Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.038
Na ovaj konkurs pristiglo je sedam priča.
Glasanje će trajati do 22. februara (nedelja), do 22h.
Pustite muziku i uživajte u čitanju:
- - - - - - - - - -
Priča br.1
STRPLJENJE
...bez tebe...Naš grad je drugačiji u odnosu kad smo mi boravili tamo ali svaka posjeta budi stare rane...odbolujem susrete sa starim gradom... zbog tebe. Sreća, bol, gorčina u isti mah...Kada bih imala još jednu priliku znala bih kojim putem poći, držala bih te čvrsto za ruku i nikad te pustila ne bih...Nadam se da me se ponekad sjetiš...kako god – ja ću sa istim žarom misliti na tebe i buditi s vremena na vrijeme slatko –gorke uspomene, paliti svijeću za tebe – gdje god bio. Strpljenje – moja najveća mana... da ne bejah strpljiva ne bih pisala ovo...otišla bih s tobom, imala tople ruke, blage oči tvoje i buđenja u praskozorja rana...ne bih čekala...bili bi jedno..tvoje zaboravljene ključeve, pozive...Bolna i radosna su sjećanja na noć za koju sam mislila da će vječno trajati, tvoju nježnost, dječiju iskrenost. Voljela bih da mogu vratiti vrijeme, proljećna jutra, zimske vjetrovite noci, kišne jesenje dane koje smo voljeli ...Često sam u mislima sa tobom, tvoj lik je duboko u mom oku i srcu...zauvijek.Samo kada bih mogla još jednom da dotaknem to lice, ruke ...oči – vesele voljene oči!!! U mom sjećanju ostaćeš vječiti dječak-onaj koji mi je grijao ruke jedne zimske noći u bioskopskoj sali i koji nije znao koji film je gledao –a ni ja ... nekako smo se pokidali, bez razloga, nismo imali hrabrosti da pozovemo jedno drugo i eto... svako je otišao svojim putem , ti si se otisnuo na daleke okeane a ja sam ostala čvrsto nogama na zemlji Strpljenje...cuvena moja vrlina ... opet sam u prilici da biram svoj put i mogućnosti su tu - tik ispred mene- ne vidim ih. Čekamčekam.. Nisam zaboravila sve propuštene prilike onih davnih godina kada smo rasli u istom gradu, sazrijevali na istim ulicama i pontama. Naša nesigurnost i nedostatak vjere učinili su to da smo sada udaljeni miljama... Pamtim naše razgovore, izlaske, druženja...mali trg i staru slastičaru, princes krofne i mačku koju kao lud juriš jer te gleda
- - - - - - - - - -
Priča br.2
LIBIDIO
U petak smo legli ranije, supruga i ja, premda smo na taj dan običavali legati kasnije, jer subota je neradni dan, ali te tradicije nikako da se počnemo pridržavati. Zevnuo sam u 10, supruga u 10 i 5 i već do 11 spavali smo na našem bračnom krevetu tvrdim, oborinskim snom.
Odjednom, probudi me pomisao. Nije to bila pomisao na nešto određeno, pomisao o nečemu ili za nešto: jednostavno, pomisao kao takva, čist udar slabe struje, kratak val od glave galvanove do najbeznačajnijeg perifernog živca.
Druga strana postelje još je bila topla; no, bila je prazna; moje supruge nije bilo. Celi naš jednosobni stan bio je prazan, ako izuzmemo mene i jednogodišnje ukrasne biljke koju sam joj poklonio za rođendan tačno pre godinu dana.
Neću zvati policiju, pomislio sam. Reći će mi da pričekam 24 sata, kao da je to neki broj čarobnih svojstava, minorna abrakadabrica, šta li... Izašao sam na zajednički hodnik. Svetlo nije radilo. Mrak je bio zarazan, sa zidova se ljuštila boja i poput senki lebdela nad tvrdim, juče izglancanim podom. Lift, pozvan, pristao je na našem spratu uz ljutit, skoro nasilan tresak. Ušao sam u tu pokretnu ćeliju sa zebnjom, ali me ona, pravougla praznina išarane unutrašnjosti, uspešno spustila do prizemlja; došlo mi je da joj zahvalim, toj napadno osvetljenoj praznini, ali ipak sam se suzdržao jer su me neke druge zebnje gurale napred, u noć.
Spremio sam se na celonoćnu potragu; na fatalna prizorišta, na gnjecava razočaranja; povremene pomisli na te jedva definisane gnjecobe nikada nisam uspeo otresti s moždanog debla spoznaje, a ako i jesam, vrebala su na mene odsvakud, poput izmeta na cesti.
Ali potraga je završila neočekivano brzo. Moja je supruga, prepoznao sam je izdaleka po zelenoj pidžami, ležala na bledoj noćnoj travi obližnjeg perivoja, našeg malog parkića. Osim nje, na travi je ležalo još desetak osoba; videh kako je mahom reč o ženama iz komšiluka. Bile su nepomične; spavale su čvrsto, u nekoj vrsti transa. Pokušao sam uzeti svoju suprugu u naručje, ali bila je teška poput tuča.
„Poput gusa!“, rekao je glas.
Bio je to glas moje supruge, tanak, izmenjen. Na trenutak je širom otvorila oči, a potom ih je, ugledavši mene, napadno brzo zatvorila, pa stala klimati glavom na način: nije mi ništa, nije mi ništa.
„Ne otvarajte oči!“, čuo se jak šapat, odnekud, odsvakud.
Žene su poustajale s travnjaka, kretale se meko i klizno jedna od druge, druga prema jednoj, sve to sklopljenih očiju. Pretvarale su se da me nema. Formirale kolonu od-do. Pokušale nestati u noći.
Pratio sam tu sablasnu, a tako ženstvenu kolonu; neke su žene nosile spavaćice i listovi nogu kao da su fosforescirali na lapidarnoj svetlosti ovih par zvezda preostalih na nebu...
Približili smo se nekom prašumarku; gotovo da sam stao na začelje kolone, pridružio se upornim nastojanjima tih žena da...
Iz mraka se začulo režanje. Između drveća videh pokretne žeravice; sekundu posle jedno od stvorenja pojurilo je prema nama. Videh dobro iz blizine: bio je to prljav i podivljao pas lutalica, rezident noćne tišine, izubijan, bušljiv, krpeljiv i ljut kao pas. Uskoro krenuše i ostali psi iz tog lumpen-čopora. Kolona se istog momenta rasformirala: žene se spustiše na četiri noge, izbaciše zubne aparatiće na zemlju. Zarežale su na ta polubesna pseta jednakom žestinom. Gledao sam svoju suprugu kako kresi očima i kako joj duga kosa stoji uspravljena, kao da je naelektrisana.
Predstojao je okršaj, gadan i krvav, ali ja ne uzeh učešće u njemu niti ga ispratih pogledom. Osetih tup udarac u potiljak, toliko tup da nisam bio siguran je li u pitanju udarac ili iznenadna slabost, tišina čula, jer nisu mogla probaviti sve to što...
Probudih se na goloj zemlji. Noć je još uvijek mlačila zemlju. Na prsima mi je kunjao noćni rovak. Rešio sam ga se. Ustadoh i osvrnuh se: nigde nikoga, ni žena, ni pasa, ni...
Vratio sam se kući; moja supruga ležala je u našem bračnom krevetu; spavala kao da je sve isto kao i pre. Ništa se nije dogodilo, govorili su njezini udasi-izdasi i nehotični pokreti duge kose, prostrte po beloj posteljini...
Legao sam i ja. Zaspao. Sledeće čega se sećam bila je ruka moje žene na mom ohlađenom čelu. Budila me:
„Idemo, Libidio, vreme je. Subotom ujutro idemo u nabavku, zar ne?“
Ne!, htedoh zaurlati, ali nisam. Događaji od prošle noći bledeli su, spuštali se niz moždano deblo, sve do perifernih živaca.
Ustao sam, umio se, pofurio dlake s lica. Pogledao kroz prozor: dan se belio; ivice su mu bile žućkaste, ali pravio sam se da ne primećujem taj detalj.
Uzeo sam tri najlonske vrećice, proverio kartice, pogledao svoju suprugu, skroz na skroz prisutnu u toj jednostavnoj haljini bež boje...
„Idemo?“, upitao sam.
- - - - - - - - - -
Priča br.3
DVERI NEBESKE
Da mu je neko rekao da nije moguće da dok gledaš u reku iz zelene,pomalo mutne,nastaje plava i to nebeski plava i prozirna,a da njegov čamac Tajmen polako menja oblike i počinje svojim metalnim zaobljenjima više ličiti na kakav leteći tanjir nego na čamac i da nebo zadobija modru boju s pokojim belim oblačkom,rekao bi mu da je i on do pre par trenutaka znao isto...
Gledao je zbunjen obalu,odmah iza njega,dotad divlje zelena i sva u visokoj travi,šipražju i rakitama,plenila je svojom besprekornom parkovskom uređenošću,sa svakom travkom i drvetom pravilno raspoređenim,s popločanim pristanom na kom je bilo i nekih baldahina ispod kojih su na ljuljaškama bila deca...Iz tog pravca se čula neka ambijentalna muzika,čista i finih harmonija sasvim usklađena s krajolikom...
Od silnih pecaljaka je tu bila jedna,ali drukčija-sa sedefnom drškom i...o,čuda, zabačena nedaleko tog metalnog "čamca" i umesto kedera na kraju se lepo videla višebojna kićanka! Baš dok je gledao taj nazovi mamac doplovila je graciozno do njega prelepa ,sva u duginim bojama ,velika riba i ustima progutala kićanku-"mamac"!
"Opa! ! ! Sad si ugasila ribo! ! !" Pomislio je i trgao štap u kontru!
Cvrc!
Riba je jurnula i teška borba je počela!
Juriš levo,popuštaj,otpustila,motaj! Juriš desno,otpuštaj,popustila- namotavaj...
I tako nekoliko puta...
Konačno,riba je poslušno krenula prema čamcu i kad je već bila uz sam čamac,kad je zategao štapom,kao da je uletela u čamac i to pravo u njegove ruke!
Prvi put je držao u rukama tako veliku ribu,a i nije bila hladna!
Mekana i topla,a opet čvrsta,ležala je podatno na njegovim rukama mameći svojim predivnim mirisom da sklopi oči...i o umilne lepote dodira usana na svojim
i mekoće čvrste koja se obavijala oko njegovih več uzludelih bedara...
Trgao se svestan da je u pitanju riba i da halucinira i onu ribetinu PLJAS! u vodu, kujo riblja, mene bi da omađijaš trikovima ribljim...Bem ti tako pecanje,.pomislio jerevoltiran i zaveslao ka obali...Doduše,samo je hteo da zavesla,ali onaj metalni "čamac" s lakoćom je ka obali...
Iskočio je i krenuo ka šumi,dalje od obale...
Na proplanku je naišao na veliki limeni poklopac iste metalne boje kao čamac i on ga odiže! Stepenice su vodile naniže i on je krenuo lepo osvetljenim stepeništem naniže...Ka d je sišao,obreo se u dvorani s podom od nebeski plavog stakla kroz koje se lepo videla malopređašnja obala s čamcem i rekom...
Začuđen,nije odmah primetio starca bele kose i brade u nekoj beloj dolami kako sedi u beloj fotelji od neke svile ,šta li...Ali kad ga je primetio,hteo je da ga pita
gde je on to i ko je on i kako da se vrati u svoju javu jer je oćigledno da sanja,međutim-usta kao da su mu bila sašivena! ! ! Nije uspeo da kroz njih progura ni reč!
Starac je podigao ruku pred svoje usnu i gledao u svoj dlan i rekao:
-Odmah stižem...Samo da zbrinem jednog,evo baš sad je stigao-umro je u snu...
Glasanje će trajati do 22. februara (nedelja), do 22h.
Pustite muziku i uživajte u čitanju:
- - - - - - - - - -
Priča br.1
STRPLJENJE
...bez tebe...Naš grad je drugačiji u odnosu kad smo mi boravili tamo ali svaka posjeta budi stare rane...odbolujem susrete sa starim gradom... zbog tebe. Sreća, bol, gorčina u isti mah...Kada bih imala još jednu priliku znala bih kojim putem poći, držala bih te čvrsto za ruku i nikad te pustila ne bih...Nadam se da me se ponekad sjetiš...kako god – ja ću sa istim žarom misliti na tebe i buditi s vremena na vrijeme slatko –gorke uspomene, paliti svijeću za tebe – gdje god bio. Strpljenje – moja najveća mana... da ne bejah strpljiva ne bih pisala ovo...otišla bih s tobom, imala tople ruke, blage oči tvoje i buđenja u praskozorja rana...ne bih čekala...bili bi jedno..tvoje zaboravljene ključeve, pozive...Bolna i radosna su sjećanja na noć za koju sam mislila da će vječno trajati, tvoju nježnost, dječiju iskrenost. Voljela bih da mogu vratiti vrijeme, proljećna jutra, zimske vjetrovite noci, kišne jesenje dane koje smo voljeli ...Često sam u mislima sa tobom, tvoj lik je duboko u mom oku i srcu...zauvijek.Samo kada bih mogla još jednom da dotaknem to lice, ruke ...oči – vesele voljene oči!!! U mom sjećanju ostaćeš vječiti dječak-onaj koji mi je grijao ruke jedne zimske noći u bioskopskoj sali i koji nije znao koji film je gledao –a ni ja ... nekako smo se pokidali, bez razloga, nismo imali hrabrosti da pozovemo jedno drugo i eto... svako je otišao svojim putem , ti si se otisnuo na daleke okeane a ja sam ostala čvrsto nogama na zemlji Strpljenje...cuvena moja vrlina ... opet sam u prilici da biram svoj put i mogućnosti su tu - tik ispred mene- ne vidim ih. Čekamčekam.. Nisam zaboravila sve propuštene prilike onih davnih godina kada smo rasli u istom gradu, sazrijevali na istim ulicama i pontama. Naša nesigurnost i nedostatak vjere učinili su to da smo sada udaljeni miljama... Pamtim naše razgovore, izlaske, druženja...mali trg i staru slastičaru, princes krofne i mačku koju kao lud juriš jer te gleda
- - - - - - - - - -
Priča br.2
LIBIDIO
U petak smo legli ranije, supruga i ja, premda smo na taj dan običavali legati kasnije, jer subota je neradni dan, ali te tradicije nikako da se počnemo pridržavati. Zevnuo sam u 10, supruga u 10 i 5 i već do 11 spavali smo na našem bračnom krevetu tvrdim, oborinskim snom.
Odjednom, probudi me pomisao. Nije to bila pomisao na nešto određeno, pomisao o nečemu ili za nešto: jednostavno, pomisao kao takva, čist udar slabe struje, kratak val od glave galvanove do najbeznačajnijeg perifernog živca.
Druga strana postelje još je bila topla; no, bila je prazna; moje supruge nije bilo. Celi naš jednosobni stan bio je prazan, ako izuzmemo mene i jednogodišnje ukrasne biljke koju sam joj poklonio za rođendan tačno pre godinu dana.
Neću zvati policiju, pomislio sam. Reći će mi da pričekam 24 sata, kao da je to neki broj čarobnih svojstava, minorna abrakadabrica, šta li... Izašao sam na zajednički hodnik. Svetlo nije radilo. Mrak je bio zarazan, sa zidova se ljuštila boja i poput senki lebdela nad tvrdim, juče izglancanim podom. Lift, pozvan, pristao je na našem spratu uz ljutit, skoro nasilan tresak. Ušao sam u tu pokretnu ćeliju sa zebnjom, ali me ona, pravougla praznina išarane unutrašnjosti, uspešno spustila do prizemlja; došlo mi je da joj zahvalim, toj napadno osvetljenoj praznini, ali ipak sam se suzdržao jer su me neke druge zebnje gurale napred, u noć.
Spremio sam se na celonoćnu potragu; na fatalna prizorišta, na gnjecava razočaranja; povremene pomisli na te jedva definisane gnjecobe nikada nisam uspeo otresti s moždanog debla spoznaje, a ako i jesam, vrebala su na mene odsvakud, poput izmeta na cesti.
Ali potraga je završila neočekivano brzo. Moja je supruga, prepoznao sam je izdaleka po zelenoj pidžami, ležala na bledoj noćnoj travi obližnjeg perivoja, našeg malog parkića. Osim nje, na travi je ležalo još desetak osoba; videh kako je mahom reč o ženama iz komšiluka. Bile su nepomične; spavale su čvrsto, u nekoj vrsti transa. Pokušao sam uzeti svoju suprugu u naručje, ali bila je teška poput tuča.
„Poput gusa!“, rekao je glas.
Bio je to glas moje supruge, tanak, izmenjen. Na trenutak je širom otvorila oči, a potom ih je, ugledavši mene, napadno brzo zatvorila, pa stala klimati glavom na način: nije mi ništa, nije mi ništa.
„Ne otvarajte oči!“, čuo se jak šapat, odnekud, odsvakud.
Žene su poustajale s travnjaka, kretale se meko i klizno jedna od druge, druga prema jednoj, sve to sklopljenih očiju. Pretvarale su se da me nema. Formirale kolonu od-do. Pokušale nestati u noći.
Pratio sam tu sablasnu, a tako ženstvenu kolonu; neke su žene nosile spavaćice i listovi nogu kao da su fosforescirali na lapidarnoj svetlosti ovih par zvezda preostalih na nebu...
Približili smo se nekom prašumarku; gotovo da sam stao na začelje kolone, pridružio se upornim nastojanjima tih žena da...
Iz mraka se začulo režanje. Između drveća videh pokretne žeravice; sekundu posle jedno od stvorenja pojurilo je prema nama. Videh dobro iz blizine: bio je to prljav i podivljao pas lutalica, rezident noćne tišine, izubijan, bušljiv, krpeljiv i ljut kao pas. Uskoro krenuše i ostali psi iz tog lumpen-čopora. Kolona se istog momenta rasformirala: žene se spustiše na četiri noge, izbaciše zubne aparatiće na zemlju. Zarežale su na ta polubesna pseta jednakom žestinom. Gledao sam svoju suprugu kako kresi očima i kako joj duga kosa stoji uspravljena, kao da je naelektrisana.
Predstojao je okršaj, gadan i krvav, ali ja ne uzeh učešće u njemu niti ga ispratih pogledom. Osetih tup udarac u potiljak, toliko tup da nisam bio siguran je li u pitanju udarac ili iznenadna slabost, tišina čula, jer nisu mogla probaviti sve to što...
Probudih se na goloj zemlji. Noć je još uvijek mlačila zemlju. Na prsima mi je kunjao noćni rovak. Rešio sam ga se. Ustadoh i osvrnuh se: nigde nikoga, ni žena, ni pasa, ni...
Vratio sam se kući; moja supruga ležala je u našem bračnom krevetu; spavala kao da je sve isto kao i pre. Ništa se nije dogodilo, govorili su njezini udasi-izdasi i nehotični pokreti duge kose, prostrte po beloj posteljini...
Legao sam i ja. Zaspao. Sledeće čega se sećam bila je ruka moje žene na mom ohlađenom čelu. Budila me:
„Idemo, Libidio, vreme je. Subotom ujutro idemo u nabavku, zar ne?“
Ne!, htedoh zaurlati, ali nisam. Događaji od prošle noći bledeli su, spuštali se niz moždano deblo, sve do perifernih živaca.
Ustao sam, umio se, pofurio dlake s lica. Pogledao kroz prozor: dan se belio; ivice su mu bile žućkaste, ali pravio sam se da ne primećujem taj detalj.
Uzeo sam tri najlonske vrećice, proverio kartice, pogledao svoju suprugu, skroz na skroz prisutnu u toj jednostavnoj haljini bež boje...
„Idemo?“, upitao sam.
- - - - - - - - - -
Priča br.3
DVERI NEBESKE
Da mu je neko rekao da nije moguće da dok gledaš u reku iz zelene,pomalo mutne,nastaje plava i to nebeski plava i prozirna,a da njegov čamac Tajmen polako menja oblike i počinje svojim metalnim zaobljenjima više ličiti na kakav leteći tanjir nego na čamac i da nebo zadobija modru boju s pokojim belim oblačkom,rekao bi mu da je i on do pre par trenutaka znao isto...
Gledao je zbunjen obalu,odmah iza njega,dotad divlje zelena i sva u visokoj travi,šipražju i rakitama,plenila je svojom besprekornom parkovskom uređenošću,sa svakom travkom i drvetom pravilno raspoređenim,s popločanim pristanom na kom je bilo i nekih baldahina ispod kojih su na ljuljaškama bila deca...Iz tog pravca se čula neka ambijentalna muzika,čista i finih harmonija sasvim usklađena s krajolikom...
Od silnih pecaljaka je tu bila jedna,ali drukčija-sa sedefnom drškom i...o,čuda, zabačena nedaleko tog metalnog "čamca" i umesto kedera na kraju se lepo videla višebojna kićanka! Baš dok je gledao taj nazovi mamac doplovila je graciozno do njega prelepa ,sva u duginim bojama ,velika riba i ustima progutala kićanku-"mamac"!
"Opa! ! ! Sad si ugasila ribo! ! !" Pomislio je i trgao štap u kontru!
Cvrc!
Riba je jurnula i teška borba je počela!
Juriš levo,popuštaj,otpustila,motaj! Juriš desno,otpuštaj,popustila- namotavaj...
I tako nekoliko puta...
Konačno,riba je poslušno krenula prema čamcu i kad je već bila uz sam čamac,kad je zategao štapom,kao da je uletela u čamac i to pravo u njegove ruke!
Prvi put je držao u rukama tako veliku ribu,a i nije bila hladna!
Mekana i topla,a opet čvrsta,ležala je podatno na njegovim rukama mameći svojim predivnim mirisom da sklopi oči...i o umilne lepote dodira usana na svojim
i mekoće čvrste koja se obavijala oko njegovih več uzludelih bedara...
Trgao se svestan da je u pitanju riba i da halucinira i onu ribetinu PLJAS! u vodu, kujo riblja, mene bi da omađijaš trikovima ribljim...Bem ti tako pecanje,.pomislio jerevoltiran i zaveslao ka obali...Doduše,samo je hteo da zavesla,ali onaj metalni "čamac" s lakoćom je ka obali...
Iskočio je i krenuo ka šumi,dalje od obale...
Na proplanku je naišao na veliki limeni poklopac iste metalne boje kao čamac i on ga odiže! Stepenice su vodile naniže i on je krenuo lepo osvetljenim stepeništem naniže...Ka d je sišao,obreo se u dvorani s podom od nebeski plavog stakla kroz koje se lepo videla malopređašnja obala s čamcem i rekom...
Začuđen,nije odmah primetio starca bele kose i brade u nekoj beloj dolami kako sedi u beloj fotelji od neke svile ,šta li...Ali kad ga je primetio,hteo je da ga pita
gde je on to i ko je on i kako da se vrati u svoju javu jer je oćigledno da sanja,međutim-usta kao da su mu bila sašivena! ! ! Nije uspeo da kroz njih progura ni reč!
Starac je podigao ruku pred svoje usnu i gledao u svoj dlan i rekao:
-Odmah stižem...Samo da zbrinem jednog,evo baš sad je stigao-umro je u snu...