- Poruka
- 220
(Frojd) Freud, S. & Breuer, J (Josef) (1895), Studije o histeriji, izdanje 2 (1908): III Teorijski deo (Brojer)
II Intracerebralni (ubuduće IC, ubuduće ubu.) tonusni nadražaj (ubu. ND) — afekti
(A)
Poznata su nam dva ekstremna stanja (ubu. S) centralnog nervnog (ubu. N) sistema: jasno budno (ubu. B) S i spavanje (ubu. SP) bez snova. Prelaz između njih čine S sa svim nijansama manje jasnoće. Ono što nas ovde interesuje, nije pitanje svrhe i fizičkog uslova SP (hemijski i vazomotorni {Primjedba DOBAR SISTEM 26 Motorno znači pokretno.} uslovi), već bitne razlike između ova dva S.
O najdubljem SP, SP bez snova, ne možemo ništa direktno reći, jer upravo S totalne nesvesti isključuje svako posmatranje i iskustvo. Ali o jednom susednom S, SP praćenom snovima, znamo da nameravani voljni pokreti — govor, hod itd. — nisu, kao u B S, praćeni odgovarajućim voljnim kontrakcijama mišića; da se čulni ND verovatno percipiraju (budući da često ulaze u snove) ali se ne appercipiraju, tj., ne postaju svesne percepcije; da pobuđene ideje ne aktiviraju sve one ideje, koje su u vezis njima i koje su prisutne u potencijalnoj svesti, već čitava masa njih ostaje nepobuđena (na primer, razgovaramo sa pokojnikom ne setivši se njegove smrti); zatim, inkopatibilne ideje mogu biti istovremeno zastupljene, ne ometajući jedna drugu kao u B životu; da su zbog toga asocijacije manjkave i nepotpune. Slobodno možemo pretpostaviti da pri najdubljem SP dolazi do još potpunijeg, kompletnog ukidanja ove povezanosti između psihičkih elemenata.
S druge strane, u potpuno B S, svaki voljni akt inicira odgovarajući pokret {Mogu biti: misicni: skeletne, poprečnoprugaste muskulature, ili glatke m., od koje je građen kardiovaskularni sistem i svi organi koji se, bar naizgled, ne povinuju volji, žljezdani i N-N, ali vjerovatno i pokreti ćelija sa trepljama}, bar neki čulni utisci postaju svesne percepcije; ideje asociraju sa čitavim posedom potencijalne svesti. Mozak sada funkcioniše kao jedna celina sa kompletnim unutrašnjim vezama.
Možda bi samo drugačije izrazili ove činjenice, kada bi rekli da u SP, vezni i sporovodni putevi mozga nisu prohodni za uzbuđenja (ubu. U) psihičkih elemenata (kortikalne ćelije?), dok to potpuno jesu u B S.
Postojanje oba ova različita S provodljivosti puteva, bilo bi razumljivo samo uz pretpostavku, da se oni u B S nalaze u S tonusnog U (što Eksner naziva "IC tetanusom"), da da ovo tonusno IC U uslovljava njihovu sposobnost provođenja, i da upravo njegovo opadanje i prestanak dovode do S SP.
Mi jedan cerebralni sprovodni put ne zamišljamo kao neki telefonski kabl, koji je ND električnom strujom samo u trenutku kada traba da funkcioniše, tj. u ovom kontekstu: kada treba da prenese neki signal, već kao jednu telefonsku liniju, u kojoj neprestano teče galvanska struja i koja postaje neND kada se ova struja ugasi. — Ili, možda još bolje, zamislimo jedan vrlo razgranat sistem za rasvetu i prenos snage motora; od njega se traži da jednostavno uključivanje kontakta, stavi u pogon sve svetiljke i svaku pogonsku mašinu. Da bi se to omogućilo, tako da sve bude spremno za rad, mora i u S funkcionalnog mirovanja postojati u čitavoj sprovodnoj mreži jedan određeni napon {Napon je razlika u polarizaciji ("+" i "-") dva mjesta električnog kola ili provodnika ili elementa električnog kola, i on izaziva to da (osim u slučaju kondenzatora) struja ide od jednog mjesta ka drugom. Dakle, kretanje elektrona, ili jona, ali tada uz silu koncentracijskog gradijenta.}, i u tu svrhu dinamo mašina {Ona služi za upaljivanje} mora trošiti izvesnu količinu energije. — Isto tako, određena količina U postoji u sprovodnim putevima mirnog, ali B i na rad spremnog mozga.[SUP]81[/SUP]
[SUP]81[/SUP]Neka mi se dozvoli da ovde ukratko nagovestim ideju, na kojoj se zasnivaju gore navedeni stavovi. Mi obično zamišljamo čulce i senzorne N ćelije kao pasivne prijemne aparate. Ali, to je pogrešno, jer već samo postojanje sistema asocijativnih vlakana, dokazuje da iz senzornih ćelija, takođe, struju ND u N vlakna. {Želi da kaže da i u pasivnom S receptora (recimo, za dodir) nešto nanosi mozgu informaciju o nedodirnutosti, jer mi za nju tada znamo (da nismo dodirnuti, to je moj primjer). Asocijativna vlakna danas se zovu interneuroni, jer se ovdje očigledno ne misli na asocijativne zone pa onda njihova vlakna} U jednom N vlaknu, koje per comtinuitatem ili per contiguitatem [svojim produžetkom ili kontaktom] povezuje dve senzorne ćelije, mora postojati jedno S napetosti, kada se iz obe ćelije u njega uliva ND. Ovo S napetosti, na primer, u nekom motornom vlaknu, odnosi se prema odlivajućem ND, isto kao hidrostatski pritisak prema živoj sili tekuće vode ili kao električni napon prema električnoj struji. Ako su sve N ćelije u jednom S osrednjeg U i ND svoje nastavke, onda čitava ova ogromna mreža čini jedan jedinstven rezervoar "N napetosti". Zbog toga bi, osim potencijalne energije koja miruje u hemijskom sastavu ćelijei onog nama nepoznatog oblika kinetičke energije, koji se prazni kada se vlakno nađe u S U, morali pretpostaviti još jedno S mirovanja N U, naime, tonusno U ili N napetost.
U prilog ove ideje govori činjenica da B S samo po sebi, bez ikakvog rada, stvara zamor i potrebu za SP; ono već samo po sebi troši energiju.
Zamislimo nekog čoveka u napetom iščekivanju, koje, međutim, nije usmereno ni na jedno posebno čulno područje. Dakle, pred nama je mozak koji je miran, ali spreman za akciju. S pravom moemo pretpostaviti da se svi njegovi sprovodni putevi nalaze u S maksimalne provodljivosti, u S tonusnog U. Značajno je da govorni jezik to naziva S napetosti. Iskustvo nas uči koliko je ono naporno i zamorno, mada se u njemu aktuelno ne vrši ni motorni, niti psihički rad.
To je jedno izuzetno S, koje se upravo zbog velike energetske potrošnje, ne može dugo izdržati. Ali, čak i normalno S jasne Bsti, zahteva određen iznos IC U, koje varira u ne baš previše širokim granicama; svi stupnjevi Bsti, sve do pospanosti i pravog SP, praćeni su odgovarajućim nižim stepenima ND.
Kada mozak stupa u akciju, to sigurno uslovljava veći utrošak energije, nego onda kada je samo spreman za rad (kao što u gornjem primeru, poređenja radi, električna naprava mora omogućiti da se u sprovodni sistem ulje veća količina električne energije, ukoliko je uključeno više lampi ili mašina). Pri normalnom funkcionisanju, ne oslobađa se više energije nego što se smesta utroši za taj rad. Međutim, mozak se ponaša kao jedna od onih naprava sa ograničenom radnom sposobnošću, koja nije sposobna da u isto vreme proizvede veliku količinu svetla i mehaničkog rada. Ako funkcioniše prenos snage, onda osvetljenje ima malo energije na raspolaganju, i obrnuto. Tako vidimo da pri većem mišićnom naprezanju, nismo u S da kontinuirano mislimo, da koncentracija pažnje na jednu čulnu oblast dovodi do smanjenja efikasnosti drugog moždanog organa, dakle, da mozak radi sa promenjivom, ali ograničenom količinom energije.
Nema sumlje da je nejednaka distribucija energije uslovljena onim što Eksner naziva "ubrzanje pažnjom", pri čemu se povećava sprovodna moć puteva koji se trenutno koriste, a smanjuje kod drugih, tako da je u radno angažovanom mozgu neravnomerno raspodeljeno i "IC tonusno U".
Osobu koja SP budimo, tj. naglo podižemo kvantum njenog tonusnog IC U, tako što na nju delujemo nekim živim čulnim dražima. Da li su promene u moždanom krvotoku bitne karike kauzalnog lanca {"Uzrok — posledica", koja je ("posledica") opet i uzrok sledeće. Postoje i svhatanja po kojim postoji nedovoljni uzrok, te epifenomen (posledica koja ne uzrokuje ništa), i višestruka determinacija (određenost sa više uzroka)}, da li se krvni sudovi šire direktnim delovanjem draži ili je njihova dilatacija {Širenje} posledica U moždanih elemenata — sve je to nejasno. Sigurno je to, da se S U, prošavši čulna vrata, odatle širi preko mozga, postaje difuzno i ove sprovodne puteve dovodi u S veće provodljivosti.
Kako dolazi do sponatnog buđenja, da li uvek jedan te isti deo mozga dospeva u S Bg U, pa se onda ono od jega dalje širi, ili pak, čas jedna, čas druga grupa elemenata budi ostale, još uvek je potpuno nejasno. Ali, spontano buđenje, do koga može doći i u potpunoj tišini i mraku, bez ijednog soljnjeg ND, dokazuje da se razvoj energije zasniva na vitalnm procesima samih moždanih elemenata. Mišić ostaje neND, miran čak i posle dužeg mirovanja i kada su u njemu maksimalno akumulirane naponske sile. To već nije slučaj sa moždanim elementima. S pravom možemo pretpostaviti da oni u toku SP restauriraju svoje pređašnje S i prikupljaju naponske sile. Kada se to izvrši do određenog stepena, takreći, dostigne određeni nivo, onda se višak odliva u sprovnodne puteve, krči ih i stvara IC U Bg S.
Ovaj proces možemo lakše posmatrati u B S. Kada se budan mozak duže vreme nalazi u S mirovanja i kada nema pretvaranja naponske sile u životnu energiju preko neke funkcije, onda se javlja potreba i prisila za delovanjem. Dug motorički mir stvara potrebu za kretanjem (besciljno tumaranje životinja u kavezu) i jedno neugodno osećanje kada se ova potreba ne može zadovoljiti. Nedostatak čulnih draži, mrak i potpuna tišina, postaju mučenje; duševni mir, nedostatak percepcija, ideja i asocijativne aktivnosti, stvaraju mučnu dosadu. Ova neprijatna osećanja odgovaraju jednoj "uznemirenosti", jednom povećanju normalnog IC U.
Dakle, potpuno restaurirani moždani elementi, oslobađaju i u mirovanju izvesnu količinu energije, koja, ako se funkcionalno ne iskoristi, dovodi do povećanja IC U. Rezultat je jedno neprijatno osećanje. Ono se uvek javlja kada potreba organizma ne nađe zadovoljenje. Pošto ono nestaje kada se oslobođeni višak kvantuma energije funkcionalno iskoristi, zaključujemo da organizam ima potrebu za uklanjanjem ovog viška U, i sade se prvi put susrećeno sa činjenicom da u oragnizmu postoji "tendencija za održanjem konstantog IC U" (Frojd).
II Intracerebralni (ubuduće IC, ubuduće ubu.) tonusni nadražaj (ubu. ND) — afekti
(A)
Poznata su nam dva ekstremna stanja (ubu. S) centralnog nervnog (ubu. N) sistema: jasno budno (ubu. B) S i spavanje (ubu. SP) bez snova. Prelaz između njih čine S sa svim nijansama manje jasnoće. Ono što nas ovde interesuje, nije pitanje svrhe i fizičkog uslova SP (hemijski i vazomotorni {Primjedba DOBAR SISTEM 26 Motorno znači pokretno.} uslovi), već bitne razlike između ova dva S.
O najdubljem SP, SP bez snova, ne možemo ništa direktno reći, jer upravo S totalne nesvesti isključuje svako posmatranje i iskustvo. Ali o jednom susednom S, SP praćenom snovima, znamo da nameravani voljni pokreti — govor, hod itd. — nisu, kao u B S, praćeni odgovarajućim voljnim kontrakcijama mišića; da se čulni ND verovatno percipiraju (budući da često ulaze u snove) ali se ne appercipiraju, tj., ne postaju svesne percepcije; da pobuđene ideje ne aktiviraju sve one ideje, koje su u vezis njima i koje su prisutne u potencijalnoj svesti, već čitava masa njih ostaje nepobuđena (na primer, razgovaramo sa pokojnikom ne setivši se njegove smrti); zatim, inkopatibilne ideje mogu biti istovremeno zastupljene, ne ometajući jedna drugu kao u B životu; da su zbog toga asocijacije manjkave i nepotpune. Slobodno možemo pretpostaviti da pri najdubljem SP dolazi do još potpunijeg, kompletnog ukidanja ove povezanosti između psihičkih elemenata.
S druge strane, u potpuno B S, svaki voljni akt inicira odgovarajući pokret {Mogu biti: misicni: skeletne, poprečnoprugaste muskulature, ili glatke m., od koje je građen kardiovaskularni sistem i svi organi koji se, bar naizgled, ne povinuju volji, žljezdani i N-N, ali vjerovatno i pokreti ćelija sa trepljama}, bar neki čulni utisci postaju svesne percepcije; ideje asociraju sa čitavim posedom potencijalne svesti. Mozak sada funkcioniše kao jedna celina sa kompletnim unutrašnjim vezama.
Možda bi samo drugačije izrazili ove činjenice, kada bi rekli da u SP, vezni i sporovodni putevi mozga nisu prohodni za uzbuđenja (ubu. U) psihičkih elemenata (kortikalne ćelije?), dok to potpuno jesu u B S.
Postojanje oba ova različita S provodljivosti puteva, bilo bi razumljivo samo uz pretpostavku, da se oni u B S nalaze u S tonusnog U (što Eksner naziva "IC tetanusom"), da da ovo tonusno IC U uslovljava njihovu sposobnost provođenja, i da upravo njegovo opadanje i prestanak dovode do S SP.
Mi jedan cerebralni sprovodni put ne zamišljamo kao neki telefonski kabl, koji je ND električnom strujom samo u trenutku kada traba da funkcioniše, tj. u ovom kontekstu: kada treba da prenese neki signal, već kao jednu telefonsku liniju, u kojoj neprestano teče galvanska struja i koja postaje neND kada se ova struja ugasi. — Ili, možda još bolje, zamislimo jedan vrlo razgranat sistem za rasvetu i prenos snage motora; od njega se traži da jednostavno uključivanje kontakta, stavi u pogon sve svetiljke i svaku pogonsku mašinu. Da bi se to omogućilo, tako da sve bude spremno za rad, mora i u S funkcionalnog mirovanja postojati u čitavoj sprovodnoj mreži jedan određeni napon {Napon je razlika u polarizaciji ("+" i "-") dva mjesta električnog kola ili provodnika ili elementa električnog kola, i on izaziva to da (osim u slučaju kondenzatora) struja ide od jednog mjesta ka drugom. Dakle, kretanje elektrona, ili jona, ali tada uz silu koncentracijskog gradijenta.}, i u tu svrhu dinamo mašina {Ona služi za upaljivanje} mora trošiti izvesnu količinu energije. — Isto tako, određena količina U postoji u sprovodnim putevima mirnog, ali B i na rad spremnog mozga.[SUP]81[/SUP]
[SUP]81[/SUP]Neka mi se dozvoli da ovde ukratko nagovestim ideju, na kojoj se zasnivaju gore navedeni stavovi. Mi obično zamišljamo čulce i senzorne N ćelije kao pasivne prijemne aparate. Ali, to je pogrešno, jer već samo postojanje sistema asocijativnih vlakana, dokazuje da iz senzornih ćelija, takođe, struju ND u N vlakna. {Želi da kaže da i u pasivnom S receptora (recimo, za dodir) nešto nanosi mozgu informaciju o nedodirnutosti, jer mi za nju tada znamo (da nismo dodirnuti, to je moj primjer). Asocijativna vlakna danas se zovu interneuroni, jer se ovdje očigledno ne misli na asocijativne zone pa onda njihova vlakna} U jednom N vlaknu, koje per comtinuitatem ili per contiguitatem [svojim produžetkom ili kontaktom] povezuje dve senzorne ćelije, mora postojati jedno S napetosti, kada se iz obe ćelije u njega uliva ND. Ovo S napetosti, na primer, u nekom motornom vlaknu, odnosi se prema odlivajućem ND, isto kao hidrostatski pritisak prema živoj sili tekuće vode ili kao električni napon prema električnoj struji. Ako su sve N ćelije u jednom S osrednjeg U i ND svoje nastavke, onda čitava ova ogromna mreža čini jedan jedinstven rezervoar "N napetosti". Zbog toga bi, osim potencijalne energije koja miruje u hemijskom sastavu ćelijei onog nama nepoznatog oblika kinetičke energije, koji se prazni kada se vlakno nađe u S U, morali pretpostaviti još jedno S mirovanja N U, naime, tonusno U ili N napetost.
U prilog ove ideje govori činjenica da B S samo po sebi, bez ikakvog rada, stvara zamor i potrebu za SP; ono već samo po sebi troši energiju.
Zamislimo nekog čoveka u napetom iščekivanju, koje, međutim, nije usmereno ni na jedno posebno čulno područje. Dakle, pred nama je mozak koji je miran, ali spreman za akciju. S pravom moemo pretpostaviti da se svi njegovi sprovodni putevi nalaze u S maksimalne provodljivosti, u S tonusnog U. Značajno je da govorni jezik to naziva S napetosti. Iskustvo nas uči koliko je ono naporno i zamorno, mada se u njemu aktuelno ne vrši ni motorni, niti psihički rad.
To je jedno izuzetno S, koje se upravo zbog velike energetske potrošnje, ne može dugo izdržati. Ali, čak i normalno S jasne Bsti, zahteva određen iznos IC U, koje varira u ne baš previše širokim granicama; svi stupnjevi Bsti, sve do pospanosti i pravog SP, praćeni su odgovarajućim nižim stepenima ND.
Kada mozak stupa u akciju, to sigurno uslovljava veći utrošak energije, nego onda kada je samo spreman za rad (kao što u gornjem primeru, poređenja radi, električna naprava mora omogućiti da se u sprovodni sistem ulje veća količina električne energije, ukoliko je uključeno više lampi ili mašina). Pri normalnom funkcionisanju, ne oslobađa se više energije nego što se smesta utroši za taj rad. Međutim, mozak se ponaša kao jedna od onih naprava sa ograničenom radnom sposobnošću, koja nije sposobna da u isto vreme proizvede veliku količinu svetla i mehaničkog rada. Ako funkcioniše prenos snage, onda osvetljenje ima malo energije na raspolaganju, i obrnuto. Tako vidimo da pri većem mišićnom naprezanju, nismo u S da kontinuirano mislimo, da koncentracija pažnje na jednu čulnu oblast dovodi do smanjenja efikasnosti drugog moždanog organa, dakle, da mozak radi sa promenjivom, ali ograničenom količinom energije.
Nema sumlje da je nejednaka distribucija energije uslovljena onim što Eksner naziva "ubrzanje pažnjom", pri čemu se povećava sprovodna moć puteva koji se trenutno koriste, a smanjuje kod drugih, tako da je u radno angažovanom mozgu neravnomerno raspodeljeno i "IC tonusno U".
Osobu koja SP budimo, tj. naglo podižemo kvantum njenog tonusnog IC U, tako što na nju delujemo nekim živim čulnim dražima. Da li su promene u moždanom krvotoku bitne karike kauzalnog lanca {"Uzrok — posledica", koja je ("posledica") opet i uzrok sledeće. Postoje i svhatanja po kojim postoji nedovoljni uzrok, te epifenomen (posledica koja ne uzrokuje ništa), i višestruka determinacija (određenost sa više uzroka)}, da li se krvni sudovi šire direktnim delovanjem draži ili je njihova dilatacija {Širenje} posledica U moždanih elemenata — sve je to nejasno. Sigurno je to, da se S U, prošavši čulna vrata, odatle širi preko mozga, postaje difuzno i ove sprovodne puteve dovodi u S veće provodljivosti.
Kako dolazi do sponatnog buđenja, da li uvek jedan te isti deo mozga dospeva u S Bg U, pa se onda ono od jega dalje širi, ili pak, čas jedna, čas druga grupa elemenata budi ostale, još uvek je potpuno nejasno. Ali, spontano buđenje, do koga može doći i u potpunoj tišini i mraku, bez ijednog soljnjeg ND, dokazuje da se razvoj energije zasniva na vitalnm procesima samih moždanih elemenata. Mišić ostaje neND, miran čak i posle dužeg mirovanja i kada su u njemu maksimalno akumulirane naponske sile. To već nije slučaj sa moždanim elementima. S pravom možemo pretpostaviti da oni u toku SP restauriraju svoje pređašnje S i prikupljaju naponske sile. Kada se to izvrši do određenog stepena, takreći, dostigne određeni nivo, onda se višak odliva u sprovnodne puteve, krči ih i stvara IC U Bg S.
Ovaj proces možemo lakše posmatrati u B S. Kada se budan mozak duže vreme nalazi u S mirovanja i kada nema pretvaranja naponske sile u životnu energiju preko neke funkcije, onda se javlja potreba i prisila za delovanjem. Dug motorički mir stvara potrebu za kretanjem (besciljno tumaranje životinja u kavezu) i jedno neugodno osećanje kada se ova potreba ne može zadovoljiti. Nedostatak čulnih draži, mrak i potpuna tišina, postaju mučenje; duševni mir, nedostatak percepcija, ideja i asocijativne aktivnosti, stvaraju mučnu dosadu. Ova neprijatna osećanja odgovaraju jednoj "uznemirenosti", jednom povećanju normalnog IC U.
Dakle, potpuno restaurirani moždani elementi, oslobađaju i u mirovanju izvesnu količinu energije, koja, ako se funkcionalno ne iskoristi, dovodi do povećanja IC U. Rezultat je jedno neprijatno osećanje. Ono se uvek javlja kada potreba organizma ne nađe zadovoljenje. Pošto ono nestaje kada se oslobođeni višak kvantuma energije funkcionalno iskoristi, zaključujemo da organizam ima potrebu za uklanjanjem ovog viška U, i sade se prvi put susrećeno sa činjenicom da u oragnizmu postoji "tendencija za održanjem konstantog IC U" (Frojd).