GLASANJE NA PROZNU TEMU: ASOCIJACIJA

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Poruka
51.038
Na ovaj konkurs pristiglo je sedam priča. :)
Glasanje će trajati do 22. februara (nedelja), do 22h.


Pustite muziku i uživajte u čitanju:

- - - - - - - - - -

Priča br.1

STRPLJENJE

...bez tebe...Naš grad je drugačiji u odnosu kad smo mi boravili tamo ali svaka posjeta budi stare rane...odbolujem susrete sa starim gradom... zbog tebe. Sreća, bol, gorčina u isti mah...Kada bih imala još jednu priliku znala bih kojim putem poći, držala bih te čvrsto za ruku i nikad te pustila ne bih...Nadam se da me se ponekad sjetiš...kako god – ja ću sa istim žarom misliti na tebe i buditi s vremena na vrijeme slatko –gorke uspomene, paliti svijeću za tebe – gdje god bio. Strpljenje – moja najveća mana... da ne bejah strpljiva ne bih pisala ovo...otišla bih s tobom, imala tople ruke, blage oči tvoje i buđenja u praskozorja rana...ne bih čekala...bili bi jedno..tvoje zaboravljene ključeve, pozive...Bolna i radosna su sjećanja na noć za koju sam mislila da će vječno trajati, tvoju nježnost, dječiju iskrenost. Voljela bih da mogu vratiti vrijeme, proljećna jutra, zimske vjetrovite noci, kišne jesenje dane koje smo voljeli ...Često sam u mislima sa tobom, tvoj lik je duboko u mom oku i srcu...zauvijek.Samo kada bih mogla još jednom da dotaknem to lice, ruke ...oči – vesele voljene oči!!! U mom sjećanju ostaćeš vječiti dječak-onaj koji mi je grijao ruke jedne zimske noći u bioskopskoj sali i koji nije znao koji film je gledao –a ni ja ... nekako smo se pokidali, bez razloga, nismo imali hrabrosti da pozovemo jedno drugo i eto... svako je otišao svojim putem , ti si se otisnuo na daleke okeane a ja sam ostala čvrsto nogama na zemlji Strpljenje...cuvena moja vrlina ... opet sam u prilici da biram svoj put i mogućnosti su tu - tik ispred mene- ne vidim ih. Čekamčekam.. Nisam zaboravila sve propuštene prilike onih davnih godina kada smo rasli u istom gradu, sazrijevali na istim ulicama i pontama. Naša nesigurnost i nedostatak vjere učinili su to da smo sada udaljeni miljama... Pamtim naše razgovore, izlaske, druženja...mali trg i staru slastičaru, princes krofne i mačku koju kao lud juriš jer te gleda

- - - - - - - - - -

Priča br.2

LIBIDIO

U petak smo legli ranije, supruga i ja, premda smo na taj dan običavali legati kasnije, jer subota je neradni dan, ali te tradicije nikako da se počnemo pridržavati. Zevnuo sam u 10, supruga u 10 i 5 i već do 11 spavali smo na našem bračnom krevetu tvrdim, oborinskim snom.
Odjednom, probudi me pomisao. Nije to bila pomisao na nešto određeno, pomisao o nečemu ili za nešto: jednostavno, pomisao kao takva, čist udar slabe struje, kratak val od glave galvanove do najbeznačajnijeg perifernog živca.
Druga strana postelje još je bila topla; no, bila je prazna; moje supruge nije bilo. Celi naš jednosobni stan bio je prazan, ako izuzmemo mene i jednogodišnje ukrasne biljke koju sam joj poklonio za rođendan tačno pre godinu dana.
Neću zvati policiju, pomislio sam. Reći će mi da pričekam 24 sata, kao da je to neki broj čarobnih svojstava, minorna abrakadabrica, šta li... Izašao sam na zajednički hodnik. Svetlo nije radilo. Mrak je bio zarazan, sa zidova se ljuštila boja i poput senki lebdela nad tvrdim, juče izglancanim podom. Lift, pozvan, pristao je na našem spratu uz ljutit, skoro nasilan tresak. Ušao sam u tu pokretnu ćeliju sa zebnjom, ali me ona, pravougla praznina išarane unutrašnjosti, uspešno spustila do prizemlja; došlo mi je da joj zahvalim, toj napadno osvetljenoj praznini, ali ipak sam se suzdržao jer su me neke druge zebnje gurale napred, u noć.

Spremio sam se na celonoćnu potragu; na fatalna prizorišta, na gnjecava razočaranja; povremene pomisli na te jedva definisane gnjecobe nikada nisam uspeo otresti s moždanog debla spoznaje, a ako i jesam, vrebala su na mene odsvakud, poput izmeta na cesti.
Ali potraga je završila neočekivano brzo. Moja je supruga, prepoznao sam je izdaleka po zelenoj pidžami, ležala na bledoj noćnoj travi obližnjeg perivoja, našeg malog parkića. Osim nje, na travi je ležalo još desetak osoba; videh kako je mahom reč o ženama iz komšiluka. Bile su nepomične; spavale su čvrsto, u nekoj vrsti transa. Pokušao sam uzeti svoju suprugu u naručje, ali bila je teška poput tuča.

„Poput gusa!“, rekao je glas.

Bio je to glas moje supruge, tanak, izmenjen. Na trenutak je širom otvorila oči, a potom ih je, ugledavši mene, napadno brzo zatvorila, pa stala klimati glavom na način: nije mi ništa, nije mi ništa.

„Ne otvarajte oči!“, čuo se jak šapat, odnekud, odsvakud.

Žene su poustajale s travnjaka, kretale se meko i klizno jedna od druge, druga prema jednoj, sve to sklopljenih očiju. Pretvarale su se da me nema. Formirale kolonu od-do. Pokušale nestati u noći.

Pratio sam tu sablasnu, a tako ženstvenu kolonu; neke su žene nosile spavaćice i listovi nogu kao da su fosforescirali na lapidarnoj svetlosti ovih par zvezda preostalih na nebu...
Približili smo se nekom prašumarku; gotovo da sam stao na začelje kolone, pridružio se upornim nastojanjima tih žena da...
Iz mraka se začulo režanje. Između drveća videh pokretne žeravice; sekundu posle jedno od stvorenja pojurilo je prema nama. Videh dobro iz blizine: bio je to prljav i podivljao pas lutalica, rezident noćne tišine, izubijan, bušljiv, krpeljiv i ljut kao pas. Uskoro krenuše i ostali psi iz tog lumpen-čopora. Kolona se istog momenta rasformirala: žene se spustiše na četiri noge, izbaciše zubne aparatiće na zemlju. Zarežale su na ta polubesna pseta jednakom žestinom. Gledao sam svoju suprugu kako kresi očima i kako joj duga kosa stoji uspravljena, kao da je naelektrisana.
Predstojao je okršaj, gadan i krvav, ali ja ne uzeh učešće u njemu niti ga ispratih pogledom. Osetih tup udarac u potiljak, toliko tup da nisam bio siguran je li u pitanju udarac ili iznenadna slabost, tišina čula, jer nisu mogla probaviti sve to što...

Probudih se na goloj zemlji. Noć je još uvijek mlačila zemlju. Na prsima mi je kunjao noćni rovak. Rešio sam ga se. Ustadoh i osvrnuh se: nigde nikoga, ni žena, ni pasa, ni...
Vratio sam se kući; moja supruga ležala je u našem bračnom krevetu; spavala kao da je sve isto kao i pre. Ništa se nije dogodilo, govorili su njezini udasi-izdasi i nehotični pokreti duge kose, prostrte po beloj posteljini...
Legao sam i ja. Zaspao. Sledeće čega se sećam bila je ruka moje žene na mom ohlađenom čelu. Budila me:

„Idemo, Libidio, vreme je. Subotom ujutro idemo u nabavku, zar ne?“

Ne!, htedoh zaurlati, ali nisam. Događaji od prošle noći bledeli su, spuštali se niz moždano deblo, sve do perifernih živaca.
Ustao sam, umio se, pofurio dlake s lica. Pogledao kroz prozor: dan se belio; ivice su mu bile žućkaste, ali pravio sam se da ne primećujem taj detalj.
Uzeo sam tri najlonske vrećice, proverio kartice, pogledao svoju suprugu, skroz na skroz prisutnu u toj jednostavnoj haljini bež boje...

„Idemo?“, upitao sam.

- - - - - - - - - -

Priča br.3

DVERI NEBESKE

Da mu je neko rekao da nije moguće da dok gledaš u reku iz zelene,pomalo mutne,nastaje plava i to nebeski plava i prozirna,a da njegov čamac Tajmen polako menja oblike i počinje svojim metalnim zaobljenjima više ličiti na kakav leteći tanjir nego na čamac i da nebo zadobija modru boju s pokojim belim oblačkom,rekao bi mu da je i on do pre par trenutaka znao isto...
Gledao je zbunjen obalu,odmah iza njega,dotad divlje zelena i sva u visokoj travi,šipražju i rakitama,plenila je svojom besprekornom parkovskom uređenošću,sa svakom travkom i drvetom pravilno raspoređenim,s popločanim pristanom na kom je bilo i nekih baldahina ispod kojih su na ljuljaškama bila deca...Iz tog pravca se čula neka ambijentalna muzika,čista i finih harmonija sasvim usklađena s krajolikom...
Od silnih pecaljaka je tu bila jedna,ali drukčija-sa sedefnom drškom i...o,čuda, zabačena nedaleko tog metalnog "čamca" i umesto kedera na kraju se lepo videla višebojna kićanka! Baš dok je gledao taj nazovi mamac doplovila je graciozno do njega prelepa ,sva u duginim bojama ,velika riba i ustima progutala kićanku-"mamac"!
"Opa! ! ! Sad si ugasila ribo! ! !" Pomislio je i trgao štap u kontru!
Cvrc!
Riba je jurnula i teška borba je počela!
Juriš levo,popuštaj,otpustila,motaj! Juriš desno,otpuštaj,popustila- namotavaj...
I tako nekoliko puta...
Konačno,riba je poslušno krenula prema čamcu i kad je već bila uz sam čamac,kad je zategao štapom,kao da je uletela u čamac i to pravo u njegove ruke!
Prvi put je držao u rukama tako veliku ribu,a i nije bila hladna!
Mekana i topla,a opet čvrsta,ležala je podatno na njegovim rukama mameći svojim predivnim mirisom da sklopi oči...i o umilne lepote dodira usana na svojim
i mekoće čvrste koja se obavijala oko njegovih več uzludelih bedara...
Trgao se svestan da je u pitanju riba i da halucinira i onu ribetinu PLJAS! u vodu, kujo riblja, mene bi da omađijaš trikovima ribljim...Bem ti tako pecanje,.pomislio jerevoltiran i zaveslao ka obali...Doduše,samo je hteo da zavesla,ali onaj metalni "čamac" s lakoćom je ka obali...

Iskočio je i krenuo ka šumi,dalje od obale...
Na proplanku je naišao na veliki limeni poklopac iste metalne boje kao čamac i on ga odiže! Stepenice su vodile naniže i on je krenuo lepo osvetljenim stepeništem naniže...Ka d je sišao,obreo se u dvorani s podom od nebeski plavog stakla kroz koje se lepo videla malopređašnja obala s čamcem i rekom...
Začuđen,nije odmah primetio starca bele kose i brade u nekoj beloj dolami kako sedi u beloj fotelji od neke svile ,šta li...Ali kad ga je primetio,hteo je da ga pita
gde je on to i ko je on i kako da se vrati u svoju javu jer je oćigledno da sanja,međutim-usta kao da su mu bila sašivena! ! ! Nije uspeo da kroz njih progura ni reč!
Starac je podigao ruku pred svoje usnu i gledao u svoj dlan i rekao:
-Odmah stižem...Samo da zbrinem jednog,evo baš sad je stigao-umro je u snu...
 
Priča br. 4

- - - - - - - - - -

LAVIRINT, VRATA I OSTALE ŽIVOTNE PERIPETIJE

U 10 časova I 15 minuta, 17. februara leta gospodnjeg 2015. eksperimentalni subjekat 1 (u daljem tekstu ES1) je spušten, kako mu se učinilo “pravo sa nebesa“ u eksperimentalnu kutiju koja je predstavljala modifikovanu verziju Morisovog vodenog lavirinta, u pravougaonu prostoriju dimenzija 15 x 20 cm, potpuno praznu, bez mirisa, prethodno prebrisanu alkoholom, da se obezbedi sterilna sredina. Eksperimentalni subjekat je pacov Wistar soja, nežnog belog krzna, mužjak star 3 meseca I težak 320 grama. Na zidovima prostorije mogla su se uočiti brojna vratanca označena brojevima, od kojih je neka bilo moguće otvoriti, odići ih I proći kroz njih, dok su se druga činila zamandaljenim. ES1 to dakako još ne zna, a I kada to bude saznao, neće uspeti da sazna način, ni razlog zašto I kada se nekada otvorena vrata zatvaraju, a neka naprotiv otvaraju kao magijom, vodeći ga u dotada neoznate avanture. Što se njega tiče, za to je zaslužna neka viša sila. Viša sila je u ovom slučaju eksperimentator, žena od 40-tak godina, plave obojene kose. ES1 zastaje neodlučno pred pregradom sa dvoja vratanca. Izdiže se na zadnje šape, njuška I licka, što su tipični stereotipni pokreti tokom ispitivanja nove sredine. ES1 se zatim odlučuje, potpuno nasumično, jer stimulusa na koji bi njegov nervni, a potom I mišićni sistem, reagovao nema, za ispitivanje prostorije desno, njuškom i potom glavom gura unapred i time odiže pokretna vratanca pričvršćena samo gornjim delom za ostatak konstrukcije i potom prolazi čitavim telom. Narednih 8 minuta njuška prostor kvadratnog oblika veličine 15x 15 cm, otvoren odozgo I izložen pogledu eksperimentatora, a zatim se, ne našavši ništa vredno pažnje vraća u početni deo gde se jos nekoliko minuta odaje stereotipnim pokretima. Zatim ulazi u prostoriju levo, jer je desnu već obeležio svojim mirisom i izmetom ispuštenim kao posledicu straha nastalog suočavanjem sa novom sredinom na koju subjekat nije navikao. Subjekat zna da u toj već obeleženoj sredini nije našao hranu (a glad ga muči), niti druga sa kojim bi razmenio prijateljske ugrize i rvanja (jer pacovi su, malo ko zna, socijalne životinje), te ga intuicija i nagon vode vratancima levo. Našavši se u prostoriji identičnog oblika, ali zatvorenoj sa svih strana,pa I odozgo, te samim tim u mraku, subjekat je sa manje straha i anksioznosti ispituje, jer je mrak njegova prirodna stredina. U narednih 45 minuta subjektu biva dozvoljeno da po svojoj slobodnoj volji izabira prostoriju i radi ono što misli da mu se hoce. Za svo to vreme, eksperimentator pomno prati I beleži šta ES1 radi. Nakon toga subjekat bez svoje volje I pristanka biva uhvaćen za rep od strane eksperimentatora I vraćen u kavez u kome je ugledao svetlost dana tri meseca ranije. Nakon puna 4 sata ( period vremena dovoljan za kratkotrajnu retnciju memorije), subjekat se vraća na ponovno posmatranje. Ovoga puta još jedna vratanca, do tada zaptivena, se oslobađaju, omogućavajući ispitivanje još jedne prostorije. Subjekat naravno ne zna da je pod treće prostorije premržen na način koji omogućava da ga blaga struja, ne jaka da ga ubije, ali dovoljno jaka da shvati da nešto debelo nije kako valja, puknuti čim šapama dotakne pod, ali će vrlo brzo to saznati. Ipak, subjektu treba više od jednog pokušaja da nauči da treća vratanca nisu nešto kroz šta treba proći. Za to svo vreme, eksperimentator I dalje pažljivo posmatra, beleži, imenuje subjektove radnje, markira i obeležava, snima kamerom, analizira softverom, razmišlja i planira izmene i dopune eksperimenta u cilju što detaljnije analize i shvatanja ponašanja eksperimentalnog subjekta. Eksperimentator ukupno pravi dve pauze od po 10 minuta, jednu da skuva kafu na donjem spratu, drugu da ode u wc. U 15h eksperimentator zaključuje kako je nakon serije “dve-pa- tri“ otvorene prostorije Morisovog lavirita dosta za taj dan.

- - - - - - - - - -

Narednog dana, eksperimentator nastavlja sa eksperimentom. Isti subjekat biva nošen u eksperimentalnu sobu, biva stvaljan u lavirint, sada sa dodatnim modifikacijama - struja nije puštena, pa se ispituje koiko vremena treba subjektu da shvati da može ono što juče nije mogao, otvaraju se vratanca 4 iza kojih čeka briket slasne pacovske hrane, a svaki put kada ES1 stupi u prostoriju broj 5, začuje se užasna buka, koja ga na smrt preplaši. Nakon nekog vremena provedenog u ispitivanju novih i očaravajućih mogućnosti koje ovaj svet nudi, ES 1 izabira prostoriju broj 2, onu u mraku, onu u kojoj se srećan, zadovoljan i namiren šćućuri da mirno nastavi sa životom. U 15.00 eksperimentator iz lavirinta uzima subjekta broj 1, odnosi ga u operacionu salu životinjskog bloka na I spratu i stručnim pokretima mu giljotinom preseca vrat, odvajajući glavu od tela, koja zatim teatralno pade u prethodno pripremljenu kutiju sa ledom.
Eksperimentalni subjekat eksperimentatoru više nije potreban.

- - - - - - - - - -

U 16. 00 eksperimentalni subjekat izlazi iz “Instituta za ispitivanje svrsishodnosti života” I kao I svakog dana prelazi ulicu na raskrnisici ulica Vuka Despotovića I Vojkana Ljubomirovića. Eksperimentalni subjekat ima 40 godina, farbanu plavu kosu, 52 kilorama, ženka je soja Homo Sapines (u daljem tekstu AMDJ1702). U narednih 24 sata subjektu se ostavlja da radi ono što misli da njegova slobodna volja hoće. Subjekat svraća u obližnju prodavnicu, dugo premišlja nad artiklima pre nego ih stavi u potrošačku korpu, upravo kao da pravi važan životni izbor. Zatim svraća u vrtić odakle izlazi sa detetom starosti tri godine. Odlaze u osnovnu školu odakle izlaze sa detetom starosti 8 godina. Od trenutka kada je AMDJ1702 napustila zgradu Instituta, do ulaska u kuću, proteklo je ukupno 60 minuta. U stanu subjekat rasprema sebe I decu, priprema I servira obrok, po potrebi hrani decu. Nakon obroka, subjekat sebi kuva kafu, sedi I pije je razmišljajući o svakavim glupostima, pa I o životu. U 18. 05 pojavljuje se subjektov životni saputnik ( u daljem tekstu SŽS) na vratima I subjekat se odaje izlivima nežnosti, uključujući I nežnosti spram sebe poznate pod nazivom samosažaljenje. Ostatak dana subjekat provodi u uobičajnim dnevnim aktivnostima, lickanju, sređivanju sebe, kuće, dece, razgovorima, fiziološkim potrebama I mislima koje često poprimaju haotičan tok, pa im je sređivanje potrebno češće nego ostalim elementima subjektovog života. Subjekat se ovakvim stereotiponim radnjama odaje svakoga dana u skoro isto vreme I po sličnoj matrici. U 21.00 deca odlaze na spavanje, a subjekat se sa SŽS odaje alkoholu I sexualnim aktivnostima. Oko 23.00 subjekat odlazi na spavanje. Sutradan subjekat AMDJ1702 ustaje u 6 I 30, budi I oblači decu, sprema ih za školu I vrtić. Odvodi ih na potrebna mesta I u Institutu za ispitivanje života stiže u uobičajno vreme, tj u 8h. Subjekat dan provodi izvodeći razna ispitivanja života, prolazeći kroz razna vrata, ulazeći I izlazeći iz raznih prostorija I posmatrajući kako druga živa bića ulaze I izlaze iz raznih prostorija, ispitujući takođe život. I uopšte uzev, njen čitav život joj se vrlo često čini kao beskonačno ulaženje I izlaženje iz mnogobrojnih prostorija, a svaka vrata predstavljaju mogućnost da život skrene u neočekivanom pravcu. Ponekad ta otvaranja I prolaženje kroz vrata daju odličan rezultat, ponekad ostanu potpuno besmislena, a subjektu nikada neće postati jasno zašto je to tako. Što se nje tiče, to je neka viša sila.

- - - - - - - - - -

U 16 časova 18tog februara leta gospodnjeg 2015. subjekat kao I obično napušta Institut I izlazi na ulicu, spremajući se da je pređe. U 16.01. eksperimentator , krupna , stamena prilika, neodređene starosti, koji je do tada pažljivo posmatrao eksperimentalni subjekat pod oznakom AMDJ1702, pažljivo beležeći, I imenujući subjektove radnje, markirajući i obeležavajući, snimajući kamerom, analizirjući softverom, razmišljajući i planirajući izmene i dopune eksperimenta u cilju što detaljnije analize i shvatanja ponašanja eksperimentalnog subjekta, ustaje od radnog stola, malo se premišlja kod police na desnom zidu čiji se kraj gubi u mraku naizgled beskonačne merne sobe, zatim odlučnim pokretom ruke sa jedne od polica izabira autić zelene boje, marke škoda oktavia, ne veći od dečije igračke. Naginje se nad eksperimentalnu kutiju u kojoj se subjekat AMDJ1702 nalazi, navija igračku I spušta je baš tamo gde ulica Vuka Despotovića pod pravim uglom nailazi na ulicu Vojkana Ljubomirovića. U trenutku kada AMDJ1702 bude na polovini pešačkog prelaza ulice Vojkana Ljubomirovića, na nju naleće zelena škoda oktavia. Od snage udarca subjekat AMDJ1702 biva odbačen desetinu metara dalje, pod vrlo nezgodnim uglom pada na oboren trouglasti znak opasnosti, taj nezgodni ugao je u trenutku ostavlja bez glave sa obojenom pavom kosom, koja se otkotrlja desno naniže, sve do parkiranog vozila “Parking servisa” ispod koga ostade zaglavljena.
Eksperimentalni subjekat eksperimentatoru više nije potreban.

- - - - - - - - - -

Priča br.5

DVE STAZE

- - - - - - - - - -

Sinoć sam usnio čudan san. Sećam se čoveka osrednje visine, obučenog u belo od glave do pete. Sećam se zatamljene sobe, prazne i loše očuvane sa samo par predmeta u sebi. Muškarac mi je prilazio polako, mirno koračajući kroz slabo obasjano okruženje. Tu trunku svetlosti koja je otkrivala malobrojni nameštaj, rekao bih, pre je odavao on sam nego li u uglu zavučena stona lampa, jer, kako mi se više primicao tako su mi se i zidovi sobe činili bleđim. Došavši na samo par koraka od mene, izvuče stolicu koja je čučala ispod stola, napravi par sitnih koraka i sede. Učinih isto. Kako se smestio, u prostoriji se razdani, doduše još uvek delimično prigušeno ali dovoljno da mi omogući da bacim pogled oko sebe i pokušam da razaznam gde se nalazim.
 
Poslednja izmena:
Prostor su gradila četiri izguljena zida – izbledela od prašine i neodržavanja.U samoj sobi ne beše ničeg do jednog stola, dve stolice i male stone lampe u donjem desnom uglu. Ne uspeh da odgonetnem namenu sobe. Pažnju mi, međutim, najviše privukoše dvoja vrata od punog, lakiranog borovog drveta, sa čvrstom mesinganom kvakom i bez prozora - jedna desno, druga levo od mene. Zaintrigiraše me, i zapitah se kuda vode i da li je i ostatak objekta prazan poput sobe u kojoj se trenutno nalazim.

- - - - - - - - - -

Razgledanje mi ubrzo prekide budući sagovornik – i to ne rečima, već samom svojom pojavom, jer, skrenuvši pogled na njega uvideh i osetih nešto čudno – učini mi se da ga odnekle znam. Lice mu beše zamračeno i na prvi pogled bez karakteristika ali, nekako, poznato. Držanje mu beše uspravno i gordo.
Najednom, on prekide tišinu i hrapavim, ali prijatnim glasom upita:
„Želiš li da sanjaš?“
Pomalo zatečen neočekivanim pitanjem, pogledah ga na tren i bez prevelikog razmišljanja dadoh potvrdan odgovor.
-Kakav izbor? Šta da sanjam?
„Izbor – između nestvarnog savršenstva i nesavršene stvarnosti. Biraćeš između jave i sna, i tvoj izbor će te dugo pratiti. Levo od tebe je putanja snova, desno put stvarnosti. Razmisli dobro.“
Zaćutao je. Sedeo je, ruku naslonjenih na rub stolice, a lica zavučenog pod pokrivač tame. Čovek u belom staloženo je čekao moj odgovor.
-Šta ako ne želim da biram? Šta ako se odlučim da uživam u oba sveta – bez vezivanja za samo jedan od njih?
„Nećeš biti srećan. Budan ćeš juriti za iluzijama, a pospan ih hvatati i buđenjem iznova gubiti. Moraš se odlučiti. Šta želiš?“
Dadoh se u razmišljanje. Sećam se, pomislih u sebi pošto ga saslušah, kako mu je pitanje, iako nerazumljivo i postavljeno iz meni nejasnih razloga, ipak, na mestu. Ili juriš za snovima i nadaš se njihovom ostvarenju, ili ih budan ostaviš po strani, a u njima uživaš samo kada sanjaš. Uvideh da mi drugog izlaza nema – da moram da biram, i upitah sebe šta mi je od ponuđenog draže.
Pogled mi ponovo skrenu na sagovornika. On to primeti, približi se i iziđe iz mraka. Njegovo lice dobi svoje crte – prikazaše se poznati mi nos, oči, usta i postade mi jasno sa kim, zapravo, razgovaram.
„Izabereš li stvarnost, ostaćeš bez snova, lišen svake predstave da ti može biti bolje nego što trenutno jeste. Nećeš maštati, pa se nećeš ni razočaravati. Ipak, kad-tad će i to stanje prestati. Zaspaćeš, usniti nešto što priželjkuješ i, probudivši se razočarati i shvatiti kako možeš imati više.
Izabereš li snove – živećeš kako želiš. Šta god ti se prohte, biće tvoje i znaćeš da je sve što možeš zamisliti moguće i uhvatljivo. Ipak, ni to neće biti večno. Jednog dana ćeš se probuditi svestan da je sve bio san – i svet u kom si uživao nestvaran.
Šta god izabrao, bićeš srećan, i sreća će ti biti zagarantovana do trenutka kada se putevi dve pomenute staze ne ukrste. Ako se one pri sudaru stope i isprave u jednu putanju nastavićeš da živiš u blagostanju, ma koji si prolaz na početku izabrao. Ipak, ukoliko se one ponovo raziđu, ostaćeš jedne od njih uskraćen. Žalićeš je i priželjkivati sve do njihovog ponovnog susreta.
Biraj...“
Kada sam otvorio oči, napolju još beše mrak. Probudio sam se, ne sećajući se kojim izlazom sam iz prostorije krenuo. Preostaje mi, izgleda, jedino da sačekam raskrsnicu.

- - - - - - - - - -

Priča br.6

GRANICE

Svaki je novi dan bio novi izazov. Probuditi se, krenuti dalje, živeti... San je bio utešan, java mučna.

Granicu između ova dva sveta je, bar je tako ona mislila, postavljala sama. Kada želi i kako želi... Trebalo joj je samo malo čarolije. Doduše, to više nije bilo ni tako malo… a i sve češće to nije radila ona, već, sada joj dobro poznata, sila. Ovladavši njenim životom preuzela je i stvarnost i san, i prošlost i buduće godine koje bi je čekale da nije krenula putem kojim ide.

Pre nego što je sve počelo njena svakodnevica bila je obična, nalik svim tuđim - sa dobrim i lošim danima, srećom u dobrim i brigama u lošim. Onda je rešila da, uz pomoć čarolije, u loše dane prizove malo sreće iz dobrih. Sve je postalo lepše, uzbudljivije, zanimljivije. Duh i telo su postali laki, letela je u nebo, anđeli su bili njen svet.

Nije poverovala kada su joj govorili da čarolija nikuda ne ide bez sile, da je ova prati u stopu, da dolazi kriomice, bez poziva i najave. Mislila je da će moguće pobediti u toj borbi, da je moguće razdvojiti lice od naličja. Izgubila je bitku i desilo se, svetovi su se pomešali, stapili su se san i java, dobri i loši dani, čarolija i sila - sve u jedan potpuni košmar, pun muke, čemera i jada. Pojavilo se lice đavola, duh i telo su boleli, sa neba se strmoglavila u pakao.

Spas iz svega bio je i dalje u čaroliji, samo je trebalo malo više uzeti. Malo, još samo malo, taman toliko kolika je granica između života i smrti.

Obrisala je sve granice, obrisaće i ovu, pomislila je i posegnula poslednji put za belom čarolijom.

- - - - - - - - - -

Priča br.7

IZBOR

Tik...tak...tik...tak...
Hodala je u ritmu zvuka koji je dopirao sa starog sata. Taj zvuk, koji bi u svakoj drugoj situaciji ostao neprimjetan, odzvanjao je praznom prostorijom, a sa svakim novim korakom koji je uradila, postajao je sve glasniji i glasniji, izazivajući nemir u njenim mislima. Brže, još samo nekoliko minuta i više nema nazad.
Osjećala se kao na šahovskoj ploči, kao usamljena kraljica napadnuta sa svih strana, ostala kao jedina nada svome kralju. Život kao partija šaha; vječita igra dobra i zla, kjaroskuro na svakom koraku...
Minut je prošao, još samo malo...
Vrata. Vrata koja su bila pred njom pružala su izbor; alternativa, slobodna volja...koliko ironije u toj jednoj, naizgled nevinoj iluziji.
Snovi i stvarnost. Da li otvoriti vrata snovima i izgubiti se u nekom svom svijetu, daleko od stvarnosti, ljudi, očaja...pobjeći kao od nevremena i čekati da prođe? Ili hrabro otvoriti vrata stvarnosti, koraknuti na prvu stepenicu i polako...kao i uvijek, stepenicu po stepenicu, po principu jedan naprijed, dva nazad...
Još tri minuta.
Ruka joj pođe prema snovima. Zar nakon svega nema prava da barem u snovima bude miljenica sreće? Da, to je izbor, nema razmišljanja....
Ali...Zastane neodlučno. Tko joj garantira da se san neće pretvoriti u noćnu moru?
Još dvije minute.
Možda ipak da podigne glavu i zakorači u život? Možda je tamo nada, ta lažljiva i prevrtljiva drugarica koja ju je vodila cijelog života i uvijek umirala kad je trebalo da se rađa.
Ne, ne...
Minut.
Srce je udaralo sve brže, trenutak odluke bio je tu. Ruke su poletjele svaka prema jednim vratima.
Lijeva, u pravcu srca; snova...desna, u pravcu razuma; stvarnosti.
Tik...tak...tik...tak...
Desna ruka je oslabila stisak, lijeva je polako otvarala vrata, otkrivajući prve zrake svjetlosti.


Otvorila je oči. Budilica je glasno pozivala u novi dan.
Stvarnost. Ovaj put bez alternative.

- - - - - - - - - -

Glasanje može da počne. :hvala:
 
4 - *** (kompleksna prica sa tako uzbudljivim i logicnim krajem)
5 - ** (komplikovana, upitna prica, a ja volim kada te pitanja odvedu - n(e)ikud)
6 - * (jednostavna prica sa granicama koje u stvari ne postoje, vec ih mi odredjujemo).

P.S. 2 - asocirala na Pelevina i pricu o vukodlacima...mogla je dobiti poene ali me povuklo nesto drugacije.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top