Pričao mi Vjetar...

"Postoji ono jedno mjesto, mjesto gdje vjetrovi pricaju pricu istine.Na to mjesto odnosim svoje najvece boli.Sahranim ih, prekrijem mermerom, i ne pricam nikad vise o njima.Nikome.
Postoji to jedno mjesto gdje u plamenu svijece sagore sve godine, svako jucer, svako danas i svako moguce sutra.
Postoji to jedno mjesto gdje spavaju svi moji snovi, zelje i htijenja.
Mjesto gdje nalazim sve odgovore i cuvam sve svoje najmilije...mjesto gdje slutnje jasno progovore, gdje istine tiho u vjetru romore...
Postoji to jedno mjesto gdje sve stvarnost postaje i iluzija praznih ruku ostaje.
Mjesto gdje sve postaje nemoc, a ipak...i opet...samo, i jedino, Ljubav ima moc.Moc da skupis krhotine razbijenog dostojanstva
i krocis na put...put kojim se ne ide.Put u tajne odaje cvrstih zidova.
Postoji to mjesto, mjesto apsurda.Mjesto - Ljubavi bez moci - Ljubavi koja daje moc.Apsurd.Zivot je cesto - apsurd."
 
...Prevario sam se, jer tebi ni jedna nije bila slicna, u tolikim gradovima koji su ostali iza mene,

a u njima neke ruzne uspomene, koje se zaboravljaju, ali i pamte,

kao neki hladan vetar, koji se povremeno vraca.
 
СУНЦЕ И ВЕТАР

Хвалио се ветар свуда,
Уздиз'о се преко свега,
И сунцу је пркосио
Да је јачи и од њега.

"Ниси јачи" — сунце рече;
"Хвалџија си ветре само!"
"Ја ти рекох да сам јачи!"
"Е, па хајд да покушамо!"

"Ви'ш путника оног доле
Где корача поред Саве,
Да видимо ко ће прије
Шубару му скинут с главе!"

Поче ветар дуват', али
Што он већма дува, брије,
Путник већма капу чува
и на уши навлачи је.

Затим поче сунце сјати,
кад је ветар већ умин'о —
Сунце сјало љупко, мило,
А путник је капу скин'о.

Јован Јовановић Змај


- - - - - - - - - -

Ветар сејач

Ветар дува као луд,
а Неда се смеје.
Мама каже: он сад свуд
путем цвеће сеје.

Дограбио семење
са ливаде зелене
и носи по зраку.

Распукао балончић
жутоме маслачку.

Булкама је отео
ситно црно семе.
Сеје, сеје - ливаде
да буду шарене.

Ветар дува као луд,
а Неда се смеје.
– Нека му је срећан пут
када цвеће веје.

Мира Алечковић
 
Skriveni Vetar

Dani su sivi, olovno teški
pogledom tražim gde se Vetar skrio
ona bura olujna, snažna
da sa neba skine tamni veo.

Ne čujem, sve je tišina prekrila
i magle zamutile čula
zamrli glasovi dobro poznati
utihli Pegazi, krila im sklopljena

Šta se to zbiva u mojoj duši
mislim da ni ne želim da znam
sklapam oči, ne pratim u magli trag.

Polako se mešaju sivilo i mrak
u daljini treperi do sad neviđen zrak
a Vetar se skrio i čeka neki znak.
 
Putuj s vjetrom

Pruzi ruku vjetru
i kreni putem sjecanja
stazama pokrivenim uspomenama...

Vjetar neka te vodi
kroz pustos duse tvoje
sklanjajuci ispred tebe paucinu
istkanu od kosmara...

Kada te dovede
na grob mladosti tvoje
nad kojim vjecno padaju
kise gorkih suza
zapali svijecu od zelja
i polozi vijenac od crnih ruza...

Tu se put racva na dvoje...
na jednom su prosute
kosti bez imena,
na drugom je ime ispisano
zlatnim slovima...

Tu ce ti vjetar ledja okrenuti,
sam put odaberi
ili ces kosti pokupiti
ili se zlatom okititi...

Jedan put u vjecnost vodi
a drugim ces do pakla doci...

Izaberi sam
tu na raskrscu sjecanja
pokraj zgazenih uspomena...

Vjetar ce iz daljine da ti prica
pricu o istini...

Tu...na putu od sjecanja...


- - - - - - - - - -

"...U mojim venama davni sever samuje
i ja ponekad ne znam šta mu je,
Što luduje, od sreće tugu tka
moja prosta duša slovenska..."

 
*

Plaha srna u ocima, ne plasi je,
Nemirni vjetar u kosi, ne zadrzavaj ga
Cudljiva rijeka u srcu - ne muti je,
To sam ja, uvijek tu, ali nedodirljiva.

Sjaj mjeseca skrio se u moje oci
U mojoj kosi kriju se tamne noci
A moje srce je putnik prostranstvima
Kojima ti nikad neces proci.

Srnu, vjetar, rijeku - ne mozes zadrzati
Mjesec ne mozes dohvatiti
Niti tajanstvenu noc u dan pretvoriti
Ne trudi se ,zato, ni mene ne mozes razumjeti.


 
Na bregu, pod hrastom, koliko li puta
Pri zalasku sunca ja zamišljen stojim,
Dok mi setan pogled po vidiku luta,
Preko plodne ravni pod nogama mojim.

Ovde tutnji reka, bujna, penušava,
Zmijasto se gubi u tamnoj daljini;
Tamo nepomično jezero već spava
I večernja zvezda blista na visini.

Još vrhove gorske zracima rumenim
Odsjaj sunca zari, no već u tom času
Gle, evo kraljice noći, s kolima maglenim!
Pojavi se i svud belu svetlost rasu...

I zabruji zvono sa drevne zvonare,
A pobožna pesma s njim put neba leti.
Putnik staje, sluša: to glas crkve stare
Sa smirajem dana peva koncert sveti.

Al’ i pored svega ovog, moje grudi
Prazne su i srce ništa ne pokreće;
Zemlja je za mene senka koja bludi,
Sunce živih – mrtve ogrejati neće.

Od brega do brega zalud pogled traži
Zapad, istok, mesta bliska i daleka –
Sve je zalud! Ni beskraj tugu mi ne blaži,
Svugde čitam: da nigde sreća me ne čeka!

Šta će mi doline, kuće, zemna blaga,
Kad čar svega toga dušu mi ne greje?
Samo vodopadi, stene i samoća draga.
Jednog bića nema i već pusto sve je.

Da l’ zalazi sunce, il’ tek jutru zrači?
Ravnodušan ja sam spram sunca i neba!
Da li se vedrinom il’ maglom oblači?
Šta će meni sunce? Dan meni ne treba!

I kada bih mog’o ići kud sunce ide,
Preda mnom bi bila praznina očajna.
Ja ne volim ništa to što oči vide,
Nit’ što od vas želim, nebesa beskrajna!

Ali, možda tamo, iza ovog sveta
Gdeno sija Sunce nad suncima samo –
Kada bih otresao prah što duši smeta
Ono što sanjah – video bih tamo.

Na izvoru želja opio bih grudi,
Tamo ja bih našao i ljubav i nadu
I onaj ideal kom duh svaki žudi,
A kome na Zemlji ni imena ne znadu!

O, zašto ne mogu, na krilima Zore,
Vinuti se cilju koji želje sniše?
I zašto da ovde još me jadi more
Kad za Zemlju ništa ne veže me više?

Kad lišće s drveća na ravnice pada –
Noćni vetar njega vitla i raznosi.
Pa i ja sam sličan svelom listu sada.
Vetre! Uzmi mene i dalje me nosi.

Alfons de Lamarten
raining.jpg
 
Mesto gde se Vetrovi sastaju

Ima jedno mesto gde se sastaju vetrovi
donoseci stare i nove price
nama jos neispricane.

Ima jedno mesto gde Ljubav stanuje
mesto gde odlazim kada mi
zatreba zagrljaj u kojem se cuti.

I zagrli me vetar najjace sto se grliti moze
i obasja me svetlost nasjajnija sto postoji
i sve sto zelim je ostati u tom zagrljaju zauvek.

Ima jedno mesto gde se sastaju sve krajnosti,
gde se dusa topi, a suze lede,
gde srce vristi, a usne zaneme.

Ima jedno mesto s kojeg mi se ne vraca,
mesto gde Ljubav stanuje,
mesto gde se ne samuje.

Ima jedno mesto gde se sastaju vetrovi,
vetrovi koji s Ljubavlju druguju,
nikad je samu ne ostavljaju.

Ima jedno mesto, ima takvih mesta...
Poznaces ih po vecnom carlijanju vetra.
 
Ova noc je tako mirna, nema nicega po cemu bih je zapamtio. Medjutim, moram demantovati svoju prvu misao, ipak, ova noc je posebno lepa, jer u ovoj noci si ti tu, sa mnom, a daleko si...ne mogu te dotaci, ne mogu te videti, osetiti, poljubiti, ali ipak ova noc je i obicna i posebna...ti je cinis takvom, pokretima gracije, uzdasima bestidnice, osmehom naivnosti, dodirujes me svojim osecanjima ljubavi, budis u meni sve zaboravljene nemire, davno iscezle u nekim drugim prostorima, osobama i ko zna jos kojim izazovima, koje sam prosao i do tebe dosao.

Nije to bas sve bilo tako jednostavno, lako, jer i sama ljubav je prosta, a tako komplikovana, da sam imao pomoc prijatelja, koji je stalno tu oko mene, a ne primecujem ga. Moj prijatelj, koji spaja nespojivo, koji miluje nenamilovano i koji ljubi i grli nenaljubljeno i nenangrljeno, da on me doneo tebi.

Ah, taj prokleti vetar ljubavi...nosio me bespucima praznih emocija i nezno me spustio u krilo tvoje ljubavi, u kome je tako predivno, da ga nikada necu napustiti, bez obzira sto ce taj cudni vetar sve uciniti, da nastavi da me dalje nosi...sleteo sam, poslednji put.


 
Glas u vjetru

Ponekad, kao sad,
pozelim da si tu
bar jedan tren
bar jedan dan.

Ruka mi tvoja treba
siguran zagrljaj
topli dah,
tvoja oka dva
dva jezera tiha
u kojima sva
ljubav se vidi.

Ponekad, kao sad,
trebas mi ti
tvoj osmjeh
i tvoje krilo,
zagrljaj mek i jak.

Cujes li
tamo u daljini
talasi guse krik
na usnama mojim
tvoje ime
poput molitve nijemo stoji.

Cujes li
s vjetrom pomjesan glas
dok u tvom oku
pociva san
ja te trazim u sjecanju
ponekad,
kao sad.
 
"...nosi vetar, nosi lišće opalo..."



"Utihnuo Vetar,
utihle reči
u duši skrivene
kao da bez Vetra
da se u niz poslože
ne znaju,
kao da kroz maglu
ni reči ne nalaze puta
stoje slova poput lišća
svud okolo razasuta
čekajući da ih vetar složi
u deliće neke priče
u slike proleća"
 

Back
Top