Koliko i kako radimo na sebi?

Lord of Chaos

Aktivan član
Poruka
1.598
Oduvek sam verovao da je najveca klopka u koju covek moze da upadne ona kada sebi kaze: "Zadovoljan sam sobom." Imam utisak da tog trenutka prestaje svaka zelja u coveku da nauci nesto novo, da se prilagodi nekim novim uslovima i pravilima zivljenja. Sa druge strane, pomalo je bolesno konstantno prisiljavati samog sebe na stalnu uskladjenost sa okolinom. Licno se trudim da u sustini budem otvorenog uma i ne pridajem toliki znacaj formi (sto se ponekada ispostavlja kao greska), pa me interesuje kako je kod vas? Hvala unapred na odgovorima.

P.S. Ako se ovakva tema vec pojavljivala ovde, molio bih da se ova zakljuca i da se ostavi link ka vec postojecoj, a ne da se brise bez objasnjenja. Hvala.
 
A kako bi bilo, Lorde, da malo potkrepiš priču konkretnim primerima? Naročito deo da se trudiš da ne polažeš na formu i da se to ispostavlja kao greška.
Lično sam i usklađena sa okolinom isto koliko i nisam. Ne dozvoljavam da mi okolina narušava unutrašnji svet, ali sasvim dobro funkcionišem u spoljnjem svetu. To je odgovor na drugi deo posta. :-)
 
ja pridodajem znachaj i formi....i svemu....sve je bitno i sve je znachajno....to za uklapanje s okolinom to je losh trip....al u nekim kolosecima se mora biti....tema je koliko radimo na sebi....ako mislimo na telo i kozhu i kosu i nokte i pete....vrlo malo...mislim qpam se ja i te stvari....al da sam neshto sportski nastrojen...nisam....al sam u zadnje vreme pocheo da hasam puno votja...mozhda ne umrem u 30toj....a na nekom mentalnom planu....pa ni tu neshto posebno ne radim....nekako mi to ide samo od sebe....il ja radim al ne primetjujem....
 
Ne slazem se. Mislim da je veca klopka nikada ne biti zadovoljan sobom, sto automatski znaci i biti nesrecan i neispunjen vecinu vremena. Zadovoljstvo sobom u nekom periodu zivota ne znaci automatski prestanak rada na sebi, vec postizanje vecine ciljeva koje si imao do tog trenutka. Ali ciljevi nikada ne presahnu jer zivot je prepun iznenadjenja. Jedan od ciljeva svakog coveka je 'biti srecan'. Naravno, put do tog cilja konkretno je kod nekih duzi kod nekih kraci. Nekome treba malo da bi bio srecan..nekom drugom pak mnogo, mnogo vise.
Ali je svakako nezahvalno prema sebi samom biti nezadovoljan i pored dostizanja postavljenih ciljeva. To moze da rodi jedino mrgudnu osobu i vecitog gundjala.
Licno sam trenutno veoma zadovoljna sobom. Kao sto sam navela na jednoj drugoj temi. Radim posao koji volim, imam ljubav koja me ispunjava na svim poljima, izgladila sam neke razmirice sa porodicom tako da se sada odlicno razumemo, zdravstveno sam ok, imam sopstveni krov nad glavom za razliku od vecine drugarica...zasto ne bih bila zadovoljna? Za sada sam bar zadovoljna svojim postignutim ciljevima. Vec kroz par meseci mogu se stvoriti novi. A da se povodim masama..e to vec nikada nisam umela. Ja sam bila i ostala veciti individualista.
 
gospodjica M.:
A kako bi bilo, Lorde, da malo potkrepiš priču konkretnim primerima? Naročito deo da se trudiš da ne polažeš na formu i da se to ispostavlja kao greška.
Lično sam i usklađena sa okolinom isto koliko i nisam. Ne dozvoljavam da mi okolina narušava unutrašnji svet, ali sasvim dobro funkcionišem u spoljnjem svetu. To je odgovor na drugi deo posta. :-)

Izvini,ali sklad unutrasnjeg sveta,pogotovo ako je on razvijen,sa normalnim funkcionisanjem u spoljnjem svetu je bukvalno nemoguce.
Ovakve izjave daju samo oni koji su napravili tezak kompromis sa okolnim svetom.

Znas ti sta znaci unutrasnji udes? I koliki je to intezitet da se on nemilosrdno odrzava na celokupno spoljnje funkiconisanje i tu dolazi do pravog raskola izmedju okolnog sveta i onog koji je u tebi.
Ne treba Lord da nam upotpuni primerima ovde ista.Sve sto je rekao jeste vec istina sama po sebi zbog toga sto je vec sumnjicav prema ovoj temi....e tu je taj vakuum izmedju dva sveta koji hteli da priznate ili ne,ipak postoji.
Jer onaj ko jedanput dozivi tezak unutrasnji udes,za njega nema povratka nazad.Taj ima neverovatnu kolicinu energije koju potkrepljuje znanjem i cesto radi neke radnje koji prosceni covek ne ume da shvati.
Ali sumnja uvek postoji. Okolina ume samo da bombarduje sa time sta je ispravno,a sta ne,,dok se unutra ono svoje pravo JA upinje i trazi da zelje tog JA budu ispunjene,da "dusa", ili nazovite kako hocete to bude sasvim ispunjena.
Ali okolina samo gusi taj unutrasnji svet.

Kada dusa postane svesna svoje nemoci,odmah se onestvesti.

Zato treba potencirati maksimalno na ispunjenju onog unutrasnjeg.
 
Dont_Break_The_Oath:
Okolina ume samo da bombarduje sa time sta je ispravno,a sta ne,,dok se unutra ono svoje pravo JA upinje i trazi da zelje tog JA budu ispunjene,da "dusa", ili nazovite kako hocete to bude sasvim ispunjena.
Ali okolina samo gusi taj unutrasnji svet.


Da tih žestokih borbi nema, ne bi se izrodili svi oni silni umetnici. :wink: Medjutim, šta je smisao te borbe ako nije da se ono moje “unutarnje pravilo” nametne kao spoljašnje i to baš toj okolini koja nas tiraniše. Želimo da naše ja dobije potvrdu svoje vrednosti. Paklen je to put!
Tražila sam da se stvari konkretizuju, zato što apstrahujući, sadržaj bojimo svojim bojama. Većina stvari koja nam se nameće u današnjoj savremenoj civilizaciji, a uključuje nekakve norme, sisteme vrednosti, jesu, za mene, kult iluzije i obmane. Mnogo je toga neprirodnog. Sa vetrenjačama ne vodim borbu, jednostavno prihvatam svet kakav jeste i nemam nameru da ga menjam. Ali ga takvog ni ne mrzim. Drugo, kad svoje ja čovek prestane da doživljava kao centar univerzuma i njegovog pokretača, mnogo će biti bliže svom prirodnom stanju. Kad oslobodiš um ovih napetosti tek onda možeš da se opustiš u svojoj istinskoj prirodi. A istinska priroda čoveka nije da bude nekakav svemoćni nadčovek, već jednostavno da bude ljudsko biće. Što je danas za većinu, nemoguća misija. Ne znam da li me razumeš o čemu pričam. :-)
 
ALI KONSTANTNO NEZADOVOLJSTVO, bez obzira na postignuto i ostvareno - zar to nije neki neumoljivi unutrašnji gonič?
Zašto bi ti LOC npr. bio nezadovoljan?
Ne mora čovek da bude nezadovoljan da bi se i dalje kretao i napredovao. Ako gaji neku sklonost ka saznanju, usavršavanju, istini i ostalom, neće stati nikada, ali to ne znači da treba nešto da te grize i muči.
Put od DOBROG ka BOLJEM je uvek najslađi :wink:
To je onda ŽUDNJA za boljim koja prouzrokuje visoke domete,
a ne nezadovoljstvo postojećim (startni neuspeh).
 
mm...to ide ka solipsizmu, opasnom - to je rad na raskoraku sebe i sveta (ovo Artinveovo), što uvek govori o loše postavljenom cilju (čak ni Olja Ivanjicki nije frik, a Dali je pravio sjajne žurke i bio okružen ljudima)
koliko je dobro? Sumnjam da je dobro.
circle.gif
 
gospodjica M.:
Da tih žestokih borbi nema, ne bi se izrodili svi oni silni umetnici. :wink: Medjutim, šta je smisao te borbe ako nije da se ono moje “unutarnje pravilo” nametne kao spoljašnje i to baš toj okolini koja nas tiraniše. Želimo da naše ja dobije potvrdu svoje vrednosti. Paklen je to put!
Tražila sam da se stvari konkretizuju, zato što apstrahujući, sadržaj bojimo svojim bojama. Većina stvari koja nam se nameće u današnjoj savremenoj civilizaciji, a uključuje nekakve norme, sisteme vrednosti, jesu, za mene, kult iluzije i obmane. Mnogo je toga neprirodnog. Sa vetrenjačama ne vodim borbu, jednostavno prihvatam svet kakav jeste i nemam nameru da ga menjam. Ali ga takvog ni ne mrzim. Drugo, kad svoje ja čovek prestane da doživljava kao centar univerzuma i njegovog pokretača, mnogo će biti bliže svom prirodnom stanju. Kad oslobodiš um ovih napetosti tek onda možeš da se opustiš u svojoj istinskoj prirodi. A istinska priroda čoveka nije da bude nekakav svemoćni nadčovek, već jednostavno da bude ljudsko biće. Što je danas za većinu, nemoguća misija. Ne znam da li me razumeš o čemu pričam. :-)

Cekaj malo,ti ovde pricas o nekom povratku prirodi koliko se meni cini?
Kako ja na primer mogu da se uklopim u drustvu ako jednostavno zelim da stojim po strani i da ne sluzim nikome i nicemu.
Taj unutrasnji udes,,,to je hronican poremecaj licnosti,,i toliko je jak,toliko svemocan da vise ne gledas van sebe osim u kritickom smislu.
Nema tu kompromisa izmedju ta dva sveta.I nemoguce je ostvariti balans izmedju njih.
Uvek se utopljavas begom u svoj svet gde nema autoriteta da ti odredjuje vrednosti.
Na zalost,ja sam takav,i kada sam se ja pobunio,,,sve u zivotu mi je krenulo nizbrdo dok nisam pokazao zube i petlju da ostvarim ono sto Ja hocu.
Bolan je to i dug proces,,ponekad se nikada i ne zavrsi,,ponekad pozelis da povuces oroz direktno u celo od ovolike usamljenosti.Ili se zaljubljujes u nekoga verujuci da ona moze da bude centar tvog sveta.....to boli,uzasno boli,,,,ali kada se ostvari makar jedan cilj,,to je takva sreca.....blazenstvo,uzivanje.....zivot!
 
Betty:
mm...to ide ka solipsizmu, opasnom - to je rad na raskoraku sebe i sveta (ovo Artinveovo), što uvek govori o loše postavljenom cilju (čak ni Olja Ivanjicki nije frik, a Dali je pravio sjajne žurke i bio okružen ljudima)
koliko je dobro? Sumnjam da je dobro.
circle.gif


hehheheh..betika...:wink:

sve pocinje i sve zavrsava u tacki..unutra...ako je mir u nama, mir je i sa svetom, i ciljevi se ispunjavaju..sta je nezadovoljstvo?eh, nemam zivaca..duga je to prica...:wink:
 
Betty:
ALI KONSTANTNO NEZADOVOLJSTVO, bez obzira na postignuto i ostvareno - zar to nije neki neumoljivi unutrašnji gonič?
Zašto bi ti LOC npr. bio nezadovoljan?
Ne mora čovek da bude nezadovoljan da bi se i dalje kretao i napredovao. Ako gaji neku sklonost ka saznanju, usavršavanju, istini i ostalom, neće stati nikada, ali to ne znači da treba nešto da te grize i muči.
Put od DOBROG ka BOLJEM je uvek najslađi :wink:
To je onda ŽUDNJA za boljim koja prouzrokuje visoke domete,
a ne nezadovoljstvo postojećim (startni neuspeh).

Betty, kod sebe sam uvek pokusavao da razvijem (oprostite na koriscenju stranog jezika, ali srpski prevod bi mozda bio malo nespretan) NEED FOR CONSTANT IMPROVEMENT, sto u osnovi i jeste saznanje i svesnost da nesto uvek moze bolje, a ne nezadovoljstvo. Medjutim, teskoce u usavrsavanju i postizanju postavljenih ciljeva moze da dovede do nezadovoljstva i to je ona patoloska strana NFCI koju sam kod sebe primetio u nekim slucajevima. Npr, banalan primer, danas sam sebi na treningu postavio cilj da podignem tu i tu tezinu i nisam uspeo. Postavljam sebi pitanje zasto? Odgovor je da verovatno u prethodnom periodu nisam bio dovoljno temeljan na treningu sto rezultira neispunjenjem cilja. Banalna manifestacija neuspeha na treningu se pretvara u nesto mnogo ozbiljnije - prekrsio sam svoj princip temeljnosti. U tom slucaju naravno da cu biti nezadovoljan sobom, ali cu reci sebi i da imam srece jer moja povrsnost nije naudila nikome osim meni. Sorry na malo plasticnom primeru, ali to mi prvo pade na pamet.... :wink:
 

Back
Top