Forumski prozni konkursi - najbolje plasirani radovi

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Shade

Aktivan član
Poruka
1.975
I prozni konkurs, 24.05.2014.

Mesto br. 1 - Predlog br. 3autor: Borac za prava zivotinja (35 poena)
Mesto br. 2 - Predlog br. 12 - autor: plavooki (33 poena)
Mesto br. 3 - Predlog br. 2 – autor: Timosten (30poena)

Plasman ostalih učesnika:

Mesto br. 4 - Predlog br. 10 – autor: bracaco (22 poena)
Mesto br. 5 - Predlog br. 9 – autor: Sibirski Tigar (19 poena)
Mesto br. 6 - Predlog br. 6 – autor: *BILJA* (17 poena)
Mesto br. 7 - Predlog br. 1 – autor: Vlado (16 poena)
Mesto br. 8 - Predlog br. 11 -autor: Tol (13 poena)
Mesto br. 9 - Predlog br. 4 -autor: Dragoljub69 (12 poena)
Mesto br. 10 - Predlog br. 5 – autor: Sabonis (8 poena)
Mesto br. 11 - Predlog br. 7 -autor: Nina (6 poena)
Mesto br. 12 - Predlog br. 8 – autor: LJILJA_MMM (5 poena)

Priče koje su učestvovale na I konkursu možete pročitati ovde.


I prozni konkurs, 24.05.2014.
Mesto br. 1 - Predlog br. 3
(Borac za prava zivotinja)

LETO, BEZBOJNO

Reč “leto” zvuči oštro, kao ime psa. Bezbojno i slatkastog ukusa. Pokrivač od vrelog vazduha smeta mi da dišem. Dvanaest mi je godina. Dvanaest je zgodan broj, liči na čaplju i labuda u šetnji. Leškarim na krevetu i čitam knjigu o dečaku Tomu i njegovom drugu Haklberiju. Drug je pojam koji označava drugog Ja, nekog ko postoji van mene i ne liči na mene, ali misli kao ja. Nikada nisam sreo drugog dečaka s kojim bih mogao deliti misli i osećanja koja nemam. Čitam je dijagonalno, uzduž i popreko, dok slova proleću: crveno a, plavo e, nametljivo crno r, i ne mogu da uhvatim smisao. Ali od mene niko i ne očekuje smisao. Imam svoju sobu, hranu koja je darbožji, imam mamu i tatu. Reč mama je ljubav; reč tata isto to, samo malo manje. Rekli su mi da ljubav liči na hvala, molim, žrtva, nežnost, pažnja. Možda je primetim na maminom licu kada joj odgovorim da je osamdeset četiri na kvadrat jednako sedam hiljada pedeset šest. Tada osetim i ja nešto, pticu u grudima, iako znam da je utisak o ptici u telu potpuno nelogičan.

Tačno pre jedan sat mama je otišla na posao. Zaradiće za hleb, mleko i ono bez čega ne bismo mogli da živimo. Tako ona kaže kada dođe u moju sobu, poljubi me u obraz i posle se bučno strči niz stepenice koje, u savršenoj formi nautilusa, vijugaju do izlaza iz kuće. Moja briga se nigde ne vidi ali je prisutna, kao beli zid koji se nazire iza polica sa knjigama. Teška praznina na koju je naslonjeno ono “naizgled”. Ponekad baš nisam zadovoljan, ili je to drugo osećanje čije ime ne znam, ali ume da uzme oblik tesne sobe, zaključanih vrata, zidova koji se iznenada i nelogično smanje pa prete da će me zdrobiti. Čim časovnik klikne na “22”, tata ulazi, bez kucanja, seda na ivicu kreveta i priča stvari naizgled: ja sam neko koga od svih na svetu najviše voli, ja sam njegova krv, njegovo meso. Dao bi život za mene. Dao bi bubreg, zlunetrebalo. Dao bi mi sve. Voli me. Ja sam njegovo najveće bogatstvo, srce, duša. Miluje me po kosi, gladi po obrazu, ulazi mi u prostor u kome ja želim da budem samo ja, bez ičijeg prisustva. Prsti su mu debele gusenice, načičkane ružnim, tamnim dlakama. Brzo se svuda razmile. Otkopčava kaiš i metalna šnala zvecka poput šištanja zmije. Stavlja prst na usne, oblikujući ih u još jedan šištavi, zmijski zvuk: Psst! Skida pantalone, a ja skrećem pogled u parče belog zida iza polica. Postavljam sebi zadatke: Koliko je sedamdeset osam na kub? Kako glasi definicija Ojlerovog broja e? Zažmurim kada zaboli, ali kada postane nepodnošljivo, u sebi vrisnem: Molim te, tata, zašto baš mene od svih na svetu moraš najviše da voliš? On ne čuje moje misli i ne vidi moj bol. Još malo pa kao da je autističan. Ali, možda to i nije nelogično, s obzirom da sam njegova krv i njegovo meso. Sabija me uz ram kreveta i pritiska sa svojih devedeset šest kilograma telesne mase. Razmišljam: koliko je Tom Sojer nesvestan svog zadovoljstva života sa tetkom, bez oca koji bi ga voleo najviše na svetu?

Posle tata plače. Pokušavam da plačem zajedno sa njim, ali ne uspevam. Izgleda da su moji pokušaji da budem “naizgled” jalovi zato što što nisam u stanju da pročitam tuđa osećanja. Život je, kao i moj otac, nerazumljiv. Kada ode, ponovo se posvetim čitanju. Pre toga prilazim ogledalu, mom Haklberiju pred kojim se ne stidim. Kažem mu, našim jezikom: Leto je bezbojno. Ali nije slatkasto. Leto nije ljubav. Drugi ja naginje se ka meni i klima glavom. Oči su mu razrogačene i pune odsustva svetlosti.

- - - - - - - - - -

I prozni konkurs, 24.05.2014.
Mesto br. 2 -
Predlog br. 12
(plavooki)

Зимско поподне у једном забаченом српском селу, ја у трећем разреду основне школе.
Остао сам опет на додатној из математике због те слатке Светлане, и под њеним утицајем ти задаци из математике су стварно постајали лаки. Светлана је иначе живела близу школе, а до мог засеока имало је око шест километара пешачења. Сви који су живели у мом крају су одмах после наставе отишли кући, тако да сам остао сам. Знао сам да у крају има вукова и ловци су их након улова повремено носили кроз села да их народ дарује. Често би виђали и њихове трагове у снегу на путу од школе до куће.

Ближио се мрак и ја сам морао кући.

Половина пута до села протезала се уз асфалтни пут поред реке, на коме је саобраћај био врло редак. Снег је полако почео да пада, а у моје десетогодишње срце се увукла зебња и док сам се упорно освртао да ли ће наићи неко ко ће ми бар део пута правити друштво у мени је растао страх.

Ходао сам убрзано по завејаном и смрзнутом коловозу огрнут хуком ветра и сабласне самоће, када сам на неких стотину метара испред себе угледао њега.
Био је то вук, лежао је у снегу изнад пута, делом заклонјен дрветом и чекао мене. Срце ми је затутњало, а ноге су нестале.
Док сам у даљини гледао ту огромну вучју главу разјапљених чељусти, мој мозак је грозничаво радио. Веровао сам да уколико почнем да бежим да ће ме брзо стићи, а одузети осећај у ногама је сведочио да бег и није изводљива опција.
Окренух се опет, нигде никога, а испред мене он коме чекање не смета, а још мање мрак који се полако спушта. Одлучих да чекам и ја, можда ће неко наићи.

Време је текло, и то са једне стране као бескрајно дуго чекање да вук оде или буде отеран, а са друге, као јако брзо надолазећи мрак. Ни дан данас нисам сигуран колико сам дуго стајао ту, ако је веровати оним страшљивим и сузама испуњеним очима, што проклињу Светлану и то чудно привлачно осећање које ме вукло ка њој, било је то око два сата.
Ипак, ако је веровати човеку који је израстао из тог дечака и никад није заборавио ни Светлану, ни вука, али је победио свој страх, трајало је то надмудривање чекањем нешто мање од сата.

Тада се по први пут појавио тај човек у мени, кога ћу још пуно пута сретати у сличним ситуацијама свог одрастања и одлучио да крене напред, обрисао је очи и кренуо путем напред ка вуку.

Страх је растао, срце је све брже куцало, а вук постајао све већи, но нисам одустао и можда је то вучје сазревање допринело да готово никад ни касније у животу не одустанем због страха.
Био сам можда на двадесетак метара од вука, када је он кроз измаглицу од снега почео да се мења. Широко отворене плаве очи, фиксирале су сваки његов део, али он као да није хтео да нападне.

А онда су ми образи зацрвенели од тог шамара срамоте који ме је обузео као пламен, вук је у трену постао пањ, додуше са вучјом главом, али пањ. У том тренутку опасно сам се стидео свог страха и радовао својој новопронађеној храбрости и слободном путу.

Иако је мрак постајао све гушћи и очекивала ме деоноца где сам напуштао асфалтни пут и путићем кроз шуму преко брега морао проћи око три километра до куће, страх је ишчезо, додуше ишчезао је и стид, јер сам схватио да сам победио свог првог вука.

Данас, тек понекад сретнем оног дечака што се бојао вука и у тим тренуцима не стидим се њега, чак се поносим њиме, али ме мучи питање шта би било самном да је њега тог дана појео вук, или нешто још горе од вука, а то је страх.
 
Poslednja izmena:
I prozni konkurs, 24.05.2014.
Mesto br. 3 -
Predlog br 2
(Timosten)

ZVONIK

Ruzmarin je molio budale koje su ga sledile da mu aplaudiraju, valjao se u sopstvenom izmetu, ništa mu nije smrdelo. Hrabrost je vrlina. Samo se budale ničeg ne plaše. Gomila nema stida. Kad izgubiš stid bude ti svejedno - jebi i prolazi. Hrabri se stide neuspeha, a boje stida.

Sa vrha zvonika video se odsjaj nečega što je ličilo na zvezdu. Ljubavni par je mirisao latice nekog cveća, možda je to bio i ruzmarin. Kiša je koračala po nebu, crni oblaci su postali plavi, sunce se nije probijalo, mesec je preuzeo dužnost. Zaparao je brijač po retini, suza nije bilo, ni krvi; retina je slinila, limfa je patila, krv nije više crvena, sivo je nešto što se može prihvatiti. Čuli su se kolporteri, jedan je napastvovao prolaznike gurajući im novine u usta. Ćutao je kad su ga pitali zašto to radi. Na muke nije navikao pa ga nisu ni mučili. Postojanje tregera do sada niko nije opravdao, najbolje je kad gaće same spadaju.

Počele su prve kapi kiše, nisu se slivale, nisu ni padale, osetio ih je samo komad papira u lokvi koje je pivo pravilo na granitnoj ploči stola postavljenog u bašti ispred hotela koji zovu Moskva. Ne gubi se lako nevinost u Moskvi, to je privilegija. “A ko je nevin?”, upitala je devojka sa ruzmarinom u kosi. ”Jesam li bila nevina? Ja ništa nisam osetila, kod mene je sve bilo spontano, bila je to ljubav.” Ponosno je ustala, pela se uz stepenice, na vrhu stepenca su bila vrata, udarala je po njima, držala ga je za sveto trojstvo i vodila ka nebu; osvrtao se, tražio pogledom kolportera, nije razmišljao šta mu se može desiti, prijalo mu je, osećao se moćnim. Sve tajne su u laskanju, tako se napreduje, dužan si mi ako priznaješ moje dugove. “Naravno, i ja ću tebe mirisati, možda postanem fetus, tumor u tvojoj utrobi”.

Nedaleko odatle, tačnije na kolodvoru koji neki zovu i železnička stanica, otpravnik je mahao palicom. Dama koja tu ordinira još od prošlog rata ga uhvati za ruku i povika: “Polako čoveče, remetiš ritam, pokvarićeš sklad, vidiš da su oblaci plavi, vidiš da čovek umesto žene miriše ruzmarin”. Ruzmarin je doživeo slavu, o njemu su svi pričali, pojavio se na naslovnim stranicama jutarnjih izdanja. Zatalasaše se putnici, napraviše se redovi ispred cvećare, svi su tražili ruzmarin. Pošto je ruzmarin kasnio polegaše na peron, glava okrenutih ka vratima kroz koja su ušli. Otpravnik je gazio preko njihovih grudi, žanama je gazio po stomacima, a one su ga volele, gurale su tanke bele ruke, meke kao svila, u njegove nogavice. Neke su dosegnule i kolena, golicalo ga je, zadržao je ozbiljnost, otpravnički strog i pijan; nikad ne reaguje na dodire ruku mekih kao svila. Čekači vozova su dominirali u ležećoj masi. Njih vozovi donose i odnose, oni žive život po stanicama, oni vole stanice i vozove, ničeg se ne boje, nemaju stida. Kazaljke su uporno ponavljale da nema nade, da je sve krug, da je kašnjenje mit. Vreme ne postoji, sad je prošlost, svi smo na proveri, noć je duga, moć je u gaćicama, impotencija gomila lovu, hrabrost je prelila našu dragu otadžbinu.

Pobegao sam, nisam znao otkud ja tamo. Strast odvede čoveka u bespuće, najčešće tako i propadne. J ebeš hrabrost, život je onaj zvonik i zvezda na njegovom vrhu. Nekad zvona i zazvone, onda se sve poremeti, život pomisli da postoji.

Zadihan, sedoh na klupu daleko od stanice.
Mrzim stanice.
Kolporter priđe, sede pored mene rasterećen.
“Sve sam razdelio, oni jedu novine”, nije me ni pogledao.
Strahovi su prevaziđeni, hladno je, ruzmarin će uvenuti.
 
Poslednja izmena:
II prozni konkurs, 12.06.2014.
Mesto br. 1 - Predlog br. 10 - autor: lanavi - (38 poena)!!!
Mesto br. 2 - Predlog br. 1 - autor: Timosten (33 poena)
Mesto br. 3 - Predlog br. 6 – autor: Sibirski Tigar (22 poena)

Plasman ostalih učesnika:

Mesto br. 4 - Predlog br. 9 – autor: LJILJA_MMM (20 poena)
Mesto br. 5 - Predlog br. 8 – autor: luna-luna (19 poena)
Mesto br. 6 - Predlog br. 5 – autor: Nina (16 poena)
Mesto br. 7 dele - Predlog br. 3 – autor: Dragoljub69 i Predlog br. 4 -autor: duska.vodolija(12 poena)Mesto br. 8 - Predlog br. 7 -autor: *BILJA* (11 poena)
Mesto br. 9 - Predlog br. 2 – autor: coco bill (9 poena)

Priče koje su učestvovale na II konkursu možete pogledati ovde.

II prozni konkurs, 12.06.2014.
Mesto br. 1 -
Predlog br. 10 (lanavi)


NOĆ

Vi izgleda ništa ne razumete! Ali, već sam vam sve detaljno objasnio! Želite opet da čujete moju čudnu priču?!Dakle...ali umoran sam zaista, dokle da ponavljam jedno te isto. Kao što sam spomenuo, desilo se to pre nekoliko dana, preciznije u sredu preko noći. Mrtav umoran, iscrpljen od obaveza koje su me stisle vec poduže vreme unazad, legao sam i odmah zaspao čvrstim snom. Nisam mogao ni da večeram. Osetio sam se sitim, prezasićenim od napora, pa i od nužnosti da išta jedem. Ne znam precizno koliko je sve to potrajalo ali znam da me probudila strahovita žedj. Kako mi se to često dešava, uvek imam pripremljenu čašu vode na natkasni. Onako bunovan, posegnem za njom i na svu nesreću, nespretno, onako u mraku oborim je na pod. To me potpuno probudilo. Napipao sam prekidač za lampu. Protrljao sam oči, usput opsovao a onda pazeći da ne nagazim baricu pokraj kreveta, polako ustao. Kako nisam mogao da se setim čime bih mogao to da obrišem, pozvao sam svoju ženu, čudeći se sto dosad nije reagovala iako se budi na najslabiji zvuk. Okrenuta prema prozoru, tek posle ponovnog glasnijeg poziva, okrenula se ka meni. I - to nije bila moja žena! Na drugoj polovini kreveta je ležala meni potpuno nepoznata osoba! Gospode, kako sam se samo uplašio onog što sam video. Video sam... nešto što tu nije moglo da se nalazi, čemu tu nije bilo mesto! Ona, ta žena, nije bila moja vitka, graciozna, zelenooka, crnokosa srna, tako je inače zovem. To je bila neka debela, potpuno seda, sa par viklera na glavi, bezuba spodoba koja me gledala bunovno i pitala šta hoću? A ja sam još video veštačku vilicu u čaši na njenoj natkasni, naočare, i izbledelu spavaćicu sa medvedićima! Nisam mogao ni reči da progovorim, bio sam i zatečen, i zgrožen, i uplašen, i...osećaj je bio užasan. Ustala je, došla do mene, prodrmala za ramena rekavši da kažem šta nije u redu. Primetila je prosutu vodu i čašu u uglu, iz ormana izvukla nekakvu krpu, prebrisala to, a onda se opet okrenula ka meni koji sam zapanjen buljio naizmenično u nju i u stvari koje su mi se učinile nepoznatim, osim što je to bila bas naša tj. moja soba. Stara, debela žena me onda uhvatila za ruku, posadila na krevet i rekla - Da li je sa tobom sve u redu? Jesi li ružno sanjao? Zašto ne progovaraš? Naglo sam skočio, odgurnuo je i rekao da se odmah gubi iz moje sobe, iz moje kuće ali da najpre mora da mi objasni gde se denula moja srna! Pogledala me kao da sam pojeo tanjir pun meksičkih psihodeličnih pečuraka, a onda demonstrativno otišla na svoju stranu kreveta, legla i stavila prekrivač preko glave. Prišao sam, strgao prekrivač i urliknuo da ću pozvati policiju i da će je kao uljeza , provalnika, ludaču koja zalazi po tudjim kućama i krevetima odmah strpati u zatvor! I znate šta mi je rekla? Da ne bulaznim nego da legem u krevet i da ćemo ujutru razgovarati. I šta sam onda mogao da uradim? Ko je lud ne budi mu drug - pomislio sam, pa sam uzeo svoje ćebe i otišao u drugu sobu. Brojao sam od 1 do 100 bar 4 puta, uzdrzavajuci se da ne uletim tamo. Počele su da mi se vrzmaju misli o tome kako je ona sigurno neka izlapela rodjaka moje žene koja se smestila u našu spavaću sobu a da srna nije o tome stigla da me obavesti. To me umirilo te zaspah. Ustao sam u uobičajeno vreme. Odmah sam prizvao sliku neprijatne noći. Krenuh ka kuhinji. Tamo je trebao kao i uvek da me ispod kuhinjskog stola mašućeg repa čeka naš kućni ljubimac Djordje VI, a na stolu šolja vruće kafe sa tostom premazanim džemom od šipaka. I Vuk, moj sin je trebao da bude tu, spreman za školu. Ali, nit’ Djordja, nit’ deteta! Ispod stola je lenjo prela siva mačka a za stolom su sedeli debela stara žena iz mog bračnog kreveta, nepoznati proćelavi muškarac srednjih godina, sredovečna namrgodjena žena kratke kose, i neka napadno našminakana devojkaZ, sa slušalicama na ušima. Doručka na stolu nije bilo a oni kao da su nekog čekali. Da, to je bila moja, naša kuhinja ali ti nepoznati ljudi su definitivno uzurpirali moju kucu! Oslovili su me imenom a ja zaprepašćen svim tim promenama, podviknuh da odmah napuste moj dom! Onda je onaj ćelavac ustao, uzeo me ispod ruke, na silu obukao, strpao u kola i doveo ovde! I to je bilo pre 6 dana kako vi kažete! I čekajte, hoće li meni konačno neko da objasni šta se ovo ovde dešava?! Još ste mi i dali tablete za spavanje. To znam! Znam jer sam non stop, iz noći u noć sanjao nekog pomahnitalog starca koji viče – u noći su moći, u noći su moći, a ja inače nikada ništa ne sanjam. I kako noć može da ima moć?! A može biti i da ima...kako da se umesto moje srne u krevetu nadje ono ruglo, nema mi Vuka, nema Djordja VI-og koje su nepoznati nasilni ljudi sakrili! Molim? Kažete da mi niste davali nikakve tablete za spavanje?! I da noć uvek nosi neku moć? I da me moji voljeni čekaju napolju? I šta će mi to ogledalo?! Čekajte, stanite – kakav je ovo starac u njemu?? Vratite mi moj život! I noći bez ikakvih moći!
 
Poslednja izmena:
II prozni konkurs, 12.06.2014.
Mesto br. 2 -
Predlog br. 1 (Timosten)


MANTIS RELIGIOSA

Iz jedinstva Mraka i Haosa izašla je Noć. Noć i Pakao rodiše Starost, Smrt, Ubistvo, Svađu, Bedu...

Visoko iznad prolaznika gledam noćna svetla i čekam zvono na vratima. Uključena klima. Čašom
hladim dlanove zagledan u ledene kocke uronjene u tečnost. Kratkim trzajima šake silujem tečnost,
teram je da pravi vrtloge. Postoji li delanje izvan misli?

Kratko zvono, ulazi Marta, lagano odevena.

- Ćao, stigao si! Kako je bilo?

- Uobičajeno, vremenske zone, 30 sati sam budan.

Ovlaš naslonismo glave u znak pozdrava.

- Idem odmah na tuširanje, sva sam se ulepila.

Kažu za Aleksandra Velikog da je njegov miris bio božanski, prijatan.

Noć sa Vetrom rodi četvoroglavog Erota. Dodiri, beli zid, gospođa na stolu, zavesa leprša, stomak,
butine i crvena kolena, bela zadnjica, tragovi prstiju, ramena u poniranju. Gospođo, jeste li zalutali,
ja sam u prolazu, želje su mi daleko odavde, čemu se nadate? Rikali smo kao lav i bik, siktali kao
zmija, blejali kao ovan.

Stanovi su grobnice u kojima se pripremamo za smrt, čekamo njen dolazak. Službenici pogrebnih
preduzeća svakodnevno iz njih iznose gomile otpada, trupla koja počinju da naseljavaju čistači
prirode. Moja priprema za smrt je temeljna. Imperativ - ne umreti u stanu, umreti na trotoaru, na
ulici, u parku, u automobilu, biti hitan poziv, ne zagaditi zatvoren prostor.

Klima dosadno kvari muziku, smeđa tečnost u čaši, kristali leda umiruju misli, ohrabruju na nove
poduhvate. Raširena bedra se tresu, grče, istežu, zmija se obmotala oko jajeta, Borej će se oglasiti,
kobile će okrenuti zadnjice prema vetru, čekaće začeće. Znoj kaplje po telu, kapi klize po nebu,
ližem unutrašnjost njenih bedara prateći kovitlanje zvukova, jezik ore misli, kap znoja udari u
zenicu, oko se kotrlja po plafonu, uživam u njenim ranama. U mirisu žene su sabrani svi mirisi:
miris života, miris tamjana, ribe, reke, obale, močvare, mora, ruže, lavande, miris umora, miris
smrti. Nastavi, daću ti oba, meni ne trebaju. Uvijaću se oko tebe do jutra, iz našeg jajeta izrodiće se
zmija, ponoć će nas zateći pijane. Zaboravili smo na predahe, isisavamo se, osećam drhtanje
uterusa, deo sam njene histerije. Kastriraću oca, oženiću sestru, ko prekrši tabu i sam tabu jeste.

Čim padne noć uspužem se uz prvu višespratnicu, smejem se nesrećnicima koji habaju asfalt,
njihovim dosadnim istorijama, jadnim životima, predrasudama i ljubavima. Misao stvara iluzije.
Gledaju me i saželjavaju, ne vide moj prezir, ne znaju da ih iskorišćavam, da se hranim njihovom
uobraziljom da žive, srećnog života nema. Nesreća je početak sveta.

Šezdeset devet reči izgovorismo, lebdeli smo nad planom postelje, rotirali i uvrtali se oko
zajedničke ose. Lagano spuštanje, poniranje u čašu uz plavičasti ukus dima koji maskira realnost.

Strčao sam niz stepenice. Od ulaza do dragstora osamdesetdevet koraka. Teret u levoj pa u desnoj
ruci. Setih se zaljubljenih iz zgrade preko puta. Čekala ga je nalakćena na prozor, kad bi stigao
mahnuli bi jedno drugom, potrčao bi prema njoj; nije se pomerala ni okretala, on bi uletao u stan,
otkopčavao pantalone ne skidajući ih, naguzio je onako naslonjenu sa pogledom uprtim u
prolaznike, igrala je najdražu ulogu. Gledajući bicikliste zamišljala je moćnu, krutu i glatku stvar
među nogama, čeznula za osećajem prvog orgazma koji je doživela vozeći bicikl.

Hipnotisan tražim zaklon, divim se grafitu na oronulom zidu, ubijaju me prolaznici svojim
pojavama, mrzim sve što gmiže, mrzim semafor i njegov autoritet, istopljeni sladoled na asfaltu,
zvono telefona, identična lica, ljude ogrnute hitinom, njihove glave, grudi i stomake, njihovu čežnju
i želju za sticanjem, prikupljanjem, strah od gladi. Reka je izuzetak, ona nikad nije ista. Nikad ne
jedem, hranim se čitajući jelovnike. Spavaonica je moja tamnica i sudnica. U noći sam sam sebi
sudija i dželat: sudim, kajem se, žalim, želim, čeznem, patim, stidim se, zaklinjem da bih jutrom sve
odbacio. U noći, u tami, najlakše slažem, zgrešim, zaboravim na sebe. U dubokoj noći prezirem
autoritete, ujutru se stidim svojih misli i želja za slobodom. Dan i svetlost ubijaju svaki integritet.

Osetih oštar ubod u grudima, nestajalo mi je daha, krenuh prema klupi. Sedim pokušavajući da
udahnem vazduh.

- Čovek može biti besmrtan samo posle smrti. Ovo sam želeo, pomislih.

U grudima se dešavala eksplozija. Ne čujem glasove, buku saobraćaja, nema prostora, samo misao i
belo. Znam da je kraj. A onda bi prazno i ništa.

Poluspušteni kapci, staklast pogled ispod njih.
Potrošilo se jedno telo.

- - - - - - - - - -

II prozni konkurs, 12.06.2014.
Mesto br. 3 -
Predlog br. 6 (Sibirski Tigar)


DVORIŠTE OČAJA

U mračnoj ulici svetlo sa ulične svetiljke probija grane olistalog drveta i crta zlokobne senke na pločniku. Hodam polako, strah mi se uvlači kroz nogavice a nešto me gura napred... Jeste to je ta ulica, nisi pogrešio... šta tražiš ovde, tu si nekada živeo, sada je to prošlost. Da, ali kakva, ružna prošlost i šta tebe briga ako ja hoću da vidim, govori mi ono nevidljivo što me tera da idem napred. Zastao sam pred jednom malom kućom. Ispred mene je velika kapija oivičena sa dva betonska stuba. Znam iza tih vrata su tri trošna betonska stepenika koja vode u dvorište očaja. Želim da otvorim vrata ali je strah koji se uvukao u mene zapretio rukama da slučajno ne uhvate kvaku. I ono nevidljivo što me je guralo ućatalo se, zanemelo, izgubilo hrabrost.

Vraćam se mislima u jedno rano veče na Čuburi. Dva studenta u potrazi za jeftinom sobom prvi put prelaze ta tri stepenika. Mladi gazda nas uvodi u mračno dvorište, kaže pregorela sijalica. Otključava vrata i pali svetlo. Ulazimo u sobu. Čudnog je oblika, dugačka a uska, na podu drveni patos a na dnu sobe dva metalna kreveta sa dušecima. Na zid se oslanja mali drveni stočić sa dve stolice. Na zidovima nema prozora osim jednog prozorčića na ulaznim vratima. Iznad njega su zakucani ekseri, predpostavljam da je to čiviluk. Jedini "ukras" na zidu je strujomer. Nemamo izbora, prihvatimo. Gazda uzima pare unapred i kaže da u stanu do nas živi njegova majka i ako bi smo imali nekih problema sa njom da ga odmah pozovemo.

Rano je jutro neko nam kuca na vrata. Bez pardona ulazi starija gospodja. U ruci joj poslužavnik sa dve šoljice i džezvom. Nasmejana, kaže da vam poželim dobrodošlicu i da vas zamolim da što pre napustite ovu sobu jer ona je moje vlasništvo. Moj muž i sin su vam je neovlašćeno izdali. Ako to ne uradite za tri dana biću prinudjena da vas na silu izbacim. Okreće se i odlazi. Tog dana smo shvatili da u dvorištu postoje još sedam potpuno istih soba naseljenih beskućnicima koje je muka naterala da tu žive.

Tri dana su prošla, ništa se nije desilo a četvrtog jutra iz sna nas je probudio udaruc u vrata. Iz onog staklenog prozorčića na vratima je virila sekira a iza vrata se čuo gospodjin glas "ja sam vas upozorila". Nismo stigli ni da se uplašimo. Mladi gazda je došao postavio novo staklo, rekao da se ne brinemo sve se on dogovorio sa majkom i otišao. Nekako u to vreme dodje i praznik i nas dvojica odosmo kućama. Brzo je prošlo, vučem torbe sa železničke stanice, majka skuvala sarmu, jedva čekam da dodjem na Čuburu da je podgrejem. Prelazim ona tri stepenika, ulazim u dvorište, idem ka svojoj sobi... zastajem, pogrešio sam dvorište, tamo gde su bila vrata sad je zid. Izlazim da proverim. Ma nisam pogrešio, tu treba da bude moja soba. Kucam na prva vrata, druga, dok se nije pojavio jedan od stanara. Smeje se... gospodja vam kaže zazidala vrata! Prekrstio sam se? Opet dolazi mladi gazda, pravda se, šta da radim kad je ona luda. Dovodi majstore da razbiju zid i postave nova vrata...

Još sam pred kapijom, ne ulazim jer znam da će soba sigurno biti tamo. Da li je sa vratima ili bez njih nije važno, strah me je da ću tamo zateći nekoga i prepoznati uplašenog sebe iz tih dana. Polako sam krenuo a ono nešto sto me je guralo da udjem u dvorište sada me goni da ubrzam korak i pobegnem što dalje.

Vrlo često u tišini noći mislim o onima koji se pate, o ilegalcima u studentskim domovima, o onima koji večeras traže gde da prenoće, mislim na podstanare, sustanare, na one koji na prstima hodaju i toplu vodu nemaju, na one što na dušecima za plažu spavaju, na one što šapuću u strahu da im neko ne zakuca na vrata, na one što spavaju u gvozdenim krevetima, na one što pravo sa vrata u postelju se penju, na one što plaču i umesto deci za kiriju daju... ne plačite, isplakao sam sve suze ja, za vas...

kad se u sobu useli tuga
noć postane teška i duga
ako se u nju i senke usele
iz svakog zida iskaču ale

i kolko god da si hrabar
i u srcu da ti leži tigar
u stomak se uvuče strah
samoća ledi svaki uzdah

mnogo vremena prolazi
ala što kroz prozor ulazi
i kad najzad nekako rešim
djavolu vrat da skršim
shvatih sve bilo je džabe
za gušu sam uhvatio sebe
 
Poslednja izmena:
III prozni konkurs 30.06.2014.

Mesto br. 1 dele dva predloga sa istim brojem poena – Predlog br. - 7 autor: coco bill (27 poena)
i Predlog br. 9 – autor: Timosten (27 poena)


Mesto br. 2 - Predlog br. 8 - autor: Dragoljub69 (22 poena)

Mesto br. 3 - Predlog br. 4 – autor: Sibirski Tigar (20poena)


Plasman ostalih učesnika:

Mesto br. 4 - Predlog br. 3 – autor: luna-luna (19 poena)

Mesto br. 5 - Predlog br. 5 – autor: *BILJA* (18 poena)

Mesto br. 6 - Predlog br. 2 – autor: vratiće_se_rode (13 poena)

Mesto br. 7 - Predlog br. 1 – autor: duska.vodolija (8 poena)

Mesto br. 8 - Predlog br. 6 - autor: Nina (2 poena)

Priče koje su učestvovale na II konkursu možete pogledati ovde.


III Prozni konkurs 30.06.2014.
Mesto br. 1 - Predlog br. 7 (coco bill)
Mesto br. 1 dele dva predloga sa istim brojem poena – Predlog br. - 7 autor: coco bill
i Predlog br. 9 – autor: Timosten


ISKUŠENJA SISTEMATSKOG PREGLEDA


Poslodavac (da ne spominjem ime te male srednjoevropske države) slao nas je na sistematski
pregled svake dve godine. Bio je to uslov da zaposlenik uopšte zadrži posao. Ispočetka su pregledi
bili površni i trajali su kratko, ali napretkom medicine stvari su se počele komplikovati: na jednom
su me takvom pregledu zadržali čak četiri dana, što mi je odbijeno od plate.
Bilo kako bilo, poslednje godine pred penziju pokušao sam izbeći tu, sada već napornu i mrsku
obavezu, ali nije mi uspelo. Direktor direkcije rekao mi je da je taj sistematski pregled ujedno i
uslov za prevremenu mirovinu, kakva mi se smešila sada već iz prilične blizine. Krenuo sam, tog
odvratnog kasnojesenjeg jutra, otišao sam tamo da izvršim i taj poslednji pregled.
No, na tom poslednjem sistematskom pregledu sve je bilo drugačije. Domarijus klinike, sav važan u
zlatno-beloj odori, okupio nas je u malenoj kongresnoj dvorani, smestio na pohabane tapecirane
stolice. Rekao je:

"Ovo je vaš poslednji sistematski pregled. Trajat će duže nego svi prijašnji zajedno. Ne nadajte se
tako skorom odlasku. Sestro, košulje!“

Sestra Borka, ove godine neobično šutljiva i mrka, svakome od nas dala je po tirkizni bolnički
haljetak koji se kopča pozadi. Morali smo se skinuti do gola i navući haljetke; naše ostarele staračke
guzice uvek su pomalo virile i tu se ništa nije dalo učiniti. Staračke... bilo je među nama i mlađih
zaposlenika, pa i Pera, jedan tegleći konj koji je, ne znam kako, zalutao ovamo. Svi su se pravili da
je to normalno, pravio sam se i ja.

Ne želim spominjati imena svih pretraga i ispitivanja kojima bejah podvrgnut. Svih medicinskih
aparata, kliničkih alatki, dijagnostičkih sprava za mučenje... Iz sobe u sobu, s ležaja na ležaj,
sendvič od kisele salame svakih pet sati - užas đavolski.
Izgubio sam bio pojam o svemu, ali procenjujem da je sve to skupa potrajalo blizu dve nedelje,
punih četrnaest dana golog vremena. Tada su nas ponovno okupili u kongresnoj dvoranici da nam
Domarijus, vidno smršao, pročita rezultate pretraga.
Da ne dužim, desetorica među nama, a među njima i ja, određeni smo za smaknuće.

Među osuđenicima je bio i Panta, ložač u našoj direkciji: streljan je iza šupe za stare šprice. Ni jadni
tegleći konj Pera nije prošao pregled - uspavan je namrtvo konjskom injekcijom. I ostali osuđenici
smaknuti su na ovaj ili onaj način, ja sam ostao poslednji.
Prvo su me streljali kod ambara za lekovito bilje. Dok su mi metci probijali grudni koš - znao sam,
ne znam kako, ali sam znao - znao sam da ću preživeti. Nijedan metak nije pogodio srce niti koji
drugi vitalni organ; preživeo sam i još me klinika morala negovati deset dana, da prizdravim do
idućeg pogubljenja.
Potom su me gušili svilenom vrpcom. Dok je krvnik pojačavao stisak, sav grčeći se i crveneći od
muke, grkljan mi je skliznuo duž jednjaka - shvatio sam tada da ću preživeti i ovo smaknuće.
Na treći pokušaj nisu čekali dugo. Obesili su me na čistini iza kućišta radiološkog agregata, ali se
ispostavilo da je uže načinjeno od peska - raspalo se a da mi nije čestito ni zategnulo vrat.
Domarijus je izašao na dvorište. Pružio mi je ruku i rekao:

"Da, uže od peska. Prvi ste shvatili da je smrt zapravo placebo efekt. Zato ste i zaslužili mirovinu. A
hoće li biti prevremena, ne znam... To morate s direkcijom srediti. Ja ću vam u svakom slučaju
napisati dobru preporuku."

Vratili su mi moju odeću. Izašao sam na cestu. Svet je mirisao na...

- - - - - - - - - -

III Prozni konkurs 30.06.2014.
Mesto br. 1 - Predlog br. 9 (Timosten)

Mesto br. 1 dele dva predloga sa istim brojem poena – Predlog br. - 7 autor: coco bill
i Predlog br. 9 – autor: Timosten


ZID

Pela se uz stepenice, noga za nogom, žustro. Vojnici uvek masturbiraju u ime
otadžbine, to nekako ide posle pucnjave, prija im, imaju dozvolu, oslobođena savest.
Stepenice su uvek u nizu, jedna iznad druge, njih pravi poseban soj ljudi. Dužina,
širina, visina, nagib, gaz. Noge kao uvod. Nije mi sestra, tako je zovu, obukli je u
belo. Guzovi kao dva zrna graška, mlada. Sve se odvija po spirali. Odagnam misli.

- Publika napolje! Galameći ulazi sledeća sestra, obučena u belo.

U ovom slučaju potiskivanje je suvišno, mislim na komplekse koje izmisliše. Kao
jaganjci, bolje reći stado, svi zainteresovani izadjoše.

Ovakva mesta su loš izbor za susret sa životom. U bolnicama počinjemo da shvatamo
da smo samo biologija, gomila organa ogrnutih i sakrivenih kožom. Kamuflirana
egzistencija.

Neće još svanuti, krešte mladunčad sove u gnezdu. Opet tišina, usamljenost, čekanje,
nered u mozgu, činjenice ubijaju san.

- Mi smo samo glasali, kaže komšija.
- Ti smradino ćuti, ne razlikuješ pravo od obaveze.

Ljudi vole da budu vođeni. Ko bi rekao? Urlanje vođa obezbeđuje sigurnost. Ne znam
koliko mi je lepo dok mi ne bude loše. Ljudi se razmnožavaju, dišu i čekaju bolje
sutra. Sutra će vođa doneti sreću onima koji ga vole. Važna je otadžbina, zbog nje
postojimo; ionako se najbolje krešem sa komšinicom, onom, natovarenom peticom,
yebeš što je ružna, yebeš sutrašnjicu i vozove, bele noći, nesreću i patnju, važne su
vođe i patrija, nema ili-ili, pružena mogućnost, lično preferiram dvojku. Kad televizor
zaurla svi osetimo da mudda vladaju svetom, patriotizam, žene koje broje stepenice,
velike sise, vođe sa iluzijom da su im narasli testisi.

- Sve je otišlo u pichku materinu, zaključuje džukac koji drema pored praga, meni ne
nađoše kuju iako sam sa pedigreom, samo me špricaju, hoću nešto da kresnem, bez
predrasuda i neuroza.

- Dajte ljudi, psihoanalizirajte me, povika pas, vidite li da nisam normalan.

Sve je bilo uzalud i dalje su mislili da on samo laje.

Samo se vi zayebavajte. Jednoj majci je istekao rok trajanja. Syebali je načisto. Jauci,
grčevi, bolovi, celi dan, vozili i vraćali iz hitne, više puta, na kraju rez, znaš, ono,
skalpel, zaseci, danima mislili da je kraj, nadali se ozdravljenju. Kako da ti ne bude
žao, posebno ako je neko majka? To se zove saosećajnost. Nayebasmo i mi i ovi koji
umiru, okončava se potrošena mogućnost. Ne, nije. U bolnici je, idemo, kvasimo,
hranimo, cevčice doziraju kapi.

Drvo je urlalo, kvarili su mu hladovinu, bojalo se da podvikne, da ga ne presele u
industriju. Mogli bi od njega napraviti knjige koje skupljaju prašinu. Vođa ga može
spaliti, poseći kad mu se digne. On ima moć. Ko još čita knjige? Ko se još brine o
drvetu? Čitači lažu, ni oni više ne čitaju, guglovanje je zamenilo čitanje. Iskušenja
više nema, rimujem, sve se dešava u meni, ne osećam prostor, ni vreme, sve je izvan,
od mene ništa ne zavisi. Pet čula, sedam grehova. Nema pravilnosti, to se ne uređuje,
ne definiše. A mozak? Sabirnica. Šta sabiramo, slažemo? Iskrivljna sećanja? Nestaju
pitanja, predrasude modifikuju prošlost. Sećanja kažnjavaju telo.

Čekači ispred sobe na kojoj piše “dežurna“, usamljeni, zabrinuti, svaki u svom svetu.
Ulaze, utrčavaju ona dva zrna graška. Skupljam hrabrost, da uletim, pitam o čemu se
radi, zna li lekar više, neku tajnu života? O tome lekari nikad ne razmišljaju,
popunjeni su im kapaciteti, misle o dežurstvu, o napredovanju, o dva zrna graška.
Za njih je sve procedura i rutina - algoritam.

Zebnja, šta ako je njen ulazak intiman, ako uletim u njenu intimu? Nju zabole za sve,
ona je samo deo procedure. Držim konzervu, pokušavam da je napravim nevidljivom.

- Baš mi se pije nesica, skida belu uniformu, vrućina je, presvlači se, znoji se po
preponama, prevojima.

- Sad će i doktor, kažem, čuo sam kad Vam se javio.

- On uvek tako kaže, cvrkuće iza paravana.

Ćutim, čekam da me odjebe, ja sam niko, u bolnicama smo niko. Ispunjavamo želje
osoblja kesama, flašama, slatkišima i konzervama, lekari uživaju u ulozi gospodara
prikrivene egzistencije, u organima koji naprežu uniforme osoblja, usečenim
pantalonama, ocrtanim nabubrelim usnama. Drkam misli ispred sobe, setih se da sam
ovde zbog majke. Bi me sramota, ne od majke, od sebe. Ona pati, traži pomoć, moli
mislost.

- Posecite me, zaurla drvo bez hladovine, ja više nemam svrhu.

- Šta da radim? Dolazim i odlazim, krug. Dilema ne postoji, ljudi se ne ubijaju,
to se ne radi. Ni majke se ne ubijaju, ni kad mole. Samoukidanje je lična od­luka.
Moje postojanje nije dorasla trenutku.

Potrčah duž belog zida, udarih glavom na kraju hodnika; ovakvi zidovi se ne
preskaču.
 
Poslednja izmena:
III Prozni konkurs 30.06.2014.
Mesto br. 2 - Predlog br. 8 (Dragoljub69)

ISKUŠAVANJE LAVINE

Kao i obično i tog predvečerja smo se skupili za tim stolom u ćošku na partiju
preferansa i par pivkana... Trpimir, kog smo iz "milošte" zvali Trpa (ne bih krštenog
kuma pogledao u životu kad bih imao takvo ime!) je bio vidno uznemiren i dok
ostali nisu stigli, hteo sam da čujem šta je u pitanju...
- Koja muka Trpo?
- Ma pusti u pm...
- Hajde, ne kukaj, već govori šta je dok ostali ne dođu...
- Ma ova moja hoće da se razvede od mene...
- Idi!!! Otkud sad to...? Našla nekog ludaka, luđeg od tebe?
- Ma jok... Nego smo se sporečkali oko toga ko će kolima, a ko busom u grad i ona meni da
sam egoista i nepažljiv totalno i da se kaje što se udala za mene... I tu sam popizdio i
rekao da je ona egoista i da gleda sebi da ugodi i da se kajem što nisam prevrnuo
koleginicu, nego sam sebe sačuvao za nju... I tu je došlo do sranja... Nije poverovala da
nisam i kaže da se seća kako sam joj bio sumnjiv tada kad je bilo to savetovanje u
Aranđelovcu tri dana i kad sam dan ranije se vratio... I ne vredi ubeđivati - tek sad je
ubeđena da je nešto i bilo...
- I je li barem bilo?
- Barem da jeste...
- Ma pomirićete se vi, videćeš...
- Ne znam baš, dao sam joj auto, otišla je kod keve, a rekla je da će se vratiti po svoje stvari...
Tada su stigli Mirko i Slavko tj. nisu im to prava imena, ali pošto su bili skoro stalno zajedno,
osim kad su bili kod svojih kuća - tako smo ih zvali i na brzo pitanje kako se zovu - teško nam
bilo i setiti se...
Mirko je počeo da meša karte pogledujući povremeno prema šanku iza kog nikako da se pojavi ona
sisata Dara da od nje zatraži pivkane i za njih dvojicu, kad je zazvonio telefon Trpi.
- Šta? Pa šta će na Urgentnoj? Snima glavu? I gde je auto? Ja da zovem šlep službu...?
Evo stižem... Kažeš na uglu Maksima Gorkog i Fruškogorske... Ybm ti kud sam joj dao da
vozi...
- Moram da pičim - imala je saobraćajku...
- Hajd', ja ću te voziti Trpo, ponudio sam se...
Stigli smo na Urgentno za desetak minuta, vozio sam kroz Maksima Gorkog i Korsica je spreda bila
sva spižđena, a šoferka rasuta... Pozvao sam majstora i rekao mu da pošalje tamo šlep i da ćemo
videti šta ćemo s Korsom...
Trpina Mira je sedela na klupi ispred rendgen kabineta. Gornji deo glave joj je bio zamotan
zavojima, a na licu je imala još nekoliko flastera... Jedva smo je prepoznali...
Trpa ju je zagrlio, a ona je briznula u plač...
- Što si mi dao da vozim... Nisam ništa videla kako sam bila popižđena...
Prava lavina suza...
Da... I Trpa je plakao...
Ybt, mal nisam i ja ...
 
III Prozni konkurs 30.06.2014.
Mesto br. 3 - Predlog br. 4 (Sibirski Tigar)


KOLAČ SA JABUKAMA

Sta radiš to bako, pitao sam je dok se krstila ispred ikone. Molim se Bogu i Svetom Jovanu
za vaše zdravlje, izgovarala bi. U našoj kući to je bilo zabranjeno zbog mog oca, starog komuniste.
Jednom je pokušao i nju da prekori ali mu je odgovorila veoma oštro da ni ona njega ne pita zašto se
klanja Titu i partiji. Ikonu je brižno čuvala uvijenu u belo platno i samo je povremeno iznosila i
kačila na zid kad je otac bio odsutan.

Sestra i ja smo veoma teško preživljavali majčinu bolest i njen odlazak u bolnicu. Jednog dana su je
odveli, kažu žuč joj oboleo a mi smo ostali sa ocem koji je samo ćutao i sate provodio u bolnici
pored nje. Nije nam bilo teško što smo sami, što otac nije umeo da kuva, teško je bilo to što smo bili
bez majke.
Imao sam dvanaest godina a sestra četiri manje. Oboje smo bili uplašeni a u glavi mi se neprekidno
vrtelo jedno te isto pitanje, kada će se vratiti, da li će se vratiti? Mnogo nam je nedostajala. Sa
nestrpljenjem smo očekivali dan za posetu. Ne znam zašto ali sam osetio potrebu da nešto uradim
što će joj pokazati koliko je volim i pomoći da ozdravi. Setio sam se svoje bake, otišao u drugu
sobu i krijući počeo da se krstim moleći za njeno zdravlje. Približavao se dan posete. U nekim
novinama pronašao sam recept za kolač sa jabukama. Bez trunke razmišljanja počeo sam da ga
pravim a da pre toga nikada nisam ni sendvič spremio. Sestra je bila mala, sećam se rendala je
jabuke i ćutala.
Ta želja koja me je pokretala učinila je da kolač ispadne vrhunsko kulinarsko umeće, tako sam tada
mislio, i bio siguran da će zahvaljujući njemu da ozdravi.

Teško je opisati obostranu radost kada smo videli majku i kako su njeni žuti obrazi zbog bolesti
blago porumeneli kada je ugledala nas dvoje. Pružio sam joj kolač uvijen u foliju. Pitala je, šta je
ovo?... kolač majko, spremali smo ga sestra i ja za tebe. Vas dvoje? Ko vam je pomagao?... niko,
sami smo ga napravili. Ovo je najlepši kolač koji sam ikad pojela rekla je a ja sam bio tako srećan.
Tada sam prvi put shvatio šta znači kad neko kaže "sad mi je srce puno". Prošlo je dosta vremena,
majčin glas je ponovo vratio radost u naš dom a ja nikada više nisam propustio dan a da se bar
jednom ne prekrstim... i danas mi je omiljeni kolač sa jabukama.
 
IV prozni konkurs 18.07.2014.

1. mesto predlog br. 3 - autor: Dragoljub69 (33 poena)

2. mesto predlog br. 1 - autor: lanavi (32 poena)

3. mesto predlog br. 2 - autor: kamenita (26 poena)


IV prozni konkurs 18.07.2014.
Mesto br. 1 - predlog br. 3 (Dragoljub69)

SUMNJA

Zakolutano crveno i istočnjački izlazilo po koji put za moje umorne oči?
Prebrojati minule u desetine hiljada i sračunati buduće za još par hiljada...
Čije li je ono brdo? Ničije? Ne može se brdo prisvojiti... Ne može se ni more
popiti...
Sekunde kuckaju kao sećanja... Ustvari je svako sećanje na nešto taj sekund
trajanja... Traju sećanja...
Da li se ja to samo sećam da sam živeo ili i osećam stalno svoje življenje?
Ne, ne - samo se sećam...
Skinuću ovu mantiju...
Ni jednom ni dašak od Boga! Kamo li kakav glas!
Pa, kome ja služim, baš ponizno i s predanošću?
Nemom, nevoljnom ili nepostojećem?
Putevi nedokučivosti nisu za nas ljude izgleda...
Izgleda da za nas ljude i nije bilo šta na šta nailazimo - sve nam se opire
i teži da se izmiče...
Nisam siguran ni u svoje postojanje - kako ću u Njegovo?
Sećam se prethodnog trenutka i da sam hteo mantiju zbaciti!
Znači - istina je da sam se pokolebao!
Kako bi On to mogao dozvoliti?
Kako bi mogao dozvoliti da se sećam svog odricanja?
Da sam se odrekao i svojih sećanja!
Da sam oduvek bio ovakav, da nikad nisam bio dete i da se nikad nisam ni rodio!
Kako neko ko se nije ni rodio može umreti?
A kako neko ko se rodio može ostati živ?
Ne znam... Mantija mi već preteška...
A i onaj crveni disk već zalazi...


IV prozni konkurs 18.07.2014.
Mesto br. 2 - predlog br. 1 (lanavi)

SUMNJA

Opkoracivsi stolicu i sa limenkom piva u ruci, zurio je u televizor na kome je titrala slika bez tona.
Zacu se zvuk kljuca u vratima. U sobu, pomalo zadihana udje ona. Pridje mu iza ledja i preplete prste
ispred njegovih ociju smejuci se. Pomalo nervozno on joj odgurnu dlanove. Naviknuta na takve gestove,
samo se saze i poljubi ga u vrat. Lakim pokretom s nogu odbaci sandale i svali se na lezaj pokraj
njegovih nogu. Pogleda ga malo pazljviije i uoci da je vanredno raspolozen. Pokusaj fiksiranja kako bi
njegov pogled sa ekrana preusmerila na sebe ostade bezuspesan.
-Nesto nije u redu?
Cutao je.
-Hej, reci sta je?
I dalje je ignorisuci je gledao ispred sebe.
Sada se zbunjena ali i zabrinuta podize u uspravni polozaj.
-Hoces li molim te da prekines s tim, pogledaj me!
Njegovo lice se lagano preusmeri na njeno.
-Nesto se desilo?
-Ti kao ne znas?
-Ne, nemam pojma o cemu govoris.
- Zar?
- Ne, zaista ne znam, kazi!
- Gde si bila dosad?
- Kako gde? Na poslu naravno.
- Znas li koliko je sati?
- Da, znam, autobus je malo zakasnio.
- Jel’?
- Da.
- Treba da ti verujem?
- Naravno.
- Lazes!
- Hej, zasto si takav, znas me!
- Bas zato sto te znam!
- Zasto? – u ocima joj zaiskrise suze. Nemoj!
- Sklanjaj mi se, ne zelim da te gledam! – prosikta i baci polupraznu limenku u ugao sobe. Ustade sa
stolice i odgurnu je nogom te se ona preturi i zakaci zenu, sada vec zgrcenu od placa. Baci prezriv
pogled na nju i izadje iz stana jako zalupivsi vrata za sobom.


Zacu se zvuk kljuca u vratima. On udje, skide cipele a onda se primaknu zeni koja je sedela zavaljena u
fotelju, gledajuci u televizor. Pridje joj i poljubi je u vrat. Ona se i ne osvrnu.
-Nesto nije u redu?
Cutala je.
–Hej, reci sta je?
I dalje je gledala ispred sebe ignorisuci ga. Sada pomalo zbunjen ali i zabrinut, pridje i kleknu kraj nje.
–Hoces li molim te da prekines s tim, pogledaj me!
Njeno lice se lagano preusmeri na njegovo.
- Nesto se desilo?
- Ti kao ne znas?
- Ne, nemam pojma o cemu govoris?
- Zar?
- Ne, zaista ne znam, kazi!
- Gde si bio dosad?
- Kako gde, na poslu naravno.
- Znas li koliko je sati?
- Da, znam, imao sam poslovni sastanak, oduzilo se.
- Jel’?
- Da.
- Treba da ti verujem?
- Naravno
- Lazes!
- Hej, zasto si takva, znas me!
- Znam te ljubavi. Izvini, malo sam nervozna a i deca su me izbezumila danas. Moras da popricas sa
njima, zaboravice da imaju oca – ublazi svoj tvrdi izraz lica i prisloni glavu na njegovo rame.
- Svakako, ne brini – poljubi je, pomazivsi je po ledjima.

IV prozni konkurs 18.07.2014.
Mesto br. 3 - predlog br. 2 (kamenita)

ŽENE

Nešto se mislim, Jagodo, ona 'e grdno pogrešila. Ne'e to trebala d' uradi. Sama da rodi dete... Kopiletom da ga vikaju cel vek i sas prs' da pokazuju k u r v a. Sa što će ga odrani i kuj će da gu pomogne? Majku si nema, tatko si nema, nikoj si nema i ništo si nema. Sumljam da će to da iziđe na dobro.

Al' opet, dete 'e dete. Da ne bude sama cel' vek. Da ima koj čašu vodu da gu pruži. U staros' da gu gleda. Unučići da dočeka. Da se nasmeje, da se poraduje. Muku si ima dovoljno.

Ene pokojna Ratka... Sama živela, sama umrela. Tvrdila pazar i ostala sama. Džaba gu bili sestrići i bratanci. Onomad, kad su gu skidali s konopac plaču sestrič'ne. Što plačete, nema plakanje! Živela kako 'tela, umrela kako 'tela i kad 'tela.

Ma, mori Jagodo... Neka gu. Će se pomuči, al' će prođe i to. Dete će poraste, će bidne polakše. Možda i bolje 'vako, da gu ne ubiva neka pijandura kad dođe iz kafanu... kako men'.

Lele moja Jagodo, poteško će gu bidne. Al' neka gu, ne'e l'sno nikome. Život ne'e kolaj rabota.

Ajde Jagodo, gle'j si pos'o.
 
V prozni konkurs, tema DRAMSKA SCENA:


Mesto br. 1 (luna-luna)

Drama, komedija i tragikomedija ( iza scene )


Pola sata pred premijeru napetost iza scene dostizala je svoj vrhunac. Kakafonija zvukova tanjila je već istanjene nerve. Smeh, vika, psovke, gunđanje, lupa, glasovi, šuštanje tkanine, bat koraka, reski zvuk alarma...

Reditelj je šetao kao lav u kavezu. Nervozan i namrgođen. Glumci, poluodeveni trčali su ko’ muve bez glave; šminkerke su jurile za njima, garderoberke sa iglama, koncima, makazama, peglom nisu znale gde i kod koga pre da stignu...

Neki su pušili u toaletu. Prorivpožarni alarm zaparao je uši i nerve svih i dodatno pojačao skoro opipljivu napetost...

- Da li ste vi normalni ? – kreštao je Miloš, inspicijent. - Da li ste normalni, ludaci jedni! Kreteni neozbiljni! U zemlju će da me oterate! Za deset minuta počinje premijera a vi ne znate ni ko kada izlazi, ko ulazi, niste obučeni, zajebavate se, je*avate a na pos’o ne mislite! I posle Miloš kriv! E evo vam ga što ću više da budem ja kriv. Je*ite se kako znate i umete al’ ne više preko moje grbače! Jok više...
Ima da odem sad’ na bolovanje i boli ne *urac i za premijeru i za vas i za pozorište! Dabogda svi pocrkali! Živce mi pokidaste idioti jedni! Posle kažete Miloš pije. Kako bre da ne pijem. I da sam normalan, poludeo bih. Šta se smejete *ička vam materina da vam *ička materina bezobrazna!?
A vi kao ne pijete?! Jok, vi bre ločete, mamu vam *ebem pijanu! Vi umetnici?! Vi ste *urac moj a ne umetnici, majku vam *ebem ludačku da vam *ebem! – pa poteže iz flaše da okvasi grlo i koliko toliko smiri prenapete živce.

- Dakle, ovaj Miloš je prolupao skroz. Urla ko’ kreten svaki put. Udaviću ga jednom, kunem ti se.

- Ma daj, Mila; što se nerviraš? Ko’ da ne znaš da su svi ludi i inače, a pred premijeru sve go ludak. E kad bi onaj narod napolju znao zašta je dao pare, ne bi nikad’ više došao u pozorište.

- Vala Neno da znaš da si u pravu. Kakva drama, *ebote! Drama , komedija ili tragikomedija je ovde iza scene, ono na sceni je *ičkin dim...hahahahahahaha

- Šta se cerekate vas dve? Upalo vam nešto smešno. – dobaci Aca.

- Života ti Neno, namesti mi ovu košulju. *ebem ti onu garderoberku, ni za *urac nije.- psovao je mršteći se.

- Acika, koji ti je ovo put da se ženiš, ’leba ti – pitala je Nena kroz smeh nameštajući mu kragnu.

Jana se okrenu, razrogači oči pa upita:
-S’kim se bre ženiš? Kad, kako? Ništa ne pričaš, *ebem te usta mutava!

-Pa sa Ninočkom – ozbiljno će Aca.

- A od kad si ti, majke ti sa njom? – Jana je blenula zaprepašćeno.
- *ebem te blentavu Jano. Aca se ženi na sceni, a ne stvarno.

Prasnuše svi u smeh, glasan, pomalo histeričan.

- ’Leba ti Aco, koji se put ženiš?

- Pojam nemam. Toliko puta sam se ženio da mi je mnogo za tri života. Što se bre ovi reditelji okomili na mene? Baš im se nešto sviđam kao mladoženja, majke im ga lude.E, a sećaš se Milivoja? *ebote bog njega su svi saranjivali. U svakoj predstavi Milivoje umire. Naumirao se ni sam ne zna koliko puta. Kad’ javiše da je umro, nisam odmah poverovao. Mislio da me za*ebavaju. Bog da mu dušu prosti – pa se prekrsti a sa njim i svi ostali.

- *ebo vas Milivoje da vas *ebo! Šta *erete tu umesto da se spremate. Samo što nije počelo a vi tu k enjate, *izda vam materina! – urlao je Miloš kao i uvek kada potegne malo više, a potezao je često. Koliko god glasan bio, niko ga nije ni čuo ni video. Pravili su se ludi, što je njega dovodilo do usijanja.

- Evo ga skot – šapatom reče Nena, a odmah potom umiljatim glasom se obrati upravniku –Pa gde ste vi nama, upravniče? Kasnite na premijeru – smešila se najslađim osmehom i tobož mu pretila prstom.

Upravnik samo odmahnu rukom i prođe pored njih i ne pogledavši ih.

- *ebote upravnik, Neno. Šta mu se tu čepiš, *ebo mu ja mater pe dersku – ljutito će Aca.
- Ma za*ebavam ga bre, zar ne vidiš. Što da mu se čepim, ko ga *ebe.

- E aj’ ne s erite više – Jana će – Svi se rete nešto, a kad se skot pojavi vi svi ko’male mace. Samo predete. Povraća mi se od vas.
- Jano, ’ajde ’leba ti, idi vidi dal’ si došla il’ si pošla – kroz zube će Nena.
-Ne *eri Neno – odbrusi joj Jana – Ti mu se prva uvlačiš i čepiš, a čim okrene leđa pljuješ ga.

- ’Ajde bre umetnici! *urac ste vi od ovce, a ne umetnici. Ja da vam kažem! ’Ajde marš na scenu! Odmaaaaaaaaa!!! Počinjeeeee! *ebem vas gluve i blesave...

- E *ebeš mi mater, da ovo neko čuje, ne bi verovao – Aca će.
- Šta Aco?
- Pa ovo dranje, *ranje, pljuvanje, *ebavanje iza scene. A ’ vamo smo neki vajni radnici u kulturi. E *ebem ti ja tu kulturu, i ustanove kulture i sve ostalo gde nema ni k od kulture.
- Kulturo, eve me – Nena će, cepajući se od smeha – Nabijem vas na onu stvar, sve vas tako kulturne.

- Marš na scenu, bando jedna! Ajde, mršššš! Mamu vam *ebem da vam *ebem – oponašao je Aca Miloša, izlazeći na scenu...

Mesto br. 2, autor Dragoljub


PEČENJE PAPRIKE -3 WW

(Scena:zadnji deo dvorišta porodićne kuće,ograda,travnjak,po koja voćka,
niža polububnjara za pečenje paprike s čunkom...Pored stolica i stolića sa sudovima i dva đaka paprike...
/Rekviziter:Mogao bi ,mamicu ti seljačku da nabaviš i instaliraš tu crvenu sijalicu u
bubnjaru,a ne da zagadimo dimom dvoranu ložeći pravu vatru!/
Lica: Muž,supruga,komšinica
Zvučni efekti (povremeni zvuk naleta aviona)

SUPRUGA (S grabljama u rukama) Šta si zaseo ,rekla sam da samo podložiš vatru,ja ću
peči tu papriku...
MUŽ: (Odmahuje rukom) A komšinica će nam ručak u tom slučaju...
KOMŠINICA (Pojavljuje se uz ogradu s druge strane) Nema šanse...
MUŽ I SUPRUGA Pozdravljaju je (Improvizovati!)
KOMŠINICA: Dobra ti ta furuna komšija...
MUŽ: Još je bolja tvoja...
SUPRUGA: Nemaš pojma,komšinica ima pod nadstrešnicom Smederevac...
MUŽ: Možda...Ali ima i furunu!
AVION: VRUUUUUMMM! ! !

MUŽ: Je li to raketa preletela?!
KOMŠINICA:To je bio Mig...
SUPRUGA (Posprdno)Namigao nam...
MUŽ: Namignuće nama neka pećurka izgleda kako su se uzleteli...Malo nam bilo...
SUPRUGA: Jezik pregrizao...
AVION: VRUUUUUMMM ! ! !
MUŽ (Gleda gore za avionom i glasno!) ČEKAJ KRETENU DA ISPEČEM OVE PAPRIKE PA
BAŠ AKO TI SE RATUJE-OPLETI!
SUPRUGA: Ne zazivaj nesreću...
MUŽ: Kakva nesreća! Bar ćemo se rešiti onih političa
ra jednom za svagda!
KOMŠINICA: Za to bi i vredelo poginuti,majke mi...
MUŽ: Eto vidiš...Hajdmo zazivati:BOMBE! BOMBE!BOMBE!
SUPRUGA: Rado ide Srbin u vojnike...Sve sve,ali da se radi -NE! Daj tu papriku
da ispečem!
AVION:VRUUUUUMMM ! ! !
(Svi beže u kuću!)
 
Mesto br.3, autor Pocket

UDAVAČE

LICA: Gospodjica J i Gospodjica K
SCENA: Na sceni se oponasa atmosfera kafica. Scena je u polumarku osvetljena oskudnim sarenim svetlima. Na sceni se nalazi sank i dve barske stolice, na kojima sede glumice okrenute licem ka publici. Na sanku se nalaze dve prazne koktel case, a “unutrasnja” strana sanka okrenuta je ka publici koja posmatra razgovor.

Gospodjica J: Gospodjice danas sva blistas. Kome treba zahvaliti za taj sjaj na tvom licu?
Gospodjica K: Pa mom vereniku. Rekao mi je da mi za danas sprema veliko iznenadjenje. Mislim da ce da me zaprosi. Sva sam ushicena.
Gospodjica J: Pa to je divna vest. Sjajno. A kakav je mladozenja?
Gospodjica K: Jao on je divan. Tako je bogati i uspesan. Ima svoju firmu.
Gospodjica J: Pa ima li jos nesto pored toga. Da li je lep? Pazljiv? Nezan?
Gospodjica K: Ne znam, nikada nismo dugo zajedno. On je stalno zauzet, stalno je na putu. Ima previse poslovnih obaveza.
Gospodjica J: Hmmm, da te on ne vara na tim putovanjima?
Gospodjica K: Ne bih rekla. Mislim da sam mu sve na ovom svetu.
Gospodjica J: A kako ste se upoznali?
Gospodjica K: Bilo je to pre 5 meseci. Ja sam tada jos uvek studirala. Jedno vece cekajuci autobus, ispred mene se zaustavio dzip. U njemu je sedeo on. Bio je tako zreo, snazan I bezobrazan. Gotovo da mi je naredio da udjem u njegova kola. Nisam imala izbora. Usla sam u auto I tako je sve zapocelo
Gospodjica J: “Zreo?” Pa to je neki stariji covek.
Gospodjica K: Pa jeste stariji od mene puno, ali je on tako zero, tako stabilan, uvek zna sta hoce. To sto zna sta zeli me je I privuklo ka njemu.
Gospodjica J: I njegov novac.
Gospodjica K: Da, I njegov novac. Zasto bih to krila. Privlaci me taj zivot pun luksuza I raznih zadovoljstava.
Gospodjica J: Volis da uzivas u luksuzu?
Gospodjica K: O da, itekako. Ja mislim da to zasluzujem.
Gospodjica J: Po cemu ti to zasluzujes?
Gospodjica K: Pa lepa sam, sarmantna. Puno sam ulozila u svoj izgled I vreme je da to sve naplatim.
Gospodjica J: Ti mislis da samo mozes da naplatis? Mislis da nece biti cene koju ces ti morati da platis?
Gospodjica K: Ne pitam za cenu, vazno je samo da pobegnem.
Gospodjica J: Od cega da pobegnes?
Gospodjica K: Od siromastva, bede I ucmale sredine u kojoj sam zivela do svoje 19. Godine.
Gospodjica J: I zato si dosla da studiras? Da napravis sopstvenu karijeru?
Gospodjica K: Ma ne. Studiranje je bilo samo paravan za moj odlazak. Nemam nameru nista da gradim, hocu sve gotovo. Hocu sve odmah I sada... A sada moram da idem. Vreme je da se nadjem sa mojim buducim suprugom koji ce mi obezbediti zivot kakav zasluzujem.
Gospodjica J: Sa srecom. Zelim ti sve najbolje.

SCENA II: Isti enterijer, sank, dve prazne koktel case. Gospodjica J sedi na svojoj stolici, a Gospodjica K stoji pored nje. Gospodjica K je uplakana.
Gospodjica J: Sta se desilo? Da li su to suze radosnice?
Gospodjica K: Ne! On je jedan matori, prevrtljivi I perverzni pokvarenjak. Zamisli sta mi je predlozio: da pitam tebe da li si raspolozena da sa nama krenes na jedan kraci put? Da uzivamo svi zajedno.
Gospodjica J: O, da! Veoma volim putovanja I bas bi mi prijao jedan kraci odmor.
Gospodjica K: Ali… pa ti si moja prijateljica. Kako mozes to?
Gospodjica J: Ovde nema prijatelja. Ovo je surov svet takmicenja i borbe oko onih koji nam nude bolji zivot. Ovde nema prijatelja, oslonca, ovde si sama. Ulaznica za bolji zivot je nemolosrdna borba za one koji mogu to da nam priuste.
Gospodjica K: Ali… Ja to tako nisam zamisljala. Mislila sam da ce sve biti lakse. Mislila sam da lepota moze da osvoji muskarca.
Gospodjica J: Svet je izopacen, perverzan I vodi se samo zadovoljenju najprimitivnijih nagona. Lepote ima na sve strane. Podji ulicom I pogledaj koliko lepih ljudi seta. Mislis da si ti najlepsa, da si jedina?! Ako zelis u taj svet, moras znati da taj svet cine primitivci, beskrupulozni osvajaci novca I zena, bezprizorni rusitelji svega onoga sto im stoji na putu. Cena ulaska u takav svet je robovanje! Robovanje njihovim izopacenim umovima, zeljama, perverzijama… Tu ne postoji erotika, ne postoji strast, ljubav je tabu rec. Tu obitava samo marketing I prijatna spoljasnost, oni su se odrekli unutrasnjeg sveta I emocija. Emocije sputavaju svaku ambiciju I teznju. Emocije coveka cine setnim, tuznim I neaktivnim.
Gospodjica K: To sto si opisala lici mi na dvorsku aristokratiju.
Gospodjica J: Njihova spoljasnost je slicna tome. Njihove kuce, odeca, luksuz slici na to. Ostalo cini coveka ogoljenog do srzi! Dvorska aristokratija iako ogrezla u porocima drzala je do casti, manira, ugleda. Ljudi iz sveta kome tezimo drze samo do svog primitivizma.
Gospodjica K: Taj svet mi se cini tako odvratnim I prvljavim, ali I pored svega toga, ono sto nudi je primamljivijo I obecavajuce. Taj luksuz je ono sto me vuce ka njemu.
Gospodjica J: Sada znas koja je cena ulaska u taj svet.
Gospodjica K: Znam. I necu zaliti da je platim.

KRAJ
 
VI prozni konkurs, autor Kamenita:


OBIČNA PRIČA

Ne znam kada sam prestala da marim za sve, kada sam postala ravnodušna prema svemu. To je nekako došlo samo od sebe, polako i neprimetno. Ranije su me do ludila dovodili u firmi, u kući, u gradskom prevozu... ma svuda. U komšiluku sam uglavnom sa svima lepo živela. Osim sa njima, Francuzima. Mislim, Ankom i Draganom, zovemo ih Francuzima jer su ceo život, do penzije, proveli u Francuskoj. Deca su im ostala tamo, neće valjda da se vraćaju, nisu poludeli. A ti Francuzi... Mislim, nisu oni loši ljudi, ali nije ovo Francuska, pa da ovde važe ti njihovi zakoni. Stalno nešto prigovaraju, lako je njima kad imaju francuske penzije. To me ranije mnogo nerviralo, ali je posle prestalo.

A onda je jednog dana došao inspektor, sanitarni li je, komunalni, ne znam više. Nije on čovek ništa rekao, znam ja ko nas je prijavio. Niko drugi, samo oni . Kažu da im moje svinje smrde i da je u Beogradu zabranjeno držanje životinja. Baš je ovo Beograd, pa do centra mi treba skoro sat i po. Moram da čuvam, moramo da jedemo. Moja plata kasni mesecima, evo, već osam meseci dinar nisam dobila, ovako matora se švercujem po prevozu. Gazda stalno obećava, ali ništa ne daje. Muževljeva invalidska penzija je mala, tek da se plate komunalije, on zato radi kao portir noću, da donese neki dinar. Deca idu u školu, to košta... Šta ću, moram, kao da ja volim da trčim pre posla u svinjac. Šta je to, dve svinje...

Ja sam čoveka lepo sačekala, ponudila sokom, lepo mu objasnila zašto čuvamo te svinje, potpisala zapisnik, sve lepo. Nisam se ni nasekirala. Samo sam mislila, kako ćemo ako stvarno budemo morali da ih zakoljemo sada, još je rano, nisu dovoljno narasle. Kaznu nećemo da plaćamo, odakle mi pare za kaznu.

I onda sutradan ujutru, ne znam ni sama šta se desilo... Nešto mi se slomilo, onako unutra. Sačekala sam da oni odu u te svoje šetnje, da deca odu u školu, onaj moj još nije bio došao... Lepo sam uzela sekiru, ušla u njihovo dvorište, budale ne zaključavaju kapiju, i jeste, gospodine sudija, polomila sam im sve prozore i roletne po kući. I baštensku garnituru, jedino mi nje žao, baš je bila lepa, onako od pruća i ofarbana u belo, kao čipka. I isprevrtala sam i polomila sve saksije. Nisam uspela da dohvatim samo prozore na kupatilu, bili mi visoki. Jeste bilo teško, sva sam se u vodu pretvorila. Srce mi je preskakalo sve vreme, mislila sam da će da iskoči iz grudi. Ne znam zašto, uopšte nisam čula buku od te silne lomljave, kao da mi je neko sipao olovo u uši. Jedva sam disala od umora, ali kada sam sve završila bilo mi je lakše. Istuširala sam se i otišla na posao u drugu smenu.

Da li se kajem? Ma, ne znam ni sama... Lepo vam kažem da mi je sve svejedno, ne znam...
 
Prozni konkurs na temu LJUBAVNA PRIČA


Mesto br. 1, autor kamenita:

MARINA PRIČA

Mara je bila obična seljanka sa običnim životom. Rođena je u tradicinalnoj seoskoj porodici, poštovanoj i vrednoj, rasla srećno kao i većina dece, išla nešto malo u školu i, uprkos stidljivoj prirodi i osrednjoj lepoti, udala se na vreme za pristojnog momka iz dobre kuće. Sa njim je izrodila najpre dve kćeri, a potom i sina. Lepo su živeli gotovo dvadeset godina, kada je iznenada Marin muž umro sedeći za sofrom. Kažu da mu je samo glava klonula kraj tanjira supe sa dronjcima koja se pušila.
Elem, Mara se jedva dozvala sebi, tugovala je teško i dugo, deca, svekar, svekrva i cela familija trudili su se da joj pomognu u situaciji u kojoj se našla, ali je sve to išlo prilično traljavo. Vreme je prolazilo i tek nakon pet, šest godina počela je da prihvata sudbinu koja je snašla i da ponovo gleda svet oko sebe, da razgovara sa ljudima i da se osmehuje. U tom momentu imala je jedva 45 godina i bila još uvek lepuškasta.
I tako, jednoga dana radeći po avliji, primetila je na sebi poglede komšije Radeta. Rade je godinama bio udovac, žena mu je poodavno umrla, a u tom kratkotrajnom braku dece nisu imali. Sličnih i godina i sudbina, oboje tihi i snebivljivi po prirodi, tek, Mara je počela da primećuje Radetove poglede sve češće. U njoj se polako pojavio davno zaboravljeni nemir, hvatala je sebe da se vazda nešto maje po dvorištu i osvrće unaokolo tražeći njegove oči. Talasi uzbuđenja kada ih ugleda zbunjivali su je, pa čak i plašili. Nije joj trebalo dugo da shvati da je to ljubav ponovo ušetala u njen život, ali joj je trebalo vremena da to prihvati. Ko se, pobogu, zaljubljuje u tim godinama? Ali, kako je ljubav viša sila, a ona po pravilu uvek pobeđuje, nakon nekog vremena shvatila je da je, htela - ne htela, Rade postao važan deo njenog života, a bo'me i ona njegovog. Reči koje su međusobno razmenjivali bile su šture, uvek su to bili kratki razgovori na opšte teme, sve dok se jednog dana Rade nije odvažio i došao kod Mare na kafu, probravši vreme kada nikog nije bilo u kući osim nje.
-Maro, taka i taka stvar... , ja sam gotov, il' da te ženim il' da 'mrem, ovako ne ide.
Mara se dobro obradovala, ali i dobro uplašila.
-Kako ćemo siroti Rade, šta će mi deca reći? A selo?
U to vreme nastarije Marino dete imalo je gotovo 25 godina, najmlađe 21 i bili su već svoji ljudi. Kćeri udate i lepo situirane, sin, još mlad za ženidbu, vredno je obrađivao imanje, videlo se da će biti dobar domaćin. Poznajući svoju decu, znala je Mara da to neće ići lako, pa ona sama je uspomenu na pokojnog muža negovala brižljivo i sa puno elana. Za sve troje pokojni otac je bio muškarac nad muškarcima, domaćin nad domaćinima, čovek bez premca i kako da sada takvog muškarca zameni komšija, takav kakvog ga Bog dao, neugledan i skroz običan.
Šta će, kako će, dogovoriše da ljubav taje, viđaće se krišom, dok Mara ne pripremi decu i saopšti im da bi se udala. Rade bi sačekao da svi poležu i onda se polako došunjavao do Marine kuće. Neprekidno ju je nagovarao da ubrza stvar i govorio da su njegove namere časne, ali je ona stalno sve odlagala. Neko vreme im je lepo išlo, ljubav je cvetala, ali svi znaju da se takva rabota ne da dugo kriti. Ostale komšije su primetile Radetova šunjanja i ubrzo se sve saznalo. Selo je, u nedostatku drugih dešavanja, raspredalo razne priče, čak je bilo i onih koji su tvrdili da je Mara živela sa Radetom mnogo pre muževljeve smrti. Uglavnom, svet se podelio na one za i one protiv te ljubavi. Ispostavilo se da su Marina deca, kao što je i očekivala, bila apsolutno protiv. Ljuti na majku prebacivali su joj koješta, smatrali su da je voditi ljubav u njenim godinama velika sramota, čak su i pomalo verovali besmislenim glasinama. Sama pomisao na mati u zagrljaju nekog muškarca bila im je potpuno neprihvatljiva. Malo, pomalo, došlo je do toga da su joj zabranili da se viđa sa Radetom, uslovili su prekid njene "nedolične" veze svojim dolascima, viđanjem sa unučićima i sl. Za to vreme svekar i svekrva su se trudili da ne staju ni na čiju stranu. Znali su da ružne glasine nisu istinite i šta znači drug u starosti, ali nisu želeli da se zameraju unucima.
Ovakav razvoj događaja je od napokon sretne Mare ponovo napravio duboko nesretnu i rastrzanu ženu, koja se lomila između svojih osećaja ljubavi prema muškarcu i ljubavi prema deci. Mučila je svoju dušu, mučila Radeta i na kraju mu zabranila da dolazi. Nesrećni ljubavnik se nije lako predavao, molio je, uveravao u svoju ljubav, govorio kako deca već sada imaju svoje živote i da mora da gleda sebe i sa kim će ostariti, da ne uskraćuje sebi sreću koju su oboje zaslužili, da ne čine ništa loše, da će ljutnja njene dece vremenom prestati... nije pomoglo. Mara je bila nepokolebljiva, neće ona da je se deca odreknu, ugušiće ljubav i gotovo. To gotovo i nije baš bilo gotovo, viša sila je viša sila, te je i dalje često privirivala u komšijsko dvorište i povremeno, uz ogroman osećaj krivice i kajanja, puštala ljubavnika sebi. I tako, dugih i mučnih pet godina. U tom začaranom krugu niko nije bio zadovoljan, ni ljubavnici, ni Marina deca.
A Mara je vremenom bivala sve nesrećnija i sve bleđa što su njena deca, sada starija i zrelija, najzad primetila.
Dogovor je, na kraju, relativno lako postignut, neka je, neka se uda kad joj je baš toliko stalo.
I bi... Posle toliko vremena ode Mara u Radetovu kuću. Sve je bilo kako joj je obećao, oženio je pred matičarem, ne samo pred Bogom, skromno, samo uz kumove. Ona se, uprkos svojih pedesetak godina, još uvek pomalo snebivala, ali je zajednički život napokon mogao da počne. Međutim, sreća koju je toliko čekala nije vratila rumenilo u Marine obraze. Osmeh na licu su polako oterali najpre mali, a zatim sve veći bolovi. Kada se obratila lekaru već je bilo kasno. Metastaze su se proširile po celom telu i nije prošlo ni cele dve godine od ulaska u novi život, a Mara se ugasila.
Sahranili su je u Radetovoj porodičnoj grobnici uz silne suze i ogromno i gorko kajanje njene dece. Selo je posle pričalo da je, u stvari, umrla od ljubavi.

- - - - - - - - - -

Mesto br.2, autor TinkerBellx

GREŠKA


Kiša je neumorno padala već drugi dan. Njen šum i blago kuckanje po prozoru nisu mogli nadglasati zvuk svađe koji je dolazio iz susjedne prostorije. - Ti si kriva za sve, ti si je odgajala – očev glas nije odavao nikakvo sažaljenje, bio je sve grublji i suroviji. Majka se nije čula, samo poneki jecaj prekidao je šum kiše u pauzama dok je otac sipao svoj bijes. - Sramota, kakva sramota - baka je sjedila pored starog šporeta i mudro mahala glavom, dodala tek poneku, dovoljno da ocu da povoda da nastavi dalje. - Sve smo joj dali –nastavio je neumoljivo da viče. – Školu, auto-školu, izlasci, kožnu jaknu …
Ironičan osmijeh preletio je njenim licem. Škola koju su oni birali, auto- škola sa bakom na zadnjem sjedištu jer su instruktori bili na lošem glasu, izlasci sa majkom zbog čega je mnogo puta prešla i preko stida i podsmjeha svojih vršnjaka jer je želja za zabavom, mladim ljudima njene dobi i druženjem, bila jača. Kožna jakna...eh, ta nesretna kožna jakna za koju je izdvojio pola iznosa tek prodanog teleta i koristio svaku situaciju da joj to da do znanja. - Mislio sam da je pametnija, a ona je kao posljednja glupača pala na igru seoskih mangupa..kad ga sretnem, zažalit će što je ikad dirnuo u obitelj Jandrić...

Dva tjedna prije, Marko je ležerno kao i svakog jutra ušao u seoski kafić, ne prekidajući tako svoj višegodišnji ritual. Volio je tu popiti prvu jutarnju kaficu, čuti najnovije seoske tračeve.
Stara ekipa bila je za stolom u kutu male, već zadimljene prostorije. Ivan, čovjek koji je sve znao i koristio svaku priliku da svakom nađe manu i Danilo, miran i povučen mladić kojem nikad nije mogao utvrditi da li ono što govori stvarno i misli.
- Ooo, evo našeg švalera - dobaci mu Ivan. – Kojoj se snajki noćas posrećilo?
Marko se samo tajanstveno nasmiješi, sjedne i zapali cigaretu. Znao je da ga prati glas seoskog zavodnika koji najviše voli zabranjeno voće, a njemu je bilo nekako milo svaki put kad je načuo nešto od tih priča, jer nisu bile daleko od istine. Žene su ga voljele, možda zbog njegovog izgleda ili tajanstvenosti kojom je zračio...nije mu ni bilo važno.
- Lako je tebi s ovima koje muževi zapostavljaju, okreni ti nešto dobro čuvano. - nastavljao je Ivan.
- Imaš prijedlog?
- Mala Jandrićka.
- Daj mi desetak dana, a onda pripremi sanduk piva i pečeno jare... - gasio je cigaretu i polako se spremao da krene. - Takve nevine i naivne su najlakši plijen. - Pazi da u paketu dobiješ i babu, da vam drži svijeću... - kafićem se zaorio glasan smijeh. - I dokaz, nemoj zaboraviti dokaz...
- Čut će se. - dobacio im je dok je izlazio.

Ivana je bila jednostavna djevojka, prosječne ljepote. Radila je mnogo od djetinjstva, pomagala majci oko stoke dok je otac provodio dane za šankom, a navečer, dok bi se vratio kući, nije bila rijetkost da i zoru dočekaju sa stokom skrivajući se od očevog bijesa i ludila izazvanog alkoholom.
Prva ruža stigla je jedne mirne večeri. Iznenadila se ali i obradovala istovremeno. Svake večeri ostavio bi po jednu ružu i nekoliko romantičnih stihova.
Život joj je dobio neki drugi smisao; čekala je nestrpljivo da dan prođe, slušala sve brže otkucaje srca kako je noć padala, zamišljala lice koje se krije iza tih poruka koje su unijele nemir u njen život.
 
Pokucao je kasnije nego obično. Zastala je na trenutak neodlučno, a onda krenula. Lice koje je ugledala pred sobom bilo joj je dobro poznato. Marko. Čovjek na lošem glasu u selu, čovjek za kojeg se pričalo da nema srca, da žene ostaju u njegovom krevetu samo jednu noć. Taj isti Marko stajao je pred njom i nježno joj se smiješio. Zaboravila je u tom trenutku sve što je čula o njemu, sve priče koje su kolale, sva majčina upozorenja.
Sastajali su se svako veče u obližnjem šumarku, dok je selo već spavalo. Samo su seoski psi znali tajnu mladih ljubavnika. Prvi put u životu osjetila je one tajanstvene leptiriće u stomaku o kojima su svi pričali, prvi put je drhtala pod njegovim usnama i rukama koje su nestašno i sigurno istraživale unutrašnjost njene majice.
- Pobjegnimo. - predložio je. - Tvoji nikada neće dozvoliti da budemo zajedno. Kad vide da nam ništa ne mogu, pomirit će se sa situacijom.

- - - - - - - - - -

Nije joj dao da išta kaže; pod dodirom njegovih usana zaboravila je na sve, pristala na sve.
Iduće noći iskrala se iz roditeljskog doma i bez razmišljanja krenula sa Markom, nošena krilima zaljubljene žene. Željela je njega, toplinu njegovog zagrljaja, željela je dom.
Večera ih je čekala na stolu, a kuća ničim nije odavala da ovdje živi samac.
Nije skidao pogleda s nje dok su večerali, osjećala je neku nelagodu dok ju je milovao pogledom,čak joj se u jednom trenutku učinilo da vidi neodlučnost….a onda je ustao i pružio joj ruku.
-Dođi.
Oklijevala je.
-Ne boj se. Dođi. – njegove su riječi bile tople i umirujuće.
Poveo ju je u spavaću sobu. Nježan poljubac budio je nemir, toplinu koja je kolala njenim venama…jednom rukom rasplitao joj je kosu, drugom otkapčao košulju…gumb po gumb, dok su usne lutale njenim vratom, palile vatru i budile uspavani vulkan. Nestalo je straha, nestalo je nepovjerenja dok se gubila u labirintu strasti pod njegovim sigurnim rukama i gladnim usnama…

Ustala je rano, sa željom da ga iznenadi doručkom. Ako je i na tren posumnjala u njega, prošla noć je izbrisala sve. Čovjek koji joj je pružio toliko nježnosti ne može biti loš…ne, nisu bili u pravu.
Osjetila je njegovu prisutnost. - Ivana….ovo je bila greška. Zaslužuješ boljeg čovjeka….Izvini.

Kiša je padala sve jače, kao da se takmiči sa zvukovima svađe. -E, moj sinko, šta si doživio…sramota… - baka je i dalje dolijevala ulje na vatru. – Bit će dobro ako i kopile nije donijela…kako ćeš ljudima pogledati u oči….sramota….
Zatvorila je rukama uši da više ne čuje. Srce je htjelo van iz grudi, gušilo ju je, zrak kao da je nestajao oko nje, tlo joj se ljuljalo pod nogama. Iskočila je kroz prozor i potrčala prema štali. Veliko uže kojim je otac izvodio stoku bilo je na starom mjestu. Uzela ga je, popela se na daske iznad silosa koje su služile kao spremište za slamu, prebacila uže preko grede, vezala omču…slike su prelazile munjevitom brzinom….greška…sramota….greška… - Nisam ja ničija sramota. – zajecala je i zakoračila u ponor .

Marko je bio nemiran, neka tiha slutnja povezana sa čežnjom izjedala ga je iznutra. Prvi put falile su mu te plahe oči, taj nevini osmijeh. Ušao je u kafić. Nastala je neuobičajena tišina, osjećao je kao da ga prate pogledi svih prisutnih. - Nije trebalo ovako ispasti. – Ivanove riječi bile su hladne. - Ivana je sinoć pokušala samoubojstvo. Bore se za njen život.
Gnjev, kajanje, nemoć sasvim su ga obuzeli, izjedali mu dušu. Proganjale su ga te zelene oči, nježan osmijeh koje je prodao za jedan trenutak lažne slave, sanduk piva… - Gnjido jedna, šta si to uradio -promrmljao je sebi u bradu i istrčao. Želio je pobjeći, želio je nestati, izaći iz kože koja mu je postajala sve teža, sve manja. Znao je da može pobjeći iz sela, iz općine, države….ali da nikada neće moći pobjeći od sebe.

- - - - - - - - - -

Mesto br. 3, autor Nina

NEŠTO KAO LJUBAV

Nije bila nepromišljena kada se prepustila osećanjima, samo joj je bilo dosta da bude razumna,racionalna i odmerena.Od malih nogu,naučena na dobar dan,hvala i dovidjenja, dobrog držanja i hoda,vazda vesela i raspoložena prema okolini, nije dozvoljavala da joj pridju oni koji za sobom ostavljaju pustoš, dok nije upoznala Njega.Da li je sudbina bila ili taj trenutak u njoj, tek, morala je saznati da postoje i takvi i da se teško prepoznaju. Koliko je prošlo od tada? Mesec,dva, godina ili ceo život?
Nije znala tačno, osim da je sve ukazivalo da može biti neverovatno,neponovljivo,intrigantno, strastveno,sexi,drugačije od svega. Mada, razumela je ona njega i više nego sto je on mogao da pretpostavi.Malo je njemu svega u životu.Taman toliko, koliko mu je malo srce.
 
Prozni konkurs na temu "Čežnja" - novembar 2014.

Mesto br. 1 - autor: Džek svih zanata


POSLEDNJE JUTRO


Lepa su jutra u dolini podno Orhamove stene, gde se sneni seljani raduju novom danu, budeći život u mestu..
Celu noć sedi kao isklesan posmatrajući selo u izmaglici. Već godinama pitanje mu ispija um, pitanje na koja nema odgovora. Ovog jutra, potražiće ga.

Pogledi meštana mu žare leđa dok gazi putem krčme. Otvara vrata i stupa u polutamu. Ne skida kapuljaču a ni rukavice kao što red nalaže, zna da bi ono što skriva unelo nemir i strah. Žamor seoskih danguba se stišava na tren pa nastavlja, ali se pogledi, oprezni i podli, otimaju ka pridošlici. Smešta se na klupu u tami ugla, glavu ostavlja oborenu. Tek, krčmar spušta toplo pivo ispred njega i seda preko, zaklanjajući poglede svojim plećima.

- Kojim dobrom, neznanče?- pita, uvrćući smele brkove.

Diže glavu da senka oslobodi lice koje u krčmaru zapali radoznalost. Pušta brke i naginje se, da čuje odgovor.

- Došao sam izdaleka, da umrem- šapuće da dangubama izmakne, i nastavlja:
- Ali pre toga, moram da znam.
Strah i radoznalost izmiču pred toplinom koje obuzima krčmara. Žamor mehane se udaljava u neki drugi svet. Postoje samo neznanac i on.
- Pre tebe su dolazili, iskali su život cvileći kao psi a umirali proklinjući dolinu.
Uzima krčag i halapljivo ispija. Naposletku, trlja lice rukavom i tresnu krčag, koji prazninom odzoni, na astal.

- Nisam kao oni jer znam da nema leka. Ne postoje trave i mađije za bolest. Ali, pre nego što skončam, želeo bih da znam.
- Onda znaj, tajna ne postoji!- krčmar povisi glas a kafanski žamor se iznebuha stiša.
- Ne verujem ti!- šapuće strastveno.
- Zar je bitno verovanje, neznanče, kada si našao mir u spoznaji pred neumitnim?
Zamišljeno posmatra pauka na obodu krčaga.

- Umoran sam – konačno će.
- Pođi za mnom dete, odmor ti je potreban.

Krčmar ustaje i kreće ka stubištu.
Neznanac skida ogrtač. Leđima je okrenut ogledalu, da se odrazu sakrije. Željno upija miris sveže postelje, koja ga odvodi putem sećanja, dragih lica i mesta.
Snažan kašalj iznebuha obuzima. Krv, koju ispljunu, ga otima u sadašnjost a treptaj sveće nagoveštava nečiji dolazak.
Hitro grabi ogrtač, da sakrije lice u kapuljači. Vrata se otvaraju, kao što je slutio.
U tavanski sobičak stupa žena, noseći ibrik i peškir. Čutke sipa vodu u lavor.

- Sedi, da ti operem rane! – zapoveda, kvaseći peškir.
Nelagoda koju oseća ne dozvoljava prkos. Opčinjen je njenim rečima pa čini kako mu je rečeno. U njenim očima ne nalazi gađenje, već trunku sažaljenja koje se namah izgubi. I prisnost uspomene.
Znao je da će rane na licu žariti, ali šta je bol u ovome trenutku, kada će nakon toliko vremena iskusiti nežan dodir? Zatvara oči, da sakrije ukus radosti. Udiše ženin miris, natenane, čudeći se izostanku bola. Ponovo kreće u susret dragim licima i mestima.

- Završila sam, odmori se - ponovo zbori i nestaje iz sobička kao proletni lahor.
Opipava lice. Gonjen nevericom, okreće se ogledalu i u njemu zatiče ono što mesecima nije video. Gnojne rane su nestale, njegovo iskonsko lice ga posmatra. Ipak, patnje nije mogla da spere, duboko su urezane ispod očiju.
Začuđen, leže na krevet i pokušava da odgovori na pitanja koja ga zapljuskuju kao talasi obalu. Kakva je ovo opsena koja budi nadu? Kakva to voda beše koja rane i bol odagnaše?
Sklapa oči, prepušta se dremežu ali san nikako da dođe, nešto mu greje lice i titra obraze.

Skače iz kreveta i prilazi oknu. Otvara usta u iznenađenju i razrogačenim očima gleda u jutarnje sunce. Izdržava da ne trepne, ali na kraju, suznih očiju, odvraća pogled.
Čudna je dolina podno Orhamove stene koliko i lepa. Zar na svetu sunce samo nad njom probija teške oblake?
Nedra mu se ispunjavaju voljom, a sve je manje vremena. Posle će da odmori, kada ga večnost prigrli, ali sunce će samo ovaj dan da greje.
Stepenice cvile pod užurbanim koracima; ponovo je u mehani. Dangube još uvek sede za stolom i nude ga jelom. Odavno zaboravljeni mirisi ga mame za trpezu, ali ne haje. Izlazi iz krčme.

Stoji na trgu, razdragan i srećan. Osvrće se, gleda lica ljudi a oni njega. Niko ne skreće pogled, smeše mu se, pozdravljaju i odlaze poslovima.
Ugleda ženu koja ga je vidala. Stoji na izvoru ispod starog oraha i puni ibrik vodom. Do nje je dete, cupka bosonogo po lokvi i razdragano se smeje. Namah se oseti njima blizak.
Prilazi im. Bol se ponovo širi svakim delom tela da nagovesti skorašnji kraj. Kašalj jedva obuzdava ali radost koju mu je dolina podarila ostaje, ne povlači se pred onim što dolazi.
Seda pod orah, na mesto koje senka ne pokriva i naslanja se. Žena mu se smeši:

- Ne odmaraš. Nikad me nisi slušao!
- Nisam.- odgovara, zagledan u dete.
- Ako. Izabrao si dobro mesto, lepo je tu pokraj vode. Hoćeš li da piješ?
- Hoću - slabašno odgovara i prihvata ibrik. Žena se saginje, ljubi mu obraz i odlazi smešeći se.
- Zbogom!

Ne odgovara, i dalje je zagledan u oči deteta. Pije sitnim gutljajima i ostavlja posudu, pazeći da ni kap vode ne umakne.
Život ga napušta, vreme je, ali ipak ga spoznaja obuzima silovito da tamu, koja se navlači, spotakne na tren.
Voleo je, davno pre požara na nebu, da cupka bos po lokvi dok je majka točila ibrik na izvoru, a otac smele brkove gladio.
Zatvara oči, da ne vidi kako sunce umire, otkrivajući davno spaljena zdanja mrtvog sela, čiji se ostaci pružaju ka olovnom nebu kao zgrčeni prsti umrlog.

- Lepa su jutra u rodnoj dolini.- šapuće spokojnim osmehom, odlazeći u tamu.

- - - - - - - - - -

Mesto br. 2 - autor: lanavi


Čeznem da te meznem – šapnu buckasti stomak jagnjećem butu sa ruzmarinom, uz asistenciju perifernog oka koje mu prosledi divan prizor stidljivog ramsteka u lisnatom testu, sosa od šampinjona okupanih u pavlaci, zapečenih tikvica u bešamelu, vatrene gaspačo čorbe, tatarskog krvničkog bifteka, nevine srnetine ispod sača, uvijajućih lignji sa pirinčem, svetlucave pekinške patke, teletine opijene belim vinom sa zrnima graška zbog kojih ni princeza ne može da spava, užarenog brancina, hobotnice višeručice, otmenih paradajzičnih brusketa, pogačica sa mrsovitim kajmakom, asparagusa sa mrdajućim algama, mesnim rolatom i okatim jajima u sredini, ćufti punjenih osunčanim maslinama, sedefnim školjkama bez bisera, kačkavaljem pritisnutim zrnevljem groždja, bademima sakrivenim u avokadu i pite zeljanice, što su iz prikrajka merkala brdašca jagoda uz prohladjeni šampanjac, rizična čokoladna bomba, banana split bez deljenja i Dalmacije, promrzla dinja, arabesna lubenica, i Maher, i Dobošarska, i Rozenina, i Rumorska, i Mokina, i Reformatorska, i Milkina torta uz kotrljajuće kugle umetnika Rafaela, flambirane pijane palačinke, i karamelisane kocke, i višebojni tiramisu, i vatrenu Madjaricu, i štrudlu sa opakim makom, i marcipan sa principom, i ...

Ako, samo ti mezni pa me zezni! - vrisnu uznemireni holesterol džin koji povuče za rukav suženi, zamašćeni krvni sud, što talasasto poremeti ritam tromih srčanih zalistaka koji zadrhtaše od naleta straha, pa u panici odaslaše S.O.S. signal mozgu da nekako spreči već podignutu ruku da napuni tanjir.

Što ne možeš da pojedeš sutra, ostavi za danas – odgovori ona mozgu i primače se švedskom stolu.

- - - - - - - - - -

Mesto br.3 - autor Kamenita


MILENA I PEĐA

Njih dvoje, Milena i Peđa, bili su par odvajkada, još od osnovne škole. Rasli su, stasavali, sazrevali i otkrivali život zajedno, sa rukom u ruci. Kada su završili škole i obavili sve što treba, došlo je vreme da se uzmu, pa su se i uzeli.
Zajednički život bio je pravi praznik za dve osobe koje su imale mnogo sreće da nabasaju na svoju srodnu dušu i mnogo želja i dobre volje da ostvare svoje snove.
Sve je išlo kako su zamislili, godinu, pa još jednu i još jednu. Onda su sa velikom zebnjom shvatili da jedna stvar ne ide po uobičajenom životnom protokolu. Nema bebe. U samom početku nisu se previše uzbudili, ali kako je vreme prolazilo, shvatili su da je stvar ozbiljna i da moraju potražiti pomoć. Kao sav normalan svet najpre su krenuli po lekarima, državnim i privatnim, a kasnije i po crkvama, manastirima, kojekakvim babama i travarima. Sve je bilo uzalud, nikako da izmole ovaj dar sudbine.
Iskonska potreba za porodom mučila je oboje. Milena je tugovala gledajući svoje prazne ruke, čežnjivo gledala u dečija kolica po ulicama i radnje sa bebskom opremom, stezala srce kad god bi drugi pričali o svojoj deci. Potajno je, krijući od same sebe, birala ime za to nedolazeće dete i zamišljala najslađe čarapice i portiklice na svetu za najslađu bebu na svetu. U neko doba su, da ne bi gledali tuđu decu i tuđu sreću, prestali da odlaze kod prijatelja, kumova i rođaka.
Ali se predavali nisu. Ona je imala snage i volje za oboje, neprestano tražeći nešto novo ili nekog novog, ko bi im mogao pomoći. U tom natezanju sa lekarima i bolnicama naiđoše na njega, lekara koji nije ništa obećao. Rekao je da će pokušati, mogućnosti danas ima mnogo više nego ikada.
I napokon, nakon osam godina braka ujedinjene čari moderne medicine i beskrajna želja za dečjim plačom donele su rezultat. One dve rođene sestre, čežnja i nada, povukle su se i ustupile mesto drugim dvema, radosti i sreći.
 
PROZNI KONKURS NA TEMU "OSVETA" - novembar 2014

Mesto br.1 - autor Malavelika


Osveta na životinjski način

Taj miš me je nervirao od trenutka kada se rodio-cijukao je drugačije nego ostali, drao se i kada nije gladan, prosto se osećalo da samo želi nepodeljenu pažnju svoje jadne majke i od starta se videlo da će biti nadobudni, mali stvor. Poznavala sam mu i oca, jednog lenjog, tromog sivog miša, kome sam došla glave pre par dana iz, sramota me malo da priznam, razloga nevezanih za ishranu. Nisam ga čak ni pojela celog, glocnula sam mu samo nožice, čisto da pročačkam zube, a ulovila sam ga zato što sam čula da je gazda rekao gazdarici da sam već matora i da bi me možda trebalo uspavati. Čuj, matora?!? Mator je on sa svojom erektilnom disfunkcijom i svojim pilulama pored kreveta, svojim naočarima i nesposobnošću da vidi šta mu žena radi sa komšijom Marinkom čak i kad te već pomenute naočare ima na nosu. I tako, naterala sam se da podignem svoju zadnjicu sa jastučeta, da malo pronjuškam po kući i relativno lako nađem gde matori mišonja najradije dolazi po večeru i –cap! Naravno, nije me uopšte očekivao, jer odavno sam digla šape od njihove smrdljive sorte, te su se navikli da ću pre oblizati konzervicu whiskas-a, no što ću naoštriti kandže da nabodem nekoga od njih. Elem, ulovila sam ga, malko se poigrala sa njim, kvrcnula mu vrat i nehajno ga ostavila ispred svoje košarice, tek da gazde vide da je to mojih šapa delo. Gazdarica je vrisnula, kao što se od pristojne žene i očekuje, a gazda je malo nevoljno, ali ipak ponosno promrmljao da nisam još za staro gvožđe. Pa, i nisam, pravo da vam kažem, to se pre može videti po mome sjajnom krznu, po mome hodu i po sjaju u mojim zelenim okicama, ali ako je njemu potrebno da uz to zamlatim i po nekog miša, neka mu....

Nego, da se vratim na onog cijukavog stvora. Možda baš zbog tog njegovog neprestanog ciju-ciju kmečanja koje mi je probijalo uši i nije mi dalo da dremam, omrznula sam ga odmah. Izgledalo je kao da me izaziva, a još se nije ni odvojio od majčine sise. A ona ga je izgleda volela više no ostale, najviše ga je stiskala uz sebe, grejala, najduže ostavljala da jede, lizuckala i gladila više nego sve ostale zajedno. Ja ne volim neravnopravnost, odmah da vam kažem. Takve stvari loše utiču na samopuzdanje ostalog poroda i remete prirodan tok stvari. Ona je kriva što je malac postao debeli, samodopadni stvor, beskrajno hrabar i prilično bezobrazan. Primetila sam ga (iako sam se dobro starala da ne primeti da sam ga primetila) dok njuškicom izviruje iz njihove uboge rupe dok još nije napunio ni 28 dana, još je bio sisanče i ta njegova ljubopitljiva njuška i onaj njegov duuugačak rep kojim je vrteo tamo-amo, su me dovodili do ludila.
Probala sam da ga ne primećujem, pa, nedavno sam gazdama pokazala da sam još sposobna za lov i ribolov, te mi se nisu prljale tek izmanikirane kandže. Pravo da vam kažem, i ta mišja sorta mi pomalo smrducka, nikada ih nisam volela, čak ni u vreme dok sam bila obična uličarka i dok me gazdarica u naletu altruizma nije pokupila iz kontejnera. Uvek sam pre birala nešto već ulovljeno i spremljeno, pa nek je delimično i oglodano, no nešto što se migolji i čemu ja treba da pustim krv.
Dakle, ignorisala sam ga dok mi je prolazio tik ispred brkova. Ignorisala sam ga dok je svoje bezočne šapice razvlačio po šnitama slanine ostavljene na kuhinjskom astalu, ignorisala sam ga čak i kad je svoj smrdljivi izmet počeo nehajno da ostavlja, ne tamo gde mu je i mesto, već i ispred moje korpe. Ignorisala sam ga i kad je uradio najodvratniju moguću stvar-kada je svoj prljavi, mišji miris ostavio na mojoj omiljenoj igračkici. Znala sam zašto to radi. Što sam ga ja više ignorisala, to je on više žudeo da bude ulovljen, to vam je stavka prisutna kod svih glupavih stvorova, poput ljudskih žena, na primer. Postao je toliko neoprezan, gotovo histeričan i obeznanjen od žudnje da ga primetim i pojurim, da više nije ni razmišljao o mogućim posledicama te jurnjave. Slutim takođe i da mu je njegova gospođa majka u glavicu ulila i glupavu ideju o krvnoj osveti, znate već ono „ta matora, ofucana mačketina nas je ostavila bez oca hranioca, bla, bla.. tvoja dužnost je da ga osvetiš, bla, bla..“ Tra-la-la-truć. Ma, kakva osveta u svetu lovaca i lovine, slabašnih i predatora, moliću lepo???? Pa, to ne postoji!
Elem, ja sam ga ignorisala i ignorišem ga i dalje. Pojela sam mu braću i sestre i to sam ih baš pojela, ne samo ulovila, iako, kao što rekoh, nisam baš luda za mišjim delikatesima. Pojela sam mu zatim i onu sirotu majku. Poješću mu i ženicu, ako uspe da je nađe od silnoga vremena koje gubi u pokušaju da me deranžira. Poješću im i decu. Ali njega neću. Neću ga ni taći, ma ni vrhom kandže, niti brka. Nekada je najbolja moguća osveta ne činiti ama baš ništa.

Mesto br.2 - autor Nepostojeća

OSVETA

Danima sam plakala, rekla je Izabel, vreme je da se konačno počnem da kuvam. Na njenom lepom licu pojavile su se dve bore oko očiju podbulih od plakanja. Biće to jako slatko jelo, pomislila je, slatka mala osveta. Izabel je jednom volela, jednom živela i jednom će kuvati samo za njega.
Izvadila je najveći lonac nalik na kotao iz dečijih slikovnica u kojem samo veštice iz bajki kuvaju svoje čarobne napitke, krilca od slepog miša, žablje nožice, lavlja kandža... Ono što će Izabel skuvati biće nešto sasvim drugo... Nešto što će njenom srcu dopustiti da se odledi i da ponovo kuca, još brže i poletnije nego što je kucalo ikada pre za njenih dvadeset i osam godina... Osveta, draga mala, draga slatka osveta, osveta koja se zariva poput strele u telo neprijatelja, vadi mu dušu i nanosi težak bol, dok onome ko je priprema donosi izuzetan užitak.
Izabel se osetila kao pripadnik nekog drevnog plemena, koji pored vatre peva bajalice i doziva duhove pomoćnike. Počela je da ubacuje sastojke, sećanja na one lepe dan koje je sa njim provela, zajedno sa komadićima ljubavi koji su za njim preostali... To se mora lepo ukrčkati, da bi mogla da nastavi.
Posle dugo vremena ponovo je pevušila... Ponovo se osećala živom... Na kraju dana prvi deo osvete je bio gotov, brižljivo upakovan u najveću teglu poput džema od višanja i Izabel je mogla da mirno otpočine...
Kada je narednog dana ustala, osetila je čudnu glavobolju... Imala je glavobolje više puta, ali nikada se nije osećala kao da joj se glava odvaja od tela... Imam posla, rekla je sebi Izabel, ne mogu čekati... Popila je lek protiv glavobolje, uzela teglu sa početkom osvete i nastavila da kuva... Kuvala je do kasnih večernjih sati, glavobolja nije jenjavala, ali je osveta bivala sve ukusnija. Još koji dan.
Sutradan se Izabel probudila i nije se osećala ni malo bolje. Kada je ugledala svoj lik u ogledalu umalo nije poskočila i suzbila je vrisak, a onda se nasmejala. Dva dana glavobolje jesu dovoljna da ti lice izgleda starije, da su ti bore dublje, da ti kosa neposlušno visi u mrtvim pramenovima. Sve će to biti bolje čim se osveti. Osim toga osveta je tako dobro mirisala. U toku dana osveta je postala još omamljivija, ali je Izabel jedva stajala na nogama... Odvukla se u krevet i prvi put razmišljala da li je sve to oko osvete toliko iscrpljuje. Ali, ne, to je sada njen život, njena misija.
Jutro je donelo hladnu maglu i orošene prozore. Izabel je teško ustala iz kreveta, zgrbljena, poput starice. Na staricu je i ličila, u ogledalu nije bilo više mlade, lepe i životne Izabel u nju je zurilo istrošeno lice neke druge osobe. Ali ona nije marila. Makar se svet srušio osveta mora biti zgotovljena. Tog dana je osveti dodala one konačne začine, koje su je učinile toliko slatkom, da je Izabelino umorno srce zaigralo od sreće. Sutra, oh sutra će biti taj dan! Sutra će mu servirati osvetu, hladnu poput zakopanih kostiju mrtve životinje... Izabel je zaspala sa mislima o sutrašnjem danu u očima....

Našli su je mnogo dana kasnije, praznu ljušturu, gotovo beživotnu... Sklupčanu i promrzlu godina koje se ne mogu odrediti. U rukama je stiskala teglu koju nije želela da pusti. Govorila je da se u njoj nalazi njen život. Tegla je bila prazna, naravno. Jer osveta, koju je tako dugo pripremala sada se učaurila u njoj i polako joj je izjedala i ono malo duše što joj je ostalo. Pogledali su je sa sažaljenjem...Da su samo malo bolje posmatrali , videli bi iza kostiju njenog lica kako izviruje osveta i ceri se svojim oštrim zubima...
 
Mesto br.3 - autor Kamenita

OSVETA

Nekada smo se mnogo voleli. Kada se sada osvrnem na te dane i dobro razmislim, čini mi se da smo bili baš srećni. Uzeli smo se mladi, decu izrodili, kuću napravili, nije sve bilo idealno, ali je bilo lepo. A onda je ona, posle toliko godina postala nezadovoljna ovim i onim, nije joj bio dovoljno dobar život koji imamo. Nisu to bili neki posebni zahtevi, ali je, iz meni nejasnog razloga, bilo drugačije. Odjednom joj je bila potrebna neka romantična ljubav, kakvu ja nisam mogao i umeo da joj pružim.
-Ne voliš me više... ne voliš me dovoljno... ne voliš me uopšte... nikada me nisi voleo...
Govorio sam joj: Ženo božja, toliko toga imam da uradim, nemam ja kada da pričam o ljubavi.
A bog zna da sam je voleo najviše na svetu. Mislim da sada i ona to zna.
Onda je, zarad te idealne i romantične ljubavi, našla nekoga da je voli više i bolje nego ja. Nekog ekonomistu, razvedenog, zaljubila se, kaže. Jednog dana je spakovala stvari, izljubila decu i plačući otišla.
- Idem, moram, ne mogu drugačije.
- Dobro, kad već ne možeš drugačije, a ti idi.
I otišla je. Deca i ja smo se nekako snašli, teško je bilo, ali nisu oni više mali. Već su momak i devojka, završavaju srednju školu.
Posle pola godine me zvala. Želi da se vrati, nije to sa njim bila ljubav, ne zna ni šta joj je bilo, klimaks valjda, shvatila je šta je izgubila, ne može bez dece i svašta još.
- Dobro, i tad sam rekao, a ti se vrati.
Vratila se, deca su se obradovala i oprostila joj. Nadam se da će zaboraviti ovaj cirkus, zabaviće ih sopstveni životi. Primio sam je u kuću, u spavaću sobu, u krevet, sve kako mislim da treba.
Samo sam je iz srca i duše izbacio, ne volim je više. I ona to zna. To je moja osveta.
 
Prozni konkurs na temu "Voće/povrće" (decembar)

Mesto br. 1 - autor Kojote

Moralna i filozofska rasprava o grešnici Malus Pumili i svetici Beti Vulgaris - autor: Alium Cepa

Saučesnici moralno filozofske rasprave:

- Edenski vrt
- Bradati Baštovan
- Eva i Adam
- Kalenić pijaca
- Borac za prava životinja
- Jabuka - Malus Pumila
- Cvekla - Beta Vulgaris
- Papaja - Carica Papaya
- Smokva - Ficus Carica
- Višnja - Pronus Avium
- Breskva - Prunus Persica
- Pasulj (grašak i boranija) - Phaseolus Vulgaris
- Kupine - Rubus Fructicosus M
- Maline - Rubus Fructicosus K
- Bundeva - Cucurbita Pepo
- Kukuruz - Zea Mays
- Banana - Musa Paradisiaca
- Grejpfrut - Citrus Paradisi
i
- ALIUM CEPA - crni luk



Dok je Alium Cepa boravio u Edenskom vrtu užasavale su ga tri stvari: venac belog luka oko vrata bradatog Baštovana, njegove latinske poslovične psovke kojima je od svitanja do sumraka surovo pokrštavao horde paganskih sadnica i nadevao im apsurdna latinska imena, kao i bestidnost Adama i Eve. „Na rajskoj zemlji gologuzi, moliću lepo!“ - uzdisala je neutešna dres-kod Carica Papaya.
Užasavala ga je i strava koja se odigravala pod njom. Pod rajskom zemljom bilo je hladno i mračno, i činilo se da lukav pogled Aliuma Cepe tu nije naročito vredeo. Odozgo je dopirala huka moćne edenske reke, čulo se jezivo šištanje jedne seksualno izopačene zmije, vapaji grešnice Malus Pumile koji su cepali srce: „Gricni me, Adame, gricni me!“ - i tresak Baštovanovog srebrnog ašova o rajsko kamenje. Buka je bila tako užasna da je gotovo zaglušila Aliuma Cepu, i kad je viknuo nešto glas mu je odjeknuo na metar i po, lupio u ašov svom snagom i odbio se natrag u njegova ljutita usta.

Na trenutak Alium Cepa je osetio strah. Nedaleko od njega bila je ogromna Ficus Carica, veća od ostalih. Koren joj je bio obrubljen crvenim komšijskim izmetom Prunus Aviume. Bila je to carica svih edenskih smokava, sa crvenom krunom od trešnjinog soka na svom moćnom korenu. Alium Cepa krenuo je da se kotrlja ka njoj. Odjednom je sve pod njegovim okruglim telom počelo da se pomera, u hitrom ljigavom kretanju nečega što se uvija i gamiže. Zadržao je dah, prevrnuo se na peteljku, sagnuo svoju veliku glavicu i pokušao da razazna šta je to. Phaseolus Vulgaris! Beta Vulgaris! Rajska zemlja je bila živa, vrvela je od paganskih plemena Pasulja, Boranije, Graška i alfe i omege povrtarske nekulture – Betice Cvekle Vulgaris! Alium Cepa se toliko prestravio da mu se glavica umalo nije oljuštila od straha! Buka odozgo nije bila ništa u poređenju s lupanjem njegovog srca.

Naslonio se na Smokvu Caricu s osećanjem da je prvi koji je to ikad uradio, prekrio ljuskama lice i ostao tako sve dok strah nije iščezao. Kada je sklonio ljuske mogao je da vidi kroz pomrčinu – bilo je mračnobraon i tamnocrveno hladno, kao u nekom podzemnom svetu, u nekom paklenom, napuštenom mestu a ne u Edenu, pobogu! Prvi put je pažljivije osmotrio to što je živelo pored, ispod i iznad njega. Krupne Cucurbita Pepe bile su veličine Sizifovog kamena – neme i okrutne. Ležale su pored zlatokosih divova, Zea Maysa. Njihove preteće tikvaste okrugline povijale su se kao pozadine karnevalskih lepotica, a drške su im bile tvrde i grebuckave. Bilo je mnogo više sitnijih stvorova veličine Alium Cepe embriona, koji su se kotrljali po edenskoj zemlji dok su njihovi snažni Rubus Fructicosus M korenovi istovremeno vodili ogorčenu rajsku podzemnu bitku sa žilavim i zamršenim Rubus Fructicosus K korenjem, boreći se za što čvršću poziciju u raju. Dobro su se provodili.

Odrastati sa nekim koga Latini zovu Musa Paradisiaca a pagani Bananamen, u Edenu, ravno je igri sa Citrus Paradisijem usred Dženeta ili krstarovski rečeno - skoku sa Brankovog mosta, ali naš Alium Cepa priviknut na edenski vašar taštine, privučen igrom i naoružan ljutitim osmehom taman je započeo svoje bezazleno lukavo kotrljanje prema Musi, kad krenu grmljavina, lomljava i čupanje! Umoran od onolikog sađenja i zgrožen žestinom Adamovih sladostrasnih ugriza kojima su sočnom dupencetu Betice Vulgaris nanesene ozbiljne Jonatan povrede, Big Daddy bez ikakvog upozorenja ili prethodne objave grmljavine, lomljave i čupanja, svojim beskonačno velikim baštovanskim šaketinama na gorepomenuti način, zgrabi sve jestivo i nejestivo i pobaca iz Edena.

Život više nije mogao da se zamisli u edenskom svetu. Dok su putovali kosmičkim Seobe-prostranstvima, Alium Cepa i nepregledna migraciona kolona njegovih ex-rajskih drugara Flora-konsenzusom donose odluku da se do Zemljine atmosfere ne razdvajaju, a čim je dotaknu „ko korenom, ko stablom a ko listom i plodom“ - kud koji, mili moji!
Dok je pokušavao da eci-peci-pecom razreši egzistencijalnu dilemu: jugoistočna Azija ili severozapadni Egipat kao svoje buduće stanište, tresnuo je o krov nekakve građevine, probio ga svojom tvrdom glavicom i obreo se na tezgi jedne pijace, koju su Zeleni meštani jednog milosrdnog dana prozvali Kalenić. Još se nije ni pribrao a već ga je prihvatila jedna topla ruka i nežno spustila u ceger krcat njegovom braćom i sestricama, odmah pored jedne preslatke Persice. Prunus Persice. Da je znao da je to bila ruka ljutitog borca za prava životinja i da će uskoro postati svedok najstrašnijeg voćno-povrćno-žitaričnog genocida u istoriji zelene Kalenić pijace, pocepao bi, preskočio rub tog cegera smrti i otkotrljao se što dalje od njega, glavicom bez obzira!


P. S. U drugoj epizodi sage o lukavom i ljutom Aliumu Cepi, gledočitaćete:

- Alium Cepa-Borac za prava biljaka –

- - - - - - - - - -

Mesto br. 2 - autor malavelika

Ljubavna moć voća i povrća

Imam 37 godina. Jedinac sam. Nisam oženjen. Ako ste muškarac od 37 godina, jedinac ste i niste oženjeni, a imate roditelje u kasnim šezdesetim, onda znate koji je moj problem. A i njihov. Oni žele razbibrigu pod stare dane. Oni žele da im se nešto mota oko nogu, a da nije kuče, mače ili gajtan usisivača. Oni žele unuče.
Osim što nisam oženjen, po svemu ostalom sam "normalan". Radim, živim sam. Jednom nedeljno ručam kod roditelja. Izlazim i družim se. Nisam ni pe*der. Volim žene i imao sam ih dovoljno. Ni deca nisu problem. Problem je žena. Devojka koja bi postala supruga. Ona sa kojom bih morao da budem svaki dan. Jer, ja po tom pitanju imam neke zahteve. Ja žene biram i docnije volim spram onoga šta jedu i načina na koji jedu. Pri tome mi ne pada u oči prvo njihova debljina. Ne. Nikada ne biram žene na osnovu kilaže, već po pogledu, hodu, osmehu, dugim nogama i prćastoj guzi, dobroti i inteligenciji. Ma, uobičajno. Zapazim ih, a onda sa nekom od njih počnem i da se viđam. Izlazim, ljubim se, imam seks, pričam o smislu života. Za svo to vreme, motrim na ono što meću u tanjir i u sebe. Jer, po tome znam da li ću se i koliko dugo sa nekom od njih i zadržati. "Koja je mrljava na jelu, ta je mrljava i na delu" - govorila je moja baba Ljubica, pametna i trezvena žena. Čim neka krene da mi za doručak u krevetu servira parče tosta i sveže isceđen đus, ja znam koliko je sati. Taman je vreme da bežim od nje. A i ovaj današnji trend... sve bi da budu mršave, sve samo zdravo, sve samo presno, sve bi da budu Maja Volk, a Maja izgleda kao da bi ubila za šaku čvaraka. I tako, jedna za drugom, nijedna se nije dugo zadržala u mom životu. Pre neki dan, za ručkom, majka je ponovo počela sa svojom tužbalicom "snaja, unuče, sreća". Kaže da postoji devojka sa kojom mora da me upozna, ćerka njene prijateljice. Inače ne idem na ugovorene sastanke, na ovaj sam pristao pristao jer je majka obećala da će me zauzvrat ostaviti na miru čitavu narednu godinu. Učinilo mi se kao poštena pogodba. I eto nas dvoje u čuvenom beogradskom restoranu, sedimo jedno nasuprot drugog i procenjujemo se. Svidela mi se. Pametna, šarmantna. Plavuša u ranim tridesetim, zelene oči, inteligentan pogled, pristojno telo. Vitka, možda čak i mršava. Takve se inače dele na dve grupe: jedna koja je prirodno vižljasta u svojoj mladosti, a koja se obično nakon 50-te i dva porođaja pretvori u kruškoliku spodobu nalik na svoju majku koju vi niste videli na vreme i drugu vrstu koja za doručak gricka zanoktice, ruča mineralnu vodu, a večeru preskače zbog dijete.
Hajde da vidimo kojoj sorti ova pripada - pomislio sam. "Odlična linija, jesi li to vitka po prirodi?" - počeo sam oprezno. "Malo genetika, a mnogo pazim šta jedem"-odgovorila je. Znači kombinacija gornje dve.. najgora vrsta! - sneveselio sam se odmah.
Za predjelo je naručila valdorf salatu, ali bez majoneza i pavlake, samo jabuke, celer i "pola uobičajne količine oraha koju stavljate, molim vas". Za glavno jelo salatu od radiča sa piletinom, krutonima i pomorandžom, ali bez piletine i krutona. Za dezert je uzela voćnu salatu. Bez šlaga i preliva. Ja sam naručio pohovani kačkavalj, šušpe, srneći gulaš u sosu od vrganja i za dezert reformu tortu. Dva parčeta. Gledala me ja kao da sam španski inkvizitor, a ona veštica osuđena na lomaču. Ja volim da pojedem, priznajem. To se uostalom po meni i vidi, ali kako je govorila baba Ljubica "šta je muško bez 100 kila?" Pametna žena, ta moja baba. " Jedeš li nekada bar ribu?" jeknuo sam očajno. "Pa ne baš, ovih dana nikada nisi siguran odakle riba dolazi, može biti puna žive i svakavih toksina"-odgovorila je informisano. Samo što nisam zaplakao. Ja nikada nisam voleo voće i povrće, priznajem. Muka mi je i od same pomisli na vitaminske bajalice iz detinjstva. Spanać da budeš kao Popaj! Lumunada kad god se ima grip. Narandže i jabuke po čitavu zimu, jer drugog voća nije ni bilo.Trešnje zato što će brzo da prođu. Šljive za redovnu stolicu. Paradajz, jer je zdrav. Jagode, jer su rumene, kao dete u meni. Paprike, jer u njima ima više vitamina C no u limunu. Kupus, jer je pun vlakana.
 
Šargarepa, da ne bi nosili naočare. Mahunarke, jer su dobre za mozak. Nema kraja toj floralnoj agoniji. Što se mene tiče, spisak povrća koje radom jedem počinje i završava na krompiru. U obliku pomfrita. "Ma, nema šanse! ... ali nikakve, ova je najgora od svih za koje sam se kleo da ih nikada neću oženiti!"- mrmljao sam sebi u bradu, dok sam odlazio, dugačkim korakom, što dalje od restorana. To je bilo u petak. U subotu sam se oždrao pljeskavicama sa ćoška da dođem sebi od šoka. U nedelju sam otišao kod mojih na ručak. Pile, pomfrit, štrudla. Jeli smo u blaženoj tišini, a oni su me gledali ispod naočara, sa nadom, sa strepnjom, sa strahom, sa nagomilanim dugogodišnjim razočaranjem, ne usuđujući se da bilo šta pitaju. Gledao sam povremeno i ja njih, ne usuđujući se da bilo šta kažem. Na kraju se majka dogegala sa kafom, kao da ide na streljanje. Nisam to mogao da podnesem. "Majko, oženiću je" - rekao sam, a osetio sam da mi se usta skupljaju kao da sam progutao limun sa sve korom. "Oženiću je", pomislio sam, a dugačak red prkosnih celera, šizofreničnih anisa, erektilnih krastavaca, raščupanih paškanata, ogavnih glavica brokolija, boranije na pritkama, podbulih bundeva i mahuna nabreklih od klikerastog graška mi je pobednički zamarširao ispred očiju.

- - - - - - - - - -

Mesto br. 3 - autor Džek svih zanata


Goldstinova fabrika čudesa


Lepo mi govori ćale da se manem ćorava posla u laboratoriji, da se družim u gospodskim salonima i da nešto povalim, makar mi i platio. Kaže vreme je, uskoro punim četrdeset.
Mene bi tad sram obuzeo, znate, jednom je platio neku a ja sam se sav spetljao, nisam znao kako treba a ona se cerekala. Kudio me ćale i psovao, spominjao bačeni zlatnik i sunce nebesko a ja se onda zainatio da nešto učinim po pitanju pohote na račun nauke. Ne može pošten trudbenik spoznaje da se posveti izazovu od žena koje bi da se okače čoveku kao pijavica.

Prezentovao sam mu inovaciju koju sam izmislio da ga odobrovoljim pa je zaboravio na zlatnik i sunce nebesko. Znate, tada sam napravio magiju. Ćaletov dampfer sa kojim prevozi robu sve do Skandije, spaljivao je mnogo drva pa je morao usput da pristane i kupi cepanice a ja sam izmislio deblo koje gori a nikad ne izgori. Kada je ćale sav zadovoljan isplovio dovršio sam tajni izum, spakovao ga u kartonsku kutiju i zaputio se u Goldstinovu fabriku čudesa.

Sada, dok sedim ispred ove napirlitane sekretarice vatrenocrvene kose sve te misli o ženama i neuspehu kod one fufice mi se vrzmaju po glavi. Gleda me ljuto preko zlatnih cvikera a ja se sakupio u stolici toliko da me čovek mogao spakovati u bisage.

- Dakle, Gospodin Augustin, alhemičar!

Preporučujem se i privlačim kutiju pod bradu. - Recite mi nešto o vašem izumu!

Slutim da mi se ruga. Gledam kroz prozor vazdušni brod sa Goldstinovom zastavom kako se sprema poleteti za Rusiju.

- Izum od izuzetne važnosti za poštovanu ekselenciju, madam. Biće vrlo zadovoljan!

Ne skida pogled sa mog lica a mene nelagoda hvata. Gledam u njena kolena ispod stola. Mogu se zakleti da su do malopre bila stisnuta! Talasi vreline mi zasipaju lice!

- Kažete, od izuzetne važnosti. Na šta tačno mislite, čoveče?

Vrpoljim se, brišem nos i kupujem vreme. Mozak mi radi nepojmljivom silinom, imam osećaj da će mi iskočiti oči. Zaključujem da nije mudro da zborim o svojoj tvorevini.

- Madam, umoljavam ljubazno za hitnu audijenciju. Stvar je urgentne prirode, budućnost sve magije, nauke i alhemije zavisi od toga!

- Ekselencija se sprema na put, ne mogu bez razloga da prekidam pripreme. Kažite mi o čemu se radi!

Skida naočare i kači ih na košulju, slutim namerno, da bi se produbio izrez i pogledu otkrio deo pozamašnog poprsja.
I kako pošteni naučnici da se usredsrede na spoznaju pred ovakvim prizorom koji bestidnu ponudu nosi? Sećam se bivših kolega, alhemika i Štajnovih sledbenika nauke, koji su se predali zovu i prevarili svoju istinsku ljubav, spoznaju. Umesto da skidaju velove tajni sa prirode, oni skidaju grudnjake sa supruga kada deca usnu.

- - - - - - - - - -

Rešen da stanem tome na put, gutam knedlu, ustajem i odlučnim glasom govorim:

- Madam, ne stajte spoznaji na putu!.
- Ko vam je rekao da ustanete? Recite o čemu se radi ili zovem gardiste!

Ponovo svrdla svoj strašni pogled kroz moju svest, parališe je. Oblizujem usne i na jedvite jade sabiram rastrgani um.
Rešenje nazirem kao belu iskru koja mi skakuće po rubu mozga a koju nikako da dosegnem. Poslednjim naporom volje je grabim, ideja mi se rasprostire.
Demonstriraću joj svoj izum. Posle toga, ništa neće biti kao pre!

- Kažete, ako vam objasnim o čemu se radi, najavićete me?
- Ako budem smatrala da izum vredi.
- Onda ći izvršiti demonstraciju!
- Izvolite.

Otvaram kutiju, vadim tronožac i rasklapam ga. Ona me sa zanimanjem posmatra.

- A da mi nešto kažete o vašem aparatu?

Dok nameštam crnu kutiju na tronožac, odgovaram:

- U pitanju je trans-mašina. Znate, mnoge uvažene kolege i sjajni umovi su se odrekli spoznaje i zaključali se u mračni podrum braka. Nauka trpi nesagledive posledice zbog toga! Moj izum ih oslobađa ženine destruktivne interferencije na celih 12 časova.

- Ne razumem, šta tačno radi ta vaša mašina?
- Samo trenutak madam, i sagledaćete svu veličinu mog izuma!

Otvaram poklopac kutije i ubacujem rotkvice, koje sam poneo u džepu plašta.

- Šta ste to uradili?- Čudi se ustajući sa stola.
- Malo strpljenja, milostiva!

Okrećem objektiv u nju i nišanim je kroz okular. Osećaj trijumfa me obuzima.
Stiskam dugme.

- E tako rotkvice jedna, sad idem na audijenciju a ti cvetaj od muke!

Umesto sekretarice vatrenocrvene kose, pojavljuje se ogromna i debela rotkvica a taj prizor me veseli!

Napokon, otvaram velika dvokrilna vrata i stupam u Goldstinovo carstvo. Osećanje bezgraničnog ponosa me prati dok odvažno koračam duž sale i razgledam biste velikih alhemičara, okultista i naučnika koji su zadužili čovečanstvo. Ne sumnjam da će se moje ovekovečenje uskoro pojaviti u toj galeriji velikana. Naposletku, prilazim velikom radnom stolu. Čovek, mnogo mlađi od mene, spušta dve velike torbe i začuđeno me gleda:

- Dobar dan?
- Dobar dan. Augustin, iz esnafa alhemičara!- Pružam vizit kartu.
- Kako ste ušli ovde, šta želite?
- Da vam predstavim svoj novi izum, ekselencijo. U pitanje je trans-mašina koja je u stanju na 12 časova da…

- Samo trenutak, gospodine, zabunili ste se! Gospođa Goldstin će vas saslušati, kad ste već dospeli dovde, uprkos njenoj žurbi šopingovanja po Moskvi. Ja sam njen lični asistent!

Zabezeknut, okrećem se ka holu a crne slutnje mi se navlače preko uma! Biće bolje da spakujem svoju skalameriju i pridružim se ćaletu na sledećem putovanju!
 
Prozni konkurs na temu "A te oči ..." (mart 2015)

Na 1. mestu je autor I_Have_No_Name i priča br. 2, sa osvojenih 14 poena.

Na 2. mestu je autor Dragoljub69 i priča br. 4, sa osvojenih 11 poena.

Treće mesto dele autori Kamenita sa pričom br. 1, i Velebit sa pričom br. 3, i ukupno osvojenih 10 poena.

Priče možete pročitati ovde:
http://forum.krstarica.com/showthread.php/723006-Glasanje-na-proznu-temu-A-te-oči-(rok-26-mart)

- - - - - - - - - -

Prozni konkurs "Jedan sasvim običan dan" (april 2015)

1. mesto - priča br. 3, autor sanja*, osvojenih 20 poena.
2. mesto - priča br. 6, autor mAlava, osvojenih 18 poena.
3. mesto - priča br. 4, autor Modesti B, osvojenih 17 poena.

http://forum.krstarica.com/showthre...u-temu-Jedan-sasvim-običan-dan-(rok-18-april)
 
Prozni konkurs na temu "Vetrovi" (maj 2015)

Rezultat glasanja:
http://forum.krstarica.com/showthread.php/728808-Proglašenje-pobednika-na-temu-Vetrovi

A ovde možete pročitati radove:
http://forum.krstarica.com/showthread.php/728352-Glasanje-na-proznu-temu-Vetrovi-(rok-28-maj)


edit:
Prozni konkurs na temu "Ispod kože" ("Koža") - jun 2015
Prvo mesto:
Priča br. 3 - Borac za prava životinja - 17 poena

Sve priče naći ćete ovde:
http://forum.krstarica.com/showthre...-na-proznu-temu-Ispod-kože-(Koža)-(rok-13-jun)
 
Poslednja izmena:
Konkurs na temu "Žrtva" (juli 2015)

Pobednik: Don Hose Fuentas

Sve je počelo kad je Hevije Flak iz čiste lenjosti prestao da izgovara juternje molitve bogu Janu, čuvaru ulaznih vrata u dom. To se nekako poklopilo sa periodom kad je Flak usvojio običaj da sve manje vode doliva u vino, pa su ga robovi zbog pijanstva svaki put kad zajaše, vezivali za konja da ne bi padao. Međutim, prave godine stradanja i siromaštva usledile su sa Domecijanovim povećanjem poreza u provincijama i sa zabranom uzgoja vinove loze van Lacijuma. Helvijevima je zbog toga pretio gubitak statusa građana i prelazak čitave porodice u ropstvo. Da bi to izbegli, Helvijevi se popeše na brdo da prinošenjem žrtve odobrovolje boga Janu koji brine o blagostanju doma.

Kratkim mačem Helvije Flak prereza vrat onog krupnijeg petla u svom domaćinstvu. Uz svu moguću opreznost, levom rukom, kao što nalaže običaj, krenu da nacedi u glinenom peharu koju kap krvi, kad obezglavljeni petao poče da cima udovima i telom, te mu izmigolji iz desne, osakaćene šake kojoj ne samo da nedostajaše prsti, već beše i previše otupela od pijanstva da bi mogla da drži priklanog petla. Korvo vide kako zadrhta brada njegove majke, i kako sestra, steže majčin dlan bodreći je da ne zaplače. Četvorica starije braće pogledaše Korva pretećim pogledima kao da je on krivac zbog očeve nesmotrenosti. Nije stigao da protimači sve te čudne reakcije članova porodice jer ga iznenadi postupak njihovog crnog roba Didija. Spretno i brzo, Brok Didi ščepa mrtvu životinju koja se bacakala po kamenjaru, preklopi joj krila pod svojim pazuhom i primiče je peharu. Pošto nacedi malo petlove krvi, primiče lice peharu da vidi da li je to dovoljno da se ceremonija žrtvovanja valjano dovrši, no u tom trenu jak mlaz krvi šiknu iz grkljana petla i poprska mu oči, te on zaslepe na čas. Kako nije mogao da vidi pehar, Didi proli po oltaru ono malo preostale krvi. Majka ne izdrža i zaplaka zbog tog krajnje nepovoljnog znamenja. Korvu neka zebnja prostruja srcem, no ubrzo u čitavom činu prinošenja žrtve ne vide loše znamenje, koliko još jednu nesposobnost svog oca, usporenog trapavka i potpunog smetenjaka.

- Obezglavljen je moj otac, a ne petao – mislio je Korvo i smeškao se dok je gledao kako
se uplašeni Didi trudi da spere krv iz svojih beonjača. Umeso petla, pod pazuhom je držao krčag i mučio se da iz njega sipa vodu u šake, te da se umije bez tuđe pomoći jer nijednog roba, sem njega, ne beše u blizini da mu pospe vodu. Po završetku ceremonije, ukućani, praćeni prvim komšijama kao svedocima prinosa žrtve, vraćali su se domu prečeći noge na krševitoj nizbrdici. Korvo ih je posmatrao idući poslednji u koloni. Sandale su im proklizavale po kamenjaru i Korvo je samo čekao kad će jedan po jedan početi da padaju na leđa, koliko zbog nagiba i krša, toliko i zbog lošeg znamenja obavijenog nejasnim osećanjem sramote. Kao da ih se sam bog Jan pljunuo i ponizio i sada tako postiđeni tapkaju nogama po kršu kao po razlupanim keramičkim posudama.

Uveče je od Didija saznao da nije žrtvovan petao, već on, Korvo, najmlađi i najlepši sin iz porodice Helvijevih i da su ga otac i braća prodali bogatom trgovcu koji će otplatiti njihova dugovanja državi. On će, dakle, biti usvojeni sin debelog, krezavog trgovca Strobila, onog smrdljivog gada koji ga je pre dva meseca pohotno gledao i pokušao da ga pomazi. Postade mu jasno zašto su ga braća ljutito gledala. Bog Jan nije na njihovoj strani. Bog je na strani Korva.

ostale priče možete pročitati na:
http://forum.krstarica.com/showthread.php/731398-Glasanje-na-proznu-temu-Žrtva-(rok-5-juli)
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top