Stenli Mejer i njegov „Dune Buggy“.
Mejer je praktično razradio način da u jednom procesu veoma kontrolisane elektrolize, iz vode izvlači vodonik tako što je veoma precizno kontrolisao protok elektrona, puštao ih i zaustavljao, stvarajući pri tome njihov jak naboj.
Svojim izumom on je praktično uspeo da iz ovakvog procesa dobije više energije od količine energije koju je bilo potrebno uneti za razdvajanje vodonika i kiseonika iz vode klasičnom elektrolizom. Proces elektrolize je zamislio tako da više koristi snagu napona, a ne količinu elektrona. A i one elektrone koji su proticali uspevao je da kontroliše i usmeri tako da mu se ne rasipaju.
Napon je jedna od tri poznate sile, pored gravitacije i magnetizma. Napon nastaje usled razlike u količini elektrona na dve različite lokacije. Što je veća razlika u broju elektrona u jednoj lokaciji u odnosu na drugu, veći je napon. Da podsetimo da se u svakom atomu nalaze elektroni i protoni. Elektroni su čestice koncentrisane u orbiti oko jezgra, a protoni su u jezgru. Elektroni su negativno naelektrisane čestice, a protoni pozitivno. Atom vodonika ima jedan elektron i jedan proton, a atom kiseonika ima osam protona i osam elektrona. Kada se spoje dva atoma vodonika i jedan kiseonika, zbog nejednakog rasporeda elektrona u orbitama atoma molekul vode je bipolaran, tj. ima pozitivno i negativno naelektrisanu stranu.
Kada se ovakav molekul stavi u polje pod naponom, on se okreće na pozitivnu ili negativnu stranu. Klasičnom elektrolizom se u vodenu soluciju konstantno uvode elektroni koji svojom snagom postepeno kidaju energetsku (hemijsku) vezu u molekulu vode i on se na kraju pocepa na atom kiseonika i dva atoma vodonika. I to se naziva hidroksi gas (HHO).
U elektrolizi koju je razradio Mejer protok elektrona koji su pod velikim nabojem je sprečen, pa je molekul vode podvrgnut mnogo većem stresu tako da mu hemijske veze molekula slabe, ali se ne raskidaju sve dotle dok se to procesom ne naloži. Dakle, radio se o oslobađanju hidroksi gasa iz vode na zahtev.
Mejer je znao: ako se napon u elektrostatičkom polju podigne do izvesnog nivoa, elektroni bi bili strgnuti sa molekula vode. Zato je hemijske veze u molekulu slabio postepeno pomoću specifičnog pulsiranja na određenoj frekvenciji, ali tako da se atomske veze ne pokidaju već samo oslabe. Ako bi se pokidali, elektroni bi izleteli sa orbita i rasuli se nekontrolisano.
Tako je Mejer drmusao molekul vode pulsevima na određenoj frekvenciji, a što je postizao podešavanjem razmaka između elektroda i održavao atome u hemijskoj vezi, koja je postepeno slabila. Ovo postepeno pulsno naelektrisanje jonizuje vodonik i kiseonik pozitivno. Čestice onda počinju da se sudaraju pri konstantnoj brzini, a koja se može i povećati i tada nastaje efekat razdvajanja. Vodonik i kiseonik tada izlaze kao gas. Tako se umesto difuznog rasipanja elektrona kod klasične elektrolize (koja je zato energetski neisplativa), u ovom procesu koristila energetska snaga samog atomskog polja u orbiti elektrona. I to je smanjilo energiju neophodnu za dobijanje ovog efekta, a na kraju procesa oslobodilo energiju iz polja elektrona.