено исто купалиште од крви само још безобзирније ... Убиства су вршена на основу налога католичког свештеника Филиповића и двојице синова Марка Плетикосе из Буџака, који имају своју кућу на путу за Приједор иза манастира "Милосрдних сестара" ... Убијени су људи из 124 куће ... У шталу сељака Михајловића у селу Дракулић затворено је педесет душа, затим је штала запаљена, тако да су особе изгореле живе ... У Дракулићу су побијене све фамилије са презименом Гламочанин, мушкарци су раније одведени у немачко заробљеништво, жена са 11 мале деце и бабом од деведесет година заклани су ... Очевици купалишта крви у Шарговцу кажу да су убијена 53 детета из народне школе ... Млинар Марко Липовац, хрват из Буџака може дати најбоље информације о овом покољу, он познаје свештеника који је усташама давао директиве ... "




543263229180073.jpg
 

Back
Top