Koliko duša postoji?

Zlatoruni

Početnik
Poruka
6
Tek od skoro sam počeo da čitam filozofiju, knjige i tekstove, i stalno mi se nameće jedno pitanje.
Ako pođem od pretpostavke da je duša besmrtna i da se seli iz tela u telo, ne mogu a da se ne zapitam koliko duša postoji? Ako na planeti trenutno živi oko 7 milijardi ljudi (pretpostavka je da samo ljudi imaju besmrtnu dušu) to bi značilo da trenutno postoji 7 milijardi duša. Pre manje od 60 godina, bilo ih je 4 milijarde, a pre X godina bilo ih je jedva milion. Kako su te duše raspoređene?, da li su se u međuvremenu ''rodile'' nove?, ako ljudi masovno počnu da proizvode decu, svako po pet komada, da li će imati dovoljno duša za sve njih?, šta će biti ako neka katastrofa sa 7 milijardi broj stanovnika svede na 7 miliona, da li će ostale duše biti penzionisane ili poslate na godišnji?
 
E, vidiš..tako se i radjaju bajke...
Svako vidi tj. smisli svoju priču i posle je prenosi svojoj deci jelte te nastane predanje, od predanja legenda, na kraju mix bajka a na kraju mix bajke i oni koji veruju u nju... itd...:lol:

Ja bih sad, inspirisana tvojom temom smislila jednu žestoko dobru bajku...:D
 
Poslednja izmena:
Tek od skoro sam počeo da čitam filozofiju, knjige i tekstove, i stalno mi se nameće jedno pitanje.
Ako pođem od pretpostavke da je duša besmrtna i da se seli iz tela u telo, ne mogu a da se ne zapitam koliko duša postoji? Ako na planeti trenutno živi oko 7 milijardi ljudi (pretpostavka je da samo ljudi imaju besmrtnu dušu) to bi značilo da trenutno postoji 7 milijardi duša. Pre manje od 60 godina, bilo ih je 4 milijarde, a pre X godina bilo ih je jedva milion. Kako su te duše raspoređene?, da li su se u međuvremenu ''rodile'' nove?, ako ljudi masovno počnu da proizvode decu, svako po pet komada, da li će imati dovoljno duša za sve njih?, šta će biti ako neka katastrofa sa 7 milijardi broj stanovnika svede na 7 miliona, da li će ostale duše biti penzionisane ili poslate na godišnji?

Iza ovakvog banalnog razmišljanja stoji nekoliko pretpostavki:

a) broj duša je ograničen
b) sve duše su smeštene na planeti zemlji i spuštene u materiju
c) sve duše se istovremeno nalaze na istom mestu

Zašto si pretpostavio ovo troje?
 
Iza ovakvog banalnog razmišljanja stoji nekoliko pretpostavki:

a) broj duša je ograničen
b) sve duše su smeštene na planeti zemlji i spuštene u materiju
c) sve duše se istovremeno nalaze na istom mestu

Zašto si pretpostavio ovo troje?

a) broj duša nije pretpostavka nego pitanje: da li postoji broj duša, odnosno da li je on ograničen ili mogu nastati nove duše.
b) nisam rekao da su sve duše na planeti zemlji već sam pitao, da citiram sam sebe: '' Kako su te duše raspoređene?'' i '' da li će ostale duše biti penzionisane ili poslate na godišnji?''.
c) je u stvari b)?
 
Tek od skoro sam počeo da čitam filozofiju, knjige i tekstove, i stalno mi se nameće jedno pitanje.
Ako pođem od pretpostavke da je duša besmrtna i da se seli iz tela u telo, ne mogu a da se ne zapitam koliko duša postoji?

Поделу на душу и тело одавно је заменила подела на на ствар по себи и појаву, на вољу и представу,

Немаш објективан свет који постоји сам по себи а душе улазе и излазе из њега. Него имаш твоју свест у којој је представа објeктивног света.

U beskonačnom prostoru bezbrojne svetleće lopte, i oko svake kruži dvanaestak manjih osvetljenih lopti, užarenih iznutra i pokrivenih tvrdom, hladnom korom, na kojoj je sloj plesni proizveo živa i stvaralačka bića: to je empirijska istina, realnost, svet. Pa ipak, biću koje misli nije ugodno da stoji na jednoj od tih bezbrojnih lopti što slobodno lebde u bezgraničnom prostoru, a da ne zna ni otkuda su one ni kud idu, i da bude samo jedno od nebrojenih bića koja se tiskaju, komešaju i zlopate, stalno i brzo nastajući i nestajući u bespočetnom i beskonačnom vremenu.

Ali najzad se filozofija novijeg doba, pogotovo zahvaljujući radovima Berklija i Kanta, dosetila da je, ipak, sav svet samo moždani fenomen i da je povezan s tako važnim, mnogobrojnim i različitim subjektivnim uslovima da njegova tobožnja apsolutna realnost iščezava prepuštajući mesto jednom sasvim drugačijem poretku sveta, poretku koji leži u osnovi tog fenomena, drugim recima: koji se odnosi prema njemu kao stvar po sebi prema pukoj pojavi. Ili drugacije receno „Svet je moja predstava"

Artur Sopenhauer

Правилније је питати колико представа постоје, а не колико душа постоје у једној представи.

Права реалност, ствар по себи , нема делова, не познаје бројање, нити питање да ли је једна или је мноштво. Није ни једно ни друго.

život je psihološkog reda, a u suštini psihičkog je da sadrži nejasnu množinu članova koji se prožimaju. Bez svake sumnje, u prostoru, i jedino u prostoru, moguća je razgovetna mnogostrukost, gde bi svaka tačka bila apsolutno spoljna prema svakoj tačci. Isto tako, čisto i prazno jedinstvo susreće se samo u prostoru: to je jedinstvo matematičke tačke. Apstraktno jedinstvo i apstraktna množina jesu, kako se hoće, odredbe prostora ili kategorije razuma, jer prostornost i intelektualnost su precrtane jedna s druge. Ali, ono što je psihološke prirode ne bi se moglo tačno primeniti na prostor, niti potpuno ući u okvire razuma. Moje ja, u jednom datom momentu, je li jedno ili mnogostruko? Ako ga oglasim za jedno, odmah se diže unutarnji glas i protestuje, glas osećaja, osećanja, predstava na koje se moje ja deli. Ali, ako ga odlučno oglasim za mnogostruko, moja svest se isto tako jako buni, ona tvrdi da su moji osećaji, moja osećanja, moje misli samo apstrakcije koje ja izvodim na samom sebi i da svako moje stanje sadrži sva ostala. Ja sam, dakle, - treba usvojiti jezik razuma, jer razum jedini ima jezik - mnogostruko jedinstvo i jednostavna mnogostrukost; ali, jedinstvo i mnogostrukost su samo pogledi moga razuma na moju ličnost, razuma koji je uperio svoje kategorije na mene. Ali, ja ne ulazim ni u jednu ni u drugu, ni u obe u isti mah, mada obe udružene mogu dati jednu približnu imitaciju ovog uzajamnog prožimanja i ove neprekidnosti koju ja nalazim u osnovi sebe. Takav je unutarnji život, takav je takođe život uopšte.

Бергсон
 
Anti-bajka :mrgreen:

Bila jednom jedna malecna, izgubljena duša. Nikome nije pripadala a jako je želela da je neko usvoji. Ušuškala se u mračnom ćošku sirotišta za duše i čekala da usvojitelj dođe po nju. Sirotište je, otkako je znala za sebe, bilo čas prepuno, čas prazno, jer su druge duše stalno dolazile i odlazile. One koje su dolazile bile su plačljive i potištene, ali bi vrlo brzo za njih bile pronađena zgodnija prihvatilišta pa bi ih tamo preselili. Izgubljena duša pojma nije imala kuda idu ostale duše-cimerke, mada se govorkalo kako i one, nakon izvesnog vremena provedenog u novim telima, potpuno zaborave odakle su došle i ko su bile pre selidbe. Postojala je čak i priča da su se neke učestalo selile iz tela u telo, jer su se tela ispostavila kao mehanizmi kratkotrajnog roka upotrebljivosti, te su tako duše patile od hronične zaboravnosti.
Zamišljala je telo u kojem bi se učaurila: da bude dovoljno prostrano a ipak ne suviše veliko, da bude dovoljno lepo a ipak ne previše upadljivo, da bude dovoljno obično a ipak ne prosečno. Jednom joj je jedna arogantna, starija duša zamerila na preteranoj izbirljivosti. „Mnogo značaja sebi pridaješ. Nismo mi jedini pokretači života.“
„A šta smo onda?“, zapitala je izgubljena dušica.
„Mi smo kao ... kao bunari. Što smo starije, to smo dublje. Ponekad se urušimo, i onda nam treba pomoć da se obnovimo. Ponekad nas iskvari ono ljudsko sveto trojstvo, koje je u stalnoj svađi: id, ego, superego. Najbitnije je da budemo dobre. Loše duše nisu na ceni, niko ih neće. A kada postaneš samosvesna, onda prelaziš na sledeći korak – krećeš u potragu za sebi srodnom dušom. I eto sreće kojoj svako biće stremi!“
Izgubljena dušica se zamislila: nije joj se dopala ideja da bude bunar, ali još manje da bude plitka kao neka žabokrečina, ili lavor. Osim toga, nikako se nije mogla otarasiti misli o sopstvenoj važnosti. „Mora, među svim bićima, biti jedno koje bi bilo samo moje.“ I o kakvoj srodnoj duši je govorila starija koleginica; zar nije svaka duša jedinstvena, posebna?
Vremenom je postala toliko očajna da je razmotrila čak i opciju da ona bude nečija, a ne da neko bude njen. Nije ni primećivala koliko ju je usamljenost menjala. Prolazile su godine, duša je starila i bivala sve dublja i dublja. Jedino što joj je nedostajalo jeste telo koje bi joj omogućilo da u njega prenese nakupljenu energiju. Naime, sve duše su hiperaktivne i ne mogu da se svrte na jednom mestu; one čeznu za putovanjima i preobražajima. Ako im se to ne omogući, osuđene su na večito mirovanje. Takve, okamenjene duše, kao da uopšte ne postoje.
Sto godina kasnije, ova priča je dobila hepiend: duša se konačno uselila u telo. Ali, to je bio srećan kraj samo za nju, a ne i za njenog stanodavca, jer sitna duša ostaje zauvek sitna, ma koliko bila naizgled duboka. Takva nikada ne nauči čak ni da boli.
Ali da bi bilo iole bajkovito, jedan dodatak: sada postoje ne samo sirotišta, već i prihvatilišta za ranjene, oštećene, odbačene duše.
 
ози доказа да нема глупих питања већ само таквих одговора.
барбика се лудира, уобичајено невешто.
док бзпж жваће ли жваће ексере...
 
E, vidiš..tako se i radjaju bajke...
Svako vidi tj. smisli svoju priču i posle je prenosi svojoj deci jelte te nastane predanje, od predanja legenda, na kraju mix bajka a na kraju mix bajke i oni koji veruju u nju... itd...:lol:

Ja bih sad, inspirisana tvojom temom smislila jednu žestoko dobru bajku...:D

i onda se neki skupe , zapisu te bajke , promene ih malo ako treba da lice jedna na drugu i da ima slicniju poentu i proglase je za istinitu knjigu
 
Zivotinje nemaju dusu ?!
Pretpostavljam da ne spadaš u biljke i da si učila biologiju u koleđu...
Samo čovek može zaroniti u svoju dušu jer je bogatstvo tog ponora prilično...
Dobro,kod nekog je to plićak ,koji pomenu Borka,ali ja lično mislim da su ti i
takvi večito samo do kolena i da se nikad ne odvaže da zagaze dublje! A ima
te dubine ponorne i kod njih-jedva su svesni i trtaju-misle da ih tamo čeka
vrtlog ludila i očajnički se drže plićaka yebenog...
Teško s takvima...
Jer to zlo ,na koje su spremni i na psine koje uvaljuju drugima zlobno se kezeći
je okolišanje oko sopstvenih ponora i panika da se ne upadne u kakvu vrtaču virom
života izdubljenu...
Jao i kuku kad se to desi!
A desi se pre ili posle!
Ili kakav čir ili zamršena creva,kamenčina u žućki (to izbegavanje čaše žući!:mrgreen:) i
često i (skupljeni!)kancer koji je neverica i panika konačna...
Dakle:
Moraš dušo pregaziti reku
jer se skupi reka u čoveku
il je dušo celu isplakati
il je smehom nasmejati...


Samo nemoj dušu svoju po kaljuzi vodati...

:confused:
 
U svim nižim svetovima jedino je Duša ta koja je živa i koja inkarnira u biljni i u životinjski svet. Otuda, na zemlji ima mnogo, mnogo više Duša nego što je humanih bića.
Duša može biti od tačkastog stvorenja pa do bilo kojih dimenzija a što zavisi od dosegnutog stanja svesti.
Otuda, ZLATORUNI, broj nas Duša je nemerljiv. Utloko više što u ovom fizičkom svetu ima nebrojeno mnogo Galaksija i zvezda sa svojim sistemima planeta gde mi stičemo svoja iskustva i radimo na razvijanju svoje svsti. Ovaj svet je svet poligon ili škola za nas Duše gde realizujemo svoje potencijale.
Iznad ovog sveta postoje i drugi materijalno duhovni mnogostruko veće, kako se ide naviše a tek onda dolaze čisto duhovni svetovi koji su beskonačni - transcedentalni...

- - - - - - - - - -

Bajke su ranije pisali ljudi koji su dokučili razumevanje života tako da su im bajke služile da na skriven način pišu o istini budući da su ljudi bili u nemogućnosti da je razumeju ili poimaju a istovremeno su proganjali istinu i one koji je sadrže u sebi i šire.
Danas pišu "bajke" mnogi mentalisti zarad para a ne zarad pomaganja ljudima da spoznaju istinu. Zapravo danas i nema više potreba za bajkama jer je čovek dosegao stupanj svesti iz kojeg može početi svesno da radui na akspanziji lične svesti i spozna Sebe i Boga (TO).
 
U svim nižim svetovima jedino je Duša ta koja je živa i koja inkarnira u biljni i u životinjski svet. Otuda, na zemlji ima mnogo, mnogo više Duša nego što je humanih bića.
Duša može biti od tačkastog stvorenja pa do bilo kojih dimenzija a što zavisi od dosegnutog stanja svesti.
Otuda, ZLATORUNI, broj nas Duša je nemerljiv. Utloko više što u ovom fizičkom svetu ima nebrojeno mnogo Galaksija i zvezda sa svojim sistemima planeta gde mi stičemo svoja iskustva i radimo na razvijanju svoje svsti. Ovaj svet je svet poligon ili škola za nas Duše gde realizujemo svoje potencijale.
Iznad ovog sveta postoje i drugi materijalno duhovni mnogostruko veće, kako se ide naviše a tek onda dolaze čisto duhovni svetovi koji su beskonačni - transcedentalni...
Ima tu štofa,ali boldovano si lažirao i preterao...:hahaha::mrgreen:
 

Био би ближе истини да си над овим Шопенахеуровим речима разгибавао вијуге:

U beskonačnom prostoru bezbrojne svetleće lopte, i oko svake kruži dvanaestak manjih osvetljenih lopti, užarenih iznutra i pokrivenih tvrdom, hladnom korom, na kojoj je sloj plesni proizveo živa i stvaralačka bića: to je empirijska istina, realnost, svet. Pa ipak, biću koje misli nije ugodno da stoji na jednoj od tih bezbrojnih lopti što slobodno lebde u bezgraničnom prostoru, a da ne zna ni otkuda su one ni kud idu, i da bude samo jedno od nebrojenih bića koja se tiskaju, komešaju i zlopate, stalno i brzo nastajući i nestajući u bespočetnom i beskonačnom vremenu.

Ali najzad se filozofija novijeg doba, pogotovo zahvaljujući radovima Berklija i Kanta, dosetila da je, ipak, sav svet samo moždani fenomen i da je povezan s tako važnim, mnogobrojnim i različitim subjektivnim uslovima da njegova tobožnja apsolutna realnost iščezava prepuštajući mesto jednom sasvim drugačijem poretku sveta, poretku koji leži u osnovi tog fenomena, drugim recima: koji se odnosi prema njemu kao stvar po sebi prema pukoj pojavi. Ili drugacije receno „Svet je moja predstava"

Artur Sopenhaeur

Ta velicina свемира којој се дивиш разбија се о чињеницу да се просто ради о представи у твојој свести.

Знаш ли колика је заиста величина свемира ?

Онолика докле тренутно досеже твој поглед. Буквално.

То је сав простор који постоји. "Изван" тога је "ствар по себи".
 
Био би ближе истини да си над овим Шопенахеуровим речима разгибавао вијуге:



Ta velicina свемира којој се дивиш разбија се о чињеницу да се просто ради о представи у твојој свести.


Знаш ли колика је заиста величина свемира ?

Онолика докле тренутно досеже твој поглед. Буквално.

То је сав простор који постоји. "Изван" тога је "ствар по себи".
Neverovatno...I nas 7 milijardi ima tu istu predstavu?:eek::mrgreen:

- - - - - - - - - -

Op,skuzato mi ...ja imam predstavu o 7 milijardi takvih koji imaju takvu predstavu...:manikir:
 
Neverovatno...I nas 7 milijardi ima tu istu predstavu?:eek::mrgreen:

- - - - - - - - - -

Op,skuzato mi ...ja imam predstavu o 7 milijardi takvih koji imaju takvu predstavu...:manikir:

Слике које тебе окружују јесу твоја представа. Moja predstava и твоја разликују се у много чему. Јер су све боје , мириси, укуси, чврстоћа , топлота производи индивидуалних свести који постоје као такви само у њима. Такође, облици предмета које видимо никада нису исти јер их гледамо из различитих углова.

Ту се дакле ради о различитим креацијама на исту тему. Тема је нешто у "ствари по себи" што делује на чула свесних бића, а креације су објективни светови у њиховим свестима.

Пошто је модел заједнички и креације су сличне.

Slika2479_bigthumb_zpsdb61a8f2-1.jpg


Ali никада идентичне.

Такође, у мојој представи нема твоје представе. То су два метафизичка а не физичка ентитета. Те представе нису негде, поређане једна до друге. Него све представе извиру из ствари по себи.

Ствар по себи дакле није негде, већ свако "негде" тј. простор уопште, долази тек са представом.

Svet kao predstava ima dve suštinske, nužne i nerazdeljive polovine. Jedna je objekt: čije forme su prostor i vreme, a posredstvom njih i mnoštvo. Druga, pak, polovina - subjekt - ne leži u prostoru i vremenu: jer je ona cela i nedeljiva u svakom biću koje vrši radnju predstavljanja; otuda jedno jedino od tih bića svet kao predstavu upotpunjuje objektom upravo tako celovito kao što to čine milioni postojećih bića: no iščezne li makar i to jedno jedino biće, svet kao predstava više ne postoji.

Шопенхауер
 
Možda je duša jedna?
A onda je svako od nas prisvaja i govori ''Ovo je moja duša'', pa se otuda čini da ih ima tako mnogo.

Ниси далеко од истине. Али треба нагласити да то што налазимо у самосвести није нити мноштво али нити једно. Већ нешто сасвим својеврсно.


"život je psihološkog reda, a u suštini psihičkog je da sadrži nejasnu množinu članova koji se prožimaju. Bez svake sumnje, u prostoru, i jedino u prostoru, moguća je razgovetna mnogostrukost, gde bi svaka tačka bila apsolutno spoljna prema svakoj tačci. Isto tako, čisto i prazno jedinstvo susreće se samo u prostoru: to je jedinstvo matematičke tačke. Apstraktno jedinstvo i apstraktna množina jesu, kako se hoće, odredbe prostora ili kategorije razuma, jer prostornost i intelektualnost su precrtane jedna s druge. Ali, ono što je psihološke prirode ne bi se moglo tačno primeniti na prostor, niti potpuno ući u okvire razuma. Moje ja, u jednom datom momentu, je li jedno ili mnogostruko? Ako ga oglasim za jedno, odmah se diže unutarnji glas i protestuje, glas osećaja, osećanja, predstava na koje se moje ja deli. Ali, ako ga odlučno oglasim za mnogostruko, moja svest se isto tako jako buni, ona tvrdi da su moji osećaji, moja osećanja, moje misli samo apstrakcije koje ja izvodim na samom sebi i da svako moje stanje sadrži sva ostala. Ja sam, dakle, - treba usvojiti jezik razuma, jer razum jedini ima jezik - mnogostruko jedinstvo i jednostavna mnogostrukost; ali, jedinstvo i mnogostrukost su samo pogledi moga razuma na moju ličnost, razuma koji je uperio svoje kategorije na mene. Ali, ja ne ulazim ni u jednu ni u drugu, ni u obe u isti mah, mada obe udružene mogu dati jednu približnu imitaciju ovog uzajamnog prožimanja i ove neprekidnosti koju ja nalazim u osnovi sebe. Takav je unutarnji život, takav je takođe život uopšte."

Бергсон
 
umetnicki obrazovan covek nije slucajno graditelj
Misliš;nije slučajno slobodna zidarčina?:hahaha::mrgreen:

- - - - - - - - - -

Kad pričamo o subjektu,pokušavamo racionalnom logikom da proniknemo iracionalno
naše osećanje samog sebe...Pokušajmo iracionalnom logikom!
Ono što racionalno zovemo dušom,osetimo kao osećaj sebe (nemojmo se pitati šta je,
već kakvo je!) i takvo ga osečajmo! Takvo je!
 
Misliš;nije slučajno slobodna zidarčina?:hahaha::mrgreen:

- - - - - - - - - -

Kad pričamo o subjektu,pokušavamo racionalnom logikom da proniknemo iracionalno
naše osećanje samog sebe...Pokušajmo iracionalnom logikom!
Ono što racionalno zovemo dušom,osetimo kao osećaj sebe (nemojmo se pitati šta je,
već kakvo je!) i takvo ga osečajmo! Takvo je!

smanji to lose vino... kako mozes iracionalnom pojmu davati racionalno znacenje imenujuci ga?

svemir je svakome iracionalan pa cak i onome ko misli da poznaje njegove zakonitosti.... zena je svekome normalnom muskarcu iracionalna pa cak ako i pored nje provede pola zivota... imenovanje je samo u funkciji lakmusa koji uronimo u rastvor kojim zelimo da mu promenimo boju.
 

Slične teme


Back
Top