Nikita Kulganov
Buduća legenda
- Poruka
- 33.256
Iluzija o Bogu - Richard Dawkins
U Iluziji o Bogu Dawkins tvrdi da nadnaravni tvorac gotovo sigurno ne postoji i vjerovanje u osobnog Boga definira kao perzistentno lažno uvjerenje koje se drži unatoč predočenju snažnih protudokaza.
Do januara 2010. godine engleska je inačica Iluzije o Bogu prodana u preko 2 milijuna primjeraka.
Dawkins je u svojim prethodnim djelima o evoluciji raspravljao protiv kreacionističkih objašnjenja života. Tema Slijepog urara, objavljenog 1986. godine, govori o tome da evolucija može objasniti prividan dizajn u prirodi. U Iluziji o Bogu on se fokusira izravno na širok raspon argumenata rabljenih za i protiv vjerovanja u egzistenciju Boga (ili bogova).
Dawkins opetovano identificira sebe kao ateista, dok također ističe da je, u jednom smislu, on i agnostik, iako "samo do one razine do koje sam agnostik u pogledu vila pri dnu vrta".
Knjiga sadrži deset poglavlja. Prvih nekoliko poglavlja govori o tome da Bog gotovo sigurno ne postoji dok se u ostatku raspravlja o religiji i moralu.
Dawkins piše da Iluzija o Bogu sadrži četiri "osvješćujuće" poruke:
1.Ateisti mogu biti sretni, uravnoteženi, moralni i intelektualno ispunjeni.
2.Prirodni odabir i slične znanstvene teorije superiorne su "hipotezi o Bogu", iluziji inteligentnog dizajna u objašnjenju živog svijeta i svemira.
3.Djeca ne bi trebala biti obilježena religijom svojih roditelja. Pojmovi poput "katoličkog djeteta" ili "muslimanskog djeteta" trebali bi ljude činiti udvornima.
4.Ateisti bi trebali biti ponosni, ne apologetički, jer ateizam je dokaz zdrava, neovisna uma.
Na početku knjige Dawkins razlikuje ono što naziva "ajnštajnskom religijom" od nadnaravne religije, tvrdeći da potonju ne bi trebalo brkati s prethodnom. Einstein je napisao da je bio religiozan u tom smislu da je bio svjestan stvari izvan dohvata uma, "čija nas ljepota i sublimnost doseže tek neizravno i poput slaba odraza". No, Dawkins tvrdi, ovaj bog "je svjetlosnim godinama udaljen od intervencionističkog biblijskog Boga koji čudima slama, misli čita, grijehe kažnjava i na molitve odgovara". Predložena egzistencija ovog intervencionističkog Boga, koju Dawkins naziva "hipotezom o Bogu", postaje važna tema u knjizi. On drži da bi egzistencija takva Boga imala učinke na fizički svemir i, poput svake druge hipoteze, može se testirati i falsificirati.
Dawkins ukratko elaborira glavne filozofske argumente u korist Božje egzistencije. Od raznih filozofskih dokaza o kojima raspravlja, izdvaja argument iz dizajna radi podužeg razmatranja. Dawkins zaključuje da evolucija prirodnom selekcijom može objasniti prividan dizajn u prirodi.
On piše da je jedan od najvećih izazova ljudskom umu bio objasniti "kako nastaje složeni, nevjerojatan dizajn svemira", i predlaže da postoje dva nadmetajuća objašnjenja:
hipoteza koja uključuje dizajnera, to jest, složeno Biće odgovorno za složenost koju vidimo.
hipoteza, s podupirućim teorijama, koja objašnjava kako od jednostavnih početaka i principa može nastati nešto složenije.
Ovo je osnovni postav njegova argumenta protiv postojanja Boga, gambit ultimativnog Boeinga 747, u kojem raspravlja da je prvi pokušaj samoodbacivački, dok je drugi pristup korak unaprijed.
Pri kraju četvrtog poglavlja Zašto gotovo sigurno nema Boga Dawkins sumira svoje argumente i izjavljuje, "iskušenje (da se pripiše izgled dizajna samom stvarnom dizajnu) jest lažno zato što hipoteza o dizajneru odmah postavlja još veći problem o tome tko je dizajnirao dizajnera. Čitav problem s kojim smo započeli bio je problem objašnjavanja statističke nevjerojatnosti. Očito je da rješenje nije postulirati nešto još nevjerojatnije". Štoviše, u četvrtom se poglavlju iznosi da alternativa hipotezi o dizajneru nije izgled nego prirodna selekcija.
Dawkins ne tvrdi da je dokazima pobio Boga apsolutnom sigurnošću. Umjesto toga predlaže da kao opći princip prednost imaju jednostavnija objašnjenja i da bi sveznajući i svemogući Bog morao biti krajnje složen. Upravo stoga on tvrdi da teorija svemira bez Boga ima prednost pred teorijom svemira s Bogom.
Druga polovica knjige počinje istraživanjem korijenâ religije i traženja objašnjenja njezine sveprisutnosti diljem ljudskih kultura. Dawkins zagovara "teoriju religije kao slučajna nusproizvoda – zatajivanja nečeg korisnog"kao na primjer umnog angažmana intencijskog stava. Dawkins predlaže da teorija mema, a naročito ljudska osjetljivost na religijske meme, može objasniti kako su se religije mogle širiti poput "umnih virusa" diljem društava.[
Zatim prelazi na temu morala držeći da nam religija ne treba da budemo dobri. Naprotiv, naš moral ima darvinističko objašnjenje: altruistični geni, selekcionirani u procesu evolucije, daju ljudima prirodnu empatiju. Pita se, "biste li počinili ubojstvo, silovanje ili pljačku ako biste znali da ne postoji Bog?" On tvrdi da bi vrlo malo ljudi odgovorilo s "da" potkopavajući tvrdnju da je religija potrebna da se ponašamo moralno. U prilog ovome pogledu on elaborira povijest morala tvrdeći da postoji moralni Zeitgeist koji kontinuirano evoluira u društvu, općenito napredujući prema liberalizmu. Kako on napreduje, ovaj moralni konsenzus utječe na to kako religijski vođe interpretiraju svoja sveta pisma. Stoga, Dawkins tvrdi, moral nema korijene u Bibliji, već nas napredak vlastitog morala informira o dijelu Biblije koji kršćani prihvaćaju i onaj koji danas odbacuju.
Iluzija o Bogu nije tek obrana ateizma, već također prelazi u napad protiv religije. Dawkins gleda na religiju kao na subverzivnu znanost koja potiče fanatizam, hrabri bigotnost protiv homoseksualaca i utječe na društvo na ostale negativne načine. Najviše ga razbješnuje poučavanje religije u školama što smatra indoktrinacijskim procesom. On izjednačava religijsko poučavanje djece koje provode roditelji i učitelji u vjerskim školama s oblikom mentalnog zlostavljanja. Dawkins smatra oznake "muslimansko dijete" ili "katoličko dijete" jednako pogrešno primjenjivim poput opisa "marksističko dijete" ili "torijevsko dijete" jer se čudi kako se mlado dijete može smatrati dovoljno razvijenim da ima takve neovisne poglede na svemir i mjesto čovječanstva u njemu.
Knjiga završava pitanjem da li religija, unatoč svojim navedenim problemima, ispunjava "toliko potreban jaz", pružajući utjehu i nadahnuće ljudima koji je trebaju. Prema Dawkinsu, ove su potrebe puno bolje ispunjene nereligijskim sredstvima poput filozofije i znanosti. On predlaže da je ateistički svjetonazor životno afirmativan na način na koji religija, sa svojim nezadovoljavajućim "odgovorima" na životne misterije, nikad neće biti. U dodatku se navode adrese za one "kojima je potrebna podrška u bijegu od religije".
U Iluziji o Bogu Dawkins tvrdi da nadnaravni tvorac gotovo sigurno ne postoji i vjerovanje u osobnog Boga definira kao perzistentno lažno uvjerenje koje se drži unatoč predočenju snažnih protudokaza.
Do januara 2010. godine engleska je inačica Iluzije o Bogu prodana u preko 2 milijuna primjeraka.
Dawkins je u svojim prethodnim djelima o evoluciji raspravljao protiv kreacionističkih objašnjenja života. Tema Slijepog urara, objavljenog 1986. godine, govori o tome da evolucija može objasniti prividan dizajn u prirodi. U Iluziji o Bogu on se fokusira izravno na širok raspon argumenata rabljenih za i protiv vjerovanja u egzistenciju Boga (ili bogova).
Dawkins opetovano identificira sebe kao ateista, dok također ističe da je, u jednom smislu, on i agnostik, iako "samo do one razine do koje sam agnostik u pogledu vila pri dnu vrta".
Knjiga sadrži deset poglavlja. Prvih nekoliko poglavlja govori o tome da Bog gotovo sigurno ne postoji dok se u ostatku raspravlja o religiji i moralu.
Dawkins piše da Iluzija o Bogu sadrži četiri "osvješćujuće" poruke:
1.Ateisti mogu biti sretni, uravnoteženi, moralni i intelektualno ispunjeni.
2.Prirodni odabir i slične znanstvene teorije superiorne su "hipotezi o Bogu", iluziji inteligentnog dizajna u objašnjenju živog svijeta i svemira.
3.Djeca ne bi trebala biti obilježena religijom svojih roditelja. Pojmovi poput "katoličkog djeteta" ili "muslimanskog djeteta" trebali bi ljude činiti udvornima.
4.Ateisti bi trebali biti ponosni, ne apologetički, jer ateizam je dokaz zdrava, neovisna uma.
Na početku knjige Dawkins razlikuje ono što naziva "ajnštajnskom religijom" od nadnaravne religije, tvrdeći da potonju ne bi trebalo brkati s prethodnom. Einstein je napisao da je bio religiozan u tom smislu da je bio svjestan stvari izvan dohvata uma, "čija nas ljepota i sublimnost doseže tek neizravno i poput slaba odraza". No, Dawkins tvrdi, ovaj bog "je svjetlosnim godinama udaljen od intervencionističkog biblijskog Boga koji čudima slama, misli čita, grijehe kažnjava i na molitve odgovara". Predložena egzistencija ovog intervencionističkog Boga, koju Dawkins naziva "hipotezom o Bogu", postaje važna tema u knjizi. On drži da bi egzistencija takva Boga imala učinke na fizički svemir i, poput svake druge hipoteze, može se testirati i falsificirati.
Dawkins ukratko elaborira glavne filozofske argumente u korist Božje egzistencije. Od raznih filozofskih dokaza o kojima raspravlja, izdvaja argument iz dizajna radi podužeg razmatranja. Dawkins zaključuje da evolucija prirodnom selekcijom može objasniti prividan dizajn u prirodi.
On piše da je jedan od najvećih izazova ljudskom umu bio objasniti "kako nastaje složeni, nevjerojatan dizajn svemira", i predlaže da postoje dva nadmetajuća objašnjenja:
hipoteza koja uključuje dizajnera, to jest, složeno Biće odgovorno za složenost koju vidimo.
hipoteza, s podupirućim teorijama, koja objašnjava kako od jednostavnih početaka i principa može nastati nešto složenije.
Ovo je osnovni postav njegova argumenta protiv postojanja Boga, gambit ultimativnog Boeinga 747, u kojem raspravlja da je prvi pokušaj samoodbacivački, dok je drugi pristup korak unaprijed.
Pri kraju četvrtog poglavlja Zašto gotovo sigurno nema Boga Dawkins sumira svoje argumente i izjavljuje, "iskušenje (da se pripiše izgled dizajna samom stvarnom dizajnu) jest lažno zato što hipoteza o dizajneru odmah postavlja još veći problem o tome tko je dizajnirao dizajnera. Čitav problem s kojim smo započeli bio je problem objašnjavanja statističke nevjerojatnosti. Očito je da rješenje nije postulirati nešto još nevjerojatnije". Štoviše, u četvrtom se poglavlju iznosi da alternativa hipotezi o dizajneru nije izgled nego prirodna selekcija.
Dawkins ne tvrdi da je dokazima pobio Boga apsolutnom sigurnošću. Umjesto toga predlaže da kao opći princip prednost imaju jednostavnija objašnjenja i da bi sveznajući i svemogući Bog morao biti krajnje složen. Upravo stoga on tvrdi da teorija svemira bez Boga ima prednost pred teorijom svemira s Bogom.
Druga polovica knjige počinje istraživanjem korijenâ religije i traženja objašnjenja njezine sveprisutnosti diljem ljudskih kultura. Dawkins zagovara "teoriju religije kao slučajna nusproizvoda – zatajivanja nečeg korisnog"kao na primjer umnog angažmana intencijskog stava. Dawkins predlaže da teorija mema, a naročito ljudska osjetljivost na religijske meme, može objasniti kako su se religije mogle širiti poput "umnih virusa" diljem društava.[
Zatim prelazi na temu morala držeći da nam religija ne treba da budemo dobri. Naprotiv, naš moral ima darvinističko objašnjenje: altruistični geni, selekcionirani u procesu evolucije, daju ljudima prirodnu empatiju. Pita se, "biste li počinili ubojstvo, silovanje ili pljačku ako biste znali da ne postoji Bog?" On tvrdi da bi vrlo malo ljudi odgovorilo s "da" potkopavajući tvrdnju da je religija potrebna da se ponašamo moralno. U prilog ovome pogledu on elaborira povijest morala tvrdeći da postoji moralni Zeitgeist koji kontinuirano evoluira u društvu, općenito napredujući prema liberalizmu. Kako on napreduje, ovaj moralni konsenzus utječe na to kako religijski vođe interpretiraju svoja sveta pisma. Stoga, Dawkins tvrdi, moral nema korijene u Bibliji, već nas napredak vlastitog morala informira o dijelu Biblije koji kršćani prihvaćaju i onaj koji danas odbacuju.
Iluzija o Bogu nije tek obrana ateizma, već također prelazi u napad protiv religije. Dawkins gleda na religiju kao na subverzivnu znanost koja potiče fanatizam, hrabri bigotnost protiv homoseksualaca i utječe na društvo na ostale negativne načine. Najviše ga razbješnuje poučavanje religije u školama što smatra indoktrinacijskim procesom. On izjednačava religijsko poučavanje djece koje provode roditelji i učitelji u vjerskim školama s oblikom mentalnog zlostavljanja. Dawkins smatra oznake "muslimansko dijete" ili "katoličko dijete" jednako pogrešno primjenjivim poput opisa "marksističko dijete" ili "torijevsko dijete" jer se čudi kako se mlado dijete može smatrati dovoljno razvijenim da ima takve neovisne poglede na svemir i mjesto čovječanstva u njemu.
Knjiga završava pitanjem da li religija, unatoč svojim navedenim problemima, ispunjava "toliko potreban jaz", pružajući utjehu i nadahnuće ljudima koji je trebaju. Prema Dawkinsu, ove su potrebe puno bolje ispunjene nereligijskim sredstvima poput filozofije i znanosti. On predlaže da je ateistički svjetonazor životno afirmativan na način na koji religija, sa svojim nezadovoljavajućim "odgovorima" na životne misterije, nikad neće biti. U dodatku se navode adrese za one "kojima je potrebna podrška u bijegu od religije".
