комшија
Stara legenda
- Poruka
- 91.003
http://kontraportal.com/ma-tko-to-mrzi-fasiste/
Povodom rodjendana velikana nase knjizevnosti i ucesnika NOB-a, setimo se pesnicke manifestacije 'Goranovo prolece' koja je prvi put uvedena jos 1963.god.
Goranovo proljeće najstarija je, najznačajnija i po mnogočemu najveća pjesnička manifestacija na ovim prostorima. Utemeljena je davne 1963. godine u spomen na velikog pjesnika i antifašistu Ivana Gorana Kovačića (1913.-1943.), autora epohalne Jame, poeme koju su ilustrirali između ostalih, Edo Murtić, Zlatko Prica, Ivan Lovrenčić i Pablo Picasso, dok je Vanja Radauš izradio ciklus skulptura. I ove će godine pjesnička karavana, tijekom višednevnog programa, posjetiti Goran Kovačićev rodni Lukovdol, gdje će biti dodijeljene pjesničke nagrade Goranov vijenac i Goran za mlade pjesnike. Ovogodišnji laureati su ugledni pjesnik Mario Suško i mladi Goran Čolakhodžić. Nagrade će im biti uručene na sam Goranov rođendan 21. ožujka.
Već i letimičan pogled na listu dosadašnjih laureata otkriva značaj ove pjesničke manifestacije: mahom je riječ o kanoniziranim pjesnikinjama i pjesnicima koji su svojim opusom zadužili mlađe naraštaje. Među dobitnicima Goranova vijenca tako se ističu velikani poput Cesarića, Tadijanovića, Parun, Kaštelana, Mihalića, Dragojevića, Šoljana i brojnih drugih, dok su se nagradom Goran za mlade svojevremeno okitili danas ugledni pjesnici i pjesnikinje poput Branka Čegeca, Jagode Zamode, Anke Žagar, Miroslava Kirina, Krešimira Bagića, Ane Brnardić i dr. U predratnim vremenima, kada su se nagrade dodjeljivale za područje cijele Jugoslavije, u laureate su se upisali i mnogi pjesnici iz ostalih republika; rat je manifestaciju zatvorio unutar hrvatskih granica, kako državnih, tako i jezičnih, da bi se u posljednjih desetak godina, pod predsjedništvom Ivice Prtenjače, Goranovo proljeće ponovno uzdignulo do manifestacije od međunarodnog značaja. Naime, svake godine domaćim pjesničkim snagama pridruže se i gosti iz mnogih europskih zemalja, a sada je Goranovo proljeće uključeno je u međunarodni pjesnički projekt Versopolis.
Razvidno je da vrijednost ove manifestacije i njen značaj za hrvatsku kulturu znatno nadilaze dnevnopolitičke ideološke podvale, ali ni toga, nažalost, nije manjkalo. U jeku povijesnoga revizionizma i reafirmacije ustaštva 1990-ih godina, među porušenim spomenicima NOB-a i pregaženim narodnim herojima gotovo se našlo i Goranovo proljeće. Pretrpjelo je nekoliko podlih udaraca, ali je preživjelo i do danas se uzdiglo do zavidne razine. Dakako da ideolozima krvi i tla, jezičnim puristima i ostalim utjelovljenjima i manifestacijama nacionalizma nije trebalo mnogo: legendarni IGK se s partizanima borio protiv njemačkih i talijanskih okupatora te domaćih izdajnika, kojima se obratio i pjesmom Mrzimo vas!, a koja se posljednjih godina razvlači kao nešto skandalozno po ultradesničarskim portalima i kroz njihove polupismene, nesuvisle tekstove. O čemu se radi? Za razliku od Jame, gdje je lirski subjekt žrtva iskopanih očiju netom bačena u masovnu grobnicu, u ovoj pjesmi imamo kolektivizirano lirsko Mi, odnosno dva nasuprotna kolektiva, Mi i Vi. Početak pjesme glasi:
Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje! (…)
Tko se to usuđuje mrziti hulje, krvnike i pljačkaše, pitaju se iznervirano kvazidomoljubna piskarala po desničarskim glasilima. Ljudima s mozgom i poznavateljima povijesti ne treba objašnjavati, ali svjedoci smo, ima i takvih kojima se MORA crtati: lirsko Mi u ovoj pjesmi progovara iz pozicije napadnutih civilizacijskih vrijednosti, pozicije okupiranih, proganjanih, pljačkanih i ubijanih, to je zbor živih i mrtvih glasova, opravdano razbješnjenih i afektiranih, koji vape za osvetom i pravdom, i koji se obraćaju tom drugom, nasuprotnom kolektivu, tim huljama, krvnicima i pljačkašima. Tko se, dakle, usuđuje mrziti takve? Odgovor je vrlo jednostavan, izgovorimo napokon: lirsko Mi progovara iz pozicije antifašizma, istinskog demokratskog pokreta i temelja civilizacije i mira. Postavimo sada crnim falangama novo pitanje: Koga to danas u Hrvatskoj živcira prozivanje pljačkaša i krvnika? Odgovor se također nameće sam po sebi – živcira ponovno probuđen kolektiv pljačkaša i hulja u crnim košuljama. Ta nije li jedan od dežurnih stihoklepac iz te rulje nešto načuo, pa zajaukao: „Tko to moje ime doziva…?“ I opet jednostavan odgovor: Goran Kovačićevo lirsko Mi.
Upravo je poezija ovogodišnjeg laureata Marija Suška, prema riječima još jednog nositelja Goranova vijenca, Branka Čegeca, „ovovremeni refleks onoga što Goran nije mogao niti stigao napisati, uvjeren da poezija može pridonijeti tome da se strahote jednoga ratnog besmisla više ne ponavljaju.“ Teško je biti precizniji i jasniji. Goranovo afektirano lirsko Mi, koje je nad zgarištima i masovnim grobnicama mrzilo silovatelje i ubojice, mnogo je širi kolektiv od pjesničkoga kolektiva s Goranovog proljeća, ali ga svakako obuhvaća i uključuje u sebe, već pedeset i dvije godine. I dakako, to nije kolektiv mržnje, to je kolektiv koji je stajao nasuprot kolektivu mržnje, a svoj bijes je ispoljio tek kao reakciju, da bi u vremenima mira činio sve da se taj mir očuva. A tu svoj obol može dati i poezija.
Povodom rodjendana velikana nase knjizevnosti i ucesnika NOB-a, setimo se pesnicke manifestacije 'Goranovo prolece' koja je prvi put uvedena jos 1963.god.
Goranovo proljeće najstarija je, najznačajnija i po mnogočemu najveća pjesnička manifestacija na ovim prostorima. Utemeljena je davne 1963. godine u spomen na velikog pjesnika i antifašistu Ivana Gorana Kovačića (1913.-1943.), autora epohalne Jame, poeme koju su ilustrirali između ostalih, Edo Murtić, Zlatko Prica, Ivan Lovrenčić i Pablo Picasso, dok je Vanja Radauš izradio ciklus skulptura. I ove će godine pjesnička karavana, tijekom višednevnog programa, posjetiti Goran Kovačićev rodni Lukovdol, gdje će biti dodijeljene pjesničke nagrade Goranov vijenac i Goran za mlade pjesnike. Ovogodišnji laureati su ugledni pjesnik Mario Suško i mladi Goran Čolakhodžić. Nagrade će im biti uručene na sam Goranov rođendan 21. ožujka.
Već i letimičan pogled na listu dosadašnjih laureata otkriva značaj ove pjesničke manifestacije: mahom je riječ o kanoniziranim pjesnikinjama i pjesnicima koji su svojim opusom zadužili mlađe naraštaje. Među dobitnicima Goranova vijenca tako se ističu velikani poput Cesarića, Tadijanovića, Parun, Kaštelana, Mihalića, Dragojevića, Šoljana i brojnih drugih, dok su se nagradom Goran za mlade svojevremeno okitili danas ugledni pjesnici i pjesnikinje poput Branka Čegeca, Jagode Zamode, Anke Žagar, Miroslava Kirina, Krešimira Bagića, Ane Brnardić i dr. U predratnim vremenima, kada su se nagrade dodjeljivale za područje cijele Jugoslavije, u laureate su se upisali i mnogi pjesnici iz ostalih republika; rat je manifestaciju zatvorio unutar hrvatskih granica, kako državnih, tako i jezičnih, da bi se u posljednjih desetak godina, pod predsjedništvom Ivice Prtenjače, Goranovo proljeće ponovno uzdignulo do manifestacije od međunarodnog značaja. Naime, svake godine domaćim pjesničkim snagama pridruže se i gosti iz mnogih europskih zemalja, a sada je Goranovo proljeće uključeno je u međunarodni pjesnički projekt Versopolis.
Razvidno je da vrijednost ove manifestacije i njen značaj za hrvatsku kulturu znatno nadilaze dnevnopolitičke ideološke podvale, ali ni toga, nažalost, nije manjkalo. U jeku povijesnoga revizionizma i reafirmacije ustaštva 1990-ih godina, među porušenim spomenicima NOB-a i pregaženim narodnim herojima gotovo se našlo i Goranovo proljeće. Pretrpjelo je nekoliko podlih udaraca, ali je preživjelo i do danas se uzdiglo do zavidne razine. Dakako da ideolozima krvi i tla, jezičnim puristima i ostalim utjelovljenjima i manifestacijama nacionalizma nije trebalo mnogo: legendarni IGK se s partizanima borio protiv njemačkih i talijanskih okupatora te domaćih izdajnika, kojima se obratio i pjesmom Mrzimo vas!, a koja se posljednjih godina razvlači kao nešto skandalozno po ultradesničarskim portalima i kroz njihove polupismene, nesuvisle tekstove. O čemu se radi? Za razliku od Jame, gdje je lirski subjekt žrtva iskopanih očiju netom bačena u masovnu grobnicu, u ovoj pjesmi imamo kolektivizirano lirsko Mi, odnosno dva nasuprotna kolektiva, Mi i Vi. Početak pjesme glasi:
Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje! (…)
Tko se to usuđuje mrziti hulje, krvnike i pljačkaše, pitaju se iznervirano kvazidomoljubna piskarala po desničarskim glasilima. Ljudima s mozgom i poznavateljima povijesti ne treba objašnjavati, ali svjedoci smo, ima i takvih kojima se MORA crtati: lirsko Mi u ovoj pjesmi progovara iz pozicije napadnutih civilizacijskih vrijednosti, pozicije okupiranih, proganjanih, pljačkanih i ubijanih, to je zbor živih i mrtvih glasova, opravdano razbješnjenih i afektiranih, koji vape za osvetom i pravdom, i koji se obraćaju tom drugom, nasuprotnom kolektivu, tim huljama, krvnicima i pljačkašima. Tko se, dakle, usuđuje mrziti takve? Odgovor je vrlo jednostavan, izgovorimo napokon: lirsko Mi progovara iz pozicije antifašizma, istinskog demokratskog pokreta i temelja civilizacije i mira. Postavimo sada crnim falangama novo pitanje: Koga to danas u Hrvatskoj živcira prozivanje pljačkaša i krvnika? Odgovor se također nameće sam po sebi – živcira ponovno probuđen kolektiv pljačkaša i hulja u crnim košuljama. Ta nije li jedan od dežurnih stihoklepac iz te rulje nešto načuo, pa zajaukao: „Tko to moje ime doziva…?“ I opet jednostavan odgovor: Goran Kovačićevo lirsko Mi.
Upravo je poezija ovogodišnjeg laureata Marija Suška, prema riječima još jednog nositelja Goranova vijenca, Branka Čegeca, „ovovremeni refleks onoga što Goran nije mogao niti stigao napisati, uvjeren da poezija može pridonijeti tome da se strahote jednoga ratnog besmisla više ne ponavljaju.“ Teško je biti precizniji i jasniji. Goranovo afektirano lirsko Mi, koje je nad zgarištima i masovnim grobnicama mrzilo silovatelje i ubojice, mnogo je širi kolektiv od pjesničkoga kolektiva s Goranovog proljeća, ali ga svakako obuhvaća i uključuje u sebe, već pedeset i dvije godine. I dakako, to nije kolektiv mržnje, to je kolektiv koji je stajao nasuprot kolektivu mržnje, a svoj bijes je ispoljio tek kao reakciju, da bi u vremenima mira činio sve da se taj mir očuva. A tu svoj obol može dati i poezija.
