Neoborivost hipoteze da je svaka ličnost u slučaju samoljubivog onoga što se zove "proračun", "intelekt" ili "um", u stanju da obmane taj dio sebe bar indirektno, i to tako da ne zna da je to uradio i misli da nije, jer zaboravi, ili uradi to ispod praga svijesti - putem zaboravljanja sirovina, sredstava sa kojima "intelekt" radi: znanja o: željama, zapamćenom, toga sa čime je emocija povezana ("osjećam se ovako radi", prekid, i lažni nastavak rečenice u kome se pominje neka stvar koja je prisutna stvarno), i kao nusprodukt blokranja zapamćenog i pamćenja "ostatka" - indikretne autoblokade "intelekta", zvane "predrasuda". Ali i autohipnozom, što takođe spada u nešto zasnovano na mojim mislima, jer sam je lično izvodio, kao i hipnozu drugih. Tema koja se tiče polazne tačke pitanja slobode volje i daje novu metodološku ideju za provjere psiholoških teorija koje su od filozofske važnosti spada u filozofiju - defnisanu kao nauku o naukama. Nisam kriv za slučajeve gdje postoji neodvojivost književnosti, filozofije, sociologije, antropologije, mitologije, nauka o magiji ili religija, psihologije, rada erogenih zona, istoje, fizike, i logike.
Za hipnozu (tj. autohipnozu, jer se svaka svodi na to) i to da hipnotisana neće prevriti muža ili jesti go.v.na joj se to traži se znalo i u praistoriji, i mi bez hipnoze možemo da i bez obzira na estetiku (ljepotu) i etiku (dobrotu) pokrećemo ruke, kašljemo, ili radimo stvari potrebne za komunikaciju sa živima, i znamo što su to mrtvi ljudi pisali jedni drugima putem čitanja, i neodgovorno ili odgovrorno pustili da stigne u naše ruke, a na rad takozvanog "autonomnog nervnog sistema" (u koji se računa sve što se ne može uraditi samom željom, illi može i bez nje, pa tu spada zatvaranje oka (od prašine), naježivanje, (ubrzano ili usporeno) disanje, plač, širenje zjenica, stezanje ili širenje glatkog mišićnog tkiva, koje gradi želudac, krvne sudove...) ne možemo da utičemo bez hipnoze, a ni baš uvjek sa njom, ali možemo da utičemo uvjek bar donekle na njega putem estetskih (erekcija, osmijesi burni, pogledi zakucani očiju koje su uzele neki začuđen, strastven, zadivljen i poštovaočki, ili tragičan oblik...) i etičkih (povećanje sposobnosti mišića i insomnije kad treba trčati u pomoć) stavova, koji zajedno i u saradnji sa iskustvom i formiraju vjerovanja - kako to izgleda - koja takođe mogu da utiču na rad autonomnog nervnog sistema. (Ekstatičke aktivnosti, molitvene, konteplativne, meditacione i one izazvane nadom - za koje svi znaju).
Krećući od toga lako se stiže do teorije, da neko može iz vatrenog i nesvjesnog vjerovanja u Pavlovljevu teoriju (ako je nešto dosta puta prethodilo nečemu (zovimo to "signal") drugome, onda se autonomni nervni sistem, a nekad i autonomna kontrola pokreta koji mogu biti voljni, ponaša kao da će se to opet desiti kad se opet javi "signal" sve i ako vidimo da "signal" već nekoliko puta zaredom više nije to što je bio - singal) uslovljavanja da se ponaša baš kao da je to istina, ali je jako dobro konstatovano da ona sigurno ne važi za sve ljude. Baš kao što su Frojdovi pacijenti sanjali snove u kojima nema nikakvog prikrivenog ispunjenja prikrivene želje da bi ispunili prikrivenu želju da on nije u pravu da to postoji u snovima na prikriven način. On navodi načine na koje je i najtvrdoglavijim pacijentima to dokazivao u Tumačenju sna.
Za hipnozu (tj. autohipnozu, jer se svaka svodi na to) i to da hipnotisana neće prevriti muža ili jesti go.v.na joj se to traži se znalo i u praistoriji, i mi bez hipnoze možemo da i bez obzira na estetiku (ljepotu) i etiku (dobrotu) pokrećemo ruke, kašljemo, ili radimo stvari potrebne za komunikaciju sa živima, i znamo što su to mrtvi ljudi pisali jedni drugima putem čitanja, i neodgovorno ili odgovrorno pustili da stigne u naše ruke, a na rad takozvanog "autonomnog nervnog sistema" (u koji se računa sve što se ne može uraditi samom željom, illi može i bez nje, pa tu spada zatvaranje oka (od prašine), naježivanje, (ubrzano ili usporeno) disanje, plač, širenje zjenica, stezanje ili širenje glatkog mišićnog tkiva, koje gradi želudac, krvne sudove...) ne možemo da utičemo bez hipnoze, a ni baš uvjek sa njom, ali možemo da utičemo uvjek bar donekle na njega putem estetskih (erekcija, osmijesi burni, pogledi zakucani očiju koje su uzele neki začuđen, strastven, zadivljen i poštovaočki, ili tragičan oblik...) i etičkih (povećanje sposobnosti mišića i insomnije kad treba trčati u pomoć) stavova, koji zajedno i u saradnji sa iskustvom i formiraju vjerovanja - kako to izgleda - koja takođe mogu da utiču na rad autonomnog nervnog sistema. (Ekstatičke aktivnosti, molitvene, konteplativne, meditacione i one izazvane nadom - za koje svi znaju).
Krećući od toga lako se stiže do teorije, da neko može iz vatrenog i nesvjesnog vjerovanja u Pavlovljevu teoriju (ako je nešto dosta puta prethodilo nečemu (zovimo to "signal") drugome, onda se autonomni nervni sistem, a nekad i autonomna kontrola pokreta koji mogu biti voljni, ponaša kao da će se to opet desiti kad se opet javi "signal" sve i ako vidimo da "signal" već nekoliko puta zaredom više nije to što je bio - singal) uslovljavanja da se ponaša baš kao da je to istina, ali je jako dobro konstatovano da ona sigurno ne važi za sve ljude. Baš kao što su Frojdovi pacijenti sanjali snove u kojima nema nikakvog prikrivenog ispunjenja prikrivene želje da bi ispunili prikrivenu želju da on nije u pravu da to postoji u snovima na prikriven način. On navodi načine na koje je i najtvrdoglavijim pacijentima to dokazivao u Tumačenju sna.
Poslednja izmena:
,
,
