Postoji ta neka pojava,posebno na forumima chatovima itd,da osobe imaju neodoljivu potrebu da uvere druge kako su srecni,da imaju savrsenu vezu,mozda vec posle 5 dana,kako imaju dobar posao,prijatelje,besprekoran odnos sa roditeljima itd.I o rade vrlo nametljivo,upadljivo.Cemu to,zar smo zaista srecni samo ako drugi u to veruju ili ..?
pa sta ima veze.
poznajem ljude koje je nakon tuge snasla napokon radost, momenat u kom su se osetili da su se povadili iz svoje zivotne krize i tome slicno. moraju to da kazu glasno, osecaju potrebu, to je ljudski neophodno. ne vidim u tome nikakvo hvalisanje. dapace. da je Bog dao pa da to svakodnevno slusam, mojoj sreci kraja ne bi bilo,
to izgovoreno od samih nas naglas, u vezi neceg naseg sto nam se desava ponovo radi nesto sa nama.
grubo je zalaziti kao traktorom u taj reon pogotovo ne nepozvan
nas mentalitet zestoko osudjuje i cak podvodi pod hvalisanje, sto bi znacilo da smo svu ovu muku, bedu, siromastvo i patnju i PRIZELJKIVALI. secam se i boljih vremena kada nije bilo pozeljno "hvaliti" se kako ti je. eto, sad nam je doslo potaman, ni nemamo cime da se hvalimo. mozda nam kukanje vise imponuje.
u nasem narodu postoji izreka "ko se hvali sam se kvari" i ona je tacna ali ne na prvu loptu.
dobro je pohvaliti se , jednom reci, izraziti svoju srecu, radost i zadovoljstvo. duze stajanje u takvom stanju samo utabava mesto a zivot ode, propustamo nove sanse i lepote ostajuci na istom. propadamo i tako se "kvarimo" a od lovorika se ne zivi.
nasem podneblju treba gomila entuzjazma i novih radosti, tek kao balans na ovo blato koje smo sebi zabrckali.
zelim vam svima da budete jos srecniji no sto ste!