Frojd, Jung, Adler, From... - ko je (više) u pravu?

Često se za Frojda, Junga i Adlera kaže da su oni trojica velikana psihologije, dok im neki pridodaju i Eriha Froma kao četvrtog. Mogu da kažem da sam pročitao sva najznačajnija dela prve trojice i da sam od Eriha Froma pročitao nekoliko knjiga koja se više tiču individualne psihologije (zato što me socijalna psihologija o kojoj on piše malo manje zanima).

Elem, mogu da kažem da iako svi oni imaju svoje teorije koje su jedne drugima dijametralno suprotne, ipak iz učenja svakog od njih može izvući makar deo istine, mada takođe postoje i neke tačke u kojima se svi oni slažu.

Da krenem od Frojda. Sigmund Frojd je nesumnjivo postavio fundamentalne temelje psihodinamskih psiholoskih teorija, iako se većina njegovih teza danas smatraju za prevaziđene. Rekao bih da je bio u pravu kada je tvrdio da je nesvesni deo uma često bitniji od svesnog dela, i takođe da se temelj ličnosti formira u prvih 4-5 godina detetovog života.
U čemu je grešio Frojd? Mislim da je grešio u tome što je suviše značaja pridavao seksualnosti odn. libidu. Takođe, jako je upitna njegova teorija o Edipovom odn. Elektrinom kompleksu, a njegove kasnije teorije koje je nekoliko puta dorađivao o tzv. "nagonu smrti" se smatraju za naučno neutemeljene. Takođe, i sledbenici moderne psihoanalize su ublažili mnoge Frojdove stavove.


Što se Alfreda Adlera tiče, on je poput Frojda takođe dosta jednostran, ali je pak otišao u jednu drugu krajnost jer je nipodaštavao nesvesni deo uma, a celukupno težište uzroka neuroza je pronalazio u kompleksu niže vrednosti, takmičarstvu i težnji za moći. Za njega seksualnost uopšte nema veliki značaj, ali je interesantno da je i on poput Frojda takođe smatrao da se temelj ličnosti formira u prvih 5 godina.


Karl Gustav Jung je pokušao da objedini i Frojdovu i Adlerovu teoriju, ali je pridodao još dosta raznih fenomena, kao na primer kolektivno nesvesno i parapsihološki sinhronicitet. Za razliku od Frojda koji je smatrao da u čoveku postoje dve suprotstavljene energije - libido i nagon smrti (mada je u svojim ranijim teorijama spominjao i nagon samo-održanja EGA), Jung je smatrao da je libido opšta psihička energija, a ne samo energije seksualne prirode i takođe da ne postoji nagon smrti. Što se tiče arhetipova, iako ih je njihove tragove Jung tražio ne samo u snovima, već i u mitovima pa čak i u spisima o alhemiji, danas gotovo svi psiholozi odbacuju njegovu teoriju o arhetipovima kao naučno-neutemeljenu. Jos jedna zanimljiva Jungova teza koju novija istraživanja odbacuju jeste da zbog razlika u kolektivnom nesvesnom izmedju zapadnog čoveka i ljudi sa istoka, zapadnom čoveku navodno nisu preporučljive neke istočnjačke duhovne prakse kao npr. joga.


Erih From je slično Frojdu smatrao da je nesvesni deo ličnosti takođe jako važan, ali je poput psihoanalitičara novijeg doba ublažio mnoge Frojdove stavove, a poznate su njegove kritike Edipovog kompleksa u kojima je on tražio njegove korene i u drugim uzrocima, a ne samo u seksualnosti. Takođe, jedna od centralnih tema Fromovih dela je čovekovo osećanje usamljenosti i bespomoćnosti u ljudskom društvu, čime njegovo učenje ima donekle izvesne sličnosti i sa teorijom Alfreda Adlera. On tako dete koje želi da se odvoji od roditelja upoređuje sa robom koji kada se napokon izbori za svoju slobodu se odjednom nađe u pretežno neprijateljski nastrojenom svetu. Čovek koji je kao "rob" bio nečije vlasništvo, sada kao slobodan čovek se oseća nesigurno i paradoksalno ponovo traži sigurnost u udruživanju sa drugim ljudima, ali i u potčinjavanju raznim autoritetima i ideologijama, u čemu From prepoznaje korene fašizma i drugih totalitarnih ideologija.


Naravno, pored teorija pomenutih velikana Zapadnih grana psihologije, danas postoji veoma širok spektar od nekoliko desetina raznoraznih psiholoških teorija, a bez da računamo psihološke teorije i duhovne prakse koje dolaze sa Istoka (Idnije, Tibeta, Kine itd.). Koliko mi je poznato, kod nas se na fakultetima najviše izučavaju dve teorije - kognitivno-bihejvioralna i transakciona analiza. Bio bih zahvalan ako bi neko napisao u najkraćim crtama koje su osnovne teze kognitivno-bihejvioralne terapije i transakcione analize, i koliko su ove dve teorije u skladu sa ranijim tezama koje su iznosili Frojd, Junga, From i Adler.

Huh, siroka je ovo tema pa ljude mozda mrzi da mi odgovore... No dobro nema veze. Ja sam upravo naisao na jedan zanimljiv blog na kome se nalaze tekstvoi o Frojdu, Jungu, Adleru, Fromu, ali takodje i o Karen Hornaj, Hari Stek Salivenu, bihejviorizmu, ego psihologiji, gestalt , holistickoj, egzistencionalnoj, i istocnjackoj psihologiji.

http://narajan-anand.blogspot.com/

Sigmund Frojd

Sigmund Frojd (1856—1939), prvobitno neuropsihijatar, kasnije osnivač psihoanalize, rođen je u provinciji tadašnje Austro-Ugarske (Frajberg, sada u Čehoslovačkoj), a roditelji su ga, težeći “sredini njemačkog jezika”, doveli u Beč prije polaska u osnovnu školu i, kako naglašava u autobiografiji, cjelokupno obrazovanje dobio je u bečkim školama. Poticao je iz stare jevrejske porodice, te se rano suočio sa pritajenim ili otvorenim antisemitizmom, koji ga je pratio i na studijama, a i kasnije, tokom karijere.

Završio je medicinu 1881. godine i počeo da se bavi anatomijom i fiziologijom centralnog nervnog sistema. Godine 1885. postao je docent za neuropatologiju i sa tim zvanjem dobio stipendiju za odlazak na usavršavanje kod čuvenog Šarkoa u bolnici Salpetrijer u Parizu. U međuvremenu je 1884. za firmu Merk ispitivao dejstvo kokaina, tada malo poznate vrste alkaloida. Verifikaciju tih istraživanja prepuštio je drugima (prvo u terapiji oka, kasnije za lokalnu anesteziju pri manjim hirurškim intervencijama). Mada je donekle žalio što je napuštio ispitivanje kokaina (iz privatnih razloga), Frojda, po sopstvenim riječima, nije interesovala neurologija. Zanimala ga je psihopatologija, posebno neuroza (histerija), a u to vrijeme upravo je bolnica Salpetrijer predstavljala izvorište najnovijih saznanja u toj oblasti. Još ranije, baveći se neuropatologijom, Frojd je smatrao da većina duševnih bolesti sa kojima je dolazio u dodir, a naročito neuroze, nemaju organsko već psihološko porijeklo, za razliku od mnogih bečkih ljekara koji su smatrali da je u pitanju organski poremećaj. Frojd je naročito isticao Šarkoovu smjelost da sa svojim autoritetom zastupa gledišta koja su se bitno razlikovala od preovlađujućih stanovišta tadašnje akademske psihopatologije. U vrijeme kada se nalazio na vrhuncu slave Frojd je pisao da nikada nije zaboravio neke Šarkoove rečenice, primjećujući da su za te iste rečenice njega žestoko optuživali, dok Šarkou javnost nije ništa prebacivala.

Po povratku u Beč 1886. Frojd je, sada kao ljekar-specijalista za nervne bolesti, održao jedno predavanje pred tamošnjim ljekarskun društvom o onome što je vidio i naučio kod Šarkoa. Naišao je na gotovo potpuno odbijanje. Jedan stariji ljekar mu je prebacio da govori apsurdne stvari, jer termin »histeron« na grčkom znači materica, pa je besmisleno govoriti o histeriji kod osoba muškog pola. Način na koji je bečko ljekarsko društvo dočekalo nova shvatanja o neurozama nagoveštavao je kasnije Frojdove teškoće u razvoju psihoanalize.

U to vrijeme osnovne Frojdove terapeutske metode sastojale su se od primjene elektroterapije i hipnoze. I jedna i druga bile su tada u modi, mada je Frojd bio nezadovoljan postignutim rezultatima naročito elektroterapijom, kao i hidroterapijom, koja se takođe primjenjivala kod nervnih bolesti. U hipnozu i hipnoterapeutske metode imao je više povjerenja i smatrao je da ih treba bolje upoznati. Stoga je 1889. otišao u Nansi (Francuska) kod čuvenog Bernema na lično usavršavanje u primjeni tih metoda. Njegove ranije sumnje da hipnoza u terapiji ima ograničeno djejstvo i ovđe su se uglavnom potvrdile.

Prekretnicu u Frojdovoj karijeri i razvoju psihoanalize predstavljala je njegova saradnja sa Jozefom Brojerom. Njih dvojica su se dugo poznavali i imali sličnu kliničku praksu. Iz saradnje njih dvojice objavljena je prvo preliminarna studija o psihičkim mehanizmima fenomena histerije, a zatim slavna studija o histeriji. Oko 1900. Fojd i Brojer su se rastali. Brojer se držao akademskih načina mišljenja i zamjerao je Frojdu da teži “panseksualizmu” (sličnih primjedbi psihoanalizi docnije će biti sve češće).

Prvi samostalni Frojdov rad kojim je najavio psihoanalitičko učenje bio je “Tumačenje snova”1900. a samo nešto kasnije pojavila se “Psihopatologija svakodnevnog života”. Već ta dva djela, koja spadaju u klasiku psihoanalize, bila su dovoljna da pobude oduševljenje, odobravanje ili osporavanje. Sa uglavnom već postavljenom metodologijom, Frojd je ubrzano nastavio da razvija osnove svog teorijskog sistema kroz svoja druga objavljena djela (samo ona značajnija): “Dosjetka i njen odnos prema nesvjesnom; “O psihoanalizi”; “Totem i tabu”; “Uvod u psihoanalizu”; “S one strane principa zadovoljstva”; “Ja i Ono”. Djelimičnu reviziju svojih učenja Frojd je izvršio u “Novim uvodnim predavanjima o psihoanalizi”.

U međuvremenu (1897), Frojd je bio predložen za profesuru na Bečkom univerzitetu, ali je taj predlog odbijen od strane Ministarstva prosvjete. Nastavio je sa svojom privatnom psihoterapeutskom praksom i postajao je sve poznatiji u bečkim profesionalnim i laičkim krugovima. Njegovu klijentelu činili su obrazovaniji i imućniji ljudi. To je doprinijelo njegovom brzom socijalnom usponu, ali je istovremeno ukazivalo na ograničenja psihoanalitičkog tretmana, koja je kasnije i sam Frojd definisao na sljedeći način: psihoanaliza zahtijeva dovoljno obrazovane i inteligentne pacijente, koji su u stanju da shvate složena psihoanalitička objašnjenja, kao i dovoljno imućne ljude koji su u stanju da plate dugotrajne i skupe psihoanalitičke seanse. Profesuru je dobio 1902, a katedru posle mnogo osporavanja tek 1920. godine.

Po opštoj ocjeni, ključni preokret u prihvatanju psihoanalize i Frojda odigrao se kada je sa Klark univerziteta Frojdu upućen poziv da posjeti SAD 1909. godine i održi niz predavanja, kasnije objavljenih pod naslovom “Pet predavanja o psihoanalizi”. U kulturnim uslovima koji nijesu bili opterećeni tradicijom, psihoanaliza i Frojd bili su prihvaćeni kao vjesnici budućnosti u psihologiji, što je znatno uticalo na Frojdov položaj u Evropi. Bilo je neke simbolike u tim događajima, jer je četvrt vijeka kasnije, zbog progona u Njemačkoj, Amerika prihvatila većinu značajnijih psihoanalitičara tog vremena. Poslije II svjetskog rata odande je psihoanaliza, mada donekle “anglosaksonizirana”, ponovo počela da utiče na razvoj psihologije i psihoanalize u Evropi. Poslije povratka iz SAD, Frojd je pristupio organizovanju Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja.

Frojd je u zrelom dobu počeo da piše radove iz psihoanalize. Osnovne ideje sa kojima je započeo da gradi složeni psihoanalitički teorijski sistem sproveo je sa velikom dosljednošću, do zadnjih konsekvenci. Neki smatraju da su baš te okolnosti i dovele do unutarnjih konzervativnih težnji klasične psihoanalize. Pošto ju je Frojd jednom čvrsto postavio, ona je težila da zadrži ne samo svoju osnovnu strukturu već i gotovo sve svoje tvrdnje ukoliko su one proizlazile iz osnovnih modela mišljenja. Sam Frojd je dopuštao raznovrsnost mogućih tvrdnji, ali nije imao mnogo razumijevanja za shvatanja koja nijesu bila u skladu sa osnovnim metodološkim pretpostavkama koje je on kao potpuno sazreo naučnik postavio, uvjeren da iza njih stoje empirijski dokazi. To je dovodilo do nesuglasica među sljedbenicima psihoanalize i gubljenja granice između doktrinarne dosljednosti i mogućih autoritarnih odnosa. U okviru tih nejasnih granica, Frojd se razišao sa svojim najboljim učenicima Jungom, Adlerom i Rankom, sa kojima je prekinuo i lične odnose. Sa svoje strane, oni su naglašavali da nijesu u pitanju odnosi prema učenju, ili da oni nijesu osnovni uzrok sukoba, već Frojdova težnja ka autokratiji, a Jung je posebno isticao nepodnošljivost servilne atmosfere koja se oko Frojda obrazovala čim je psihoanaliza dobila međunarodne okvire. Poslije Frojdove smrti javila su se mnoga, a često i protivrječna svjedočenja

Još dok je Frojd bio živ postavljalo se pitanje (kod Junga, Adlera i Ranka, ali i šire) o realnosti njegovih učenja o incestu, posebno s obzirom na evropsku kulturnu tradiciju, kao i odnosa evropske kulturne tradicije prema jevrejskoj kulturi. Kao i svaka druga manja etnička grupacija koja živi u okruženju i koja nastoji da se očuva biološkim ukrštanjem u okviru grupe, i Jevreji su morali razviti kulturne modele koji im omogućavaju etnički opstanak, ali koji ih istovremeno upozoravaju na mogućnost incesta, što dovodi do njegove psihološke aktuelizacije. Frojd je i inače bio blizak judejskoj kulturi, a prema svjedočenju okoline imao je potencijalno incestni odnos prema jednoj svojoj rođaki. Neki smatraju da je ta vrsta Frojdovog iskustva znatno uticala na njegova teorijska shvatanja.

Frojdovi bliski odnosi sa jevrejskom crkvenom opštinom u Beču, kao i njegova posredna uključenost u opšte kulturne, ideološke i političke događaje, postavljali su pitanja o njegovim ličnim orijentacijama. Viđevši krizu evropskog duha na pomolu, Frojd se zalagao za “partiju pacifista”, koja bi bila internacionaina i univerzalna, i koja bi se suprotstavila destruktivnim ideologijama i njihovim partijama.

U psihologiji je bilo mnogo hvaljenih ličnosti, među njima i sam Frojd, ali nijedna nije bila toliko osporavana kao on. Žestoki napadi na psihoanalizu često su usmjeravani na samog Frojda kao ličnost, i to na načine u kojima se nijesu birala sredstva. Frojd se dostojanstveno branio i sebi nije dopustio da pređe granice akademskog ponašanja. U duhu “stare bečke škole”, bio je pažljiv prema drugima i u sitnim stvarima. Dugo je bolovao od raka usne duplje, podvrgavao se mučnim operacijama, ali nije dopuštao da drugi primijete njegovu bolest. Zahtijevao je da objeduje sam da ne bi uznemiravao ukućane svojom bolešću.

Svojim djelom Frojd je izvršio veliki uticaj na načine verovanja i mišljenja, ali iza njega nije stajala nijedna formalna institucija. Frojd nije imao podršku nijedne zvanične institucije, barem ne u vremenu koje je bilo presudno za razvoj i širenje psihoanalize. Takođe, Frojd je bio jedna od rijetkih istaknutih ličnosti XX vijeka koja nije dobila uglednije zvanično priznanje. Kada je postalo izvjesno da neće biti kandidovan za Nobelovu nagradu, početkom 30-ih godina predložen je za književnu nagradu za stilistički najbolje napisana djela na njemačkom jeziku, ali zbog nastalih političkih promjena u Njemačkoj i to ga je priznanje mimoišlo. Sredinom 30-ih godina austrijska vlada organizovala je veliku proslavu povodom njegovog rođendana kojoj su prisustvovali mnogi uglednici svijeta. Ubrzo poslije toga Frojd je morao u izgnanstvo i umro je kao emigrant na periferiji Londona.


STRUKTURA LJUDSKOG BIĆA

Čovjek je slojevito biće i u njemu se jasno razlikuju tri sloja: nesvjesni (id-ono), svjesni (ego-ja) i nadsvjesni (superego-nad-ja). Ova tri sloja bitno se razlikuju s obzirom na sadržaj i oblik, a među njima postoje napeti odnosi. Narušavanje tih odnosa dovodi do bolesti ljudskog bića.

Id označava ono što je u svakome od nas čisto tijelo, novorođenče, nagone koji se ne obaziru ni na šta do da budu zadovoljeni: oni mogu da se odgode ili potisnu, ali ne mogu da se iskorijene! Id je, dakle, ono što čovjek donosi sa sobom na svijet svojim rođenjem: to je onaj nagonski, mračni, tajnoviti i teško dostupan sloj ili dio ljudskog bića, „koji ključa kao kazan". Id je nesvjesne prirode i utoliko uvijek u suprotnosti, sporu i sukobu sa svjesnim dijelom čovjekova bića. Id je „nerazumni sluga razumnog gospodara". Kada govori o odnosu ili srazmjeri između nesvjesnog i svjesnog u čovjeku, Frojd pribjegava slikovitom govoru. On ističe da se taj odnos može uporediti sa santom leda koja se kreće: onaj dio koji viri iznad vode i koga vidimo prostim okom, čini samo jednu desetinu, dok 9/10 pluta ispod površine vode, sa čime računa svaki brodar. Onaj vrh sante koji se vidi i koji je neuporedivo manji jeste čovjekova svijest (ego), a ona gromada koja se valja ispod površine vode, i koja se ne vidi, predstavlja nesvjesno (id). Možda je druga slika odnosa između svjesnog (ega) i nesvjesnog (ida) još ljepša i upečatljivija. Svjesno (ego) prikazan je u obliku jahača, a nesvjesno (id) u obliku konja. Jahač bi trebalo da upravlja konjem, ali ova snažna i divlja životinja često odvuče jahača u smjeru koji jahač nije namjeravao. Iz ova dva primjera lijepo se vidi da je Frojd determinist, i to biološki i psihološki determinist, jer nesvjesni (nagonski) sloj u čovjeku u bitnome određuje njegovo ponašanje . To i on sam priznaje, jer kaže da ,,ja nije gospodar u svojoj vlastitoj kući". Prije Frojda, Niče kaže da je “ja samo jedna gramatička zabluda", tj. da je svjesni djelić našeg iskustva skoro zanemarljiv u odnosu na nesvjesne snage u nama. E. From je potvrdio da „podsvijest upravlja sviješću a time i ponašanjem čovjeka".

Ego označava svjesno u nama. Ako bi se ono nesvjesno u čovjeku moglo odrediti pojmovno, onda Frojd ne bi pribjegavao slikovitom ili metaforičkom ili simboličkom govoru. Preostaje da se nesvjesno odredi u odnosu na svjesno i nadsvjesno. Može se reći da ovo nesvjesno simbolizuje polje neodređenih mogućnosti, jedinstvo prije svakog razlikovanja i razvoja, otvorenost koja nešto obećava, ali đe izbor još nije postao odluka i odgovornost. Zamislite novorođenče u kolijevci, posve nemoćno, ali prepuno mogućnosti: može biti sve, ali se još ne zna šta će od njega biti! Ovaj još neispunjen okvir mogućnosti svako za sebe ispunjava iskustvom stečenim u odnosima sa drugim, ma ko bio taj drugi: drugi čovjek, priroda, bog, druga kultura... „Dijete je neodređeno sve, starac je određeno malo, - rađamo se kao mnogi, a umiremo kao jedan" - ističe E. Fink u djelu “Igra kao simbol svijeta”. Samo iz odnosa sa drugim, možemo steći svijest o sebi, tj. o razlici između sebe i svega drugog. Ego-ja, to je ona svijest o sebi ili samosvijest koja omogućava da sebe razlikujem od drugih. To se već postiže davanjem imena: ime označava ličnost, prezime zajednicu! Da bismo mogli govoriti o ličnosti svjesnoj sebe, tj. o njenom identitetu, nužna je izvjesna dosljednost u stavovima i ponašanju te osobe, predvidljivost njenih misli i postupaka u određenim ne/prilikama, i osobenost u spoljašnjem držanju, bez obzira na sve druge promjene u njenom osjećajnom, duševnom i duhovnom iskustvu. Borhes kaže: „Jer čovjek nije isti od rođenja do smrti, a nije ni neko drugi". Riječ je, dakle, o promjenama u ličnosti, a ne o promjeni ličnosti. Njen ego-ja predstavlja sjećanje svih svojih trenutaka od značaja i značenja za njen život: ona pamti ključne doživljaje i sjeća se sebe u njima! Sjećanje ega je neobično živo i jasno kada dozove u svijest situacije đe je bilo prinuđeno da ograniči, potisne ili na neki drugi način spriječi sirove nagone u njihovoj neodoljivoj potrebi da se zadovolje, ili da pribavi racionalno opravdanje za njihovo zadovoljenje. Jasno je da je nagon vođen načelom zadovoljstva, dok je ego razuman i vođen načelom realnosti: on zna šta je moguće i mudro učiniti u nekoj situaciji s obzirom na posljedice!

Super-ego (nad-ja) jeste onaj sloj naše ličnosti koji nadzire i kontroliše ego, a preko njega i id. Njega sačinjavaju običajne, vjerske, moralne, pravne, ideološke, umjetničke itd. vrijednosti, norme i pravila, čija je funkcija da orijentišu pojedince u situacijama kada moraju da biraju, da se odluče. Ako pojedinci ne razviju svoj super-ego, tj. sposobnost da sami biraju i odlučuju, onda cijeloga života ostaju zavisni od drugih (roditelja, vođa svake vrste itd.), koji to čine umjesto njih, mimo njih i često protiv njih. Super-ego jeste drugo ime za vrijednosnu sferu (ili uže za moralnu) čija uloga se sastoji u tome da drži, očuva na okupu i ujedini djelove ličnosti: neuroze, psihoze itd. upućuju na slabljenje super-ega ili njegov raspad! Ako id zahtijeva neodložno zadovoljenje od ega, onda je jasno da se na ego vrši jak pritisak. Ako super-ego cenzuriše i kontroliše ego, dozvoljavajući mu da zadovolji samo neke prohtjeve ida, onda ego trpi pritisak i sa druge strane: ego je izložen dvostrukom pritisku, pa u strukturi ličnosti ima najtežu funkciju. Ali, i super-ego je u sebi protivrječan: s jedne strane bez njega nije zamisliv bilo kakav oblik vjerskog, moralnog i kulturnog života uopšte, a sa druge strane on sputava životne snage u čovjeku da govore svojim jezikom - nagonski, spontano, iskreno. Pri tome nad-ja ne govori samo kakav neko treba da bude, nego i kakav ne smije da bude. ,,Nad-ja je prije svega oko Oca, a kasnije oko kralja, oko Boga, u ulozi duboke veze što je suprotstavlja psihoanaliza između Oca, političkog autoriteta i moralnog imperativa". Neko je duhovito rekao da je super-ego ambasador društva u egu.

Ovim je ukratko prikazana struktura ličnosti, koja podrazumijeva govor o njenim sastavnim djelovima, ali i dinamičkim odnosima među njima. Id je najniži sloj u sklopu ličnosti, ego srednji, a super—ego najviši. Za tri psihološke moći u nama, za tri sprata u svakom čovjeku, stari narodi su imali posebne bogove, iako su težili da ih prikažu kao razne vidove istog božanstva. Tri ključna pojma psihoanalize (id, ego, super-ego), daju osnova za tri teorijska stanovišta: teoriju nesvjesnog, teoriju svjesnog i teoriju nadsvjesnog ponašanja i mišljenja, tj. iracionalizam, racionalizam i moralizam. Ako ove teorijske i filozofske pojmove prevedemo u socio-psihološke, onda bi mogli reći da id označava masu ili gomilu (psihologija mase), ego predstavlja intelektualnu elitu (teorija saznanja), a super-ego simbolizuje svece i pravednike (etička razmatranja).

Raspored pojmova u Frojdovoj teoriji nije najsrećnije odabran za potrebe antropološke analize. Ako pojam id pokriva ono što široko zovemo (ljudska) priroda, onda pojmovi ego i super-ego pokrivaju ono što zovemo (naša) kultura. Središnje pitanje, oko koga se raspoređuju sva druga, tiče se, dakle, odnosa prirode i kulture.

PRIRODA I KULTURA

Ako je nagon ono zdravo (princip užitka), onda je bolesno sve što ometa da nagon bude zadovoljen (princip realnosti). Kulturne norme (običajne, vjerske, moralne, pravne, ideološke, logičke, estetske itd.) nadziru, potiskuju ili zabranjuju nagonima da se neometano ispolje i zadovolje. Prema tome: one su nasilje i zločin nad nagonskom prirodom čovjeka, pa se prirodni čovjek osjeća nelagodno u kulturi.

Nagonska priroda postoji prije svake kulture i sa svakom kulturom vodi spor: između kulture i nagona dolazi do visokog napona! Jer da bi uopšte bilo kulture, nužno je obuzdavanje nagona. Ako se nagoni pušte s lanca, tj. da se ispolje i zadovolje posve slobodno, onda smo u divljaštvu ili varvarstvu. Kultura zahtijeva potiskivanje nagona, a svaki nagon raste u srazmjeri sa kojom se potiskuje. Potiskivanje nije zdravo i ubrzo se pokažu posljedice u obliku neuroza, psihoza itd. Što je viši stepen kulturnog napretka, to je više takvih oboljenja, jer je češće potiskivanje. Da je kultura bolest, to je nešto što logički nužno slijedi iz psihoanalitičke teorije.

Psihonaliza razotkriva cijelu kulturu kao nasilje nad prirodom, kao sputavanje i kroćenje prirodnih nagona, kao društvene sile prinude nad iskonskim snagama pojedinačnog života. Kulturna istorija je ljudska tragedija: sada je očigledan razlog Frojdovog antropološkog pesimizma! Ako su nagoni prirodni, onda ono što sprječava da se nagoni nesmetano zadovolje, djeluje protiv prirode: to je kultura! Ako čovjek hoće da se razvija kao kulturno biće, on to mora da čini na račun sebe kao prirodnog bića: ako hoće biti kulturan, mora biti bolestan! Ako hoće da bude zdrav, mora biti nekulturan! Divljaci i varvari su najzdraviji ljudi, zato što još nemaju moralnih, pravnih i drugih normi. Religija, moral, pravo itd. - to je kolektivno nasilje nad pojedincem. Kultura ulazi u psihoanalizu preko ustanova cenzure, potiskivanja, prinude i kažnjavanja. Ove tzv. principe realnosti mora da uzme u obzir svaki tzv. princip užitka ili zadovoljstva, ako ne želi da završi neslavno. Cijela naša kultura samo je izvještaj o ranama koje smo zadobili u borbi s nametnutim društvenim vrijednostima, normama i pravilima, koji su protivni ljudskoj prirodi, i koji dovode do potiskivanja iskonskih ljudskih potreba i želja. Drugim riječima, sukob erosa i etosa ne može biti zdrav, jer pored neuroze izaziva i osjećanje krivice. Izvor bolesti naše kulture nalazi se u potisnutim nagonima.

Ako je cijela kultura bolest, onda je to nužno i svaki njen dio. Religija, kao ključni sloj kulture, nije prirodna potreba čovjeka, jer u religiji nailazimo na prve zabrane ili tabue, na nešto sveto i nedodirljivo. Religijske norme kao što su ,,ne ubij", ,,ne ukradi", ,,ne svjedoči lažno na bližnjega svoga", „poštuj svoje roditelje" itd. protive se spontanom ispoljavanju, obuzdavaju prirodno ponašanje ljudskog bića. Zato je Frojd nužno zaključio da je religija bolest: „masovna neuroza", „opšta opsesivna neuroza čovječanstva", „iluzija" itd. Ko vjeruje u boga, taj sigurno nije zdrav: ovo je nužan zaključak iz Frojdovog shvatanja čovjeka kao bića nagona- njegove antropologije. Pri tome, naravno, valja imati na umu: jedna je stvar ako pojedinac potiskuje svoje nagone, pa se kao posljedica javi lična neuroza, a druga je stvar ako neka zajednica (u ovom slučaju vjerska) ili društvo, sistemom svojih zabrana, potiskuje nagone, i tako izaziva masovne neuroze. Po Frojdu je religija masovna neuroza. Sveto je ono što je zabranjeno od strane društva: po tome ga prepoznajemo! Ali uvijek se zabranjuje nešto što članovi društva žele: cijela istorija religije priča o tome na koje načine se zajednica brani od želja za zabranjenim voćem! Jer svaka zabrana je u isto vrijeme i izazov, tj. nevidljiv poziv na kršenje zabrane. Svaka zabrana izaziva otpor, jer povlači granice između onoga što se smije i ne smije: savladavanje otpora i razmicanje granica je prodor prema slobodi, svjetlosti, istini, ljepoti, svetosti. Pojedinci nikad ne bi upoznali sveto da nije prestupa: prestup jamči da je nešto bilo sveto tj. zaštićeno! U isto vrijeme, kao što je zapazio Niče, „svaka zabrana pogoršava karakter onih koji joj se dragovoljno ne pokoravaju, nego to čine po prinudi".


DINAMIKA LIČNOSTI

Frojd je vaspitavan pod uticajem strogo determinističke i pozitivističke filozofije nauke devetnaestog vijeka. Ljudski organizam smatrao je složenim energetskim sistemom koji crpi svoju energiju iz hrane koju uzima a troši je za tako različite namjene kao što su cirkulacija, disanje, rad mišića, opažanje, mišljenje i pamćenje. Frojd nije vidio razlog za pretpostavku da je energija koja daje snagu za disanje i varenje nešto drukčija, izuzev po obliku, od energije koja snabdijeva snagom mišljenje i pamćenje. Konačno, energija je morala da dobije određenje prema radu koji vrši, na čemu su odlučno insistirali fizičari devetnaestog vijeka. Ako se rad sastoji od psihološke aktivnosti kao što je mišljenje, tada je savršeno ispravno, vjerovao je Frojd, nazvati ovaj oblik energije duševnom energijom. Prema zakonu o održanju energije, energija se može pretvarati iz jednog stanja u drugo, ali se nikad ne može izgubiti iz sveukupnog kosmičkog sistema; iz ovoga slijedi da se duševna energija može pretvarati u fiziološku i obrnuto. Dodirna tačka ili most između energije tijela i energije ličnosti je ono i njegovi instinkti.

Instinkt je definisan kao urođeni psihološki predstavnik unutrašnjeg tjelesnog izvora razdraženja. Psihološki predstavnik je nazvan - želja, tjelesno razdraženje iz kojeg proističe - potreba. Prema tome, stanje gladi se može opisati fiziološkim jezikom kao stanje dijetetskog pomanjkanja u tkivima tijela, a psihološki je predstavljeno kao želja za hranom. Želja djejstvuje kao motiv za ponašanje. Gladna osoba traži hranu. Instinkti se, stoga, smatraju pokretačkim činiocima ličnosti. Oni ne samo da nagone na ponašanje već i određuju njegov pravac. Drugim riječima, instinkt sprovodi selektivnu kontrolu nad ponašanjem povećavanjem osjetljivosti osobe na određene vrste draženja. Gladna osoba je osjetljiva na draži hrane, seksualno uzbuđena osoba je spremnija da odgovori na erotske draži.

Osim toga, može se primijetiti da se organizam može aktivirati i pod uticajima draži iz spoljašnjeg svijeta. Frojd je, međutim, smatrao da ovi sredinski izvori razdraženja u dinamici ličnosti igraju manje važnu ulogu od urođenih instinkata. Uopšte uzevši, spoljašnje draži postavljaju manje zahtjeva pojedincu i traže manje složene oblike prilagođavanja nego potrebe. Uvijek se može izbjeći spoljašnja draž, ali je nemoguće pobjeći od potrebe. Iako je Frojd postavio sredinske nadražaje na drugo mjesto, on nije poricao njihovu važnost u određenim uslovima. Na primjer, prekomjerno nadraživanje za vrijeme prvih godina života, kada nezrelom ja nedostaje sposobnost vezivanja velikih količina slobodne energije (napetost), može imati drastične posljedice po ličnost, kao što će se viđeti u Frojdovoj teoriji o strepnji.

Instinkt je količina duševne energije, ili, kako Frojd kaže »mjera zahtjeva za rad duše« . Svi instinkti zajedno čine ukupnu sumu duševne energije koja je dostupna ličnosti. Kao što je ranije rečeno, ono je rezervoar ove energije a isto tako i sjedište instinkata. Ono se može smatrati dinamom koje isporučuje psihološku snagu za odvijanje raznovrsnih operacija ličnosti. Ova snaga se, naravno, crpi iz metaboličkih procesa tijela.

Instinkt ima četiri karakteristične odlike: izvor, cilj, objekt i pokretačku silu. Izvor je već ranije određen kao tjelesno stanje ili potreba. Cilj je uklanjanje tjelesnog razdraženja. Na primjer, cilj instinkta gladi je da ukine dijetetsku nestašicu, a to se izvršava, naravno, uzimanjem hrane. Cjelokupna aktivnost koja posreduje između javljanja želje i njenog zadovoljenja podvedena je pod pojam objekta. To znači da objekt nije samo posebna stvar ili stanje koje će zadovoljiti potrebu, već uključuje i cjelokupno ponašanje koje obezbjeđuje neophodnu stvar ili stanje. Na primjer, kada je osoba gladna, ona obično mora da izvrši izvjestan broj radnji da bi postigla krajnji cilj — jedenje.
Pokretačka sila instinkta je njegova snaga, određena jačinom odnosne potrebe. Kada se dijetetski nedostatak poveća do tačke nastupanja fizičke slabosti, snaga instinkta se povećava u odgovarajućoj mjeri.

Razmotrimo ukratko neke od implikacija ovakvog opojmljenja instinkta. Prije svega, model koji Frojd zastupa je model tenzija-redukcija. Ponašanje osoba je aktivirano unutrašnjim nadražiteljima i prestaje kada se odgovarajućom akcijom ukloni ili umanji nadražaj. To znači da je cilj instinkta suštinski regresivan po karakteru, jer vraća osobu u pređašnje stanje, stanje koje je postojalo prije pojave instinkta. Ovo pređašnje stanje na koje se ličnost vraća je stanje relativnog mirovanja. Instinkt je takođe konzervativan, jer mu je cilj da očuva ravnotežu organizma poništavanjem uznemiravajućih razdraženja. Prema tome, možemo predstaviti instinkt kao proces koji se ponavlja onoliko često koliko se javlja ciklus zbivanja koji počinje razdraženjem a završava mirovanjem. Frojd je ovaj aspekt instinkta nazvao prisilom ponavljanja. Ličnost je prisiljena da uvijek nanovo ponavlja neizbježni ciklus od razdraženja do mirovanja. (Termin prisila ponavljanja koristi se takođe za opis istrajnog ponašanja do kojeg dolazi kada usvojeni načini zadovoljenja potrebe ne odgovaraju u potpunosti. Dijete može biti istrajno u sisanju palca kada je gladno.)

Prema Frojdovoj teoriji instinkata, izvor i cilj instinkta ostaju postojani cijelog života, osim ako se izvor ne promijeni ili eliminiše usljed fizičkog sazrijevanja. Novi instinkti se mogu pojaviti kada se razviju nove tjelesne potrebe. Suprotno ovoj postojanosti izvora i cilja, objekt ili načini pomoću kojih osoba nastoji da zadovolji potrebu može znatno da se mijenja i mijenja se tokom života osobe. Ove promjene pri izboru objekta su moguće, jer je psihička energija pomjerljiva,, ona može biti utrošena na razne načine. Stoga, ako jedan objekt nije dostupan, bilo zbog njegove odsutnosti bilo zbog prepreka unutar ličnosti, energija se može investirati u neki drugi objekt. Ako se i taj objekt pokaže nedostižnim, uslijediće dalje pomjeranje sve dok se ne nađe dostupan objekt. Drugim riječima, objekti mogu biti zamijenjeni jedni drugima, što nikako nije slučaj sa izvorom ili ciljem instinkta.

Kada je energija instinkta manje ili više stalno uložena u zamjenu za objekt, tj. ne onaj prvobitni i urođeno određeni objekt, ponašanje koje se javlja usljed zamjene nazvano je izdankom instinkta. Tako, ako je prvi izbor seksualnog objekta đeteta manipulacija sopstvenim seksualnim organima i ako je ono prisiljeno da napušti ovo zadovoljstvo u korist bezopasnih oblika tjelesnog nadraživanja, kao što su sisanje palca ili igranje nožnim prstima, zamijenjene aktivnosti su izdanci seksualnog instinkta. Cilj seksualnog instinkta se ni najmanje ne mijenja kod zamjene — traženi cilj je još uvijek seksualno zadovoljstvo.

Pomjeranje energije s jednog objekta na drugi je najvažnija odlika dinamike ličnosti. Njime se objašnjava očigledna plastičnost ljudske prirode i izvanredna mnogostranost ljudskog ponašanja. Praktično, sva interesovanja, naklonosti, ukusi, navike i stavovi odrasle osobe predstavljaju pomjeranja energije sa prvobitnih, instinktivnih izbora objekata. Oni su skoro svi izdanci instinkata. Frojdova teorija motivacije je čvrsto zasnovana na pretpostavci da su instinkti jedini izvori energije ljudskog ponašanja. U narednim odeljcima ovog poglavlja biće mnogo više reči o pomjeranju.


BROJ I VRSTE INSTINKATA

Frojd nije nastojao da sačini spisak instinkata zbog toga što je smatrao da se ne zna dovoljno o tjelesnim stanjima od kojih zavise instinkti. Utvrđivanje ovih organskih potreba je posao fiziologa, a ne psihologa. Iako Frojd nije pretendovao na to da zna koliko ima instinkata, pretpostavio je da bi svi mogli biti podvedeni pod dva opšta naslova — instinkti života i instinkti smrti.

Instinkti života služe svrsi individualnog održavanja i razmnožavanja vrste. Glad, žeđ i seks spadaju u ovu kategoriju. Oblik energije pomoću koje djeluju instinkti života nazvan je libido. Instinkt života kome je Frojd poklonio najveću pažnju je seksualni instinkt, i u ranim godinama psihoanalize skoro sve što bi pojedinac uradio pripisivano je ovom sveprisutnom nagonu. U stvari, ne postoji samo jedan seksualni instinkt, već mnogo instinkata. To znači da postoji izvjestan broj odvojenih tjelesnih potreba koje dovode do porasta erotskih želja. Svaka od ovih želja ima svoj izvor u različitim regionima tijela, koji se zajednički zovu erogenim zonama. Erogena zona je dio kože ili sluzokože izuzetno osjetljive na nadražaj, koji, kada se njime postupa na određen način, otklanja nadražaj i stvara osjećanje prijatnosti. Usne i usna duplja čine jednu ovakvu erogenu zonu, analno područje drugu, seksualni organi treću. Sisanje stvara oralnu prijatnost, pražnjenje analno zadovoljstvo, a masaža i trljanje genitalnu prijatnost. U djetinjstvu su seksualni instinkti relativno nezavisni jedan od drugog, ali kada pojedinac stigne do puberteta oni teže da se spoje i da zajedno služe cilju reprodukcije.

Instinkti smrti, ili kako ih je Frojd ponekad nazivao, razarački instinkti, djeluju mnogo manje upadljivo od instinkata života. Iz ovog razloga malo se zna o njima, osim da neizbježno ostvaruju svoju misiju. Činjenica da svaka osoba jednog dana umre, podstakla je Frojda da sroči čuvenu izjavu — »cilj sveg života je smrt«. Frojd je postavio specifičnu pretpostavku da jedinka ima želju, naravno obično nesvjesnu, da umre. On nije pokušavao da utvrdi tjelesne izvore instinkata smrti, iako bi se moglo spekulisati da je njihovo sjedište u kataboličkim procesima tijela. Takođe nije odredio naziv za energiju pomoću koje deluju instinkti smrti.

Frojdova je pretpostavka da se želja za smrću zasniva na načelu postojanosti kako ga je postavio Fehner. Prema ovom načelu, svi živi procesi teže da se vrate u stabilnost neorganskog sveta. U knjizi “Izvan principa zadovoljstva” (1920 a), Frojd je naveo sljedeći argument u prilog pojma želje za smrću. Živa materija, pod djejstvom kosmičkih sila, razvila se iz neorganske materije. Ove promjene su u početku bile veoma nestabilne i brzo vraćane u svoje prvobitno neorgansko stanje. Međutim, dužina života se postepeno povećavala usljed evolutivnih promjena u svijetu, ali ovi nestabilni živi oblici su uvijek regredirali u stabilnost nežive materije. Sa razvojem mehanizama za razmnožavanje, žive materije su bile u stanju da reprodukuju svoju sopstvenu vrstu i njeisu morale da zavise od toga da li će biti stvorene iz neorganskog svijeta. Čak i poslije ovog napretka, pojedini pripadnik vrste se neizbježno povinovao načelu postojanosti, pošto je to bio princip koji je upravljao njegovim postojanjem kada je bio obdaren životom. Život, kaže Frojd, nije ništa drugo do zaobilazni put do smrti. Kada se poremeti njeno stabilno postojanje, organska materija teži da se vrati u stanje mirovanja. Želja za smrću ljudskog bića je psihološko predstavljanje načela konstantnosti.

Važan izdanak instinkata smrti je agresivni nagon. Agresivnost je samouništavanje usmjereno napolje, prema zamijenjenim objektima. Pojedinac se bori sa drugim ljudima i destruktivan je zbog toga što je želja za smrću blokirana snagama instinkata života, kao i drugim preprekama u ličnosti koje se suprotstavljaju instinktima smrti. Veliki rat 1914—1918. godine ubijedio je Frojda da je agresivnost suvereni motiv kao i seksualnost

Instinkti života i smrti i njihovi izdanci mogu se spajati, neutralisati jedni druge ili zamjenjivati jedni druge. Na primjer, jedenje predstavlja spoj gladi i destruktivnosti i ostvaruje se griženjem, žvakanjem i gutanjem hrane. Ljubav, izdanak seksualnog instinkta, može neutralisati mržnju, izdanak instinkta smrti. Ili, ljubav može zamijeniti mržnju, a mržnja ljubav.

Pošto instinkti sadrže svu energiju pomoću koje tri sistema ličnosti djeluju, razmotrićemo sada načine na koje ono, ja i nad-ja koriste duševnu energiju i ostvaruju nadzor nad njom.

RASPODJELA I KORIŠĆENJE DUŠEVNE ENERGIJE

Dinamika ličnosti se sastoji od načina na koji je psihička energija raspodijeljena i korišćena od strane ono, ja i nad-ja. Pošto je količina energije ograničena, tri sistema se takmiče za energiju koja je dostupna. Jedan sistem zadobija nadzor nad dostupnom energijom na račun druga dva sistema. Kad jedan sistem postane jači, druga dva obavezno postaju slabija, osim ako se cjelokupnom sistemu ne pridoda nova energija.

Prvobitno, ono posjeduje svu energiju i koristi je za refleksnu radnju i ispunjenje želje posredstvom primarnog procesa. Obje ove aktivnosti neposredno služe načelu prijatnosti pomoću kojeg ono operiše. Ulaganje energije u radnju ili predstavu koja će zadovoljiti instinkt nazvano je instinktivnim izborom objekta ili ulaganjem u objekt.

Energija ono je u veoma fluidnom stanju, što znači da lako može biti skrenuta sa jedne radnje ili predstave na neku drugu radnju ili predstavu. Kvalitet pomjerljivosti ove instinktivne energije je posljedica nemogućnosti ono da pravi fine razlike između objekata. Različiti objekti tretiraju se kao da su isti. Gladna beba, na primjer, uzeće sve što može da drži i staviće u usta.

Kako ja nema svoj sopstveni izvor snage, mora da je pozajmljuje od ono. Odvraćanje energije od ono u procese koji obrazuju ja postiže se mehanizmorn poznatim kao poistovjećenje. Ovo je jedan od najvažnijih pojmova frojdovske psihologije i jedan od najtežih za razumijevanje. Podsjetićemo se da ono ne razlikuje subjektivno predstavljanje od objektivne stvarnosti. Kada ulaže u predstavu objekta, to je isto kao da ulaže u sam objekt. Međutim, kako mentalna slika ne može zadovoljiti potrebu, osoba je prisiljena da pravi razliku između unutrašnjeg svijeta i spoljašnjeg svijeta. Ona mora da nauči razliku između sjećanja ili ideje o objektu koji nije prisutan i čulnog utiska ili opažanja objekta koji je prisutan. Zatim, da bi zadovoljila potrebu, osoba mora da nauči da uskladi ono što je u njenoj duši sa odgovarajućim parnjakom u spoljašnjem svijetu posredstvom sekundarnog procesa. Usklađivanje duševnih predstavnika sa fizičkom stvarnošću, nečega što je u duši sa nečim što je u spoljašnjem svijetu, jeste ono što se podrazumijeva pod poistovjećenjem.

Kako ono ne pravi razliku između raznih duševnih sadržaja, bilo da su to opažaji, slike pamćenja, ideje ili halucinacije, ulaganje može biti isto tako spremno za oblikovanje realističkog opažanja kao i za sliku pamćenja koja ispunjava želju. Na ovaj način energija se skreće sa čisto subjektivnih psiholoških procesa ono na objektivne logične, ideacione procese ja. U oba slučaja energija se koristi u striktno psihološke svrhe, osim što se u slučaju ono ne pravi razlika između mentalnog simbola i fizičkog označitelja, dok se u slučaju ja ova razlika pravi. Ja pokušava da simbol učini takvim da precizno predstavlja označitelja. Drugim riječima, poistovjećenje omogućava sekundarnom procesu da zamijeni primarni proces. Pošto je sekundarni proces mnogo uspješniji u smanjivanju napetosti, obrazuju se sve više i više ulaganja ja. Postepeno, uspješnije ja zadobija stvarni monopol nad skladištem duševne energije. Ovaj monopol je, međutim, samo relativan, jer ako ja ne uspije da zadovolji instinkte, ono nanovo potvrđuje svoju snagu.

Kada ja jednom ulovi dovoljno energije, koristi je za drukčije svrhe nego što je zadovoljavanje instinkata putem sekundarnog procesa. Dio energije koristi se za dovođenje raznih psihičkih procesa — kao što su opažanje, pamćenje, suđenje, uočavanje, uopštavanje, rezonovanje — na viši stepen razvoja. Dio energije ja mora koristiti za obuzdavanje impulsivnog i iracionalnog reagovanja ono. Ove obuzdavajuće snage su poznate kao protiv-ulaganja, za razliku od nagonskih sila ili ulaganja. Ako ono postane suviše preteće, ja gradi odbranu protiv ono. Ovi odbrambeni mehanizmi mogu takođe biti upotrijebljeni za odolijevanje pritiscima nad-ja na ja. Za održavanje ovih odbrana, naravno, potrebna je energija.

Energija ja takode može biti pomjerena radi novog ulaganja u objekt, tako da se unutar ja obrazuje čitava mreža izvedenih interesovanja, stavova i sklonosti. Ja ulaganja ne mogu direktno zadovoljiti osnovne potrebe organizma, ali su asocijativnim vezama povezana sa objektima koji to mogu. Energija nagona gladi, na primjer, može se lepezasto razviti tako da obuhvati ulaganja kao što su interesovanje za sakupljanje recepata, posjećivanje neobičnih restorana i prodaju porcelana. Ovo razlivanje ulaganja u kanale koji su samo izdaleka povezani sa prvobitnim objektom instinkta moguće je zbog veće efikasnosti ja u izvođenju svog osnovnog posla — zadovoljavanja instinkata. Ja ima višak energije za korišćenje u druge svrhe.

Konačno, ja, kao izvršilac ustrojstva ličnosti, koristi energiju da ostvari integraciju tri sistema. Svrha ove integrativne funkcije ja jeste da stvori unutrašnju harmoniju u ličnosti, tako da se uzajamna djejstva ja sa okolinom mogu obaviti mirno i uspješno.

Mehanizam poistovjećenja takođe objašnjava i snabdjevanje energijom sistema nad-ja. Ovo je, isto tako, složen proces i odvija se na sljedeći način. U prva ulaganja odojčeta u objekt spadaju ulaganja u roditelje. Ova ulaganja se razvijaju rano i postaju veoma čvrsto usađena zato što odojče u zadovoljavanju potreba potpuno zavisi od roditelja ili zamjena za roditelje. Roditelji takođe igraju ulogu sprovoditelja discipline; uče dijete moralnim pravilima i tradicionalnim vrijednostima i idealima društva u kome ono raste. Oni ovo rade nagrađujući dijete kad uradi nešto dobro, a kažnjavajući ga kad uradi nešto pogrešno. Nagrada je sve što smanjuje napetost ili obećava takav ishod. Slatkiš, osmijeh ili ljubazna riječ mogu biti efikasne nagrade. Kazna je sve što povećava napetost. To može biti udaranje po stražnjici, neodobravajući pogled ili uskraćivanje nekog zadovoljstva. Prema tome, dijete uči da poistovjećuje, odnosno da usklađuje svoje ponašanje sa sankcijama i zabranama nametnutim od strane roditelja. Dijete unosi moralne imperative svojih roditelja zahvaljujući prvobitnim ulaganjima u njih kao u sredstva za zadovoljenje želje. Ono ulaže u njhove ideale i ovi postaju njegov ja-ideal; ono ulaže u njihove zabrane i ove postaju njegova savjest. Prema tome, nad-ja zadobija prilaz rezervoaru energije u ono posredstvom đetetovog poistovećenja sa roditeljima.

Rad koji izvršava nad-ja je često, iako ne uvijek, u neposrednoj opreci prema impulsima ono. Ovo stoga što moralna pravila predstavljaju nastojanje društva da nadzire, i čak zakoči, ispoljavanje primitivnih nagona, naročito seksualnih i agresivnih. Biti dobar obično znači biti poslušan i ne govoriti ili raditi »ružne stvari«. Biti rđav znači biti neposlušan, buntovan i pohotljiv. Moralna osoba koči svoje impulse, grešna im se prepušta. Međutim, nad-ja može ponekad biti korumpirano od strane ono. Ovo se događa kada, na primjer, pojedinac u nastupu moralističkog žara preduzima agresivne mjere protiv onog koga smatra poročnim i grešnim. Ispoljavanje agresije u takvim slučajevima zaodjenuto je plaštom pravednog gnušanja.

Kada se energija koju su jednom obezbijedili instinkti kanališe u ja i nad-ja pomoću mehanizma poistovjećenja, postaje mogućom složena međuigra nagonskih i obuzdavajućih sila. Sjetimo se, ono posjeduje samo nagonske sile ili ulaganja, dok se energija ja i nad-ja koristi kako za prosljeđivanje tako i za osujećivanje ciljeva instinkata. Ja mora da nadzire kako ono tako i nad-ja "da bi mudro upravljalo ličnošću i, povrh toga, mora imati dovoljno neupotrijebljene energije za angažovanje u neophodnoj razmjeni sa spoljašnjim svijetom. Ako ono zadrži nadzor nad velikim dijelom energije, ponašanje osobe težiće da bude impulsivno i primitivno. S druge strane, ako nad-ja ostvari nadzor nad prećeranom količinom energije, ličnošću će prevladati više moralistički nego realistički obziri. Protivulaganja u savjest mogu vezati ja moralnim čvorovima i spriječiti radnju bilo koje vrste, dok ulaganja u ja-ideal mogu postaviti pred ja toliko visoke standarde da je osoba neprekidno osujećena i može eventualno razviti depresivno osjećanje neuspjeha. Osim toga, uobičajena su nagla i nepredvidljiva pomjeranja energije s jednog sistema na drugi i sa ulaganja u protivulaganja, pogotovo za vrijeme prve dvije decenije života, dok se raspodjela energije manje ili više ne stabilizuje. Ova pomjeranja energije drže ličnost u stanju dinamičnog kretanja.

Frojd je bio pesimističan u pogledu izgleda da psihologija ikad postane egzaktna nauka zbog toga što čak i veoma mala promjena u raspodjeli energije može pretegnuti tas u korist jednog oblika ponašanja — a ne u korist njegove suprotnosti. Ko može reći da li će osoba koja održava ravnotežu na ivici prozora skočiti ili ne, ili, da li će igrač u bejzbolu promašiti ili postići pobjedonosni poen.
Konačno, dinamika ličnosti se sastoji od međusobnog djejstva nagonskih sila, ulaganja i obuzdavajućih sila, protivulaganja. Svi sukobi u ličnosti mogu biti svedeni na opoziciju ova dva skupa sila. Produžena napetost nastaje usljed protivdjejstva nagonske snage putem obuzdavajuće snage. Bilo da je protivulaganje ja suprotstavljeno ulaganju ono,, ili protivulaganje nad-ja suprotstavljeno ulaganju ja, rezultati su u odnosu na napetost isti. Kao što je Frojd volio da kaže, psihoanaliza je »dinamična (zamisao), koja nalazi tragove duševnog života u uzajamnom djejstvu sila koje favorizuju ili koče jedna drugu«.

Svi su oni bili dobri naučnici,
mada ja dalje od Frojda nisam odmakao ..

Ali kad mi je najteže bilo - izvukle su me dve tri fore Tai Chi-a !
.

STRIJEPNJA

Dinamikom ličnosti u velikoj mjeri upravlja neophodnost zadovoljavanja želja putem razmjene sa objektima u spoljašnjem svijetu. Okružavajuća sredina snabdijeva gladni organizam hranom, žedan organizam vodom. Osim svoje uloge izvora snabdijevanja, spoljašnji svijet ima i udio u uobličavanju sudbine ličnosti. Sredina sadrži područja opasnosti i nesigurnosti, ona može ugroziti isto kao što može zadovoljiti. Sredina ima moć da proizvede bol i povisi napetost, kao i da izazove prijatnost i smanji napetost. Ona uznemirava i ona umiruje.

Uobičajena reakcija pojedinca na spoljašnje prijetnje bolom i razaranjem za koje nije pripremljen, jeste da postaje uplašen. Ugrožena osoba je obično plašljiva osoba. Izloženo prekomjernim nadražajima nad kojima nije sposobno da ostvari nadzor ja biva preplavljeno strijepnjom.

Frojd je razlikovao tri vida strijepnje: realnu strijepnju, neurotičnu i moralnu ili osjećanje krivice. Osnovni tip je realna strijepnja, ili strah od realnih opasnosti u spoljašnjem svijetu; iz nje su izvedena druga dva tipa. Neurotična strijepnja je strah da će instinkti izmaći nadzoru i nagnati osobu da uradi nešto zašta će biti kažnjena. Neurotična strijepnja nije toliko strah od samih instinkata koliko strah od kazne koja će vjerovatno uslijediti zbog zadovoljenja instinkata. Neurotična strijepnja ima osnovu u stvarnosti, jer svijet oličen u roditeljima i drugim autoritetima kažnjava dijete za impulsivne radnje. Moralna strijepnja je strah od savjesti. Ljudi sa dobro razvijenim nad-ja skloni su da se osjećaju krivi kada učine ili samo pomisle da učine nešto što se protivi moralnim pravilima po kojima su vaspitavani. Za njih se kaže da osjećaju grižu savjesti. Moralna strijepnja takođe ima realističku osnovu; osoba je u prošlosti kažnjena zbog kršenja moralnih pravila i može biti kažnjena ponovo.

Funkcija strijepnje je da upozori osobu na blisku opasnost; to je signal ja da, ako se ne preduzmu podesne mjere, opasnost može rasti sve dok ja ne bude poraženo. Strijepnja je stanje napetosti; to je nagon kao što su glad i seks, ali umjesto da je nastao iz unutrašnjih stanja tkiva, on je proizvod prvenstveno spoljašnjih uzroka. Kad je strijepnja izazvana, ona motiviše osobu da nešto učini. Ona može pobjeći iz oblasti koja ugrožava, zakočiti opasan impuls, ili se povinovati glasu savjesti.
Strijepnja koja ne može biti savladana efikasnim mjerama nazvana je traumatskom. Ona dovodi osobu do stanja infantilne bespomoćnosti. U stvari, prototip svih kasnijih strijepnji je trauma rođenja. Novorođenče je bombardovano dražima iz svijeta za koji nije pripremljeno i kome se ne može prilagoditi. Bebi je potrebna zaštićena sredina da bi njeno ja dobilo priliku da se razvije do stepena kada bude moglo da se nosi sa snažnim dražima iz okoline. Kada ja ne može da iziđe nakraj sa strijepnjom pomoću racionalnih metoda, mora se povući na nerealističke. Ovo su takozvani mehanizmi odbrane ja.


MEHANIZMI ODBRANE

Mehanizmi odbrane su sredstva pomoću kojih Ego čuva integritet ličnosti pred nestrpljivim zahtjevima Ida koji bi mogli da se sukobe sa socijalnom sredinom i da naiđu na snažno neodobravanje ostalih aspekata ličnosti. Ego je nosilac ovih mehanizama, ali njihovog djelovanja pojedinac nije svjestan.

Od velikog broja mehanizama odbrane, najčešći su sljedeći:

Potiskivanje (represija). Frojd ga je opisao kao najosnovniji od svih mehanizama. Najjednostavnije rečeno, to je proces koji sprječava svjesno opažanje i pamćenje nekih neprihvatljivih predstava i uzbuđenja. Represija liči na branu na rijeci – ona sprječava nekontrolisano izlivanje rječnog toka. Potisnuto ostaje bez veze sa sviješću, ali uz veliki utrošak enegije. Ono vrši neprekidni pritisak u pravcu svjesnog, i Ego sa ekvivalentnim protivpritiskom treba da održi ravnotežu. Niče je nagovijestio postojanje ovog mehanizma odbrane u svojoj poznatoj rečenici: „Pamćenje mi govori da sam ja to učinio, ponos mi kaže da to nijesam učinio; najzad popušta pamćenje“. Mada je mehanizmom potiskivanja sadržaj odsiječen od svijesti on aktivno i neprekidno djeluje iz pozadine nesvjesnog.

Ponekad Frojd razlikuje normalnu, nedovoljnu i prećeranu represiju. Normalna je kada nagoni lako nalaze puteve posrednog zadovoljenja i kada oni ne smetaju društvu ili se sublimiraju. Svirepi, besramni, razvratni ljudi (psihopate) su oni kod kojih su sile represije nedovoljne. Kada je represija prećerana onda dolazi do neurotičnih smetnji.

Reaktivna formacija (ponekad se naziva i nadkompenzacijom) je mehanizam zamjene ponašanja kojim upravlja neka neprihvatljiva nesvjesna težnja, sasvim suprotnim ponašanjem. Jednostavan primjer takvog mehanizma nudi nam slučaj majke koja gaji nesvjesnu mržnju prema svom đetetu. Usljed djelovanja ove vrste odbrane ona u ponašanju manifestuje prećeranu pažljivost i zabrinutost do tačke da frustira dijete.

Projekcija je mehanizam pomoću koga se sopstvena svojstva i impusli koji izazivaju anksioznost pripisuju drugima. Što je čovjek iznutra, to vidi u drugima. Tako, na primjer, muž koji ima jaku nesvjesnu potrebu za vanbračnim vezama koju ne može čak ni sebi da prizna, ima doživljaj da je žena ta koja traži priliku za bračnu nevjernost. Obično projekcije nijesu sasvim neosnovane. Često puta onaj koji projektuje pokazuje da je dovoljno senzibilan da osjeti nesvjesno drugog.

Pomjeranje je mehanizam pomoću koga se stavovi i osjećanja prema nekom objektu ili aktivnosti usmjeravaju na prihvatljive supstitute. Na primjer, kada mlada đevojka gaji nesvjesnu seksualnu sklonost ka svom bratu ili ocu, može se desiti da ona ova neprihvatljiva osjećanja pomjeri prema kolegi na poslu i zaljubljuje se u njega. Taj kolega će vjerovatno posjedovati neka svojstva koja su slična objektu zabranjene i nemoguće želje (npr. ima isti osmijeh i dr.).

Na ovaj mehanizam se pozivaju neki psiholozi koji su proučavali autoritarnu ličnost. Autoritarne ličnosti, po opisu Adorna i saradnika iz 1950. godine, su osobe sklone predrasudama koje imaju nekritičan stav prema vođama i autoritetima, strogo osuđuju sve grupe i pojedince koji krše konvencionalne vrijednosti, imaju negativno mišljenje o ljudskoj prirodi... Objašnjenje kako nastaje ovakva ličnost sklona da usvoji fašističku ideologiju (neka docnija istraživanja su pokazala da ovakvi pojedinci mogu da usvoje i radikalnu komunističku ideologiju) može se potražiti u psihoanalitičkim pretpostavkama. Adorno na sljedeći način objašnjava nastanak autoritarne ličnosti: Prećerano strog i rigidan otac izaziva kod svoje đece neprijateljska osjećanja. Njegova đeca moraju da ih potisnu. Umjesto da prema ocu manifestuju stvarno osjećanje, ta đeca svjesno idealizuju svog strogog roditelja. Potisnutu agresivnost pomjeraju i ispoljavaju prema pojedincima i grupama koje imaju niži socijalni status i manju društvenu moć. Često je ta agresivnost usmjerena prema nacionalnim manjinama i raznim marginalnim grupama pa su zato autoritarne ličnosti osobe sa predrasudama i sa jako izraženim etnocentrizmom.

Racionalizacija je mehanizam koji se manifestuje u lažnim uvjerenjima o stvarnim razlozima svoga ponašanja. Uloga tih lažnih uvjerenja, koje pojedinac doživljava kao stvarne, sastoji se u očuvanju samopoštovanja. Kada student sa nedovoljnim intelektualnim sposobnostima padne na nekom ispitu, on može svoj neuspjeh da racionalizuje. Iskazivaće uvjerenje da ga je omeo niz drugih važnih obaveza koje mu nijesu ostavljale dovoljno vremena za učenje. Osobe koje su za neko vrijeme ostavile pušenje, pa opet propušile, povratak toj staroj navici najčešće pokušavaju da objasne djelovanjem raznih stresnih situacija. Istraživanja, međutim, pokazuju da pojedinci koji su propušili nijesu bili izloženi jačem stresu od onih koji nijesu propušili, pa se može zaključiti da njihovo objašnjenje izražava jednu racionalizaciju kojom se održava samopoštovanje. Neki sadistički nastavnik koji na razne načine zlostavlja đecu, može to da racionalizuje (pred sobom, a ne samo pred drugima) tako što će biti ubijeđen da na taj način pomaže učenicima da ozbiljnije shvate svoje školske obaveze.

Poricanje (denegacija) predstavlja mehanizam odbrane koji sadrži potpuno brisanje realnosti. Ličnost se ponaša kao da se nešto nije ni desilo. Neki pojedinac može da se ponaša kao da mu bliska osoba nije umrla, da poriče tešku bolest... U to spada i dnevno sanjarenje u kome osoba može potpuno da porekne neprijatnu stvarnost i da sebe zamišlja u mnogo povoljnijoj situaciji.

Izolacija je mehanizam koji dozvoljava da impuls probije u svijest, ali tako da ga ne prate osjećanja koja su njegov normalan pratilac. Ovaj mehanizam dozvoljava opsesivno-kompulzivnim osobama da zamišljaju razne nasilne i neugodne događaje, a da se pri tom ne uznemire.

Sublimacija. Važno je imati na umu da se sublimacije mogu javiti samo onda kada izraz instinktivnog nagona nije potisnut. Česti primjeri koje psihoanalitičari daju za sublimaciju su sljedeći: primitivna zadovoljstva koje dijete osjeća pri prljanju sublimira se u kasnijem životu u sklonost ka slikanju, vajanju ili kuvanju. Infantilne egzibicionističke potrebe mogu da se sublimiraju u izboru zanimanja koja uključuju neku vrstu izlaganja. Pojedinci sa takvom potrebom postaju nastavnici, glumci i sl.

U Frojdovim radovima dominira (mada je i sam Frojd bio dosta zbunjen i protivrječan u definisanju pojma sublimacije) stav da je na sublimaciju čovjek naćeran životom u civilizaciji i da sublimirane aktivnosti ujedno znače teško odricanje stvarne i najdublje ljudske prirode.

Fiksacija i nazadovanje. U toku normalnog razvoja ličnost prolazi kroz niz dosta tačno određenih stupnjeva sve dok ne dostigne zrelost. Međutim, svaki novi korak iziskuje određenu količinu osujećenja i strepnje i ako ove postanu suviše velike, normalni razvoj može biti privremeno ili trajno zaustavljen. Drugim riječima, osoba može postati fiksirana za jedan od ranijih stupnjeva razvoja, jer preduzimanje sledećeg koraka izaziva strepnju. Previše zavisno dijete može poslužiti kao primjer odbrane putem fiksacije; strepnja ga sprječava da uči kako da postane nezavisno.

Tijesno povezan sa fiksacijom je vid odbrane — nazadovanje (regresija). U ovom slučaju osoba koja se susreće sa traumatskim doživljajima povlači se na raniji stupanj razvoja. Na primjer, dijete uplašeno prvim danom škole može se prepuštiti infantilnom ponašanju kao što je plakanje, sisanje palca, vješanje o učitelja ili sakrivanje u ćošku. Mlada udata žena koja ima teškoća sa svojim mužem može se vratiti u sigurnost roditeljskog doma; čovjek koji je izgubio posao može potražiti utjehu u piću. Staza nazadovanja je obično određena ranijim fiksacijama pojedinca. To znači da ljudi teže da nazaduju na stupanj za koji su ranije bili fiksirani. Ako su bili previše zavisni kao đeca, vjerovatno će ponovo postati previše zavisni kada strepnja naraste do nepodnošljivog nivoa.

Fiksacija i nazadovanje su obično relativna stanja; osoba se rijetko potpuno fiksira ili nazaduje. Kada je spriječena, ličnost će težiti da koristi infantilizme, tj. nezrele oblike ponašanja, kao i predispozicije za ispoljavanje đetinjastog vladanja. Fiksacija i nazadovanje su odgovorni za neujednačenosti u razvoju ličnosti.


STUPNJEVI RAZVOJA

Tokom prvih pet godina života dijete prolazi kroz niz dinamički odijeljenih stupnjeva, poslije kojih nastupa rozdoblje od pet ili šest godina - vrijeme latencije - kada se dinamika više ili manje stabilizuje. Dolaskom mladalaštva dinamika se ponovo razbuktava i zatim, sa približavanjem odraslom dobu, postepeno se smiruje. Za Frojda su prvih pet godina života odlučujuće za uobličavanje ličnosti.

Svaki stupanj razvoja u toku prvih pet godina života je određen načinima reagovanja posebnih zona tijela. U toku prvog stupnja, koji traje približno godinu dana, glavna oblast dinamične aktivnosti su usta. Poslije oralnog stupnja slijedi razvoj ulaganja i protivulaganja u vezi sa funkcijama pražnjenja, koji je nazvan analnim stupnjem. On se odvija u drugoj godini života a smjenjuje ga falusni stupanj u kojem seksualni organi postaju glavne erogene zone. Ovi stupnjevi, oralni, analni i falusni, nazvani su pregenitalnim stupnjevima. Dijete poslije njih ulazi u produženi period latencije, u - dinamički rečeno - takozvane mirne godine. Tokom ovog perioda impulsi teže da budu zadržani u potisnutom stanju. Dinamičko oživljavanje u mladalaštvu ponovo pokreće pregenitalne impulse; ako su ovi uspješno pomjereni ili sublimirani od strane ja, osoba prelazi u završni stupanj zrelosti, genitalni stupanj.

Oralni stupanj. Glavni izvor prijatnosti koja dolazi od usta je jedenje. Jedenje obuhvata taktilno nadraživanje usana i usne duplje, gutanje i, ako je hrana neprijatna, ispljuvavanje. Kasnije, kada izbiju zubi, usta se koriste i za grizenje i žvakanje. Ova dva načina oralne aktivnosti, unošenje hrane i grizenje, prototip su za mnoge kasnije karakterne crte. Prijatnost koja dolazi od oralnog unošenja može biti pomjerena na druge vrste unošenja, kao što su sticanje znanja ili imovine. Lakovjerna osoba, na primjer, fiksirana je na nivou oralnog unošenja; takva osoba će progutati skoro sve što joj se kaže. Grizenje ili oralna agresivnost mogu biti pomjereni i pokazivati se u obliku sarkastičnosti i polemičnosti. Pomoću raznih pomjeranja i sublimacija, kao i odbrana od primitivnih oralnih impulsa, ovi prototipski načini oralnog funkcionisanja obezbjeđuju osnovu za razvoj široke mreže interesovanja, stavova i karakternih crta. Sem toga, pošto se oralna faza odvija u vrijeme kada je beba skoro potpuno zavisna od svoje majke, kada je ova uljuljkuje, njeguje i zaštićuje od neprijatnosti, u ovom periodu nastaju i osjećanja zavisnosti. Ova osjećanja zavisnosti, uprkos kasnijem razvoju ja, teže da istraju tokom čitavog života i da uvijek izbiju u prvi plan kada se osoba osjeća tjeskobno ili nesigurno. Frojd je vjerovao da je želja za povratkom u matericu najekstremniji simptom zavisnosti.

Analni stupanj. Kada se hrana svari ostatak se sakuplja u donjem dijelu intestinalnog trakta i refleksno ispušta kad pritisak na analne sfinktere dostigne određeni stepen. Izbacivanje izmeta uklanja izvor neprijatnosti i stvara osjećanje olakšanja. Kada započne vježbanje kontrolisanog vršenja nužde, obično u toku druge godine života, dijete stiče prvo odlučujuće iskustvo sa pravilom za sređivanje instinktivnog impulsa koje dolazi spolja. Ono mora naučiti da odloži zadovoljstvo koje potiče od oslobađanja analne napetosti. Zavisno od posebnih metoda navikavanja koje primjenjuje majka, kao i njenih osjećanja u odnosu na defekaciju, posljedice ovog vežbanja mogu biti dalekosežne za formiranje posebnih crta i vrijednosti. Ako su metode majke veoma stroge i suzbijajuće, dijete može zadržavati svoj izmet i patiti od zatvora. Ako se ovaj način reagovanja prenese na ostale oblike ponašanja, dijete će razviti retentivni karakter. Postaće tvrdoglavo i škrto. Ili, pod prinudom represivnih mjera, može iskaliti svoj bijes izbacivanjem izmeta u najnepogodnije vrijeme.

Ovo je prototip za sve vrste ekskluzivnih crta - okrutnost, obijesno rušilaštvo, bijesna raspoloženja, neurednost - pomenimo samo nekoliko. S druge strane, ako je majka takva da moli dijete da ima stolicu i prećerano ga hvali kada to učini, dijete će steći utisak da je čitava aktivnost stvaranja izmeta neobično važna. Ova ideja može biti osnova za stvaralaštvo i produktivnost. Smatra se da bezbroj drugih crta karaktera ima svoje korjene u analnom stupnju.

Falusni stupanj. Tokom ovog stupnja razvoja ličnosti u središte dospijevaju seksualna i agresivna osjećanja povezana sa funkcionisanjem genitalnih organa. Prijatnost masturbacije i mašte đeteta, koja prati autoerotičnu aktivnost, postavljaju scenu za pojavu Edipovog kompleksa. Prepoznavanje Edipovog kompleksa Frojd je smatrao jednim od svojih najvećih otkrića. Edipov kompleks je dobio ime po kralju Tebe, koji je ubio svog oca i oženio se svojom majkom.

Ukratko, Edipov kompleks se sastoji od seksualnih ulaganja u roditelja suprotnog pola i neprijateljskih ulaganja u roditelja istog pola. Dječak želi da posjeduje svoju majku i ukloni svog oca, a đevojčica želi da posjeduje oca i istisne majku. Ova osjećanja se izražavaju u đečijoj fantaziji za vrijeme masturbacije i pri naizmjeničnim ljubavnim i buntovničkim akcijama prema roditeljima. Ponašanje đeteta starog tri do pet godina u velikoj mjeri je obojeno djelovanjem Edipovog kompleksa; mada se poslije pete godine modifikuje i potiskuje, ovaj kompleks ostaje vitalna snaga ličnosti tokom cijelog života. Stavovi prema osobama suprotnog pola, kao i prema ljudima od autoriteta, na primjer, u velikoj mjeri su uslovljeni Edipovim kompleksom.

Istorija i sudbina Edipovog kompleksa različite su kod muškog i ženskog pola. U početku oba pola vole majku, jer ona zadovoljava njihove potrebe i kivna su na oca, jer ga smatraju suparnikom za majčinu ljubav. Ova osjećanja u dječaku ostaju, ali se kod đevojčice mijenjaju. Razmotrimo najprije zbivanja koja karakterišu razvoj muškog Edipovog kompleksa.

Dječakova rodoskrvna žudnja za majkom, kao i rastuća ozlojeđenost prema ocu, dovode ga u sukob sa roditeljima, naročito sa ocem. On zamišlja da će ga njegov nadmoćni suparnik povrijediti i dječakova strahovanja mogu stvarno biti potvrđena prijetnjama oca koji je uvrjedljiv i kažnjava. Njegova strahovanja od onoga što bi mu otac mogao uraditi usmjeravaju se na povrede njegovih genitalnih organa, zato što su oni izvor njegovih pohotljivih osjećanja. On se plaši da će njegov ljubomorni otac odstraniti prekršiteljske organe. Strah od kastracije, ili, kako ga je Frojd nazvao, kastraciona strepnja, dovodi do potiskivanja seksualne žudnje za majkom i neprijateljstva prema ocu. On takođe pomaže da se ostvari poistovjećnje dječaka sa ocem. Poistovjećujući se sa ocem dječak takođe pribavlja izvjesno zamjensko zadovoljenje za svoje impulse prema majci. Istovremeno, njegovo opasno erotsko osjećanje prema majci pretvara se u bezopasnu nježnu ljubav prema njoj. Konačno, potiskivanje Edipovog kompleksa omogućava nad-ja da uđe u završni razvoj. Prema Frojdovim rečima, nad-ja je nasljednik muškog Edipovog kompleksa. Ono je bedem protiv rodoskrvnjenja i agresije.

Razvoj i poništavanje ženskog Edipovog kompleksa su još složeniji. Prije svega, đevojčica mijenja prvi objekt ljubavi, majku, za novi objekt - oca. Do ovoga dolazi usljed njene reakcije na razočaranje kada otkrije da dječaci imaju istureni seksualni organ - penis, dok ona ima samo šupljinu. Iz ovog traumatskog iskustva proističe nekoliko važnih posljedica. Prvo, ona smatra svoju majku odgovornom za svoje kastrirano stanje, što oslabljuje ulaganje u majku. Drugo, ona prenosi svoju ljubav na oca, jer on ima vrijedni organ koji ona teži da dijeli s njim. Međutim, njena ljubav prema ocu i drugim muškarcima pomiješana je sa osjećanjem zavisti zbog toga što oni imaju nešto što ona nema. Zavist zbog penisa je ženski duplikat kastracione strepnje dječaka i obje pojave dobile su zajednički naziv kastracioni kompleks. Djevojčica zamišlja da je izgubila nešto vrijedno, dok se dječak plaši da će to izgubiti. U izvjesnoj mjeri nedostatak penisa se nadoknađuje kada žena dobije bebu, naročito ako je beba dječak.

Kastracioni kompleks kod đevojčica otvara put Edipovom kompleksu, oslabljujući njeno ulaganje u majku i uspostavljajući ulaganje u oca. Za razliku od Edipovog kompleksa dječaka, koji biva potisnut ili na drugi način izmijenjen kastracionom strepnjom, Edipov kompleks đevojčice teži da istraje, iako trpi neke izmjene usljed realističkih prepreka koje je sprječavaju da zadovolji svoju seksualnu želju za ocem. Ali, on se ne potiskuje tako snažno kao kod dječaka. Ove razlike u prirodi Edipovog i kastracionog kompleksa su osnova za mnoge psihološke razlike između polova.
Frojd je pretpostavio da je svaka osoba suštinski biseksualna; svaki pol privlače pripadnici istog pola isto kao i pripadnici suprotnog pola. Ovo je konstitucionalna osnova homoseksualnosti, mada kod većine ljudi homoseksualni impulsi ostaju latentni. Ovo stanje biseksualnosti komplikuje Edipov kompleks, jer usmjerava seksualna ulaganja u roditelja istog pola. Stoga su dječakova osjećanja prema ocu i osjećanja đevojčice prema majci po svom karakteru više ambivalentna nego univalentna. Pretpostavku o biseksualnosti podržali su nalazi istraživanja endokrinih žlijezda koji su prilično ubjedljivo pokazali da su i muški i ženski seksualni hormoni prisutni kod oba pola. Javljanje i razvoj Edipovog i kastracionog kompleksa su glavni događaji falusnog perioda koji stvaraju mnoge naslage u ličnosti.

Genitalni stupanj. Ulaganja pregenitalnog perioda po svom karakteru su narcistička. To znači da pojedinac pribavlja zadovoljstvo nadraživanjem ili manipulisanjem svog sopstvenog tijela, a u druge ljude se ulaže samo zato što oni pomažu da se obezbijede dodatni oblici tjelesnog zadovoljstva đeteta. Za vrijeme mladalaštva dio ove samoljubavi ili narcizma kanališe se u stvarni izbor objekta. Mladić počinje da voli druge iz čovjekoljubivih motiva, a ne samo iz sebičnih ili narcističkih pobuda. Počinju da se ispoljavaju seksualno privlačenje, socijalizacija, grupne aktivnosti, planiranje zanimanja i priprema za brak i stvaranje porodice. Pri kraju mladalaštva ova socijalizovana čovjekoljubiva ulaganja prilično se stabilizuju u obliku uobičajenih pomjeranja, sublimacija i poistovjećivanja. Pojedinac se od narcističkog malog đeteta koje traži prijatnost preobražava u realistički orijentisanog i socijalizovanog odraslog. Međutim, ne treba misliti da su pregenitalni impulsi zamijenjeni genitalnim. Prije bi se moglo reći da su se ulaganja oralnog, analnog i falusnog stupnja spojila i sintetizovala sa genitalnim impulsima. Glavna biološka funkcija genitalnog stupnja je produženje vrste; psihološki aspekti pomažu da se ovaj cilj ostvari, obezbjeđujući određenu mjeru stabilnosti i sigurnosti.

Uprkos činjenici da je Frojd razlikovao četiri stupnja razvitka ličnosti, on nije pretpostavljao postojanje nekih oštrih granica ih naglih prelaza iz jednog u drugi stupanj. Konačnom ustrojstvu ličnosti doprinose sva četiri stupnja.


SLOBODNE ASOCIJACIJE I ANALIZA SNOVA

Poslije kraćeg isprobavanja metode hipnoze (1887-1889), koja je tada bila u modi, naročito u Francuskoj, Frojd se upoznao sa novim metodom koji je uspješno koristio za liječenje jednog slučaja histerije njegov prijatelj i kolega, dr Jozef Brojer. Ovaj metod, koji je Brojer nazvao katarzom ili „liječenje pričanjem“ sastojao se u tome što je pacijent detaljno iznosio sve o prvom javljanju svakog simptoma, poslije čega su simptomi nestajali. Iz ovog metoda Frojd je postepeno razvio svoj jedinstveni metod slobodnih asocijacija, koji je Ernest Džounz nazvao „jednim od dva velika djela Frojdovog naučnog života“. Drugo je bila Frojdova samoanaliza.

Metod slobodnih asocijacija iziskuje od pacijenta da kaže sve što mu dospijeva u svijest, bez obzira na to kako smiješno ili neprikladno bi to moglo zvučati. Za razliku od katarktičkog metoda, metod slobodnih asocijacija se ne zaustavlja na porijeklu simptoma; on dopušta - zapravo zahtijeva - da pacijenti govore o svemu i svačemu što im padne na pamet, bez uzdržavanja i bez bilo kakvog nastojanja da se to uobliči u logičan, organizovan, smisaoni razgovor. Uloga terapeuta je u velikoj mjeri pasivna. Terapeut sjedi i sluša, povremeno podstiče, postavljajući pitanja kada usmeni tok pacijenta presuši, ali ne prekida kada pacijent govori. Da bi se uticaj spoljašnjih draži smanjio na najmanju mjeru, pacijent je obično bio opružen na kauču u tihoj sobi.

Frojd je zapazio da, kada ovi uslovi preovladaju, pacijent počinje da priča o sjećanjima na doživljaje ranog djetinjstva. Ova sjećanja omogućavaju Frojdu prvi stvarni uvid u oblikovanje sklopa ličnosti i njen potonji razvoj. Ovaj metod rekonstruisanja prošlosti iz aktuelnih usmenih iskaza može se protivstaviti razvojnoj metodi posmatranja izrastanja ličnosti od ranog djetinjstva do odraslog doba.
Možda je najoriginalnije Frojdovo zapažanje u vezi sa nedisciplinovanim lutanjima iskaza njegovih pacijenata bilo to da je svaka izjava na neki smisaoni dinamički način povezana sa prethodnom izjavom, tako da postoji neprekidni lanac od prve do posljednje asocijacije. Sve što pacijent kaže je, bez izuzetka, povezano sa onim što je ranije rečeno. Moguća su brojna okolišenja i blokiranja govora, ali praćenjem lanca asocijacija kroz usmeni lavirint slušaocu će se otkriti istorija pojedinčeve ličnosti i njeno sadašnje ustrojstvo.

Analiza snova nije poseban metod odvojen od metoda slobodnih asocijacija; ona je prirodna posljedica uputstva pacijentima da govore o svemu što im dolazi u svijest. Frojdovi rani pacijenti spontano su se prisjećali svojih snova i zatim slobodno asocirali na njih. Frojd je ubrzo shvatio da su saopšteni snovi i prateće slobodne asocijacije naročito bogati izvori podataka o dinamici ljudske ličnosti. Na temelju ovog zapažanja, koje je provjerio na sopstvenim snovima, Frojd je oblikovao poznatu teoriju da je san izraz najprimitivnijeg rada i sadržaja ljudske ličnosti. Primitivni proces koji stvara san, Frojd je nazvao primarnim procesom. Primarni proces pokušava da ispuni želju ili isprazni napetost izazivajući predstavu željenog cilja. Zahvaljujući slobodnim asocijacijama pacijenata na njihove snove, Frojd je bio u mogućnosti da prodre u najnepristupačnija područja ljudske duše i da otkrije temelje ličnosti.

FROJDOVE STUDIJE SLUČAJA

Ogromna količina sirovog materijala od kojeg je Frojd oblikovao svoju teoriju ličnosti nikad neće biti upoznata. Nekoliko istorija slučajeva koje je Frojd odabrao za publikovanje samo je beskrajno mali dio slučajeva koje je tretirao. Frojd nije prikazivao svoje slučajeve svijetu djelimično i zbog profesionalne etike, jer je uvijek postojala opasnost da radoznala javnost otkrije identitet njegovih pacijenata.

Osim istorija slučajeva koje se pojavljuju u “Studiji o histeriji” (1895), napisanoj u saradnji sa Brojerom prije nego što je psihoanalitička teorija poprimila određen oblik u Frojdovoj svijesti, on je objavio samo šest prikaza slučajeva. Jedan od ovih, takozvani slučaj Šrebera (1911), nije bio Frojdov pacijent. Frojd je zasnovao ovu analizu na autobiografskom prikazu slučaja paranoje koji je napisao sudija Danijel Šreber. Jedna druga studija slučaja bavila se fobijom petogodišnjeg dječaka, malog Hansa (1909a), kojeg je po Frojdovim savjetima i uputstvima liječio dječakov otac, i sam ljekar. U ostala četiri slučaja Frojd je bio terapeut. To su »Dora« (1905b), »Čovjek pacov« (1909b), »Čovjek vuk« (1918) i slučaj ženske homoseksualnosti (1920b). Svaki od ovih slučajeva je prikazan da bi pokazao glavne karakteristike jednog ili više Frojdovih teorijskih pojmova.

»Dora« je publikovana, kaže Frojd, da bi se pokazalo kako analiza snova omogućava da se iščeprkaju skriveni i potisnuti djelovi ljudske duše, kao i da histerične simptome motiviše seksualni impuls. Iznoseći prilično opširan prikaz pozadinskih činilaca, kao i aktuelnu kliničku sliku, Frojd daje detaljnu analizu dva Dorina sna. Veliki dio materijala sastoji se od doslovnih izveštaja o Dori-nim slobodnim asocijacijama i Frojdovim tumačenjima, i daje izvanredno jasnu sliku o egzaktnosti postupka na osnovu koga su snovi tumačeni. U ovoj istoriji slučaja, kao i drugima, vidimo kako je Frojd pleo tkivo ličnosti od zamršenih niti usmenih kazivanja osobe koja pati i stičemo predstavu o Frojdovom velikom talentu da iznađe vezu među veoma različitim izjavama. Rukovodeći se pretpostavkom da sve što osoba kaže ili uradi ima neki smisao i da se uklapa u cjelokupnu sliku ustrojstva ličnosti, Frojd je bio budan posmatrač; najobičnija izjava ili čin mogli su imati dublji smisao.

Frojd nije smatrao da je njegov talenat za posmatranje nešto neuobičajeno; o tome svjedoči sljedeći citat:

“Kada sam sebi stavio u zadatak da osvijetlim ono što ljudska bića drže skriveno u sebi, ne koristeći snagu hipnoze već posmatrajući ono što kažu i što pokazuju, mislio sam da je zadatak teži nego što u stvari jeste. Onaj koji ima oči da gleda i uši da sluša može se uvjeriti da nijedan smrtnik ne može da sačuva tajnu. Ako usne ćute, on mrmlja vrhovima svojih prstiju; izdaja izbija iz njega kroz svaku poru. Stoga je zadatak dovođenja u svijest najskrivenijih kutaka svijesti sasvim izvodljiv”.

Frojdova izvanredna sposobnost da iz uobičajenog ponašanja izvodi zaključke od velikog značaja najbolje se može viđeti u vjerovatno najpopularnijem od svih njegovih djela – “Psihopatologiji svakodnevnog života” (1901). Ova knjiga je snabdjevena primjerima dinamičke važnosti jednostavnih omaški u govoru, grešaka u pamćenju, slučajnih nezgoda i grešaka raznih vrsta.

Slučaj Malog Hansa pružio je Frojdu prvu priliku da svoju teoriju infantilne seksualnosti, koja bi bila formulisana na osnovu sjećanja odraslih, potvrdi posmatranjem malog đeteta. Hans se plašio da će ga konj ugristi ako se usudi da izađe na ulicu. Iz brižljivo vođenih zabilješki dječakovog oca, od kojih su mnoge doslovno izložene u publikovanom prikazu, Frojd je bio u mogućnosti da pokaže da je ova fobija bila izraz dva najvažnija seksualna kompleksa ranog djetinjstva: Edipovog kompleksa i kastracionog kompleksa. Slučaj Malog Hansa na primjeru pokazuje i potvrđuje teoriju infantilne seksualnosti koju je Frojd izložio 1905. godine.

U slučaju Čovjeka pacova, koji je patio od odvratne opsesije da će njegova đevojka i njegov otac biti kažnjeni tako što će posuda proždrljivih glodara biti vezana za njihove zadnjice, Frojd je spojio dinamiku i misaone veze opsesivnog neurotičara. Iako je prikaz dat samo fragmentarno, ovaj slučaj jasno ilustruje, kako je Frojd razlagao, očigledne kontradikcije, izvrtanja i besmislenosti nepovezanog lutanja bolesne ličnosti, i pravio od njih logički koherentnu cjelinu. Saopštavajući ovaj slučaj, Frojd nam poručuje da je to činjeno no osnovu zabilježaka pravljenih na dan tretmana uveče, a ne za vrijeme analitičke seanse. Frojd se protivio svakom bilježenju terapeuta za vrijeme tretmana, jer je smatrao da bi odvlačenje terapeutove pažnje ometalo napredak terapije. On je u svakom slučaju vjerovao da će terapeut zapamtiti važan materijal a zaboraviti nevažne detalje.

Frojdova analiza Šreberovog slučaja zasniva se na Šreberovom vlastitom prikazu njegove duševne bolesti dijagnostikovane kao paranoja. Korišćenje ove autobiografske knjige Frojd je opravdavao time što je paranoja takva vrsta poremećaja da je pisana istorija slučaja isto tako zadovoljavajuća kao i lično upoznavanje sa slučajem. Karakterističan simptom paranoje je mučan, obmanjivi sistem koji stvara pacijent. Šreberova zabluda se sastojala u tome što je mislio da je on Spasitelj i da je preobražen u ženu. Složenom analizom ove dvije deluzije Frojd je pokazao da su one povezane i
da je latentna homoseksualnost bila pokretačka kako za te ideje tako i za ostale aspekte slučaja. U ovoj studiji slučaja Frojd je izložio svoju poznatu hipotezu o uzročnoj povezanosti homoseksualnosti i paranoje. U Šreberovom slučaju lijepo se vidi Frojdova sklonost za izvođenje dalekosežnih generalizacija iz mnoštva posebnih činjenica.

Čovjek vuk je prikaz infantilne neuroze rasvijetljene za vrijeme analize jednog mladog čovjeka, u kome se pokazuje kako je ona dinamički bila povezana sa tadašnjim stanjem pacijenta. Frojd je zapazio da analiza jednog doživljaja, koji se desio nekih petnaest godina ranije, ima i prednosti i nedostataka u poređenju sa analizom jednog događaja ubrzo poslije njegovog odigravanja. Glavni nedostatak je nepouzdanost sjećanja na rana doživljavanja. S druge strane, kada se pokuša analiza male đece, ispostavlja se da ona ne mogu usmeno da se izraze. Čovjek vuk je odrastao parnjak malog Hansa i oba prilaza, rekonstrukcijom i genetički, pokazali su se za teoriju psihoanalize kao vrijedni izvori empirijskih dokaza. Glavna karakteristika ove istorije slučaja je duga analiza sna o vukovima, kojeg se pacijent sjećao iz svog ranog djetinjstva i koji je objašnjen kao dječakovo reagovanje na prascenu, Frojdov izraz za đetetovo viđenje ili fantaziju viđenja roditelja za vrijeme seksualnog odnosa.

Poslednji slučaj koji je Frojd saopštio bio je slučaj koji je morao da prekine, jer je otpor pacijentkinje da napušti svojuj homoseksualnost bio tako jak da se nikakav napredak nije mogao ostvariti. Pa ipak, kao što pokazuje istorija slučaja, Frojd je mogao da dođe do potpunog razumijevanja porijekla i razvoja homoseksualnosti. Homoseksualnost kod oba pola nastaje usljed dva osnovna činioca: urođene biseksualnosti svih živih bića i preokretanja Edipovog kompleksa. Umjesto da voli oca a poistovjeti se sa majkom, ova žena se poistovjetila sa svojim ocem i vezala za majku. U slučaju muške homoseksualnosti radi se o poistovjećenju sa majkom i ljubavi prema ocu. Ovaj slučaj takođe sadrži neke od Frojdovih pogleda na samoubistvo, pošto je razlog ženinog obraćanja Frojdu prije svega bio pokušaj samouništenja.

Nemoguće je sa sigurnošću reći da li su ove posebne istorije slučajeva koje je Frojd odlučio da objavi stvarno bile empirijski izvori za teorije koje su ilustrovale, ili su bile samo pogodni i očigledni primjeri za teorijske formulacije koje je Frojd već imao oblikovane u glavi. Zaista nije toliko bitno da li je, na primjer, baš Šreberov slučaj bio taj koji je Frojdu otkrio dinamiku paranoje, ili je on do fundamentalnog otkrića došao na osnovu ranijih slučajeva i samo ga primijenio na ovaj poseban slučaj. U svakom slučaju, vrsta građe koju je Frojd sakupio, vrste tehnika koje je koristio, kao i način na koji je mislio, objelodanjeni su u ovih šest studija. Svako ko želi da se bliže upozna sa sirovom građom sa kojom je Frojd radio treba da ih pročita.

Ove istorije slučajeva ne bi trebalo brkati sa primjenom psihoanalitičke teorije radi boljeg razumijevanja književnosti i umjetnosti, ili radi socijalne kritike. Frojd nije učio o sublimaciji iz svoje studije o životu Leonarda da Vinčija, niti je otkrio Edipov kompleks čitajući Sofokla, Šekspira ili Dostojevskog. On nije proniknuo u osnovnu iracionalnost ljudskog mišljenja posmatranjem religioznog ili političkog ponašanja ljudi. Tumačenje literarnog rada ili analiziranje društvenih institucija pomoću saznanja psihoanalitičke teorije moglo je pomoći da se potvrdi korisnost tih saznanja, i čak da se provjeri njihova autentičnost i univerzalnost, ali literatura i umjetnička djela, kao i same socijalne institucije, nijesu bili dio Frojdovih empirijskih podataka.

FROJDOVA SAMOANALIZA

Materijal izvučen iz sopstvenog nesvjesnog predstavljao je za Frojda važan izvor empirijskih podataka. Prema kazivanju Ernesta Džounza (1953), Frojd je počeo svoju vlastitu samoanalizu u ljeto 1897. godine analizom jednog od svojih snova. Ovim istraživačkim samoispitivanjem Frojd je, na svoje zadovoljstvo, potvrdio teoriju snova i teoriju infantilne seksualnosti. On je u sopstvenoj ličnosti našao sukobe, protivrječnosti i iracionalnosti koje je zapažao kod svojih pacijenata i moguće je da ga je ovo iskustvo, više nego bilo koje drugo, uvjerilo u suštinsku tačnost vlastitih gledišta. U stvari, Frojd je odbijao da prihvati valjanost bilo koje hiporeze prije nego što bi je na sebi provjerio. On je nastavio da vrši samoanalizu čitavog života, svakodnevno odvajajući za ovu aktivnost poslednjih pola sata.


KRITIKE

Nijedna druga psihološka teorija nije bila izložena tako ispitivačkoj i često tako ogorčenoj kritici kao psihoanaliza. Sa svih strana i u svakoj mogućoj prilici Frojd i njegova teorija bili su napadani, grđeni, ismijavani i klevetani. Jedini sličan slučaj tako vatrenog klevetanja u modernoj nauci, kako teorije tako i teoretičara, bio je slučaj Čarlsa Darvina, čija je evoluciona doktrina šokirala viktorijansku Englesku. Glavne uvrede upućivane Frojdu odnosile su se na njegovo pripisivanje pohotljivih i rušilačkih želja malom đetetu, pripisivanje rodoskrvnih i perverznih nagona svim ljudskim bićima, kao i objašnjavanju ljudskog ponašanja seksualnom motivacijom. »Pristojni« ljudi su bili razbiješnjeni Frojdovim shvatanjem jedinke i nazivali su ga sladostrasnikom i razvratnikom.

Posljednjih godina Frojdovska teorija je kritikovana za suviše blisku povezanost sa mehanističkim i determinističkim perspektivama nauke devetnaestog vijeka, usljed čega nije dovoljno humanistička. Danas mnogi smatraju da teorija daje suviše sumornu sliku ljudske prirode. Feministi su energično napadali Frojdove spekulacije o psihologiji žene, posebno pojam zavisti zbog penisa, mada je jedna od istaknutih ličnosti ženskog pokreta Mičel ustala u Frojdovu odbranu.

Jedna vrsta kritike tvrdi da empirijski postupci pomoću kojih je Frojd potvrđivao svoje hipoteze imaju ozbiljne nedostatke. Ukazuje se na to da je Frojd vršio svoja posmatranja u nekontrolisanim uslovima. Frojd je priznao da nije vršio doslovan zapis svega što su on i pacijent rekli i učinili za vrijeme terapijskih sastanaka, ali je koristio bilješke pravljene nekoliko sati kasnije. Nemoguće je reći koliko su vjerno ove bilješke odražavale ono što se stvarno događalo, ali ako se sudi po eksperimentima o pouzdanosti svjedočenja nije nemoguće da su se u bilješke potkrala razna iskrivljavanja i propusti. Frojdova pretpostavka da će značajan materijal biti zapamćen a beznačajni događaji zaboravljeni nikada nije bila dokazana i izgleda nevjerovatna.

Kritičari Frojdovih metoda prigovarali su takođe njegovom primanju zdravo za gotovo onog što je pacijent rekao bez nastojanja da se to potkrijepi nekim oblikom spoljašnjeg dokaza. Oni smatraju da je trebalo da on obezbijedi podatke od rođaka ili poznanika, dokumenta, testovne podatke, kao i medicinsku informaciju. Međutim, Frojd je ostao na tome da je za razumevanje ljudskog ponašanja važno temeljno poznavanje nesvjesnog, koje se može dobiti jedino iz slobodnih asocijacija i analize snova.

Vršeći sigurno nepotpun i više nego vjerovatno nesavršen zapis, Frojd je nastavio da izvlači zaključke na osnovu rasuđivanja koje je rijetko bilo eksplicitno. Ono što najvećim dijelom nalazimo u Frojdovim spisima jeste krajnji rezultat njegovog mišljenja - zaključci bez izvornih podataka na kojima su zasnovani, bez opisa njegovih metoda analize i bez ikakvog sistematskog prikaza, bilo kvalitativnog ili kvantitativnog, njegovih empirijskih nalaza. Opravdanost njegovih induktivnih i deduktivnih operacija prepuštena je povjerenju čitaoca. Usljed toga je praktično nemoguće ponoviti bilo koje Frojdovo istraživanje sa bilo kakvom sigurnošću da će se ono odvijati u saglasnosti sa originalnim nacrtom. Ovo bi moglo pomoći da se objasni zašto su drugi istraživaći dolazili do sasvim različitih zaključaka i zašto ima tako mnogo tumačenja očigledno iste pojave.

Frojd je izbjegavao svako kvantifikovanje svojih empirijskih podataka, što čini nemogućnim procjenjivanje statističke značajnosti i pouzdanosti njegovih posmatranja. Na primjer, u koliko je slučajeva našao vezu između paranoje i homoseksualnosti, između histerije i fiksacije za oralni stupanj, između želje i fobije, između prascene scene i nestabilnosti odraslog? Koliko je slučajeva posebne vrste on proučavao, kakvog su porijekla i kojim klasama ovi slučajevi pripadaju? Koje su mjere i kriterijumi korišćeni za pripisivanje slučaja određenoj kliničkoj kategoriji? Da li je Frojd ikad provjeravao svoja tumačenja koristeći tumačenje nekog drugog kompetentnog psihoanalitičara da bi utvrdio pouzdanost svoje procjene? Ova i brojna druga pitanja slične prirode uznemiravaju kvantitativno orijentisanog psihologa.

Frojdova nesklonost da se drži konvencija potpuno naučnog zapisivanja podataka ostavlja otvorena vrata mnogim sumnjama u naučni status psihoanalize. Da li je Frojd u svoje slučajeve unio ono što je šćeo tamo da nađe? Da li je na njegove zaključke više uticala njegova pristrasnost nego raspoloživi materijal? Da li je odabirao samo onaj dokaz koji se slagao sa njegovom hipotezom a izostavljao negativne primjere? Da li su slobodne asocijacije njegovih pacijenata bile zaista slobodne, ili su oni Frojdu govorili ono što je on šćeo da čuje? Da li je Frojd stvorio razrađenu teoriju ličnosti za koju je tvrdio da važi za sve ljude, na zaključcima izvedenim iz usmenih izjava relativno malog broja atipičnih pacijenata? Koliko je Frojd zaista imao solidnih dokaza za svoje bombaste spekulacije? Koje je mjere upotrijebio protiv skrivenog uticaja pristrasnosti? Pitanja ove vrste bacila su sumnju na opravdanost psihoanalitičke teorije.

Lorens Kjubi, istaknuti psihoanalitičar, sažeo je ograničenja psihoanahze kao bazične nauke na sljedeći način. “Uopšteno govoreći, ona (ograničenja) se mogu sažeti tako što bi se reklo da osnovni nacrt procesa analize ima suštinsku naučnu vrijednost, ali da teškoće zapisivanja i reprodukovanja primarnih posmatranja, posljedična teškoća izvođenja osnovnog pojmovnog sklopa, teškoće jednako pogodnog ispitivanja cirkularne veze od nesvjesnog do svjesnog i od svjesnog do nesvjesnog, teškoće kvantitativnog ocjenjivanja raznovrsnosti promjenljivih, i konačno teškoća procjenjivanja stvari koje povećavaju i stvari koje smanjuju preciznost njenih hipoteza kao i tačnost predviđanja, jesu osnovni naučni problemi koji ostaju da budu riješeni”.

Druga vrsta kritike napada samu teoriju, u stvari kaže da je teorija »loša«, jer mnogi njeni djelovi nemaju i ne mogu imati empirijske posljedice. Na primjer, nemoguće je izvesti bilo kakvu empirijsku podlogu iz postavke o želji za smrću. Pošto je to tako, želja za smrću »ostaje obavijena metafizičkom tamom« i nema značaja za nauku. Iako se želja za smrću može koristiti za objašnjenje nekih pojava kao što su samoubistvo ili nesrećni slučajevi, takva naknadna objašnjenja znače veoma malo. To je kao klađenje na konja poslije završetka trke. S druge strane, dobra teorija je ona koja omogućava korisniku da unaprijed predvidi ono što će se dogoditi. Neki ljudi mogu više voljeti da sakupljaju i organizuju mnoštvo očigledno nepovezanih podataka pod jednim jedinim naslovom želje za smrću, ali sklonosti ove vrste ukazuju samo na interesovanje sistematizatora, a ne na »istinu« naslova. Korišćena na ovaj način, želja za smrću je jedva nešto više od parole.

Frojdovska teorija izrazito oskudijeva u odgovarajućim pravilima pomoću kojih bi se moglo precizno predviđeti ono što će se dogoditi ako se odigraju izvjesna zbivanja. Kakva je, u stvari, priroda veze između traumatskih doživljaja, osjećanja krivice, potiskivanja, oblikovanja simbola i sanjanja? Šta povezuje stvaranje nad-ja sa Edipovim kompleksom? Zbog zamršenosti Frojdovih pojmova i pretpostavki na ova i na hiljade drugih pitanja tek treba da bude odgovoreno.

Teorija ostaje nijema kad je riječ o teškom problemu kako treba kvantitativno mjeriti uzajamno djejstvo ulaganja i protivulaganja. . U stvari, nema uputstava o tome kako treba vršiti procjenjivanje razlika u kvalitetu, makar i u najgrubljem smislu. Kakvog intenziteta treba da bude jedan doživljaj da bi postao traumatski? Koliko slabo mora biti ja da bi ga preplavio instinktivni impuls? Na koje načine različiti kvantiteti djeluju jedan na drugog i proizvode određene rezultate? A u završnoj analizi sve zavisi upravo od ovakvih uputstava. Ako njih nema, ne može se izvesti nijedan zakon.

Ako se prizna da je psihoanalitička teorija kriva za najmanje dva ozbiljna nedostatka, prvo, da je »loša« teorija, a drugo, da nije zasnovana na postupcima koje nauka uvažava (imajući takođe u vidu činjenicu da se mogu navesti i mnoge druge kritike), postavlja se pitanje zašto se psihoanalitička teorija uopšte uzima ozbiljno i zašto nije već odavno potisnuta u zaborav. Kako da objasnimo njen današnji dominantni i uticajni položaj u svijetu?

Stvar je u tome što su sve teorije ponašanja prilično slabe teorije i što sve one ostavljaju mnogo toga da se poželi u pogledu naučnog dokazivanja. Psihologija ima da pređe dug put prije nego što bude mogla da se nazove egzaktnom naukom. Stoga psiholog mora odabrati teoriju koju namjerava da slijedi iz drugih razloga, a ne iz razloga formalne adekvatnosti i činjeničnih nalaza.

Šta ima da ponudi psihoanalitička teorija? Neki ljudi vole slikovit jezik kojim se Frojd služi za projektovanje svojih ideja. Njih privlači vještina kojom Frojd koristi literarne i mitološke aluzije za tumačenje prilično nejasnih pojmova, kao i njegov talenat za obrtanje rečenica ili stvaranje govornih figura radi rasvjetljavanja teških mjesta. Njegovi rukopisi odlikuju se uzbudljivim literarnim kvalitetom koji je rijedak kod naučnika. Stil je usklađen sa uzbudljivošću ideja. Mnogi ljudi nalaze da su Frojdovi pojmovi fascinantni i senzacionalni. Seks je svakako primamljiva tema i ima vrijednost senzacije čak i kad se razmatra u naučnim radovima. Agresija i rušilaštvo skoro isto tako apsorbuju kao i seks. Stoga je prirodno što Frojdova djela privlače ljude.

Ali dobar literarni stil i uzbudljiva tema nijesu glavni razlozi zbog kojih se Frojd visoko cijeni. On se cijeni zbog izazovnosti njegovih ideja, zbog širine i dubine njegovog shvatanja čovjeka i zbog toga što je njegova teorija relevantna za naše vrijeme. Frojd možda nije bio rigorozni naučnik i prvoklasni teoretičar, ali je bio strpljiv, precizan, pronicljiv posmatrač i istrajan, disciplinovan, hrabar, originalan mislilac. Povrh i iznad svih drugih, vrlina njegove teorije jeste da pokušava da predoči pojedinca kao biće koje živi dijelom u svijetu realnosti, a dijelom u svijetu iluzija, opsjednuto sukobima i unutrašnjim protivrječnostima, sposobno za racionalno mišljenje i akciju, pokretano silama o kojima malo zna i aspiracijama koje su izvan njegovog domašaja, naizmjenično pometene i bistre pameti, osujećeno i zadovoljno, puno nade i očajanja, sebično i čovjekoljubivo; ukratko, složeno ljudsko biće. Za mnoge ljude ova slika čovjeka ima bitnu vrijednost.


IZVOR:

K. Hol i G. Lindzi – Teorije ličnosti
Đ. Šušnjić – Sigmund Frojd ili dobrovoljna jednostranost
Lj. Žiropađa – Psihologija
S. Frojd – Psihopatalogija svakodnevnog života; Totem i tabu; Tumačenje snova
S. Radonjić – Uvod u psihologiju
D. Krstić – Psihološki rečnik




Sigmund Frojd: EDIPOV KOMPLEKS

…Saslušajte jedan mali događaj koji se desio u toku ovog rata. Jedan od valjanih sljedbenika psihoanalize nalazi se kao ljekar na njemačkom frontu neđe u Poljskoj i izaziva pažnju kolega time što pokatkad ima neočekivanog uticaja na nekog bolesnika. Na pitanje o tome, on je priznao da radi sredstvima psihoanalize i izjavio je svoju gotovost da kolegama izloži svoje znanje. Svako veče bi se skupili ljekari tog korpusa, kolege i pretpostavljeni, da slušaju tajanstveno učenje psihoanalize. To je neko vrijeme išlo dobro, ali kad je slušaocima govorio o Edipovom kompleksu, ustane jedan pretpostavljeni i izjavi da on to ne vjeruje, da je to nitkovluk od strane predavača da njima, čestitim ljudima koji se bore za svoju otadžbinu i očevima porodica, priča takve stvari i da on zabranjuje da se ta predavanja nastave. Time je bilo svršeno. Analitičar je morao tražiti premještaj na jedan drugi dio fronta. Ja pak držim da bi bilo zlo kad bi za njemačku pobjedu bila potrebna jedna takva „organizacija" nauke i držim da njemačka nauka ne bi lako podnijela tu organizaciju.

Vi ćete sad s napregnutom pažnjom očekivati da doznate šta sadrži taj strašni Edipov kompleks. Ime vam to kaže. Vi svi znate grčku bajku o kralju Edipu, kome je sudba dodijelila da ubije oca i svoju majku uzme za ženu, i koji je učinio sve da bi izbjegao predskazanje proročanstva, pa se poslije sam kaznio oslijepivši se kad je doznao da je u neznanju ipak učinio oba zločina. Držim da su mnogi od vas već na samim sebi osjetili potresno djejstvo tragedije u kojoj Sofokle obrađuje taj predmet. Djelo antičkog pjesnika prikazuje kako se Edipovo djelo, odavno prošlo, postepeno otkriva jednim istraživanjem koje je vještački odlagano a novim znacima neprestano raspirivano; ono ima izvjesne sličnosti sa tokom jedne psihoanalize. U toku dijaloga dešava se da se zaljubljena mati-supruga Jokasta protivi daljem istraživanju. Ona se poziva na to da je u snu mnogim ljudima palo u dio da žive s majkom, ali da snove treba prezirati. Mi ne preziremo snove, a najmanje tipične snove, one koji se javljaju kod mnogih ljudi, i ne sumnjamo u to da je san, pomenut od Jokaste, u prisnoj vezi sa čudnom i strašnom sadržinom bajke.

Za čudo je da Sofoklova tragedija ne izaziva kod slušaoca ljutito odbijanje, neku sličnu i daleko opravdaniju reakciju nego što je reakcija našeg prostog vojnog ljekara. Jer ona je u osnovi jedan nemoralan komad, ona uništava moralnu odgovornost čovjekovu, pokazuje božanske sile kao reditelje zločina i nemoć moralnih težnji čovjekovih koje se zločinu opiru. Moglo bi se lako vjerovati da predmet te bajke hoće da bude optužba bogova i sudbine, a u rukama kritičkog, s bogovima zavađenog Euripida, to bi vjerovatno i postalo jednom takvom optužbom. Ali, kod religioznog Sofokla nema govora o takvoj upotrebi bajke; da pređe preko te teškoće pomaže mu pobožan sofizam: da je najviša moralnost pokoriti se volji bogova i kad ona naređuje nešto zločinačko. Ja ne nalazim da taj moral spada u jake strane tog komada, ali za njegovo djejstvo to je ravnodušno. Slušalac ne reaguje na taj moral već na potajni smisao i sadržinu bajke. On reaguje tako kao da je samoanalizom poznao u sebi Edipov kompleks i da je volju bogova i proročanstvo objelodanio kao uzvišujuća prerušavanja svoga vlastitog nesvjesnog. Reaguje kao kad bi se sjećao svojih želja da ukloni oca i da mjesto njega uzme majku za ženu i zbog njih se užasavao. On razumije i glas pjesnikov, kao da hoće da mu kaže: Ti se zalud opireš svojoj odgovornosti i uvjeravaš šta si učinio protiv tih zločinačkih namjera. Ti si ipak kriv, jer ih nijesi mogao uništiti; one još postoje u tebi nesvjesno. I u tome ima psihološke istine. I ako je čovjek svoje zle nagone potisnuo u nesvjesno i poslije želi sebi reći da za njih nije odgovoran, ipak mora da osjeti tu odgovornost kao osjećanje krivice koje ne umije da obrazloži.

Sasvim je nesumnjivo da u Edipovom kompleksu treba viđeti jedan od najvažnijih izvora svijesti o krivici koja tako često muči neurotične bolesnike. Ali, još više: u jednoj studiji o počecima ljudske religije i moralnosti, koju sam objavio 1913. pod naslovom Totem i tabu, meni je pala na um pretpostavka da je možda čovječanstvo, kao cjelina, u početku svoje istorije steklo preko Edipovog kompleksa svoju svijest o grijehu, posljednji izvor religije i morala. Želio bih vam više o tome reći, ali je bolje da to ne činim. Teško je prekinuti ovu temu kad se s njom počelo, a mi moramo da se vratimo individualnoj psihologiji.

Šta nam, dakle, od Edipovog kompleksa pokazuje direktno posmatranje đeteta u vrijeme izbora objekta prije doba latentnosti? Pa, lako je uviđeti da mali čovjek želi da ima majku sam za se, da očevo prisustvo osjeća kao remetilačko, negoduje kad otac dopušti sebi kakve nježnosti prema majci, a pokazuje svoje zadovoljstvo kad otac otputuje ili je odsutan. Često on svojim osjećanjima daje direktnog izražaja u riječima, obećavajući majci da će je uzeti za ženu. Pomisliće se da je to sitnica prema djelima Edipovim, ali stvarno to je dovoljno, to je u klici isto. To posmatranje zamračuje često ta okolnost što isto dijete pokazuje istovremeno u drugim prilikama veliku nježnost za oca; ali, takvi suprotni - bolje reći ambivalentni - osjećajni stavovi, koji bi kod odrasloga doveli do sukoba, kod đeteta se dugo vremena sasvim dobro slažu jedno s drugim, kao što docnije u nesvjesnome ostaju trajno jedno pokraj drugog. Možda biste još htjeli prigovoriti da ponašanje malog dječka potiče iz egoističnih motiva i ne daje prava da se pretpostavlja neki erotički kompleks. Majka se stara o svima potrebama đetinjim i zato dijete ima interesa da ona ne vodi brigu ni o kojem drugom licu. I to je tačno, ali se ubrzo uvidi da u toj, kao i u drugim sličnim situacijama, egoistični interes daje samo oslonac na koji se nadovezuje erotička težnja. Ako dijete pokazuje najotvoreniju seksualnu radoznalost za svoju majku, zahtijeva da noću spava kod nje, navaljuje da prisustvuje njenom oblačenju ili čak preduzima pokušaje zavođenja, kao što to majka tako često konstatuje i u smijehu kazuje, onda je erotička priroda vezivanja za majku utvrđena protiv svake sumnje. A ne smije se zaboraviti ni da majka pokazuje isto staranje za svoju šćerčicu, ne postižući isto djejstvo, i da se otac dosta često s njom takmiči u staranju oko dječka, pa mu ipak ne polazi za rukom da sebi pribavi istu važnost kao majka. Kratko rečeno, momenat seksualnog pretpostavljanja ne može se iz te situacije eliminisati nikakvom kritikom. Sa stanovišta egoističnog interesa bilo bi nepametno od malog čovjeka kad u svojoj službi ne bi radije trpeo dvije osobe nego samo jednu od njih.

Ja sam, kao što primjećujete, opisao samo odnos dječka prema ocu i majci. Sasvim slično se taj odnos, s nužnim izmjenama, stvara i kod male đevojčice.

Nježna privrženost ocu, potreba da se majka kao izlišna ukloni i da se zauzme njeno mjesto, jedna kokoterija koja već radi sredstvima docnije ženskosti, daju baš kod male đevojčice jednu dražesnu sliku, koja čini da zaboravimo zbilju i mogućnc teške posljedice iza te infantilne situacije. Ne zaboravimo dodati da često sami roditelji vrše jedan presudan uticaj na buđenje edipovskog stava đetinjeg, sljedujući i sami seksualnoj privlačnosti, te đe ima više đece, otac u svojoj nježnosti na najjasniji način pretpostavlja šćerčicu, a mati sina. Ali, spontana priroda đetinjeg Edipovog kompleksa ne može ni tim momentom biti ozbiljno uzdrmana. Edipov kompleks proširuje se u porodični kompleks kad pridođu druga đeca. Taj kompleks, s novim naslonom na egoistično oštećenje, jeste motiv da se nova braća i sestre dočekuju s nenaklonošću i željom bez dvoumljenja odstranjuju. Tim osjećanjima mržnje daju čak đeca, po pravilu, daleko prije izražaja u riječima nego onima koja potiču iz roditeljskog kompleksa. Ako se jedna takva želja ispuni i smrt ubrzo odnese neželjeni priraštaj, onda se iz poznije analize može saznati kako je važan doživljaj bio za dijete taj smrtni slučaj, iako se nije morao zadržati u njegovom pamćenju. Rođenjem jednog brata ili sestre gurnuto u drugi red, i u prvo vrijeme od majke skoro odvojeno, dijete teško zaboravlja to zapostavljanje; kod njega se jave osjećanja koja bi se kod odrasloga nazvala teškim ogorčenjem i često postanu osnovom trajne otuđenosti. Već smo pomenuli da se obično na to životno iskustvo đetinje nadovezuje seksualno ispitivanje sa svima svojim posljedicama. Stav prema toj braći i sestrama, kad porastu, pretrpi najznačajnije promjene. Dječak može, u zamjenu za nevjernu majku, uzeti sestru za ljubavni objekat; između više braće koja se takmiče oko jedne mlađe sestrice nastaju već u dječijem dobu situacije neprijateljskog suparništva, značajne za docniji život. Malo đevojče nalazi u starijem bratu zamjenu za oca koji se više ne stara oko nje nježno kao u prvim godinama, ili joj je jedna mlađa sestra zamjena za dijete koje je zalud željela da od oca dobije.

To i još daleko više tome sličnih stvari pokazuje vam direktno posmatranje đece i dostojna ocjena njihovih jasno održanih uspomena iz godina djetinjstva, uspomena na koje analiza nije imala uticaja. Vi ćete, između ostaloga, iz toga izvući zaključak da je položaj koji jedno dijete ima među đecom jedan momenat veoma važan za stvaranje njegovog poznijeg života, momenat koji bi u svakom opisu života trebalo uzeti u obzir. Ali, što je važnije, pred tim razjašnjenjima koja je lako dobiti vi se nećete moći bez smješkanja sjetiti naučnih izjava kojima je cilj objašnjenje zabrane incesta. Šta tu sve nije izmišljano! Polna naklonost, vele, odvraćena je od članova iste porodice drugog pola usljed zajedničkog života od djetinjstva, ili se veli da izvjesna biološka težnja za izbjegavanjem plođenja među srodnicima ima svoju psihičku podlogu u urođenom strahu od incesta. Pri tom se još sasvim zaboravlja da ne bi bila potrebna tako neumoljiva zabrana preko zakona i običaja kad bi iole bilo pouzdanih prirodnih brana protiv rodoskvrnih iskušenja. Istina je u suprotnome. Prvi izbor objekta čovjekovog redovno je rodoskvrnilački, kod čovjeka upravljen na majku i sestru, te su potrebne najoštrije zabrane da se ta infantilna naklonost, koja neprestano djela, odvrati od stvarnosti. Kod primitivnih naroda koji još i danas žive, kod divljih naroda, zabrane incesta su još mnogo oštrije nego kod nas, a nedavno je Th. Reik u jednom sjajnom radu pokazao da kod divljaka obredi puberteta, koji predstavljaju ponovno rođenje, imaju taj smisao da otklone incestuoznu privezanost dječaka za majku i da uspostave njihovo izmirenje sa ocem.



Sigmund Frojd: NEKOLIKO ELEMENTARNIH NAPOMENA O PSIIHOANALIZI

Psihoanaliza je deo nauke o duši - psihologije. Ona se naziva i „dubinska psihologija". Ako bi neko upitao šta je zapravo to psihičko, mogli bi lako da odgovorimo na taj način što bismo ukazali na njegove sadržaje. Naša zapažanja, naše predstave, naša sećanja, naša osećanja i naša ispoljavanja volje - sve to spada u delokrug psihičkog. Ako, pak, sa ovom konstatacijom nismo sasvim zadovoljni nego kažemo: a zar sve te pojave i sva ta zbivanja nemaju neki zajednički karakter koji bi nam omogućio da bliže zahvatimo prirodu ili bit psihičkog, onda će odgovor na to pitanje biti daleko teži.

Kada bi slično pitanje uputili fizičaru, recimo o suštini elektriciteta, njegov odgovor bi još do nedavna glasio: da bismo objasnili neke pojave, mi polazimo od električnih snaga koje su imanentne stvarima i od njih proishode. Mi te pojave izučavamo, utvrđujemo njihove zakone i onda ove praktično primenjujemo. To nam je za sada dovoljno. Mi bit elektriciteta ne poznajemo, možda ćemo je saznati kasnije tokom našeg rada. Priznajemo da se naše neznanje odnosi upravo na ono najvažnije i najzanimljivije u samom predmetu, ali nam to u prvi mah ne smeta. Stvari naprosto tako stoje u delokrugu prirodnih nauka.

I psihologija je jedna prirodna nauka. Šta bi mogla drugo da bude. Ali njen slučaj je malo drugačiji. Neće se baš svako usuditi da izrekne sud o pojavama iz delokruga fizike, ali svako - filozof, kao i čovek na ulici - ima svoje mišljenje o psihičkim stvarima, svako se ponaša u najmanju ruku kao psiholog-amater. A onda se dešava ono neobično da svi - gotovo svi - složno smatraju da psihičko stvamo poseduje jedan zajednički karakter u kojem se ispoljava njegovo biće. To je jedinstveni, neopisivi karakter svesnosti, koji ne zahteva da bude opisan. Sve što je svesno, to je psihičko, i sve što je psihičko, to je svesno. To se samo po sebi razume i bilo bi besmisleno da se to opovrgava. No, ne bi se baš moglo reći da je tim bačeno mnogo svetla na bit psihičkog, jer pred svesnošću, jednoj od temeljnih činjenica našeg života, nauka stoji kao pred kakvim zidom. Ona ne ume da pronađe put koji bi vodio nekuda dalje. Uz to je sa izjednačenjem duševnog sa svesnim povezana i nepoželjna posledica da su psihički procesi istrgnuti iz sklopa zbivanja sveta i suprotstavljeni svemu ostalom. To nije bilo celishodno, jer se ubrzo moralo uvideti da su psihički fenomeni u velikom stepenu zavisni od telesnih uticaja i da sa svoje strane snažno deluju na somatske procese. Ako je ljudsko mišljenje ikada zabasalo u ćorsokak, onda je to bilo ovde. Da bi se našao neki izlaz, morali su barem filozofi da pođu od pretpostavke da postoje organska zbivanja koja se odvijaju paralelno sa svesnim psihičkim zbivanjima, kojima su na teško objašnjiv način podređena, kao i da ta zbivanja posreduju uzajamno delovanje između „tela i duše" i psihičko ponovo treba da uključe u život. Ali to je rešenje ostalo nezadovoljavajuće.

Psihoanaliza je izbegla te teškoće na taj način što se energično suprotstavila izjednačenju psihičkog sa svesnim. Jer, svesnost ne može da bude bit psihičkog, ona je samo jedan kvalitet psihičkog i to inkonstantni kvalitet, koji mnogo češće nedostaje nego što postoji. Psihičko po sebi, štogod da je njegova priroda, jeste nesvesno, verovatno slične vrste kao i druga zbivanja u prirodi o kojima smo stekli uvid.

Psihoanaliza se u obrazloženju svojih stavova poziva na određen broj činjenica, od kojih ćemo ovde doneti samo jedan izbor. Zna se kada kažemo da nam je nešto palo na um: to su misli koje iznenada iskrsnu u svesti, a da ne znamo kako je do njih došlo, ali su ipak morali psihički biti pripremljeni. Da, moguće je da se na taj način može doći do rešenja jednog teškog intelektualnog problema, o kojem smo pre toga uzaludno dugo razmišljali. Sva ta komplikovana zbivanja oko izbora, odbacivanja i odlučivanja, koji su ispunili međuvreme, bili su izvan domašaja svesti. Mi ne stvaramo novu teoriju, ako kažemo da su bili nesvesni i da su možda i ostali nesvesni.

Drugo: iz nepregledne grupe pojava izdvojiću jedan jedini primer kao neku vrstu paradigme za sve ostale primere. Predsednik jednog skupa (Austrijskog parlamenta) otvorio je jednom sednicu sledećim rečima: „Konstatujem prisustvo toliko i toliko gospode i objavljujem da je time sednica zatvorena ". Bio je to primer očevidne omaške; nema sumnje da je predsednik hteo da kaže: otvorena. A zašto je rekao suprotno? Uobičajeni odgovor bi bio: bila je to slučajna greška koja se u raznim okolnostima lako dešava. Uz to će se reći: nije to od nekog posebnog značaja, a povrh toga se suprotnosti lako zamenjuju. Međutim, ako se ima u vidu situacija u kojoj je došlo do te omaške, bićemo spremni da prednost damo jednom drugom tumačenju. Veliki broj ranijih sednica protekao je u neprijatnoj i burnoj atmosferi pa se lako može razumeti da je predsednik u trenutku otvaranja sednice pomislio: „Kada bi ova sednica koju treba da otvorim već bila završena. Radije bih je zatvorio nego otvorio." On te želje dok je govorio zacelo nije bio svestan, ali je ona, nema sumnje, postojala, i na kraju je mimo namere govornika uspela da se nametne, pa ju je on i izgovorio, što se onda doimalo kao greška. U našem kolebanju između dva tako suprotna objašnjenja teško da jedan pojedinačni slučaj može da pruži uverljivo objašnjenje. Ali šta ako i svi ostali slučajevi omaški dopuštaju isto objašnjenje i ako stvari isto tako stoje sa sličnim greškama kod pisanja, čitanja ili kada nešto pogrešno čujemo? Kada bi se kod svih tih slučajeva - zapravo bez izuzetka - moglo dokazati da iza njih stoji neki psihički čin, neka želja, neka namera koja može da opravda tu grešku, a koja je u vreme kada se dogodila bila nesvesna, iako je možda pre toga bila svesna?

Tada se sigumo više ne bi moglo poreći da postoje psihički činovi koji su nesvesni, štaviše da povremeno mogu da postanu aktivni dok su nesvesni i čak i da nadvladaju svesne namere. Individua prema takvim namerama može da se ponaša na različite načine. Ona može u potpunosti da ih previdi ili da ih zapazi, može da se zbuni ili da se zbog njih postidi; individua po pravilu sama ne može da nađe objašnjenje za grešku, pa joj je potrebna pomoć, a nije redak slučaj da će se odupirati saopštenom rešenju - barem za kratko vreme.

I na kraju i treće: na primeru hipnotisanih osoba može se eksperimentalno pokazati i dokazati da postoje nesvesni psihički činovi da svesnost nije nikakav neophodni preduslov aktivnosti. Ko je bio u prilici da posmatra jedan takav eksperiment, stekao je nezaboravan utisak i došao je do nepokolebljivog uverenja. Otprilike se sve odvija na sledeći način: lekar ulazi u bolesničku sobu, ostavlja svoj kišobran u uglu sobe, hipnotiše jednog pacijenta i kaže mu: Ja sada idem, a kada se budem vratio, krenućete mi u susret sa otvorenim kišobranom i držaćete ga iznad moje glave. Lekar i njegov pratilac napuštaju posle toga prostoriju. Kada se budu vratili, bolesnik koji je sada u budnom stanju uradiće upravo ono što mu je u hipnozi naloženo. Lekar ga na to upita: Šta to radite? Čemu ovo? Pacijent je očigledno zbunjen, promucaće nešto kao: Samo sam mislio, gospodine doktore, da napolju pada kiša, pa da biste već u sobi da otvorite kišobran. - To je jedan očevidno nezadovoljavajući odgovor, u jedan mah smišljen da na neki način opravda njegovo besmisleno ponašanje. Nama posmatračima je sasvim jasno da on ne zna za pravi motiv svog ponašanja. Mi znamo šta iza toga stoji, jer smo bili prisutni kada je dobio sugestiju koju je bespogovorno i poslušno izvršio, a da pri tome o njoj ništa nije znao.

Smatramo da je time razrešeno pitanje o odnosu svesnog prema psihičkom: svest je samo jedan, i to nepostojan kvalitet (svojstvo) psihičkog. Moramo da se ogradimo od još jednog prigovora po kojem, bez obzira na pomenute činjenice, nije nužno odustati od identiteta svesnog sa psihičkim. Takozvani nesvesni psihički procesi su navodno već odavno prihvaćeni paralelni organski procesi duševnog. Ovakvo viđenje stvari bi naš problem, doduše, sveo na naizgled nevažno pitanje defmicije. Naš odgovor glasi: bilo bi neopravdano i veome necelishodno razbiti jedinstvo duševnog života u prilog jedne definicije, kada vidimo da svest može da nam pruži samo nepotpune i manjkave nizove pojava. Uz to, teško da je bilo slučajno da je tek posle promene u definiciji postalo moguće da se stvori jedna obuhvatna i celovita teorija duševnog života. Uostalom, nije reč o tome da ovo drugo shvatanje psihičkog predstavlja novinu koju zahvaljujemo psihoanalizi. Jedan nemački filozof, Teodor Lips, odlučno je zastupao stanovište da je psihičko po sebi nesvesno, da je nesvesno autentično psihičko. Pojam nesvesnog je već odavno kucao na vrata psihologije i tražio da bude pripušten, tj. prihvaćen. Filozofija i literatura su se dosta često s njime poigravali, ali nauka nije umela da ga na primeren način upotrebi.

Psihoanaliza je prihvatila taj pojam; ona ga je ozbiljno shvatila i ispunila novim sadržajem. Njena istraživanja urodila su značajnim saznanjima o do sada nepoznatim svojstvima nesvesno psihičkog i pri tome je otkrila nekoliko zakona koji u njemu vladaju. Ali sa svim tim nije rečeno da je kvalitet svesnosti za nas izgubio od svog značaja. Ona ostaje jedino svetlo koje nam svetli u tami duševnog života. Imajući u vidu posebnu prirodu našeg saznanja, naš naučni rad u delokrugu psihologije sastojaće se u tome da nesvesna dešavanja prevede u svesna i na taj način popuni pukotine u našem svesnom zapažanju.




Karl Gustav Jung: SIGMUND FROJD

…Do našeg prvog susreta je došlo u Beču, marta 1907. godine. Sreli smo se u jedan sat posle podne i razgovarali smo punih trinaest časova bez pauze. Frojd je bio prvi uistinu značajan čovek kojeg sam upoznao; u mom dotadašnjem iskustvu niko nije mogao da se uporedi sa njim. U njegovom držanju nije bilo ničega trivijalnog. Otkrio sam da je izuzetno inteligentan, pronicljiv i u celini osobita ličnost. Pa ipak, moj prvi utisak o Frojdu ostao je na izvestan način neodređen; nisam mogao da donesem konačan sud o njemu.

Ono što mi je ispričao o svojoj teoriji seksualnosti, ostavilo je snažan utisak na mene. Njegove reči, medutim, nisu mogle da uklone moje otpore i sumnje. Pokušao sam da mu izložim te svoje ograde u više navrata, ali svaki put on bi ih pripisao mom nedostatku iskustva. Frojd je bio u pravu; u to vreme nisam imao dovoljno iskustva da bih mogao da odbranim sopstvene primedbe. Mogao sam da uočim da njegova teorija seksualnosti za njega ima ogroman značaj, kako u ličnom tako i u filozofskom pogledu. To me je impresioniralo, ali nisam mogao da odredim do kojeg stepena ovo snažno isticanje seksualnosti potiče od njegovih subjektivnih predrasuda, a do kojeg stepena počiva na iskustvima koja se mogu činjenicama dokazati.

Iznad svega, krajnje sumnjivo mi je delovao Frojdov stav prema duhu. Kad god bi, u nekoj ličnosti ili umetničkom delu, došla do izražaja duhovnost (u intelektualnom, a ne u natprirodnom smislu) on je pokazivao sumnju prema takvim tumačenjima, i davao do znanja da je reč o potisnutoj seksualnosti. Sve što nije moglo da se neposredno protumači kao seksualnost on je označavao "psihoseksualnošću". Usprotivio sam se sa obrazloženjem da bi takva hipoteza, izvedena do svojih krajnjih konsekvenci, dovela do poražavajućeg suda o kulturi. Kultura bi se tada ukazala kao puka farsa, kao morbidna posledica potisnute seksualnosti. "Da", potvrdio je on, "to je tačno, i to je upravo ono prokletstvo sudbine kome ne možemo da se suprotstavimo." Nisam ni u kom slučaju bio sklon da se složim sa njim, ili da pustim da stvar ostane na tome, ali se još uvek nisam osećao spremnim da o tom problemu raspravljam sa Frojdom.

Prilikom našeg prvog susreta još nešto mi se učinilo značajno o čemu sam mogao da razmišljam i što sam bio u stanju da razumem tek nakon raskida našeg prijateljstva. Frojd je besumnje u izrazito velikoj meri bio emocionalno vezan za svoju teoriju seksualnosti. Kada bi govorio o njoj, glas bi mu postao napet, gotovo anksiozan, i nestajali bi svi znaci njegovog uobičajenog kritičkog i skeptičkog ponašanja. Lice bi mu poprimilo čudan, duboko uzbuđen izraz, čiji uzrok nisam uspevao da protumačim. Imao sam čudnu intuiciju da za njega seksualnost predstavlja neku vrstu numinozuma. To je potvrdilo razgovor koji se odigrao otprilike tri godine kasnije (1910), ponovo u Beču. Još uvek se jasno sećam kako mi je Frojd rekao: "Dragi moj Jung, obećajte mi da nikada nećete napustiti teoriju seksualnosti. To je najbitnije od svega. Vidite, moramo da napravimo dogmu, jedan čvrst bedem od nje." To mi je rekao sa velikim uzbuđenjem, glasom kojim otac kaže: "Obećaj mi samo jedno, dragi sine: da ćeš svake nedelje ići u crkvu." Pomalo začuden, upitao sam ga: "Bedem - protiv čega?" Na to mi je on odgovorio: "Protiv mračne plime gliba", tu je za trenutak zastao, a potom dodao - "okultizma". Najviše su me uznemirile reči "bedem" i "dogma", jer se dogma, to jest, jedno neosporno ispovedanje vere slavi jedino onda kada se za cilj postavlja otklanjanje sumnje jednom za uvek. Ali, to onda nema više nikakve veze sa naučnim rasuđivanjem, već jedino sa težnjom da se nametne vlastita volja.

To je uzdrmalo temelje našeg prijateljstva. Znao sam da nikada neću moći da prihvatim takav stav. Ono što je Frojd podrazumevao pod "okultizmom" bilo je zapravo sve što su filozofija i religija, uključujući i savremenu parapsihološku nauku koja je sve više napredovala, učile o psihi. Prema mom mišljenju, teorija seksualnosti bila je u jednakoj meri okultna, to jest, takođe je predstavljala jednu nedokazanu hipotezu, poput mnogih drugih spekulativnih stanovišta. Naučna istina, kako sam je ja shvatao, predstavlja hipotezu koja može da odgovara jednom trenutku, ali ne treba da se sačuva za sva vremena kao neka verska odredba.

Iako tada nisam bio u stanju da je do kraja razumem, uočio sam Frojdovu provalu nesvesnih religijskih činilaca. Očigledno mu je bila potrebna moja podrška za podizanje barijere protiv tih zastrašujućih nesvesnih sadržaja.

Utisak koji je taj razgovor ostavio na mene povećao je moju zbunjenost; do tada nisam smatrao da seksualnost predstavlja nestabilan i ugrožen koncept kome treba ostati veran. Seksualnost je Frojdu očigledno značila više nego ostalim ljudima. Za njega je ona bila nešto prema čemu se treba odnositi s religioznim poštovanjem. Suočen sa tako dubokim ubeđenjima čovek obično postaje uplašen i suzdržan. Nakon nekoliko nespretnih pokušaja da mu se suprostavim, razgovor se uskoro završio.

Bio sam pometen i zbunjen. Imao sam utisak da sam ugledao obrise nove, nepoznate zemlje iz koje mi doleće u susret čitav roj novih ideja. Jedino je bilo jasno: Frojd, koji je uvek naglašeno isticao svoju nereligioznost, sada je stvarao dogmu: ili, bolje rečeno, na mesto ljubomornog Boga kojeg je izgubio, on je postavio novu prinudnu predstavu - predstavu seksualnosti. Ona nije bila ništa manje nametljiva, stroga, nasilnička, preteća i moralno ambivalentna od prvobitne slike-Boga. Baš kao što se svakoj snažnijoj psihičkoj dejstvenosti pripisuju "božanska" ili "demonska" obeležja, tako je i "seksualni libido" preuzeo ulogu deus-a absconditus-a, skrivenog ili pritajenog Boga. Prednost ovakvog preobražaja za Frojda se očigledno sastojala u tome što mu je omogućavala da novo numinozno načelo smatra naučno besprekornim i oslobodenim svih religijskih mrlja. U samoj suštini, medutim, numinoznost, to jest, psihološke odlike ove dve racionalno neuporedive suprotnosti - Jehove i seksualnosti - ostale su iste. Promenjeno je jedino ime, a sa njim, naravno, i tačka gledišta: izgubljenog Boga sada je trebalo tražiti dole, ne gore. Ali, u čemu se, uostalom, sastoji razlika, ako snažniju psihičku dejstvenost jedanput nazivamo jednim, a drugi put drugačijim imenom? Kada psihologija ne bi postojala, već samo konkretni objekti, čovek bi doista bio uništen i zamenjen nečim drugim. Ali, u stvarnosti, to jest, u psihološkom iskustvu, ne postoji osoba koja je lišena naglih reakcija, strepnje, prinudnih radnji, i tako dalje. Još uvek ostaje problem: kako prevazići ili izbeći anksioznost, grižu savesti, krivice, prinudu, nesvesno i nagonsko. Ako nismo u stanju da se datom problemu približimo sa svetle, idealističke strane. onda ćemo možda biti bolje sreće ako mu priđemo sa one druge - mračne, biološke.

Ovakve misli su prosto sevale kroz moju svest nalik na iznenada razbuktale plamenove. Ali, tek mnogo kasnije, kada sam razmotrio Frojdov karakter, ukazalo mi se njihovo značenje. Jedna Frojdova odlika zaokupljala me je više od svega: njegova gorčina. Upala mi je u oči već prilikom našeg prvog susreta, ali mi je ostala nejasna sve dok nisam bio u stanju da je sagledam u vezi sa njegovim stavom prema seksualnosti. Iako je, za Frojda, seksualnost nesumnjivo predstavljala numinozum, njegova terminologija i teorija kao da su isključivo težile da seksualnost definišu kao bilošku funkciju. Tek na osnovu emocionalnosti s kojom je govorio o njoj mogli su da se uoče dublji slojevi koji su treperili u Frojdu. U suštini, on je želeo da kaže - ili se, makar, meni tako čini - kako, sagledana iznutra, seksualnost uključuje duhovnost i poseduje suštinsko značenje. Ali, njegova konkretistička terminologija bila je isuviše ograničena da bi izrazila ovu ideju. Stekao sam utisak da Frojd u suštini radi protiv sopstvenog cilja i protiv samoga sebe: a nema, uostalom ljuće gorčine od one koja obuzme osobu okrenutu protiv same sebe kao protiv najgoreg neprijatelja. Prema njegovim sopstvenim rečima, osećao se ugroženim od "mračne plime gliba" - on, koji je više od svakog drugog nastojao da svoja vedra spusti u te tamne dubine.

Frojd se nikada nije upitao zašto je bio primoran da neprekidno govori o seksu, zašto je toliko bio obuzet tom idejom. Ostao je nesvestan toga da njegova "monotonija tumačenja" izražava bežanje od samog sebe, ili od te druge njegove strane koja bi se možda mogla nazvati mističnom. Dokle god je odbijao da prihvati tu stranu, Frojd nikako nije mogao da se pomiri sa samim sobom. Bio je slep za paradoks i dvostrukost tumačenja sadržaja nesvesnog, i nije znao da sve što izvire iz nesvesnog ima svoj vrh i svoje dno, svoju unutrašnju i spoljnu stranu. Kada govorimo o spoljnjem - a upravo je to činio Frojd - imamo u vidu samo polovinu celine, a rezultat takvog stava jeste to da iz nesvesnog proizlazi protivno dejstvo.

Ništa nije moglo da se učini povodom te Frojdove jednostranosti. Možda je neko njegovo sopstveno unutarnje iskustvo moglo da mu otvori oči; ali, tada bi njegov intelekt svako takvo iskustvo sveo na "puku seksualnost" ili na "psihoseksualnost". Ostao je žrtva tog jednog jedinog aspekta koji je mogao da uoči, i stoga je on za mene tragična figura; jer on jeste bio veliki čovek i, što je još bitnije, čovek u kandžama sopstvenog diamona.


VLADETA JEROTIĆ: »ZAVIST PREMA PENISU«

Tražeći uvek iznova prilike kako bi na ljudsko društvo primenio svoju teoriju nagona, još uvek u nedostatku perspektiva koje su bile omogućene tek kasnije poznavanjem uporedinih kultura, Frojd nije bio u stanju da proceni stvarni značaj kulturnih procesa. Iako genijalan, Frojd je ipak bio ograničen svojim dobom i idejama koje su u njemu vladale.

Prosto je neverovatno, piše dobar poznavalac psihoanalize Klara Tompson , kako je tako oštrouman čovek kakav je bio Frojd mogao da veruje da su roditelji najčešće savršeni, da vole svoju decu i da prema tome ne mogu oni da budu uzrok njihovim eškoćama. »Ako je neko dete osećalo neprijateljstvo prema svome ocu, to je imalo da se pripiše neurotičnim teškoćama u samom detetu. Pretpostavka da je otac mogao svojim neprijateljskim stavom da izazove ovakvo neprijateljstvo, nije uzimana u obzir. To je zapravo bio karakterističan stav epohe«. Na isti način Frojd se nikada nije oslobodio viktorijanskog stava svoga doba prema ženama. Dve glavne njegove ideje, kastracioni kompleks i zavist prema penisu, počivaju na postulatu o biološkoj inferiornosti žena. Frojd je, istina, shvatio da je osećanje inferiornosti koje je žena osećala vezano za ograničenja koja je tadašnja kultura nametala, ali on nikada nije postavio pitanje porekla ovakvog stava jedne kulture. Svaki kulturni stav bio mu je naprosto determinisan biološkom situacijom.

Ako je jednom usvojio ničim dokazanu tezu o biološkoj inferiornosti žene, onda nije čudnovato ni Frojdovo prihvatanje neke vrste prirodnog mazohizma kod žene, kojim on objašnjava prevremeni razvoj seksualnog sputavanja, sklonost ka potiskivanju i davanje prednosti pasivnim nagonskim ciljevima kod žena niti je čudnovato mišljenje psihoanalitičarke Helene Dojč koja još 1948. godine naglašava potrebu razlikovanja normalnog ženskog mazohizma od neurotičnog, nazivajući mazohizam osnovnom silom u mentalnom životu žene.

Evo, najpre, psihoanalitičkog objašnjenja ženskog mazohizma. Čim mala devojčica otkrije, u poređenju sa ocem i dečacima, nedostatak penisa kod sebe i time svoju organsku različitost od muškarca, ona to doživljava kao manju vrednost i zavist prema penisu, odnosno želi da i ona ima ono što drugi imaju, u krajnjoj liniji pokazuje želju da bude kao muškarac. »Otkriće o njenoj kastraciji predstavlja prekretnicu u životu devojčice«, veli Frojd u “Novim predavanjima za uvođenje u psihoanalizu”.

Narcistička uvreda izaziva ljutnju i bes i ova agresija koja ne može da nađe sebi dovoljno pražnjenja u spoljnjem svetu, okreće se sada prema unutra i biva utrošena kao mazohističko sticanje zadovoljstva. Okončanje Edipove situacije kod devojčice može, po Frojdu, da stvori tri tipa buduće žene: 1) normalan tip žene u kojoj je muška aktivnost tako srećno integrisana u celinu ličnosti da ne ugrožava ženstvenost, 2) odbijanje svake seksualnosti, kao i odricanje od muških aktivnosti na svim poljima. Žena ostaje infantilna, i 3) prkosno samopotvrđivanje žene koja zadržava sve falusne aktivnosti muškarca, pri čemu ili odbija druženje sa ženama ili jača u sebi latentne homoseksualne težnje.

Nastanak mazohističkih fantazija male devojčice, prema psihoanalitičarki Lampl-de-Grot, može biti izraz osećanja krivice zbog zabranjenih agresivnih i libidinoznih želja. (Ali zar ovakve mazohističke fantazije zbog istih osećanja krivice nema i mali dečak?).

Kada je reč o mazohizmu uopšte, a posebno onom kod žena, danas je prihvatljivija teorija francuskog psihoanalitičara S. Nahta o »primarnom organskom mazohizmu«. Po njemu, do mazohističkih i uopšte autodestruktivnih ispoljavanja u odraslom dobu, podjednako kod žena i muškaraea, dolazi usled ranog oštećenja u toku prvih 6 meseci posle rođenja, kada nezadovoljavajuća briga majke za odojče stvara u njemu rane mazohističke sklonosti, pošto je samo izvor i objekat agresije.

Sve ono, po našem mišljenju, što kasnije u odnosu na muškarca izgleda da kod žena preovladava kao mazohizam, pre će biti posledica socijalnog stava društva, odnosno njegovog zvaničnog ili nezvaničnog pogleda na prirodu žene i njena prava nego posledica neke prirodne sklonosti žene ka mazohizmu.

Već je Karen Hornaj smatrala da je Frojdova ideja o zavisti prema penisu kod žena preterana. Po njoj, zavist prema penisu samo je simboličan izraz želje da se imaju kvaliteti koji se u našoj kulturi smatraju muškim. O mazohizmu Hornajeva je takođe iznela značajne postavke. Nasuprot psihoanalitičkom stavu, po kome je mazohizam u suštini seksualna pojava, Hornajeva, u skladu sa čitavom svojom teorijom, i po ovom pitanju daje prednost kulturnim, a ne biološkim činiocima, i mazohizam pre smatra rezultatom izvesnih konflikata u interpersonalnim odnosima.

»Zavist prema penisu«, jedna od omiljenih Frojdovih ideja, široko korišćena među starijim psihoanalitičarima, zaista ne može da bude nikakva biološka datost. Ona čak ni sa društvenog gledišta ne može biti večita, pa je o njoj kao takvoj mogao da misli samo onaj koji nije video nikakvo kretanje i nikakve promene u društvu. Ne negirajući postojanje »zavisti prema penisu« kod žena u našoj civilizaciji, mada i tada posmatrajući je mnogo više kao znak neurotičnosti žene, mi u njoj vidimo jedino znak nesavladanog rivalstva sa muškarcem u izrazito patrijarhalnom društvu koje već stolećima vlada našom civilizacijom. Dovoljno je da se samo setimo Bahofenove ideje o nekadašnjem postojanju matrijarhata, ideje koja iako nije mogla biti do kraja dokazana, izgleda vrlo verovatna, i ponašanja žene u tome društvu, koje nije imalo ni traga od nekog kasnijeg ponašanja u patrijarhalnom društvu, pa da prihvatimo ne samo kao duhovitost primedbu nemačke analitičarke Lili Flek da je današnjoj »zavisti prema penisu« žene mogla da odgovara u matrijarhatu muškarčeva »zavist prema materici i grudima«.

Dalja Frojdova nesreća bio je njegov jednostrani stav prema seksualitetu. Čovek koji je prvi ukazao pažnju svojim savremenicima na nezdrav karakter čitavog stava epohe prema seksualitetu bio je do izvesne mere i sam žrtva toga otkrića. Uprkos smelim naučnim diskusijama koje je vodio o ovome problemu, ima dokaza da se sam Frojd nije mogao osloboditi osećanja da govori o »prljavom« predmetu, nečem najnižem u ljudskoj prirodi, čiju egzistenciju do izvesnog stepena treba na kraju samo žaliti. Seksualni akt shvaćen kao deo produktivne i stvaralačke ljubavi nikada se ne sreće u njegovim spisima. Seksualnost, prema Frojdu, duguje svoj izvanredni značaj prostoj činjenici da predstavlja olakšanje jedne tenzije.

Mi danas znamo da je ovakvo mišljenje i jednostrano i pogrešno. Dublja analiza ljubavnog osećanja kod čoveka pokazala je da je ovo osećanje složeno i da se sastoji iz najmanje tri paralelna toka. Jedan je onaj koji žudi za posedovanjem tela željenog objekta, dakle, seksualnost u užem smislu reči; druga je radost zbog duševne bliskosti sa partnerom, ovo je tek područje erotike, i treći je »u sebe primanje« drugog Sebe, pri čemu »ja jesam ti, a ti jesi ja«, što uistinu predstavlja ljubav.

Sposobnost žene za orgazam i muška polna potencija više nisu nikakvi pouzdani indikatori psihoseksualne zrelosti individue, kao što su to još bili za starije psihoanalitičare, pa i Frojda. Svakom psihijatru i psihoterapeutu je iz prakse poznato da postoje ozbiljni neurotični poremećaji kod individua oba pola, kod kojih je potpuno očuvana sposobnost polnog zadovoljavanja. I sam pojam »psihoseksualne zrelosti« rane psihoanalize, slično onom, ranije pomenutom pojmu narcizma, morao je pretrpeti značajne izmene. Umesto mišljenja o postizanju tzv. orgastičkog kapaciteta kao uslova psihoseksualne zrelosti, poznati psihoanalitičar Oto Fenihel govoreći o ljubavi kaže sledeće: »O ljubavi se može govoriti tek kada razmišljanje o objektu postigne toliki stepen da je vlastito zadovoljenje nemoguće ako se i objekt ne zadovolji«.


VLADETA JEROTIĆ: RASPRAVE O EDIPOVOM KOMPLEKSU

Kako je Frojd uopšte došao na ideju o Edipovom kompleksu?

U periodu intenzivne razmene pisama sa svojim prijateljem Vilhelmom Flisom, između 1892. i 1900. godine, kada je Frojd bio gotovo potpuno sam i imao da se bori i sa teškoćama u intimnom životu, analizirajući svoje snove i svoj lični odnos prema ocu, on je otkrio, najpre u samome sebi, tzv. Edipov kompleks. Mali dečak, smatrao je Frojd, negde oko treće godine života oseća intenzivniju privlačnost prema svojoj majci nego do tada, devojčica prema svome ocu, razvijajući u isto vreme ljubomoru, rivalstvo, čak i mržnju prema roditelju istog pola. U ovoj privlačnosti ima puno elemenata seksualne prirode.

Ako se ovom fenomenu jednom pokloni dovoljno pažnje, obnavljanjem sećanja na sopstveno detinjstvo, smatra Frojd, onda više nije teško shvatiti silnu moć koju Sofoklova tragedija vrši na svakog čitaoca ili gledaoca već dve hiljade godina. Golo prikazivanje namere da se ubije otac pretrpelo je u grčkoj tragediji neizostavno ublažavanje, a tačno stanje stvari održano je tako što je herojev nesvesni motiv projiciran u realno, kao neka njemu tuđa prinuda sudbine. Heroj izvršava delo bez svesne namere, kaže Frojd, prividno bez ženinog uticaja, ali se o ovoj povezanosti ipak vodi računa tako što on može da zadobije kraljicu-majku tek posle ponavljanja dela na nemani koja simboliše oca. Pošto je njegova krivica otkrivena, ne sleduje nikakav pokušaj da se ona sa njega skine pozivanjem na pomoćnu konstrukciju sudbinske prinude, već ona biva priznata i kažnjena kao neka svesna, puna krivica, što kada se razmisli, može da izgleda nepravedno, ali što je psihološki potpuno opravdano.

Pronalazeći sličnosti otkrivenog Edipovog kompleksa u sebi sa univerzalnim trajanjem i snagom delovanja Sofoklovog Kralja Edipa, kao i otkrivanjem ovog kompleksa kod histerične, rano sazrele dece, Frojd je napravio neočekivan skok, prenoseći svoje iskustvo na celo čovečanstvo, tvrdeći da se Edipov kompleks nalazi normalno, kao prelazna faza, u detinjstvu svakog deteta. Iako će ovaj kompleks, po Frojdu, doživeti još jednom svoje buđenje u pubertetu, on se, u normalnim uslovima, već u detinjstvu gasi, pre svega zbog pretpostavljene pretnje kastracijom od strane oca, zatim i zbog ambivalentnog stava dečaka prema ocu i devojčice prema majci, prema kojima osećaju, osim suparništva i neprijateljstva, još i pozitivna osećanja ljubavi i poštovanja, osećanja tako neophodna za identifikaciju sa roditeljima istog pola, odnosno za izgrađivanje svoga Nad-ja.

U kasnijoj fazi svoga razvoja Frojd je pokušao da potkrepi i ojača univerzalnost Edipovog kompleksa izvlačeći njegovo poreklo iz pradavne težnje čovečanstva ka incestu i iz tabua koji je morao da bude postavljen na incestne odnose. Ovaj tabu imao je, navodno, svoj izvor u pobuni sinova u zamišljenoj prahordi protiv tiranskog oca, pri čemu je otac ubijen, a sinovi seksualno posedovali majke i sestre. Haotičan sukob nastao kao posledica ovog čina doveo je među braćom do sporazuma o zabrani incesta. Edipov kompleks tako treba, po Frojdu, da vuče koren iz mita o prahordi i iz tog udaljenog izvora on crpe i danas svoju neugusivu psihičku moć kao individualno otelotvorenje osobina rasno nesvesnog.
U poslednjem periodu života, kada je razvio svoju psihoanalitičku filozofiju istorije, Frojd je u Edipovom kompleksu tražio početke religije, morala, društva i umetnosti.
Ovakav teoretski stav, koji je uskoro postao jedan od stožera psihoanalitičkog učenja i široko bio primenjivan u psihoanalitičkoj terapiji, naišao je na rani otpor njegovih prvih učenika koji su se od Frojda ubrzo odvojili, Adlera i Junga.

Odbacujući ideju da se seksualni nagon nalazi u osnovi neuroza, za Adlera je i Edipov kompleks samo pokušaj malog deteta, i to naročito u porodicama u kojima su roditelji skloni preteranom maženju dece, da potčini sebi majku i na taj način uspešnije se bori sa ocem.

Jung je vrlo rano došao do zaključka da neurotične smetnje roditelja imaju veliki uticaj na teškoće kod dece. Jung je takođe bio među prvima koji su odlučno podvukli ulogu majke kao prvog objekta ljubavi, koja je i ranija i značajnija od Edipovog kompleksa. On je smatrao da interesovanje koje dete poklanja majci nije seksualne prirode, već je upravljeno na biće koje hrani. Prema tome, prvi kontakt deteta sa majkom nije seksualnost, već samoodržanje.

Najzad, američka kulturalistička škola, na čelu sa Karen Hornaj i Erihom Fromom, zadala je znatan udarac Frojdovoj postavci o Edipovom kompleksu i ozbiljno poljuljala pomenuti stožer na kome počiva ortodoksna psihoanaliza.

Dve ozbiljne primedbe koje Hornajeva upućuje Frojdu odnose se na činjenicu da kod većine zdravih osoba nema traga Edipovom kompleksu, dok je kod drugih nađena privrženost prema roditelju istog pola. Frojd je to i sam uočio i pokušao da nađe odgovor, samo što sa tim odgovorom Hornajeva nije bila zadovoljna. Kod osoba kod kojih nema Edipovog kompleksa Frojd je pretpostavio da je on uspešno potisnut, dok je u slučajevima gde glavna veza postoji između majke i kćerke ili oca i sina predložio dopunu po kojoj je homoseksualni, obrnuti Edipov kompleks, jednake važnosti kao i heteroseksualni, normalni. Podržavajući svoju instinktivističku teoriju libida, Frojd je morao, po Hornajevoj da podržava sveopšte svojstvo Edipovog kompleksa. Hornajeva, međutim, odbacuje teoriju kompleksa, tvrdeći da Edipov kompleks nije biološke prirode, a smatrati da jeste, znači gajiti »nepotvrđeno uverenje«.

U prilog tvrđenja Hornajeve govore i obimna ispitivanja vršena u velikom broju porodica, kao i eksperimentalno ispitivanje psihoanalitičkih postulata od strane akademske eksperimentalne psihologije, čije je rezultate ispitivanja objavio profesor dečje psihologije u Americi, Robert Sirz. On tvrdi da ne postoji nikakva podrška teoriji da je roditelj suprotnog pola favorizovan, a da se prema roditelju istog pola razvijaju reakcije snažne ljubomore. Podaci ispitivanja govore protiv bilo kakvog sveopšteg obrasca, dok je izbor objekta u suštini funkcija učenja, a ono što se uči funkcija sredine u kojoj se učenje obavlja. Svi dokazi ukazuju, dakle, na to da je pre sredina nego biološko nasleđe odlučujući činilac za unutrašnje porodične odnose.

Erih From samo dopunjava gore naznačene kritike Edipovog kompleksa odlučno se suprotstavljajući biološkoj prirodi kompleksa. On smatra da je Edipov kompleks izraz borbe deteta u patrijarhalnom društvu za oslobođenje od autoriteta roditelja koji žele da modeliraju njegov život prema svojim željama. U toku Edipovog perioda dete pokušava da se oslobodi infantilne zavisnosti i da postane individua. Seksualni vid ovog kompleksa može da igra izvesnu ulogu ili ne mora, ali u svakom slučaju on nije uzrok borbe protiv oca.

Ovakve zaključke Hornajeve, Sirza i Froma potkrepila su i obimna antropološka izučavanja porodičnih odnosa u sasvim različitim sredinama tzv. primitivnih naroda na raznim kontinentima. Nesumnjivo postojanje i drugog tipa društvenih odnosa osim patrijarhalnog, u dalekoj prošlosti, kao uostalom još i danas, uslovilo je i sasvim drugačije odnose između roditelja i dece. U ovakvim nepatrijarhalnim društvima izgleda da zaista nije bilo tragova Edipove situacije.

Ovako je ukratko tekao uspon i pad Edipovog kompleksa poslednjih sedamdeset godina. Mi danas možemo objektivno reći da je Frojd nesumnjivo precenio značaj Edipovog kompleksa, da mu je, polazeći sa stanovišta svoje biološke teorije nagona, pripisao univerzalnost koju ovaj kompleks nema. Ovo ipak ne znači da ga patrijarhalno društvo kao takvo nije uopšte imalo i da ga i danas nema. Još više, ovo ne znači da ga u psihoterapeutskom pristupu nekim bolesnim, neurotičnim stanjima u detinjstvu i kasnije ne otkrivamo i uspešno terapeutski razrešavamo, iako su ova stanja pre posledica bolesnih odnosa među roditeljima, kao i društvene sredine kojoj roditelji pripadaju nego nekog urođenog stanja.


ERIH FROM - Incest shvaćen u sferi društvenih odnosa

Frojd je tvrdio da je Edipov kompleks jezgro svake neuroze. Dete je, prema njegovoj pretpostavci, vezano za roditelja suprotnog pola, i ako ono ne prevlada tu infantilnu fiksaciju nastupa duševna bolest. Frojdu se činilo da ne može izbeći pretpostavku da su incestuozni porivi duboko ukorenjeni nagon u čoveku. Taj je utisak stekao proučavanjem kliničkih slučajeva, a dodatni dokaz tezi nalazio je u opštoj rasprostranjenosti zabrane incesta. Ipak, kao što je to često slučaj, puni značaj Frojdovog otkrića možemo razabrati samo ako ga prevedemo iz sfere seksa u područje međuljudskih odnosa. Seksualna žudnja prema članovima iste porodice nije suština incesta. Ta žudnja, u onoj meri u kojoj se nađe, samo je jedan od izraza mnogo dublje želje da se ostane dete vezano uz zaštitničke likove, od kojih je majka prva i najuticajnija. Zametak živi sa i posredstvom majke, i rođenje je samo jedan korak u smeru slobode i nezavisnosti. Dete posle rođenja još uvek je na mnogo načina sastavni deo majke, i njegovo potpuno rođenje kao nezavisne ličnosti je proces koji zahteva mnogo godina - koji zapravo traje čitav život. Prerezati pupčanu vrpcu, ne u fizičkom nego u psihološkom smislu, veliki je izazov čovekovom razvoju i njegov najteži zadatak. Čovek se oseća zaštićen i siguran dokle god je tim primarnim sponama vezan s majkom, ocem i porodicom. Neko drugi je odgovoran za njega, on je još uvek zametak. Izbegava uznemirujuće iskustvo da se doživi kao odvojeno biće, opterećeno odgovornošću za svoje delovanje, sa zadatkom da sam prosuđuje i "uzme svoj život u svoje ruke". Ostajući dete čovek ne samo da izbegava osnovnu teskobu, koja nužno proizilazi iz pune svesti o sebi kao odvojenoj jedinki, nego takođe uživa i zadovoljstvo zaštite, topline i bezuslovne pripadnosti koje je nekad uživao kao dete. Međutim, plaća visoku cenu, ne uspeva da postane celovito ljudsko biće, da razvije moć uma i ljubavi; ostaje zavisan i zadržava osećaj nesigurnosti, koji postaje vidljiv onog trenutka kad su ugrožene te primarne veze. Sve se duhovne i osećajne aktivnosti usklađuju s autoritetom njegove primarne grupe, otuda njegova verovanja i pogledi nisu njegovi sopstveni. On može osećati privrženost, ali to je animalna privrženost, toplina staje, a ne ljudska ljubav, za koju su nužni sloboda i samosvojnost.

Incestuozno usmerena osoba može se osećajno otvoriti samo prema onima koje dobro poznaje. Nesposobna je da se prisnije poveže sa "strancem", to jest s drugim ljudskim bićem kao takvim. U toj orijentaciji svi osećaji i ideje ne procenjuju se kao dobre i loše, odnosno istinite i lažne, nego kao dobro poznati i nepoznati. Kad Isus kaže: "Da, došao sam da rastavim čoveka od oca njegovog i kćer od majke njene i snahu od svekrve njene”, on time ne podučava mržnju prema roditeljima, nego na najnedvosmisleniji i najdrastičniji način izražava princip da čovek mora prekinuti incestuozne spone i osloboditi se da bi postao human.

Vezanost uz roditelje samo je jedan, premda najfundamentalniji, oblik incesta; u procesu društvenog razvitka delimično ga zamenjuju druge veze. Pleme, narod, rasa, država, društvena klasa, političke stranke i mnogi drugi oblici intitucija i organizacija postaju kuća i porodica. Tu su koreni nacionalizma i rasizma, koji su sa svoje strane simptomi čovekove nesposobnosti da doživi sebe i druge kao slobodna ljudska bića. Može se reći da je razvitak čovečanstva razvitak od incesta prema slobodi. Tu leži objašnjenje za opštu rasprostranjenost zabrana incesta. Ljudski rod ne bi mogao napredovati da ga nisu vodile i drugačije potrebe za zbližavanjem od onih s majkom, ocem i braćom. Ljubav prema ženi zavisi od nadrastanja incestuoznih težnji, "zato čovek neka napusti svoju majku i svoga oca i pristane uz svoju ženu". Ali značenje tabua incesta seže mnogo dalje od toga. I razvoj uma i svih racionalnih vrednosnih sudova zahteva da čovek prevlada incestuoznu fiksaciju s njenim kriterijumima dobra i zla, koji su utemeljeni na ustaljenoj prisnosti.

Bez zabrane incesta ne bi bila moguća integracija malih grupa u veće, sa svim biološkim posledicama. Zato ne čudi, da je jedan takav cilj, toliko neophodan sa stanovišta društvenog razvitka, bio sigurno zaštićen moćnim i opšteprihvaćenim tabuom. Ali prevaljujući dugi put prevladavanja incesta, čovečanstvo ga ni u kom slučaju nije uspelo do kraja pobediti. Grupe prema kojima se čovek oseća incestuozno vezan postaju sve veće, pa i područje slobode postaje sve veće, ali su još uvek jake i moćne spone sa tim većim jedinicama, koje su zamenile klan i rodnu grudu. Samo će potpuno iskorenjivanje incestuozne fiksacije omogućiti realizaciju bratstva među ljudima.

Da sumiramo: Frojdov stav da je Edipov kompleks - incestuozna fiksacija - "seme neuroze", jedan je od najvažnijih uvida u problem duševnog zdravlja, ako ga oslobodimo usko seksualne formulacije i shvatimo ga u širem smislu međuljudskih odnosa. I sam Frojd je dao naslutiti da ima na umu nešto izvan seksualnog područja.

Alfred Adler


Alfred Adler je rođen u Beču 1870. godine, u buržoaskoj porodici, a umro je u Aberdinu (Skotska) 1937. godine za vrijeme jedne predavačke turneje. Diplomirao je medicinu 1895. godine na Bečkom univerzitetu. U početku je specijalizovao oftalmologiju, a zatim se, poslije razdoblja koje je proveo kao ljekar opšte prakse, posvetio psihijatriji. Bio je jedan od osnivača Bečkog psiho-analitičkog društva, a kasnije i njegov predsjednik. Međutim, Adler je ubrzo počeo da razvija ideje koje su odstupale od Frojdovih i od ideja ostalih članova Bečkog društva, pa je - kada su te razlike počele suviše da bodu oči - pozvan da izloži svoja shvatanja pred Društvom. To je i učinio 1911. godine. Doživio je tako oštru kritiku i primio tako teške optužbe od ostalih članova Društva da je odmah poslije toga podnio ostavku na položaj predsjednika, a nekoliko mjeseci kasnije prekinuo i sve ostale veze sa frojdistickom psihoanalizom.

On je zatim okupio svoju sopstvenu grupu koja je postala poznata kao Individualna psihologija i uspjela da privuče sljedbenike širom svijeta. Tokom Prvog svjetskog rata Adler je služio kao vojni ljekar u austrougarskoj vojsci, a poslije rata se zainteresovao za đečija savjetovališta. Osnovao je prvo savjetovalište u okviru bečkog školskog sistema, a bio je inspirator i osnivanja jedne eksperimentalne škole u kojoj su se primjenjivale njegove pedagoške teorije.

Adler se 1935. nastanio u SAD, đe je nastavio sa svojom ljekarskom praksom kao psihijatar, a bio je i profesor medicinske psihologije na Longajlendskom medicinskom koledžu. Bio je plodan pisac i neumorni predavač. Objavio je stotinu knjiga i članaka u svom životnom vijeku. „Praksa i teorija individualne psihologije“ (1927) je vjerovatno najbolji uvod u Adlerovu teoriju ličnosti. Skraćene verzije Adlerovih gledišta pojavljuju se u „Psihologijama“ iz 1930 i u “Međunarodnom časopisu za individualnu psihologiju“ (1935). Hajnc i Rovena Ansbaher (1956, 1964) uredili su i pripremili za štampu dvije bogate zbirke Adlerovih tekstova. Ova dva zbornika predstavljaju najbolji izvor obavještenja o Adlerovoj Individualnoj psihologiji. Objavljene su i dvije biografske knjige o Adleru. Današnje gledanje na Adlera može se naći u Sperberovoj knjizi (1974). Adlerove ideje su propagirane u SAD od strane Američkog društva za adlerovsku psihologiju, koje je imalo podružnice u Njujorku, Čikagu i Los Anđelesu, a izdavalo je i „Američki časopis za individualnu psihologiju“.

Nasuprot Frojdovoj polaznoj pretpostavci da je ljudsko ponašanje motivisano urođenim instinktima i Jungovom ključnom aksiomu da ljudskim postupcima vladaju urođeni arhetipi, Adler je pretpostavljao da su ljudi motivisani prvenstveno društvenim težnjama. Ljudi su, prema Adleru, inherentno društvena bića. Oni se povezuju sa drugim ljudima, uključuju se u saradnju sa njima, stavljaju društveno dobro iznad sebičnog interesa i usvajaju stil života koji je pretežno društveno orijentisan. Adler nije govorio da se ljudi socijalizuju jednostavno time što se izlažu društvenim procesima; osjećanje zajedništva je urođeno, mada su posebne vrste odnosa sa ljudima i posebne društvene institucije određene prirodom društva u kojem se osoba rodi. U izvjesnom smislu, dakle, Adlerova gledišta su isto toliko biologistička kao i Frojdova ili Jungova. Sva trojica pretpostavljaju da osoba ima u sebi svojerodnu prirodu koja uobličava njenu ili njegovu ličnost. Frojd je isticao seks, Jung je isticao primordijalne misaone kalupe, a Adler je naglašavao osjećanje zajedništva. Ovaj naglasak na društvene odrednice ponašanja, čiji značaj Frojd i Jung ili nijesu primjećivali ili su ga umanjivali, predstavlja možda najveći Adlerov doprinos psihološkoj teoriji. To je skrenulo pažnju psihologa na važnost društvenih obilježja i pomoglo da se razvije područje socijalne psihologije u vrijeme kada je takva podrška, naročito iz psihoanalitičkih redova, bila i te kako dobro došla.

Drugi značajan Adlerov doprinos teoriji ličnosti predstavlja njegov pojam stvaralačkog samstva. Za razliku od Frojdovog „ja“, koji se sastoji od grupe psiholoških procesa u službi urođenih instinkata, Adlerovo samstvo je visoko personalizovan, subjektivni sistem koji tumači i osmišljava doživljaje organizma. Sem toga, ono traga za doživljajima koji će potpomoći ostvarivanje čovjekovog osobenog stila života; ako se takvi doživljaji ne mogu naći u spoljašnjem svijetu, onda će samstvo pokušati samo da ih stvori. Ovaj pojam stvaralačkog samstva bio je nov za psihoanalitičku teoriju i pomogao je stvaranju protivteže ekstremnom „objektivizmu“ klasične psihoanalize, koja se skoro u potpunosti oslanjala na biološke potrebe i spoljašnje draži u objašnjavanju dinamike ličnosti. Kao što ćemo viđeti u drugim poglavljima, pojam samstva igrao je značajnu ulogu u novijim formulacijama koje se odnose na ličnost. Adlerov doprinos toj novoj tendenciji priznavanja samstva kao važnog uzroka ponašanja smatra se vrlo značajnim.

Treća odlika Adlerove psihologije, koja je izdvaja od klasične psihoanalize, jeste njeno isticanje jedinstvenosti ličnosti. Adler je svakog čovjeka smatrao jedinstvenom konfiguracijom motiva, crta, interesovanja i vrijednosti; svaki čin koji izvede neki čovjek nosi na sebi pečat njegovog ili njenog izdvojenog stila života. Na svoj način, Adler pripada tradiciji Viljema Džejmsa i Viljema Sterna, za koje se kaže da su postavili temelje personalističkoj psihologiji.

Adlerova teorija osobe umanjuje značaj seksualnog instinkta koji je u ranom Frojdovom teoretisanju igrao ulogu skoro jedinog pokretača dinamike ponašanja. Ovom Frojdovom monologu o seksu Adler je dodao još neke značajne glasove. Ljudi su prvenstveno društvena, a ne seksualna bića. Motivisani su osjećanjem zajedništva a ne za seks. Njihove manje vrijjednosti se ne ograničavaju samo na oblast seksa, nego se mogu prostirati po svim stranama bića, fizičkim kao i psihološkim. Oni teže razvijanju jedinstvenog stila života u kojem polni nagon igra sporednu ulogu. Tačnije rečeno, način na koji će neko zadovoljavati svoje seksualne potrebe određen je njegovim ili njenim stilom života, a ne obrnuto. Adlerovo razvlašćenje seksa došlo je mnogima kao dugo očekivano olakšanje od pritiska Frojdovog monotonog panseksualizma.

Konačno, Adler je svijest smatrao središtem ličnosti, što ga čini pionirom u razvoju psihologije usmjerene na samstvo. Ljudi su svjesna bića; oni su obično svjesni razloga svog ponašanja. Oni su svjesni svojih nedostataka i ciljeva kojima teže. I još više od toga, ljudi su samosvjesne jedinke koje su u stanju da planiraju svoje radnje i da upravljaju njima, uz punu svijest o njihovom značenju za njihovo samoostvarenje. Ovo je potpuna suprotnost Frojdovoj teoriji koja je, u stvari, svela svijest na nešto nepostojeće- malo pjene koja plovi po površini debelog mora nesvjesnog.
Kao i drugi teoretičari ličnosti, koji su po osnovnom obrazovanju bili ljekari i radili kao psihijatri, Alfred Adler je otpočeo svoje bavljenje teorijom na području psihopatologije. On je razvio teoriju neuroze prije nego što je proširio svoje teorijske vidike da bi mogao da obuhvati i normalnu ličnost, što se dogodilo tek dvadesetih godina ovog vijeka. Adlerova teorija ličnosti spada u krajnje ekonomične u tom smislu što nekoliko osnovnih pojmova drži čitavu teorijsku nadgradnju. Stoga se Adlerovo stanovište može prilično brzo sažeti u okviru nekoliko opštih rubrika. To su: 1) fikcionalistički finalizam, 2) težnja ka savršenstvu, 3) osjećanja manje vrijednosti i kompenzacija, 4) osjećanje zajedništva, 5) stil života i 6) stvaralačko samstvo.

FIKCIONALNI FINALIZAM

Ubrzo pošto se odvojio od Frojdovog kruga, Adler je pao pod filozofski uticaj Hansa Vajhingera (Vaihinger), čija knjiga „Filozofija kao da“ je objavljena 1911. godine. Vajhinger je zastupao neobično i golicavo shvatanje da ljudi žive na osnovu mnogih čisto fiktivnih ideja koje nemaju nikakvih osnova u stvarnosti. Ove fikcije - kao što su, na primjer, “svi ljudi su stvoreni jednaki”, “najviše se isplati biti pošten” ili “cilj opravdava sredstvo” - omogućuju ljudima da uspješnije izlaze na kraj sa stvarnošću. To su pomoćni konstrukti ili pretpostavke, a ne hipoteze koje se mogu provjeravati i potvrđivati. Kad više nijesu korisne, one se mogu jednostavno odbaciti.

Adler je preuzeo ovu filozofsku doktrinu idealističkog pozitivizma i prilagodio je svojoj zamisli. Frojd je stavljao jak naglasak na konstitucione činioce i na doživljaje iz ranog djetinjstva kao na determinante ličnosti. U Vajhingeru je Adler pronašao uspješno pobijanje tog krutog istorijskog determinizma; našao je ideju da su ljudi više motivisani očekivanjima od budućnosti nego doživljajima iz prošlosti. Ovi ciljevi ne postoje u budućnosti kao dio nekakvog teleološkog nacrta (ni Vajhinger, ni Adler nijesu vjerovali u predestinaciju, ili fatalnost), nego postoje subjektivno ili duševno, sada i ovđe, kao težnje ili ideali koji utiču na sadašnje ponašanje. Ako neko vjeruje, na primjer, da postoji nebo za vrle ljude, a pakao za grješnike, onda se može pretpostaviti da će ovo vjerovanje izvršiti primjetan uticaj na njegove postupke. Ovi fiktivni, izmišljeni ciljevi bili su, za Adlera, subjektivni uzroci psiholoških događaja.

Kao i Jung, Adler je izjednačavao Frojdovu teoriju sa načelom uzročnosti, a svoju sa načelom finalizma. Individualna psihologija aspolutno insistira na nezamjenjivosti finalizma za razumijevanje svih psiholoških pojava. Uzroci, moći, instinkti, impulsi i slično ne mogu da posluže kao načela objašnjenja. Krajnji cilj jedino može da objasni čovjekovo ponašanje. Doživljaji, traume, mehanizmi polnog razvitka ne pružaju nikakvo objašnjenje, a lični ugao gledanja na njih - koji potčinjava čitav život konačnom cilju - može da ga pruži.

Krajnji cilj može biti fikcija, tj. ideal kojeg je nemoguće ostvariti, ali ostaje i dalje podstrek za ljudsku težnju i konačno objašnjenje vladanja. Adler je, međutim, vjerovao da normalna osoba može da oslobodi svoje ja od uticaja tih fikcija i da se, kad to zahtijeva nužnost, suoči sa stvarnošću - što je neurotičnoj osobi nedostupno.


TEŽNJA KA SAVRŠENSTVU

Šta je krajnji cilj kojem svi ljudi teže i koji daje dosljednost i jedinstvenost ličnosti? Oko 1908. godine Adler je došao do zaključka da je agresivnost važnija od seksualnosti. Nešto kasnije je impuls ka agresivnosti bio zamijenjen “voljom za moć”. Adler je izjednačavao moć sa muškošću, a nemoć sa ženstvenošću. Baš u toj fazi svog misaonog razvitka (neđe oko 1910. godine) Adler je nastupio sa idejom o “muškom protestu” - obliku nadkompenzacije koji podjednako upražnjavaju i muškarci i žene kad se osjećaju neadekvatno i manje vrijedno. Kasnije je Adler napuštio “volju za moć” u korist “težnje ka savršenstvu” i ostao je do kraja na ovom izrazu. Tako je, dakle, on prošao kroz tri etape u svom razmišljanju o krajnjem cilju ljudi: biti agresivan, biti moćan i biti savršen.
Adler nije ostavljao nikakvih nedoumica oko toga da on pod savršenstvom ne podrazumijeva društveno isticanje, preuzimanje vođstva, niti ugledan položaj u društvu. Pod savršenstvom on podrazumijeva nešto vrlo slično Jungovom pojmu jastvo ili Goldštajnovom načelu samoostvarenja. To je težnja ka savršenom upotpunjenju. To je “veliki nagon naviše”.

„Počeo sam jasno da uviđam u svim psihološkim pojavama težnju ka savršenstvu. Ona ide paralelno sa fizičkim rašćenjem i predstavlja unutrašnju nužnost samog života. Ona leži u korjenu svih rješenja životnih problema, a ispoljava se u načinu na koji prilazimo tim problemima. Sve naše funkcije slijede njen pravac. One teže pobjedi, sigurnosti, porastu - bilo u ispravnom ili u pogrešnom pravcu. Potisak od minusa ka plusu nikada ne prestaje. Poriv odozdo nagore nikad ne jenjava. Bilo koja premisa da padne na pamet svim filozofima i psiholozima zajedno - samoodržanje, načelo prijatnosti, ujednačavanje - sve su to samo neodređeni izrazi, pokušaji da se izrazi veliki nagon naviše“.

Odakle dolazi težnja za višom vrijednošću ili savršenstvom? Adler kaže da je ona urođena; da je dio života; u stvari, da je ona sam život. Od rođenja do smrti težnja za savršenstvom nosi čovjeka iz jedne faze razvitka u drugu, višu. To je svemoćno dinamičko načelo. Ne postoje nikakvi posebni nagoni, jer svaki nagon dobija svoju snagu od težnje ka upotpunjenju. Adler prihvata da se težnja za višom vrijednosti može ispoljavati na hiljadu različitih načina, i da svaka osoba ima svoj način na koji dostiže ili samo pokušava da dostigne savršenstvo. Neurotična osoba, na primjer, teži samopotvrđivanju, moći i veličanju same sebe, drugim riječima – teži egoističkim ili sebičnim ciljevima, dok normalna osoba teži ka ciljevima koji su prvenstveno društvene prirode.

Kako u jedinki nastaju određeni oblici težnje za savršenstvom? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, neophodno je razmotriti Adlerovo shvatanje o osjećanjima manje vrijednosti.


OSJEĆANJE MANJE VRIJEDNOSTI I KOMPENZACIJA

Vrlo rano u svojoj karijeri, dok se još zanimao za opštu medicinu, Adler je istupio sa idejom o manjoj vrijednosti organa i nad-kompenzaciji. U to vrijeme je on bio zainteresovan za odgovor na vječno pitanje o tome zašto ljudi, kada se razbole ili pate od neke tegobe, osjećaju bolest ili tegobu u određenoj zoni tijela. Neko osjeća tegobe na srcu, drugi se muči s plućima, a treći dobija artritis. Adler je smatrao da iza svake specifične boljke leži bazična inferiornost te zone tijela - manja vrijednost koja nastaje nasljedno ili zbog nekog poremećaja u razvoju. On je zatim zapazio da onaj ko ima neki defektan organ pokušava da nadoknadi tu slabost time što jača ovaj organ intenzivnim vježbanjem. Najčuveniji primjer kompenzacije za nedostatke jednog organa svakako je Demosten, koji je u djetinjstvu bio mucavac, a kasnije je postao jedan od najboljih sjvetskih govornika. Kao noviji primjer mogao bi da posluži Teodor Ruzvelt koji je bio žgoljav u mladosti, a uspio je redovnim gimnastičenjem da se razvije u fizički snažnog čovjeka.

Ubrzo poslije objavljivanja monografije o manjoj vrijednosti organa, Adler je proširio ovaj pojam i svim ostalim osjećanjima manje vrijednosti - onim koja nastaju iz subjektivno doživljene psihološke ili društvene nesposobnosti, kao i onim koja proističu iz stvarne tjelesne slabosti ili nedostatka. U to vrijeme je Adler izjednačavao manju vrijednost sa nemuževnošću ili ženstvenošću, pa je zato nadoknađivanje nedostatka nazivao “muškim protestom”. Kasnije je, međutim, podveo ovo shvatanje pod opštiji stav da osjećanja manje vrijednosti proističu iz osjećanja nepotpunosti, nedovršenosti ili nesavršenosti u bilo kojoj oblasti života. Tako je, na primjer, dijete motivisano svojim osjećanjima manje vrijednosti da teži višim stupnjevima razvitka. Kada dostigne prvi viši stepen, ono opet počinje da se osjeća manje vrijednim i time je iznova pokrenuto da ide naviše. Adler je tvrdio da osjećanja manje vrijednosti nijesu znak abnormalnosti; ona su uzrok svekolikih poboljšanja ljudske sudbine. Naravno, osjećanja manje vrijednosti mogu biti prenaglašena pod određenim uslovima, kao što je maltretiranje ili odbacivanje đeteta, pri čemu se mogu razviti određene abnormalne pojave, kao što je formiranje kompleksa manje vrijednosti ili kompleksa više vrijednosti u cilju kompenzacije. Ali, pod normalnim okolnostima, osjećanje manje vrijednosti ili osjećanje nepotpunosti predstavlja ogromnu pokretačku snagu čovječanstva. Drugim riječima, ljude gura potreba da prevaziđu svoju manju vrijednost, a vuče ih želja da dostignu višu vrijednost.
Adler nije bio propagator hedonizma. Mada je vjerovao kako su osjećanja manje vrijednosti bolna, on nije smatrao da je olakšanje ovih osjećanja nužno izvor prijatnosti. Savršenstvo, a ne prijatnost, bilo je za njega životni cilj.

INTERESOVANJE ZA DRUŠTVO

Tokom prvih godina svog teorijskog rada, dok je tvrdio da su ljudi po prirodi agresivni i gladni moći i zalagao se za muški protest kao nadkompenzaciju za ženske slabosti, Adler je bio na udaru oštre kritike što ističe sebične nagone, a zapostavlja društvene motive u čovjeku. Težnja za višom vrijednošću zvučala je kao ratnički poklič ničeanskog nadčovjeka, kao skladna dopuna darvinističke parole o preživljavanju jačih. Adler je bio pristalica društvene pravde i socijaldemokrata po ubjeđenju, te je proširio svoju teoriju čovjeka time što je uključio i faktor osjećanja zajedništva (1939). Mada se osjećanje zajedništva ispoljava u stvarima kao što su saradnja, međuljudski i društveni odnosi, poistovjećenje sa grupom, saosjećanje i slično, ipak je to i nešto mnogo šire. U krajnjoj liniji, osjećanje zajedništva se sastoji od pomaganja jedinke društvu da dostigne ideal savršenog društva. Osjećanje zajedništva je prava i neizbježna nadoknada za sve prirodne slabosti pojedinačnih ljudskih bića.

Osoba je okružena društvenim miljeom od prvog dana svog života. Saradnja se ispoljava u odnosu između odojčeta i majke, a nadalje je jedinka neprekidno uključena u mrežu međuljudskih odnosa koji uobličavaju ličnost i pružaju konkretne mogućnosti za težnju ka višoj vrijednosti. Težnja ka savršenstvu biva socijalizovana; ideal savršenog društva dolazi na mjesto čisto lične ambicije i sebične koristi. Radeći za opšte dobro, ljudi nadoknađuju svoje pojedinačne slabosti.

Adler je vjerovao da je osjećanje zajedništva urođeno; da su ljudi društvena bića po prirodi, a ne po navici. Međutim, kao i drugi prirodni darovi, ova urođena predispozicija se ne pojavljuje spontano, nego mora da bude dovedena do zrelosti savjetovanjem i vježbanjem. Zato što je vjerovao u korisnost vaspitanja i obrazovanja, Adler je posvetio dosta vremena osnivanju školskih savjetovališta, usavršavanju školstva i popularisanju ispravnih metoda za podizanje đece.

Zanimljivo je pratiti u Adlerovim spisima značajne, mada postepene, promjene u shvatanju čovjeka, od ranih godina njegovog profesionalnog života, kada je bio povezan sa Frojdom, do njegovih zrelih godina u kojima je postigao međunarodni ugled. Za mladog Adlera, čovjekom je upravljala neutaživa žeđ za moći i prevlašću, da bi se nadoknadilo sakriveno, duboko usađeno, osjećanje manje vrijednosti. Za starijeg Adlera, čovjek je motivisan urođenim osjećanjem zajedništva, koje ga vodi ka tome da potčinjava svoju privatnu korist javnom dobru. Predstava o idealnoj osobi koja živi u idealnom društvu prekrila je predstavu o snažnoj, agresivnoj osobi koja vlada društvom i iskorišćava ga. Sebična interesovanja zamijenjena su osjećanjem zajedništva.


STIL ŽIVOTA

Ovo je glavna parola Adlerove teorije ličnosti. To je crvena nit koja se provlači kroz sva Adlerova poznija djela, to je najizrazitija odlika njegove psihologije. Stil života je osnovno sistemsko načelo po kojem funkcioniše individualna ličnost; to je ona cjelina koja komanduje djelovima. Stil života je Adlerovo glavno idiografsko načelo; to je načelo koje objašnjava jedinstvenost ličnosti. Svako ima neki stil života, ali nema dvije osobe sa istim stilom.

Šta se određenije misli pod ovim pojmom? Na ovo pitanje nije tako lako odgovoriti, jer je Adler toliko toga imao da kaže na ovu temu, a često je govorio različite, pa i protivrječne stvari. Dodatnu teškoću predstavlja to što ovaj pojam nije lako razlikovati od drugog adlerovskog pojma - od stvaralačkog samstva.

Svaki čovjek ima isti cilj, da dostigne višu vrijednost, ali postoje bezbrojni načini da se do tog cilja dođe. Neko pokušava da bude savršen razvijajući svoj intelekt, dok neko drugi troši svu svoju energiju na jačanje mišića. Intelektualac ima jedan stil života, a sportista drugi. Intelektualac čita, uči, razmišlja; ona ili on živi mnogo nepokretnije i usamljenije, nego sportski aktivna osoba. Intelektualac uređuje sve detalje življenja - kućne navike, rekreaciju, svakodnevnu rutinu, odnose sa rođacima, prijateljima i poznanicima, društvene aktivnosti - u skladu sa ciljem intelektualnog savršenstva. Sve što se čini, čini se imajući u vidu ovaj krajnji cilj. Svi čovjekovi postupci proističu iz njegovog ili njenog stila života. Čovjek opaža, pamti i uči samo ono što se uklapa u njegov ili njen stil života, a zanemaruje sve ostalo.

Stil života se uobličava vrlo rano u djetinjstvu, neđe oko četvrte ili pete godine, i otada pa nadalje svi doživljaji se talože i koriste u skladu sa ovim osobenim stilom života. Stavovi, osjećanja, apercepcije fiksiraju se vrlo rano, postaju mehanizovani, pa je zato praktično nemoguće kasnije promijeniti stil života. Čovjek može kasnije da stekne nove načine za ispoljavanje svog stila života, ali to su samo konkretne i posebne instance nečega što je u osnovi dato kao stil života vrlo rano.

Šta određuje čovjekov stil života? U svojim ranijim spisima Adler je govorio da je stil života najvećim dijelom određen specifičnim inferiornostima - bilo izmišljenim ili stvarnim - koje je jedna osoba imala. Stil života je kompenzacija za neku posebnu malu vrijednost. Ako je dijete fizički slabačko, njegov stil života će se oblikovati tako da ono čini sve ono što je potrebno da bi se postigla fizička snaga. Tunjavo dijete će težiti intelektualnom savršenstvu. Napoleonov osvajački stil života bio je određen njegovim niskim rastom, a Hitlerova bezumna želja za svjetskom vlašću njegovom polnom nemoći. Ovo jednostavno objašnjenje ljudskih postupaka, koje je toliko plijenilo Adlerove čitaoce i bilo široko primjenjivano na analize karaktera tokom dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog vijeka, nije zadovoljavalo i samog Adlera. Bilo je previše uprošćeno i previše mehanicističko. Tragao je za dinamičnijim načelom i našao ga u stvaralačkom samstvu.


STVARALČKO SAMSTVO

Ovaj pojam predstavlja krunu Adlerovog rada u oblasti teorije ličnosti. Kada je otkrio stvaralačku moć samstva, svi ostali njegovi pojmovi bili su potčinjeni ovom; evo najzad primarnog pokretača: nađen je kamen mudrosti, eliksir života, prauzrok svega ljudskog, za čim je Adler odvajkada tragao. Jedinstveno, dosljedno, stvaralačko samstvo vlada sklopom ličnosti.

Kao i druge prauzroke, stvaralačko samstvo vrlo je teško opisati. Možemo posmatrati njegove posljedice, ali ne i njega samog. To je nešto što posreduje između draži koje djeluju na osobu i odgovora koje osoba daje na te draži. U suštini, doktrina o stvaralačkom ja postulira da ljudi sami prave sebi ličnosti. Oni ih grade od sirovine dobijene nasljeđem i iskustvom.

Nasljeđe ga (čovjeka) oprema jedino izvjesnim sposobnostima. Sredina mu daje jedino izvjesne utiske. Ove sposobnosti i utisci, kao i način na koji ih on »doživljava« - to će reći, tumačenje tih doživljaja - predstavljaju cigle (ili, drugim riječima, njegov stav prema životu) koje određuju njegov odnos sa spoljašnjim svijetom. Stvaralačko samstvo je kvasac koji djeluje na činjenice iz svijeta i pretvara ih u ličnost koja je subjektivna, dinamična, sjedinjena, lična i osobeno stilizovana. Stvarlačko samstvo daje smisao životu; ono stvara cilj, kao i sredstvo da se do njega dođe. Stvaralačko samstvo je aktivno načelo ljudskog života i nije daleko od starijeg pojma duše.

Na kraju, možemo zaključiti da je Adler uobličio jednu humanističku teoriju ličnosti, koja je bila antiteza Frojdovom shvatanju individue. Pripisujući ljudima čovjekoljublje, humanost, saradnju, stvaralaštvo, osobenost i svijest, Adler je povratio u njima osjećanje ličnog dostojanstva i vrijednosti, koje je psihoanaliza bila u priličnoj mjeri razorila. Umjesto sumorne materijalističke slike koja je užasnula i zgadila mnoge Frojdove čitaoce, Adler je ponudio portret ljudske vrste, koji je mogao mnogo više da zadovolji, da
otvori nadu, i koji je bio mnogo laskaviji za ljude. Adlerovo shvatanje o prirodi ličnosti poklapalo se sa popularnom idejom da pojedinci mogu da budu i gospodari, a ne samo žrtve svoje sudbine.

KARAKTERISTIČNA ISTRAŽIVANJA

Adlerova empirijska zapažanja sastoje se najvećim dijelom od rekonstrukcije prošlosti po sjećanju pacijenata u terapeutskoj situaciji, i od procjene njihovog aktuelnog ponašanja na osnovu onoga što sami ispričaju o tome. Evo nekoliko primjera Adlerovih istraživačkih aktivnosti.

Redoslijed rođenja i ličnost - U skladu sa svojim interesovanjem za društvene činioce ličnosti, Adler je primijetio da ličnosti najstarijeg, srednjeg i najmlađeg đeteta u porodici pokazuju tendenciju da se razlikuju u velikoj mjeri. On pripisuje ove razlike tome što svako dijete, kao član društvene grupe (porodice), ima različita iskustva.

Prvorođeno, ili najstarije, dijete privlači dosta pažnje odraslih dok se ne rodi drugo dijete; onda biva najednom svrgnuto s položaja miljenika i mora da dijeli naklonost svojih roditelja sa novorođenom bebom. Ovaj doživljaj može da uslovi starije dijete na razne stvari, kao što je mržnja prema ljudima, obezbjeđivanje od budućih iznenadnih obrta sudbine, osjećanje nesigurnosti. Starija đeca su, takođe, sklona da se okrenu prošlosti u kojoj su neprikosnoveno bila u centru pažnje. Adler je primijetio da su neurotičari, kriminalci, pijanice i perverzni često bili prvorođena đeca svojih roditelja. Ako roditelji mudro pripreme dijete za pojavu rivala, ono ima više šansi da se razvije u odgovornu, zaštitničku osobu.

Drugo, ili srednje, dijete odlikuje se time što je ambiciozno. Ono stalno pokušava da pretekne svog starijeg brata ili sestru. Ono je, takođe, sklono buntovništvu i zavidljivosti, ali je ipak, sve u svemu, bolje prilagođeno i od starijeg i od mlađeg brata ili sestre.
Najmlađe dijete je razmaženo. Odmah poslije najstarijeg, ono ima najveće šanse da postane nemoguće dijete i neprilagođen odrasli.

Mada prva provjeravanja Adlerove teorije redoslijeda rođenja nijesu išla njoj u prilog, kasnije je, primjenom savršenijih metoda eksperimentisanja u socijalnoj psihologiji, došlo do upečatljivih potvrda Adlerove teze, što je podstaklo i veliki broj drugih istraživanja. Kao ilustracija može da posluži podatak iz jednog pregleda iz 1973god, po kome su se tokom samo pet godina, od 1967. do 1972, pojavile 272 nove studije na temu redoslijeda rođenja.

Rana sjećanja - Adler je osjećao da ono čega neko može najranije da se sjeti predstavlja važan ključ za razumijevanje njegovog osnovnog stila života. Na primjer, jedna đevojka je svoj odgovor na pitanje o najranijem sjećanju počela ovako: “Kada sam imala trigodine, moj otac”... Ovo ukazuje da je ona više zainteresovana za svog oca, nego za majku. A onda je nastavila sa pričom da je otac doveo kući dva ponija - za stariju sestru i nju - i da je starija sestra vodila svog ponija ulicom za uzdu, dok je nju njen poni vukao po blatu. Ovo je sudbina mlađeg đeteta - da bude uvijek iza starijeg brata ili sestre u nadmetanju - i to ga motiviše da pokuša da pretekne favorita. Njen životni stil se odlikuje snažnom ambicijom, težnjom da bude prva, dubokim osjećanjem nesigurnosti i razočaranja i neodoljivim preosjećanjem neuspjeha.

Mladić koji se obratio za pomoć zbog jakih napada bezrazložnog straha sjetio se ove scene iz ranog detinjstva: “Kada sam imao otprilike četiri godine, sjeđeo sam na prozoru i posmatrao neke radnike kako grade kuću na drugoj strani ulice, dok je moja majka plela čarape”. Ovo sjećanje pokazuje da je ovaj mladić bio mažen kao dijete, jer sadrži motiv brižne majke. Činjenica da on posmatra druge kako rade govori da je on, po svom stilu života, više sklon da bude posmatrač, nego učesnik. To se otkriva i u tome što njega spopadne strah uvijek kada treba da krene na ljetovanje. Adler mu je predložio da nađe zanimanje u kojem će moći da dođe do izraza njegova sklonost posmatranju i zapažanju. Pacijent je prihvatio ovaj savjet i postao uspješan trgovac umjetničkim predmetima.
Adler je koristio ovaj metod i sa grupama, a ne samo sa pojedincima, nalazeći da je vrlo podesan i ekonomičan za proučavanje ličnosti. Rana sjećanja se danas koriste kao jedna od projektivnih tehnika.

Doživljaj djetinjstva - Adler je naročito bio zainteresovan za razne vrste ranih uticaja koji predodređuju dijete za pogrešan stil života. On je otkrio tri važna činioca: 1) đeca sa nedostacima, 2) razmažena đeca i 3) zapuštena đeca. Đeca sa fizičkim ili duhovnim nedostacima nose veliki teret i vjerovatno će se osjećati nespremna da se suoče sa zadacima koje pred njih postavlja život. Ona sebe smatraju neuspješnim, a često to stvarno i jesu. Međutim, ako ih roditelji razumiju i ohrabruju, ova đeca mogu da nadoknade svoje nedostatke i da pretvore svoje slabosti u nove izvore snage. Mnogi ugledni ljudi su počeli svoj život sa nekim organskim nedostatkom zbog koga su se trudili da to kompenzuju. Adler je bio neumoran u ponavljanju svojih osuda maženja đece, smatrajući da ništa gore od toga ne može da zadesi dijete. Razmažena đeca nijesu u stanju da razviju osjećanje za društvo; ona postaju despoti koji očekuju od društva da se pokorava njihovim sebičnim željama. Adler ih je smatrao potencijalno najopasnijim slojem društva. Zanemarivanje đeteta, takođe, ima nesrećne posljedice. Oni koji su u djetinjstvu nailazili samo na grubosti, postaće neprijatelji društva kad odrastu. Njihov stil života obilježen je potrebom da se svete. Ove tri okolnosti - fizički nedostaci, maženje i zanemarivanje - stvaraju pogrešna shvatanja o svijetu i kao ishod daju bolestan stil života.


Izvor: 
K. Hol i G. Lindzi – Teorije ličnosti



Alfred Adler: ĐECA KOJA SE TEŠKO VASPITAVAJU

Već prvih dana đečijeg života možemo zapaziti da se u đetetu javlja osjećanje nježnosti. Dijete počinje da se interesuje za svoju okolinu i majka je, naravno, prva !ičnost na koju je to interesovanje upravljeno. To je veoma važan događaj, jer znači da se dijete budi iz svoje usamljenosti i formira sebi svijet u kome i drugi ljudi igraju ulogu, da se, dakle, s njima združuje i uči združivati. Funkcija majke nije samo u tome da dijete donese na svijet, već joj njena uzvišena dužnost nalaže da đetetu bude saputnik, sadrug na koga se dijete može osloniti i kome se smije povjeriti, koji je đetetu koristan i koji ga štiti. I tako dijete preko te privezanosti za majku počinje da stiče osjećanje zajednice; ono više nije samo sa svojim potrebama, ono stupa u zajedničku vezu, u jedan novi krug odnosa, koji u početku obuhvata samo dijete i majku.

Sad već možemo sagledati đe nastaje budući razvitak i počinju prve zablude. Prva zajednica mora da bude samo priprema za mnogo veće zajednice, porodicu i spoljnji svijet. To je početak socijalnog čovjeka.

Čovjek ne postoji sam, samo za sebe, on nije izdvojen iz cjeline, već pomoću funkcije majke treba da nađe prelazni put da se stavi u vezu sa ljudskim društvom i da se smatra kao jedan dio njegov. Prema tome se i njegove životne formule moraju razvijati i upravljati. Taj prelaz može promašiti svoj cilj ako dijete nema majke, ako je predato u ruke ljudima koji ne preuzimaju na sebe funkciju majke, kao što je to slučaj sa đecom koja se daju na ishranu; ovakvu đecu niko ne voli, guraju ih iz ruke u ruku, za njih niko nema topline i ona su zbog toga prinuđena da traže takvu životnu formu u kojoj će se osjetiti sama, usamljena, jer stalno vjeruju da su drugi prema njima neprijateljski raspoloženi. Mi i ovđe već možemo pogoditi kakve će biti pojedine odlike jednog takvog đeteta. Stalno odbacivano, stalno gonjeno, takvo dijete, sa kojim se stalno grubo i surovo postupalo, odrašće kao u kakvoj neprijateljskoj zemlji. I premda ja ovđe imam u vidu samo jedan ekstreman slučaj, ipak vrlo često za čitavu grupu đece i ljudi proizašlih iz takvih okolnosti možemo reći: ovđe nije uspio prelaz ka osjećanju zajednice.

To je međutim neobično značajno, jer će jedno takvo dijete uvijek ostati usamljeno, neće se približavati ljudima i sa njima stupati u bliske veze, na njemu će se ispoljiti nedostaci u svima onim funkcijama koje pretpostavljaju razvijeno osjećanje zajednice. Jesu li to možda beznačajne sitnice? To su najvažnije stvari, koje se uopšte javljaju u životu mladog ljudskog bića. Ne samo da ono ni sa kim neće zasnivati ni održavati prijateljstvo, već će mu nedostajati i sve vrline, kao vjernost, požrtvovanje i pomaganje bližnjih, obzir prema pogreškama drugih ljudi itd. Svima onima koji se bave đecom iskrsnuće pred oči ogroman broj đece, koja su odrasla na pogrešnom tlu. I sami ste imali prilike da upoznate đecu koja su bezobzirna prema svojim drugovima, svojim roditeljima i učiteljima, koja nikad ne mogu da se slože sa drugima, uvijek moraju da se svađaju i da vrše grubosti. A kad se izbliže zagleda, vidi se odmah da je tu po srijedi nedostatak majke, koja je ili promašila ili iz ma kakvih razloga svoju prirodnu dužnost i zadatak nije izvršila.
Ali pri tom ne smijemo odveć mnogo bacati samo na majku, ona možda zbog svog rada, a često i zbog cjelokupne svoje sudbine, nije bila u mogućnosti da učini više, i dijete je oskudijevalo u majci. Majka je u ovakvom slučaju sasvim razorila osnovne principe vaspitanja. Da bi se kod jednog đeteta izazvala i postigla mržnja, najbolje je kažnjavati ga. Ali đe je, međutim, granica pri kojoj dijete prestaje da osjeća tu privezanost uz majku? Mi smo upoznali ogroman broj ljudi, ne samo đece već i odraslih, čiji je život izopačen isključivo i jedino zato što privezanost za majku i opštu ljudsku zajednicu nije bila uspjela. Pretpostavka da majka voli svoje dijete, ali da je pogrešno sa njim postupala, za nas nije nikakav protivrazlog. Njoj se isto tako ne može ni prebaciti, ona drukče nije umjela. I tako se javljaju ta usamljena đeca, koja zauzimaju borben stav, kvare svaku igru, ne mogu da se slože sa drugima u nekom zajedničkom poslu i tome slično; u povoljnim slučajevima ona vjerovatno mogu i sama za sebe živjeti, ali će propasti zbog hladnoće koja iz njih bije. Ovo doduše neće svako razumjeti, ali će svako osjetiti. Tako ovakva đeca stupaju na druge važne funkcije potpuno rđavo pripremljena.

Razvitak ljudskog govora, na primjer, pretpostavlja taj kontakt između čovjeka i čovjeka.On je i postao iz tog bliskog kontakta i, šta više, on je jedna nova veza za spajanje pojedinca sa njegovom okolinom. Redovno ćemo naići na pojavu da je razvitak govora poremećen, ako dijete nije pravilnim putem dovedeno u vezu sa spoljnjim svijetom. Ovđe nastupa bezbroj slučajeva na koje nailazimo kod đece sa sporim razvijanjem govora, na primje đeca koja mucaju, kod koje uvijek možemo ustanoviti ne to da majka nije bila prožeta ljubavlju, već da kontakt sa drugim ljudima nije uspio. Vidio sam dosta đece koja su zbog svog mucanja jako potištena; takve pojave nećemo moći ukloniti prije nego što otkrijemo uzroke. Moramo pojačati kontakt te đece; ali za to je potrebno odviti cio životni tok đeteta, a to neće poći za rukom onome koji se grubom pesnicom poduhvati takvog posla, već samo onome koji umije zastati, razmisliti i dijete pridobiti za svoje planove. Ja sam vidio jedno devetogodišnje dijete, koje je prerano oduzeto od svoje majke i dato na čuvanje i odgoj jednoj seljanki, koja za dijete nije imala nikakvog razumijevanja. Kad je došlo vrijeme da dijete pođe u školu, pokazalo se da kod njega razvitak govora gotovo nije ni postojao. Prema ljudima se ophodilo kao neprijatelj, a za stupanje u kontakt sa njima putem govora nije bilo pripremljeno. To dijete se ni sa kim nije sprijateljilo, nikome ništa nije imalo da pruži, i tako nije preostajalo ništa drugo nego da se odvede iz mjesta đe je do tada boravilo i smjesti u jednu zajednicu da bi se tu izvršio kantakt đeteta sa ostalom đecom i spoljnjim svijetom uopšte.

Nije samo govor ugrožen takvim kobnim razvitkom. To važi i za razvitak razuma u funkciju, koja treba da ima sveopštu važnost. Ako ja pravilno mislim ili vjerujem da tako mislim, onda moram pretpostavljati da i svaki razuman čovjek misli isto kao i ja. A kako ću to da provjerim ako mi za to nedostaje kontakt sa drugim ljudima? To mi je dakle nemoguće, ako prema ostaloj svojoj okolini stojim kao kakav neprijatelj. Zato ćemo kod takve đece zapaziti da se u svom umnom razvitku nalaze ispod prosječnoga.

Za čovjeka koji živi sam moral je najsuvišnija stvar na svijetu. Usamljenom čovjeku nije potreban nikakav moral. On se javija kao osjećanje zajednice, opštedruštvena funkcija, kao životna forma ljudi koji međusobno stoje u vezi. Ako kod đeteta naiđemo na nemoral, možemo biti sigurni da je tu poremećena veza sa drugim ljudima. Dogod nju ne uspostavimo, ne možemo ni pomišljati da dijete moralno vaspitavamo.
To važi i za sva estetska osjećanja itd, ukratko sve ono što odlikuje čovjeka i stoji u vezi sa razvitkom njegovog osjećanja zajednice.



Kad bi bilo đece koja su već po nasleđu tako rđava da im se ne može pomoći, i koja se bezuslovno moraju iskvariti, onda bi se jedva isplatilo baviti se pedagogijom, ponajmanje kad su u pitanju takva đeca. Ali još niko nije nikad bio u stanju da odredi mjeru rđavog nasljeđa, koja bi opravdala zaključak da od takve đece neće biti nikad ništa. Uvijek je bivalo obratno, to jest kad god vaspitaču nije polazilo za rukom da izvede dijete na pravi put, on se pozivao na rđavo nasljeđe. Ja sam vidio đecu sa veoma rđavim nasljeđem, koja su postala najbolja. Kada, dakle, neki vaspitač misli da zbog nasljeđa ne može ništa postići (pritom izuzimam defektnu đecu), savjetujem mu neka pušti da to neko drugi pokuša. Tačno je da ima teških slučajeva, i mi smo se često krvavo znojili, ali se ipak otišlo naprijed. I ja sam kad bih stajao na stanovištu da se u izvjesnim slučajevima ne može ništa učiniti zbog nasljednog opterećenja, ipak bih utoliko pouzdanije bio uvjeren da bi mi moglo poći za rukom da kod sve đece, i sa dobrim i sa rđavim nasljeđem, postignem vidljiv rezultat, ukratko rečeno: dijete se može uvijek iskvariti, bilo da ima dobro ili rđavo nasljeđe. Prema tome, nasljeđe ne može igrati tako značajnu ulogu, kako se to još dan danas smatra, naročito u medicinskom ispitivanju, đe, po pravilu, nedostaje svako pedagoško rasuđivanje. Naravno da i u tome postoji izvjesna veza, i ona se mora jasno istaći: dijete sa zakržljalim organima - a to bi bilo to rđavo nasljeđe - lakše nego neko drugo zapada u položaj koji izaziva jako osjećanje nedoraslosti. Utvrditi to - zadatak je naše nauke i polazna tačka svih naših posmatranja. No mi vrlo brzo uviđamo da je to samo reliativna stvar, jer se dijete sa rđavim nasljeđem u povoljnim prilikama ponaša u najmanju ruku isto onako kao dijete sa dobrim nasljeđem u rđavim prilikama. Ako sad jedno tako slabo sazdano dijete zapadne uz to i u rđave prilike, ako se za takvo dijete ne nađe jedan potpuno odgovarajući vaspitni plan, onda je vrlo lako moguće da je ovđe vaspitanje uzaludno i da se samo rđavi rezultati postižu. Smatram medutim za neuputno i nemoguće da jedan pedagog zastupa takvo gledište, jer je njegov zadatak prije svega da u sebi nosi aktivni optimizam i da ga prenosi na svoju đecu. Prije nego što se đeca zbog svog nasljeđa uklanjaju na stranu, trebalo bi pokušati sa našom metodom.

Kao što ste osjetili između redova moga izlaganja, ja ne vjerujem u talenat. Sve je samorazrađena stvaralačka snaga. Gete kaže: “Genije je možda samo vrjuednoća!” Ono što traži škola, što traži život, to može ispuniti svako razborito dijete. Kada se međutim, po onoj klasičnoj krilatici: “Marljivome slobodan put”, vrši podjela na darovitu i nedarovitu đecu, tada se postižu veliki neuspjesi, koji su se pokazali baš u tim izvanredno darovitim razredima.

Htio bih da ukažem na jednu opasnost, kojoj podliježu vaspitači koji odveć mnogo polažu na darovitost. Kad đetetu ulijete u glavu da je darovito, može se vrlo često dogoditi da ono više uopšte neće da se trudi i postaje oholo i uobraženo. Sa socijalnog stanovišta to je pogrešno. Ali to još nije ono što je najgore. Ako takvo dijete na svome daljem putu kroz život naiđe na teškoće, može se dogoditi da će se ono više bojati poraza, nego što će željeti uspjeha; tada počinju kolebanja i sumnje, javljaju se nervna oboljenja, dijete zastaje i ne može dalje da napreduje. Sjetimo se samo takozvane čudno obdarene đece. Ona često rđavo završavaju. Zatim postoji i druga strana. To su takozvana nedarovita đeca, u što ja uistini ne vjerujem. Zato sam protiv deobe na darovitu i nedarovitu đecu. Ne vjerujem da će to donijeti ma kakvog uspjeha u budućnosti. Međutim, znam da se darovitima time ništa ne koristi, dok se nedarovitima šteti.

Treba da se učimo postupati sa đetetom kao sa ravnopravnim bićem. To će lakše postići onaj koji već u sebi nosi sklonost da u drugome gleda ravnopravnog čovjeka. Ko te sklonosti nema, tome će teško polaziti za rukom da se prema đetetu osjeća kao ravnopravan drug. A to mora prethoditi svemu. Cjelokupno vaspitanje mora biti usredsrijeđeno na to da je prirodno osjećanje nedoraslosti, zaostalosti ili zakržljalosti uputi na stazu korisnog i rasprostre na oblast korisnog. A tu spada i ravnopravnost. Ja ne vjerujem u sposobnost ili nesposobnost đeteta, već vaspitača.

Istorija psihologije

Misli o psihičkom čovjeku sreću se u najranijoj pisanoj i usmenoj zaostavštini ljudi, sve dokle doseže istorijsko pamćenje. Već u prvim predanjima, religijama, filozofijama, u magjji i, posredno, u umjetničkim tvorevinama postoji svijest o čovječijem duhu kao dijelu kosmosa. Poslije nekoliko hiljada godina moderna psihologija ponovo se vratila tim tvorevinama tražeći u njima dokaze za svoje tvrdnje.

Već oko VI vijeka p.n.e. psihološka misao dobija svoju sistematičnost u okviru rane grčke filozofije. Cijela priroda, uključujući i materiju, imala je svoju dušu, jer je sve u kretanju, a to se ne može zamisliti bez unutrašnjeg agensa. Tales je smatrao da magnet pomoću svoje duše privlači gvožde. Po Heraklitu, sve je u vječnoj promjeni, a vatra je duša supstance, jer je u stanju da je mijenja. Cjelokupno saznanje mora proći kroz čula, kako su to mnogo kasnije tvrdili i engleski empiristi. Demokrit je opisivao glavu kao organ mišljenja, a srce kao organ ljutnje. Pitagora se nije bavio čulima već apstraktnim vrijednostima brojeva. Smatrao je da su tijelo i duh različiti i da duh kasnije napušta tijelo, kako su to razradili hrišćanski filozofi. Nešto prije Platona, Protagora je glasovitom izrekom “Čovjek je mjerilo svih stvari” postavio problem subjektivnosti saznanja.

Sa Platonom i Aristotelom počinje novo poglavlje drevne psihologije. Prema Platonu, čula su nepouzdana kao izvor saznanja i mogu dati samo aproksimacije. Konkretan podatak može biti različit, ali on će, blagodareći idejama, moći da bude valjano klasifikovan. Rasuđivanje idejama daje pravo saznanje, a ne čulno opažanje.

Aristotel je sistematizovao saznanja svoje epohe i u oblasti psihologije, nastojeći da održi sve prilaze. Postoji pet osnovnih čula, ali i još jedno, šesto, koje kombinuje i usklađuje rad prethodnih. Čovjek se mora osloniti na svoja čula, ali ona mu neće mnogo vrijeđeti ako su vođena rđavom logikom, kao što ni najbolja logika ne pomaže ako je zasnovana na pogrešnim zapažanjima. U oblasti učenja postavio je i klasične zakone asocijacija po sličnosti, kontrastu i dodiru. Jasnije nego do tada govorio je o osjećanjima, a njegov pojam o katarzi, svojevrsnom očišćenju kroz identifikaciju sa junacima pozorišne igre, nagovijestio je kasnija razmatranja nesvjesnog.

Period nailaska hrišćanstva je ujedno i period kad psihološka učenja bivaju izmještena u religijske knjige. Ranija religijska učenja na Dalekom istoku prevashodno su se bavila psihološkim odnosom prema sopstvenom biću, konkretnom i transcendentnom svijetu, a sa izrazitim monoteističkim učenjima Bliskog istoka ti odnosi su jasno definisani u svetim knjigama. Snažna vjerovanja ljudi pokrila su većinu psiholoških problema i dugo iza toga psihološka razmatranja su ili izostala, ili su se nalazila pod okriljem religije i u njenoj službi.

Krajem IV i početkom V vijeka sveti Augustin je u okviru hrišćanske teologjje (prije raskola na pravoslavlje i rimokatolicizam) ponovo postavio problem sokratovske ere (“Poznaj samoga sebe”) i ponovo se okrenuo samoposmatranju (introspekciji) kao glavnom izvorištu istina. Kao svjedok razvoja dezintegracionih procesa u velikom Rimskom carstvu, Augustin naglašava problem slobode volje, iz koje izviru svi modaliteti ponašanja. Ona bi morala uspostaviti odnose samo sa transcendentalnim bićem, a ne sa konkretnim činiocima ponašanja. Nekoliko vjekova kasnije, ali u duhu istog teološkog nasljeđa, Domentijan i Teodosije (sredina i kraj XIII, početak XIV vijeka) iznosili su slične teze. One su vladale evropskom duhovnom scenom sve do dogmatskog raskida dvije crkve sredinom XI veka. Istočna crkva ih je zadržala (zajedno sa osnovnom dogmom da Bog ne može imati predstavnika na zemlji - papu - sa božjim atributima, jer bi on prekinuo transcendenciju i uveo prototip autoritarnih odnosa). U Zapadnoj crkvi razvijana je dogma okrenuta, između ostalog, pitanjima konkretnog svijeta i u okviru toga pitanjima dinamičnog razvoja materijalne civilizacije. Tu se pretežno i razvila psihologija kao naučna disciplina. Vjesnik njenog izlaska iz kruga teologije bio je Toma Akvinski, teolog iz sredine XIII vijeka, na razmeđi dogmatskog raskola i renesanse. Vjera i volja i dalje stoje u središtu duhovnog života, ali sada uz prisustvo razuma, čiju je ulogu još Aristotel naglašavao. Razum sa svojim rezonovanjem nije ničemu suprotstavljen, i kao takav nadređen je svemu ostalom. Logika je formalne prirode i čisto rezonovanje može da obuhvati iracionalne sadržaje (vjerovanja i htijenja) sa potpunom legitimnošću zaključivanja. Taj dio učenja Akvinskog postao je integralni dio načina mišljenja Inkvizicije, a mnogo kasnije, u našem stoljeću, postao je dio tekućih ideologija, koje su svoje iracionalne sadržaje zaodijevale u ruho racionalizma logičke opravdanosti.

Duh renesanse takođe je nastojao da stavi razum u službu iracionalnih ideja. Spisi Makijavelija ne otkrivaju samo kako se razmišljalo o čovjeku i njegovom tadašnjem društvu, već analitički opisuju kako se formalno-logičkim zaključivanjem mogu braniti i sprovoditi iracionalni individualni prohtjevi.

Poslije renesanse oživjela su stara pitanja o odnosu tijelo-duh i čulo-ideja. Dekart (prva polovina XVII vijeka) je formulisao dualistički koncept čovjeka: postoji duh koji nema supstance i rasprostrtost, kao i tijelo koje je materijalne prirode i ima svoju ekstenziju. Duh je vječan i ima svoje transcendentne zakone kretanja, a tijelo je smrtno i podliježe mehaničkim i fiziološkim zakonima. Stanje jednog i drugog može biti pod međusobnim uticajem. Duh može imati i nesvjesne oblike.

Koncept dualizma i interakcije otvorio je metodološke mogućnosti za načine mišljenja koji preovladuju i u savremenoj psihologiji, što neke i navodi na ocjenu da je Dekart utemeljivač moderne psihologije. Džon Lok (druga polovina XVII v.) smatrao je da je čovjek tabula raza, odnosno neispisani list, koji biva popunjen čulnim utiscima, a ideje su samo njihova kombinacija. On je otvorio poglavlje, kasnije poznato kao engleski empirizam, s predstavnicima Hjumom, Milom i Bejnom, prema kome zakoni asocijacija imaju osnovnu ulogu u mentalnom razvoju, što približno odgovara teorijama učenja u našem stoljeću. Kao protivteža tome javio se Berkli (početak XVIII v.) sa tezom da se konačna realnost može shvatiti samo umom a ne čulnim podacima i neposrednim sredinskim uticajem.

Iz tih učenja proizašao je osnovni problem psihologije prošlog stoljeća, definisan kao odnos duha i tijela, sa porukom o “mudrosti tijela”. Tada je, među prvima, spektakularne oglede sa ekstirpacijom, odnosno vađenjem djelova nervnog sistema izvršio francuski fiziolog Flurens (prva polovina XIX v.), s namjerom da utvrdi međuzavisnost fiziološkog i psihološkog. Golubovi (sa kojima je kasnije radio i Skiner) nijesu mogli da održavaju ravnotežu ili nijesu umjeli da samostalno polete (lećeli su samo ako se bace iz ruke), u zavisnosti od toga koji im je dio mozga bio odstranjen. Uslijedile su analize čovjekovog centralnog nervnog sistema poslije utvrđenog postojanja centara za govor i značenje riječi, za motorne funkcije, izmjerena je brzina nervnog impulsa. Oko sredine stoljeća pojavila se u Rusiji mala, ali izuzetno značajna knjiga Sečenova “Refleksi velikog mozga”, o fiziološkim osnovama psihičkog života, koja će omogućiti kasniju pojavu Pavlova. 

Okretanje ka “tijelu” nije bilo toliko značajno po prikupljenom znanju, koliko po metodološkoj orijentaciji. Čovjek je oduvijek bio i prirodno (a ne samo društveno) dat, psihologija je oduvijek bila barem djelimično prirodna nauka, a sada je, baveći se fiziologijom iz svog ugla, prihvatila i razvijala objektivne metode. Fehnerovi i Veberovi zakoni su u okviru “psihofizike” nastojali da kvantifikuju odnos između veličine (fizikalističke) draži i odgovarajućeg čulnog osjećaja. Učinjeni su i pokušaji mjerenja mentalne aktivnosti pomoću kvantifikacije vremena reakcije na podsticaj.

Tokom posljednje četvrtine prošlog vijeka psihologjja ulazi u svoju “akademsku” fazu - razvija se pretežno na univerzitetima. Fiziološka istraživanja su dostigla granicu tadašnjeg tehnološkog razvoja, i psihologija se sada više bavi čistim mentalnim problemima, mada stalno nastoji da ih kvantifikuje. Ebinghaus je mjerio broj ponavljanja da bi se naučila lista besmislenih slogova (radi “čistog” pamćenja i zaborava), kao i vrijeme koje je proteklo do zaborava, da bi kvantifikovao i grafički prikazao oba procesa.

Vunt je osnovao slavnu laboratoriju u kojoj su vršeni ogledi po ugledu na prirodne nauke, praćeni introspektivnim iskazima subjekata. Vunt je izvršio širok uticaj na razvoj evropske i angloameričke psihologije. 

Tokom XIX vijeka postojale su uglavnom dvije psihološke škole: funkcionalizam i strukturalizam. To ipak nijesu, u današnjem smislu, bile prave škole – psiholozi su se više razlikovali po metodološkoj orijentaciji (razlike su bile manje no danas), kao i po pretpostavkama koje su više pomjerale naglasak u teorijskom mišljenju no što su bile međusobno isključive. Krajem vijeka već su se nazirali pravci novijih istraživanja, a početkom našeg stoljeća psihologjja se počela diferencirati u nove škole, radikalne po svojim učenjima, koje su se ne samo između sebe znatno razlikovale, već su otvoreno ili skriveno bile međusobno isključive. Većina pojmova i termina u savremenoj psihologiji potiče iz tih škola.
Najranije je teorijski konstituisana i sa najrazrađenijom metodologijom se svojevremeno pojavila ruska, kasnije sovjetska fiziologija više nervne djelatnosti. I. Pavlov je još 1904. godine dobio Nobelovu nagradu za otkriće uloge “psihičkog” u mehanizmima varenja (više od pola vijeka to je bila jedina Nobelova nagrada u psihologiji i graničnim oblastima). Sredinom stoljeća škola je proglašena zvaničnom društvenom školom, ali je kasnije taj stav prećutno napušten. Izvršila je veliki, vjerovatno najveći uticaj na razvoj koncepta o savremenom čovjeku.

Biheviorizam se razvijao pretežno u SAD, pod znatnim uticajem koncepta i metodologije objektivističke psihologije (manje zvaničan, ali prihvatljiviji naziv za fiziologiju više nervne djelatnosti). Javio se nekoliko godina poslije ruske škole, ali je tek 30-ih godina izašao u javnost sa spektakularnim rezultatima i dugo je ostao (sada nešto manje) najrasprostranjenija škola u svijetu.

Istovremeno se konstituisala psihoanaliza u okviru centralnoevropske i judeohrišćanske kulturne tradicije. Bila je razumljiva laičkoj javnosti, posebno zbog dramatičnih prikaza pojedinih slučajeva, a i mnogi kulturni i javni radnici bili su pod njenin uticajem, tako da je veći uticaj vršila na široku no na profesionalnu javnost.

Najapstraktnija i po broju pristalica najmanja škola bila je geštalt psihologlja. Javila se kad i ostale, ali prvo u ekskluzivnim krugovima neokantovaca, a zatim u uskim profesionalnim krugovima, koji su, istina, pokušavali da je učine dostupnom široj javnosti, ali bez većeg uspjeha. Kao izrazita “otvorena” (njemačka) škola, i njeni predstavnici su, slično psihoanalitičarima, morali da emigriraju sa pojavom nacizma (pretežno u SAD). Tridesetih godina u Francuskoj i Švajcarskoj obrazuje se i ubrzano razvija genetsko-strukturalistička škola (u polazištima je slična sa nešto ranije razvijenom školom kulturno-istorijskog prilaza u Sovjetskom Savezu). Iako u nazivu naglašava genetske komponente razvoja, u kasnijim fazama škola se više bavila problemima čovjeka. U međuratnom razdoblju ponovo se aktuelizuju personalistički i egzistencijalistički prilazi u psihologiji, koji su kasnije, zajedno sa humanističkom psihologjjom, davali vidno obilježje novijim metodološkim orijentacijama savremene psihologije.

U drugoj polovini našeg stoljeća javljaju se “neo” varijante prethodnih škola, sa dosta velikim međusobnim razlikama, zavisno od stanovišta autora. U Sovjetskom Savezu razvija se i postaje sve važnija kulturno-istorijska škola, začeta još 30-ih godina, ali dugo u sjenci objektivističkih orijentacija zvanične psihologije. U SAD i u drugim sredinama javlja se humanistička psihologija, sa dosta neodređenom metodologijom i eklektičkim određenjem predmeta psihologije, tako da se ne može nazvati pravom školom, tim prije što tu orijentaciju preuzimaju i neki značajni predstavnici drugih škola. Za sada ona se tumači više kao protest protiv vrijednosnog zanemarivanja čovjeka u psihologiji.

Od sredine prošlog vijeka uočljivi su i pokušaji da se psihologija praktično uključi u tokove društvenog razvoja, naročito u vezi sa tekućom industrijskom revolucijom i novim pravcima razvoja civilizacije. Ti pokušaji nijesu imali većeg značaja sve do pojave Bine-Simonovog testa (1905) za mjerenje opšte inteligencije đece školskog uzrasta, kojim se psihologija neposredno i široko uključila u tadašnju reformu školstva u Francuskoj. Nešto kasnije, mjerenjem sposobnosti vršen je odbir ljudstva za gradski saobraćaj u Njemačkoj, a tokom I svjetskog rata u SAD je izvršeno ispitivanje oko 2 miliona ljudi testovima Alfa i Beta da bi se izvršila selekcija za pojedine rodove vojske. Odgovornost takvih intervencija bila je velika, one su se na očigledan način pokazale uspješnim, to je otvorilo put za široko uključivanje psihologije u praktično ničim ograničene oblasti društvenog i individualnog ponašanja. Između ostalog, naročito je značajna bila intervencija u oblasti ljudskih sposobnosti, koje su u novim civilizacijskim uslovima postale kritična pretpostavka opšteg društvenog razvoja.

Neposredno uključivanje psihologije u društvene tokove otvorilo je široke mogućnosti za razvoj psihologije kao profesije, u zavisnosti od ekonomskih i društveno-političkih okolnosti.


PREDMET PSIHOLOGIJE

Psihologija se već na svom prvom koraku, tj. pri pokušaju da definiše svoj predmet izučavanja, nalazi u nedoumici. Psiholozi se ne slažu u tome šta treba da izučavaju. Možemo razlikovati tri osnovne koncepcije psihologije, odnosno tri definicije predmeta psihologije:

1) Prema prvom, klasičnom shvatanju, psihologija je isključivo nauka o pojavama i procesima svijesti. Osnovna metoda takve psihologije je introspekcija.

2) Prema drugom, bihejviorističkom shvatanju, koje je oformljeno u drugoj deceniji ovog vijeka, psihologija je isključivo nauka o ponašanju organizama. Ponašanje se izučava na osnovu spoljašnjeg, objektivnog posmatranja.

3) U treću grupu shvatanja svrstavamo različite oblike ,,srednjih" i „sintetičkih" ili „eklektičkih" shvatanja. Prema ovoj grupi shvatanja, predmet psihologije su i svjesni procesi i spoljašnja ponašanja; specifičnne odredbe odnosa svjesnih procesa i spoljašnjih ponašanja su različite. Ovakve odredbe srećemo već u samom početku XX vijeka, u tzv. funkcionalnoj psihologiji. 

Stručnjak iz neke druge oblasti, koji nije sklon psihologiji, može da postavi skeptično pitanje: da li takva psihologija, koja još ne zna šta treba da izučava, uopšte predstavlja nauku? Prema jednom čestom shvatanju, o nauci govorimo kada je određen njen predmet, njene osnovne metode i kada je suma znanja organizovana u sistem znanja u kome ima više saglasnosti nego raznovrsnosti. Psihologija nije uspjela da na jedinstven način odredi ni svoj predmet. Kakva je to onda nauka?

Na ovu zamjerku stručnjaci odgovaraju na sljedeći način: iako se psiholozi ne slažu u pogledu koncepcije predmeta psihologije, u okviru koncepcije koje se pridržavaju oni postižu rezultate koji zaslužuju ime nauke. Razlika između introspektivne psihologije i bihejviorizma bila je tako velika da su neki autori predviđali razdvajanje dva stanovišta u dvije posebne nauke — u nauku o svjesnim pojavama i procesima (psihologiju) i nauku o ponašanju („bihejvioristiku"). Međutim, bihejviorizam je ostao psihologija i u novije vrijeme postaje sve popustljiviji prema ispitivanju svjesnih procesa u sopstvenim okvirima. Koordinacija bihejviorističkih i introspektivnih pojmova stalno je vršena, naročito u „srednjim", „sintetičkim" psihologijama.


PSIHOLOGIJA KAO NAUKA O POJAVAMA I PROCESIMA SVIJESTI

Kada se psihologija početkom druge polovine XIX veka izdvojila u samostalnu naučnu disciplinu, ona je bila nauka o pojavama i procesima svijesti. Njene osnovne metode su bile introspekcija i eksperiment, spojeni u eksperimentalnu introspekciju.

Tipične definicije psihologije izgledale su ovako:

Viljem Džems piše (1890.god.) u svojim čuvenim “Principima psihologije”: „Psihologija je nauka o mentalnom životu, kako o njegovim pojavama, tako i o njegovim uslovima". Pod „uslovima" Džems je mislio na nervnu osnovu psihičkih procesa.

Džejms Sali u knjizi “Outlines of Psychology” (1884. god.), često korišćenom udžbeniku onog vremena, piše: ,,Ja se držim starog shvatanja da se psihologija razlikuje od fizičkih ili prirodnih nauka po tome što se bavi pojavama unutrašnjeg svijeta, pri čemu upotrebljava svoju metodu ili instrument, naime introspekciju”.

Vilhelm Vunt, čovjek koji je takoreći osnivač psihologije kao posebne nauke, piše 1892 godine: “Psihologija treba da istražuje ono što nazivamo unutrašnjim iskustvom – tj. svoje osjećaje i osjećanja, svoje misli i htijenja - za razliku od objekata spoljašnjeg svijeta koji predstavljaju predmet izučavanja prirodnih nauka”. 

Nekad poznati psiholog G. T. Led piše: „Psihologija je sistematski opis i objašnjenje pojava svijesti kao takvih… Šta su u stvari te pojave, kao svjesna stanja, kako nastaju i kako slijede jedna drugu - to je prvenstveno predmet izučavanja psihologije".

Bihejvioristi su često introspektivnoj psihologiji pripisivali nenaučnost, metafizički karakter, uskost, Od svih tih zamjerki u potpunosti je opravdana samo jedna - uskost introspektivne psihologije. Nenaučnost i metafizičnost ne može se pripisati osnivačima naučne psihologije.

Vunt i Tičener i drugi njeni glavni predstavnici stalno su bili preokupirani težnjom da od psihologije stvore empirijsku nauku, kao što su te sve druge prirodne nauke. Da bi bila takva nauka - psihologija je morala da okrene leđa svim filozofskim, metafizičkim teorijama i metafizičkom načinu razmišljanja; morala je da se zasnuje na posmatranju iskustva - to iskustvo je bilo svjesno iskustvo individue, a metoda posmatranja je bila introspekcija. Pored toga, psihologija je morala da bude eksperimentalna. Za Vunta naučna metoda bila je isto što i eksperimentalna metoda.

1). „Psihologija" je, po značenju grčke kovanice, nauka o duši. Ali šta je „duša" u psihologiji kao nauci?

Naučna psihologija ne izučava „dušu" u metafizičkom smislu, u smislu neke nematerijalne supstance, u smislu nekog spiritualnog agensa koji se manifestuje u svjesnom doživljavanju - u htijenju, odlučivanju, upravljanju pažnje, pokretanju tijela itd. Ali, isto tako, predmet kojim se psihologija bavi nije „izlučevina" mozga, kao što su želudačni sokovi izlučevine želuca. Sva takva shvatanja su filozofska i metafizička, a psihologija hoće da bude nauka i da se bavi pojavama koje se daju posmatrati. Zato psiholog-naučnik mora da okrene leđa svim takvim razmatranjima i da se usmjeri ka svom jedinom predmetu - pojavam i procesima svijesti koji su nešto što svako može da posmatra isto onako kao što može da posmatra i pojave spoljašnjeg svijeta. Psihologija na taj način postaje nauka bez duše, nauka o pojavama koje su direktno pristupačne posmatranju, te na taj način postaje empirijska nauka.

Pod sviješću Tičener podrazumijeva ukupnost svjesnih doživljaja u datom trenutku. Pod „duhom" ili „psihom" Tičener podrazumijeva ukupnost svjesnih doživljaja jedne individue, od njenog rođenja. do. smrti. Kao što vidimo, duša kao supstanca rastočila se u sumu svjesnih stanja. 

„Pod ‘duhom’", piše Tičener, “podrazumijevamo ukupan zbir mentalnih procesa koje individua doživi u toku svog života. Ideje, osjećanja, impulsi itd, su mentalni procesi; ukupan broj ideja, osjećanja, impulsa itd. koje doživim u svom životu predstavljaju moj ‘duh’".