Pocetak Hrvatske kinematografije i prvi hrvatski igrani film Lisinski (1944)
Lisinski je prvi hrvatski dugometražni igrani film, snimljen 1944. godine.[1] Lisinski je prvi zvučni film u Hrvatskoj, a govori o životu Vatroslava Lisinskog, prvog, i zapravo, jedinog značajnog skladatelja iz vremena ilirskog preporoda. Djelo je naglašeno edukativnog tona, s pripovjedačem koji razglaba o sudbini hrvatskih talenata. Odlikuje se izrazito artificijelnom glumom te sentimentalnim tonom teže prihvatljivim suvremenom gledatelju. Na razini pojedinih snimaka, međutim, fotografijom, scenografijom i organizacijom masovnih prizora, Lisinski se približava ostvarenjima razvijenijih kinematografija, a ponajviše odražava duh i poetiku ilirskoga stvaralaštva.
U Zagrebu 1944. u zgradi HNK daje se koncert skladbi Vatroslava Lisinskog pod ravnanjem Borisa Papandopula. Dirigent se na početku obraća publici u kazalištu, govoreći kako je život tog velikog hrvatskog talenta bio turoban i bijedan. Zatim nas slika vodi u Zagreb 1841. Lisinski radi kao pisar, činovnik pri vladi. U slobodno vrijeme se uzdržava i podučavajući djecu glasoviru. Iako je izuzetno glazbeno nadaren, nema hrabrosti okušati se nešto skladati. Njegov prijatelj Štriga nagovara ga na pisanje budnice Prosto zrakom ptica leti u čast dolaska Ljudevita Gaja u Zagreb. Tu budnicu u svom salonu na glazbenom sijelu otpjeva grofica Sidonija Erdődy Rubido, što predstavlja Lisinskijev prvi proboj do publike. No, predsjednik i članovi Hrvatskog glazbenog zavoda smatraju ga diletantom i vrlo su kritični prema njegovim pokušajima. Lisinski se pokušava probiti unatoč neprijateljskom okružju i krhkome zdravlju, a uz potporu domoljubnih prijatelja i sponzora. Nakon uspjeha budnice, uskoro ga Štriga nagovara na pisanje i prve hrvatske opere Ljubav i zloba. Čitav Zagreb se veseli i sudjeluje u stvaranju i pripremama. No, premijeru odgađa krvoproliće na Markovom trgu 1845. U međuvremenu, Lisinski je zaljubljen u Hedvigu Ban, no ne osjeća se spremnim zaprositi je, budući da "još nije napravio ništa značajno". Vrijeme provodi u zajedničkim šetnjama prirodom, a njen otac mu iznajmi i sobicu za rad.
Uskoro Lisinski odlazi u Mariju Bistricu na poziv tamošnjeg župnika, opata. Tamo se zanima za orgulje i narodno stvaralaštvo. Uskoro piše i operu Porin. Nakon pisanja i skladanja iscrpljen je te se razboli. U općem zanosu, Štriga skupi financijske priloge, a ban Jelačić ga preporuči za školovanje na glazbenoj akademiji u Pragu, no tamo ga odbiju zbog starosti. Razočaran, vraća se u Zagreb, gdje ga HGZ namješta kao besplatnog predavača na glazbenoj školi. Uskoro se njegove opere i skladbe prestaju izvoditi nauštrb stranih po volji vlasti. Lisinski se zaklinje da nikad više neće skladati. Sam i napušten, umire u 35. godini.
Film se razvio iz ideje o srednjometražnom kulturno-povijesnom filmu o Lisinskom, a kako ustaške vlasti nisu odobravale ideologiju ilirskoga pokreta, autori su izbjegavali izravna upućivanja na taj kontekst, kao i na njegovo pravo, slovensko-židovsko ime: Ignac Fuchs. Pisac scenarija Milan Katić, čovjek koji je predstavljao vezu s Narodnooslobodilačkim pokretom u Hrvatskom slikopisu, u više je izjava i članaka za tadašnje novine neizravno 'opravdavao' izbor teme, ističući da će kroz nju doći do izražaja "snaga i vrijednost hrvatske kulture".
Film je sniman na autentičnim lokacijama u Hrvatskom zagorju i u Zagrebu, a u sceni prosvjeda na Markovom trgu sudjelovalo je više od 200 statista. Lisinski je ujedno prvi i posljednji igrani film Oktavijana Miletića u ulozi redatelja.
Lisinski je premijerno prikazan na Uskrs 1944., koji se poklopio i s trećom obljetnicom uspostave NDH. Film je kao prvi zvučni domaći dugometražni film dočekan s oduševljenjem, a gledatelji su opsjedali glumce tražeći ih autograme. No, budući da tema filma nije bila baš po volji ustaškog vodstva, pojedini dužnosnici, pa i sam Pavelić, nisu se pojavili na premijeri filma.
Film je prilikom arhiviranja filmske građe iz NDH nakon rata istog trena proglašen kao drugorazredno djelo.Ocijenjeno je da mu nedostaje propagandna svrha jer govori o hrvatskom skladatelju, o hrvatskoj patnji, pa ga nije imalo smisla prikazivati, pogotovo u tim ranim godinama komunizma staljinističkog tipa. Film je zatim bunkeriran te je ostao skriven sve do slučajnog otkrića 1981.
Prvi hrvatski film Lisinski ( 1944 ) i pocetak hrvatske kinomatografije.
