Поезија Бранка Миљковића

Лилит

Zainteresovan član
Poruka
233
Волите ли поезију Б. Миљковића? Коју бисте његову песму/збирку издвојили? Да ли се чаролија коју је створио икада поновила?
Сам Бранко, коме је скромност била посве страна, говорио је да је "Узалуд је будим" његова песма над песмама, сумњајући у то да ће икада написати лепшу од ње...
 
... pamtim stihove koje prozivim. Ove stihove iz Tiptihona za Euridiku volim ("gorki sam ukusss tvoga odsustva osetio ..."), mozda i zbog toga shto se govori o jednom od najlepshih mitova svih vremena, mitu o Orfeju ...




Triptihon za Euridiku


Na ukletoj obali od dana dužoj, gde su slavuji
svi mrtvi, gde je pre mene crveni čelik bio,
gorki sam ukus tvoga odsustva osetio
u ustima. Još mi smrt u ušima zuji

Noć s ove strane meseca često ogrezne
u nepotrebne istine i oduševljena klanja.
O, ispod kože mlaz krvi moje čezne
noć s one strane meseca, noć višanja.




* * *

I Sunce ... koje zvuchi kao propovedanje neke zaboravljene religije, ili je to mozda ono u shta BM zeli da veruje. Malo me seca isto tako sugestivne rechenice koju Crnjanski kucka o stablo drveta u Parizu (1921) i shalje je nazad, kuci, a koja kaze "setite se vechnosti ... " ... Kao da je Miljkoviceva "negativna ontologija", zatim vera u neki vishi smisao koji ne mora biti zasnovan na hrishcanstvu, veza izmedju nashih velikih pesnika 20. veka ... i mit o Orfeju, i zapitanost nad smislom poezije ... a i sve to samo po sebi moze biti u vezi ... Evo ga Sunce! :)


Sunce


Ovo će se neizvesno kretanje završiti
suncem. Osećam to pomeranje juga
u svome srcu. Majušno podne se ruga
u kamenu, varnica što će osvetliti

zvezdani sistem moga krvotoka.
A dotle sve što bude nek je zbog pesme. Druga
uteha nam ne treba. to trajanje se ruga
pretnji crnog i otrovnog nekog soka

Ne, neće se otrovom to putovanje završiti.
Neki će svemir ponovo da nas stvori.
Makar slepog lica i mračnog srca reč pravu
izgovori.
U kamenu spava malo sunce što će nas osvetliti.

Čuješ li zvezdani sistem moga krvotoka!
Ponavljam: neki će svemir ponovo da nas stvori
makar slepog lica i mračnog srca dok sunce ne
progovori
nad pretnjom crnog i otrovnog nekog soka.




* * *
 
Ja jos nisam nasla takvu caroliju ni kod jednog pesnika. Mozda ih ima negde u svetu, ali to sto mi se desilo kada sam prvi put citala Branka Miljkovica nikad kasnije se nije ponovilo.

Ono sto mene fascinira kod njega jeste ta neka tajnovitost u njegovim pesmama. Kod drugih velikih pesnika nikad nisam nasla to nesto sto me je teralo da ih citam iznova i iznova i svaki put drugacije. Kao da je uspeo da zaviri u moje srce i isprica sve ono sto nisam ni znala da postoji unutra.
 
divlja-u-srcu:
Hitno mi treba spisak kritika za B.M., nemam vremena da idem kod profesora , a i sve vase analize bi mi bile od inspiracije, pa ko hoce da nastavimo sa ovom temom, brzo nek odgovara!Unapred zahvalna! :D
Petar Dzadzic Branko Miljkovic ili neukrotiva rec, Sabrana dela, knj.10
Aleksandar Jovanovic Poezija spskog neosimbolizma
Poezija i poetika Branka Miljkovica - zbornik
Instituta za knjizevnost i umetnost, posebno vidi tekstove Novice Petkovica i Jelene Novakovic.
Predpostavljam da ti treba za ispit, toplo preporucujem tekstove Novice Petkovica i Aleksandra Jovanovica, ukoliko ne pronadjes bas ova izdanja njihovi tekstovi su cesti kao predgovori u mnogim zbornicima njegovih pesama. Ne znam ko ti je ispitivac ali od toga ti zavisi i izbor kritika.Mislim da je i Radivoje Mikic pisao o njemu.Srecno!!!
 
Лилит:
Волите ли поезију Б. Миљковића? Коју бисте његову песму/збирку издвојили? Да ли се чаролија коју је створио икада поновила?
Сам Бранко, коме је скромност била посве страна, говорио је да је "Узалуд је будим" његова песма над песмама, сумњајући у то да ће икада написати лепшу од ње...
- Tamo gde je bilo srce stajace sunce i nece biti reci kojih ce se pesma odreci, poeziju ce svi pisati -, tako da bi on, Lilit, sigurno napisao bolju pesmu
 
bundeva:
..umro mlad..sve u vezi njegove smrti je jos uvek misterija..

Pa mom razredu je pricao profesor srpskog da su coveka u stvari ubili(postoji dve verzije ubistva, po jednoj su ga ubile ustase, bio je u vezi sa nekom devojkom ciji su rodjaci ustase, a po drugoj da ga je ubila Udba). Nadjen je obesen o vrbu. U trenutku smrti je imao oko 100 kg. Vrba bi bila slomljena pod takvim teretom, ali nije bila. Pismo napisano Petru Dzadzicu nekoliko nedelja pre smrti u kojem najavljuje je u stvari napisao u stanju tesko alkoholizma. Navodno da je bio veoma tezak covek, a znao je da kaze da je ustasa i nesto sl. kad je bio pijan.

U svakom slucaju ubila ga je prejaka rec.
 
stivlim:
bundeva:
..umro mlad..sve u vezi njegove smrti je jos uvek misterija..

Pa mom razredu je pricao profesor srpskog da su coveka u stvari ubili(postoji dve verzije ubistva, po jednoj su ga ubile ustase, bio je u vezi sa nekom devojkom ciji su rodjaci ustase, a po drugoj da ga je ubila Udba). Nadjen je obesen o vrbu. U trenutku smrti je imao oko 100 kg. Vrba bi bila slomljena pod takvim teretom, ali nije bila. Pismo napisano Petru Dzadzicu nekoliko nedelja pre smrti u kojem najavljuje je u stvari napisao u stanju tesko alkoholizma. Navodno da je bio veoma tezak covek, a znao je da kaze da je ustasa i nesto sl. kad je bio pijan.

U svakom slucaju ubila ga je prejaka rec.


da,to "umro mlad" sam napisao zbog posta pipi duge carape..i ja znam dve verzije:po jednoj je izvrsio samoubistvo,a druga je ta koju ti pominjes...samo da dodam da je branko tog dana bio sa devojkom u kafani kada su dosli ti neki i odveli ga...ili,bolje,odvukli ga...jer dan je bio zimski i ostali su tragovi u snegu po kojima se lepo vidi da je branko odvucen do tog drveta...ta zena(zaboravio sam kako se zove i ne znam da li je jos uvek ziva)se zarekla da ce istinu isterati na cistac i citavog zivota je dokazivala da je branko ubijen,ali bez uspeha..
 
Jedva nadjoh temu! :)
Spremite se, ima da vam postujem celog Ariljskog andjela ( tacno 304 stihova)! Ko nece da ga procita celog, sram ga bilo i bolje da ulazio nije. E tako , imate vremena da se pripremite! :lol:
Inace, do sada sam jedva odolevala da ga ne ispostujem celog! :) Rekoh da ne budem smor, al' sad sam resila da cu opasno da smaram! :P
 
divlja-u-srcu:
Jedva nadjoh temu! :)
Spremite se, ima da vam postujem celog Ariljskog andjela ( tacno 304 stihova)! Ko nece da ga procita celog, sram ga bilo i bolje da ulazio nije. E tako , imate vremena da se pripremite! :lol:
Inace, do sada sam jedva odolevala da ga ne ispostujem celog! :) Rekoh da ne budem smor, al' sad sam resila da cu opasno da smaram! :P
pa da te preduhitrim

Ariljski anđeo

Anđele gorki praznine i snage,
Kad ukaza se sunce kakav nije
Svet, gde nevoljan jače ću voleti drage,
Dok plod posejan u paklu na nebu ne sazrije
Ako namere dobre srcu voću
Podari, kakvom vatrom vođeni idu,
Dok pčela stavlja žaoku u slatkoću
Za smisao leta na iskusnom zidu.

O, opija me vatra tako trezna
Oko tvoje glave ko proleće!
Ko tebe nije video taj ne zna
Sebe, ko tebe ne vide taj neće
Nikuda stići, jer beskrajan je put.
Gle mesec bliski iznad rujnog cveta
Dobi oblik srpa: lepota je smrt
Gde vrlina otkri mogućnost uzleta.

Nepomičan si, zato te ne mogu stići;
Tako blizu mene drugi vazduh dišeš
Dok silazak u dubinu obećava sve više
Zvezda na koju treba se tek navići.
Divno praznoverje što izmišljaš krila
Oslepljenom vazduhu u toj sažetosti,
Tvoja je mladost pre svih mladosti bila
I ostala na zidu ko slika milosti.

O sretna mladost koja proći neće!
Da bi bio razumljiv srcu osta
Mlad u izdvojenom danu koji posta
Svetlost što me miri sa večitim prolećem.



Prah ružama taknut do mirisa se vinu
Na zvezdanoj promaji gde mi dan odškrinu
Vatru, vatru, slepo to obožavanje
Elemenata, koje sagore sopstvenu
Budućnost i sunce pretvori u senu
Nebeskoga bilja pred mračno svitanje.

Ti me zgušnjavaš na mestu gde padoh,
Iza poslednje misli poslednja nado!
Tvoja čula sebe osluškuju, svoju
Nestvarnost, svoju beskrajnu uspomenu;
Tvoja praznina svet i zvezde krenu
U čudno poimanje tvog duha u Broju.

Sričem fosil tvoga imena u suši
Vere i lažnog rasta lažnoj duši,
Jer i da te nema, praznina u kojoj
Zamišljasmo te, ipak, nikad ne bi
Prestala da nas opija, u sebi
Uvek druga prevarenoj srži mojoj.

Da nisi anđeo koga strah moj krotki
Čudovište bi bio u svojoj lepoti
Čije poreklo u mojoj je želji
Da uništen budem tamo gde postaje
Moja nemoć moja snaga koja daje
Istinu rečima u lažnoj povelji.

Zbog tvoje nadmoći ostah pust i sam,
Što snih zaboravih, pa me prože plam,
Dok na kraju tvog imena butki baršun
Ptice što prelete svet unazad varav
Do mirisa ruže u kamenu. Bar šum
Naslikane grane da pomeri narav

Bilja! Kako da te sačuvam od tuđih
Misli u meni, dok bivam sve luđi,
Za vrednu gorčinu, šuplje dvojstvo lika,
Čiji je rast odjek budućnosti prazne,
Što podatno traži načine prolazne
Da bujalost svoju neprolazno slika.

Još malo i zaćutaću pred tobom,
Dok bdiš onocvetno nad ispražnjenim grobom,
Anđele pred neumoljivom lepotom kraja
Gde mir i zrelost pesmu zamenila,
I mramor gde mrmor večne vode spaja
Sa kamenom kome izrastaju krila.

Sve što postoji teži nejasnosti,
Galeb oponaša litice plahosti,
Što vrtlog odrazi samo vrtlog biva;
Ima li dokaza lepote pomerene
Čulom u nebiće koje zaodene
Oblikom bekstva stvarnost što se skriva?

Oh naše srce kog dostojni nismo
Ni onda kada najmudriji mi smo,
Dok budni pred onim što nas snom prevlada
Ne zavapimo: milosti! To pelud
Nekorisnog pada na nevinost belu
Cveta treznog čije ime posta nada.

O anđele blagi uprkos svojoj moći,
Il upravo zbog nje, vatro sa svojom noći,
Kako se zbi divno da biće ti izbegne
Mesto koje bi izvan tebe bilo,
Jer zabunom sve se zbilo što se zbilo
A sjaj koji kasni najdublje dosegne.

Naše ime neće berbu doživeti
Svega što može sebe da seti
Pojedinačno nas, joj, unerazumi;
Opšte nas zaslepi. Zabuna je sličnost.
Moje lice tone u čudnu bezličnost
Koja mermerom svoje oči umi.

Ah, nado koju vrisak zna izreći,
Teskoba i griža, pre no mir u sreći,
Slabi smo i lomni kao list liskuna
I ne usuđujemo se da budemo drukčiji.
Preselili smo cveće pod rep zmiji.
A ipak nam je duša nade puna.

Daj lobanju za preživale laži;
Neizbežni dodir sna i praha traži
Imena posna trostrukih odraža.
Vlastito me srce porazi. O, krah.
Kad krv svoju buri podmećem, i plah
Penjem se na vrh presahnulog mlaza.

Vratiće te vreme. Klečaće i vlati
Ko u Matejči, na gori što pati,
Dok te u dubini preuređuju zvezde,
Koje ne vidiš, al vidiš zvezdanost
Presvislu u vodi bez čari što zanos
Tvog srca troši za hridine trezne.

Moja te ljubav pretvori u nešto
Što se ne može voleti. Al vešto
Tvoj kostur prazno prepozna sazvežđe.
Ko će preživeti Plod, ako ga bude,
Sićušan ispod drveta, kog lude
Pokušaše tresti u zore sve bleđe.

Tu vrsta tla progovori sa grane
Zavedena od sunca u nepojamne dane,
Kada znam šta mi okružava vid,
Al ne znam sunce što ga ispunjava
Na ulasku u zemlju koja spava
Sanjajući trule lobanje i zid.



Prazno je dublje. Jao vreme, gde te
Plamen preseca. Osporeni svete!
Nije li strašan let koji je dokaz
Praznine u stvarima. Cvet umesto oka
Isto sunce vide. Slepo slepim samo
Videti možeš. Zaleđeni plam
Ogledalo posta onome što sanja.
Oblik je vrline strela ugledanja
Što svetlost raskopča orlu ispod grla:
Zapamćena zimo bit je neumrla.
Jao, vreme, ustah, al se ne probudih:
Šta to videh, šta to sanjah, pa sad ludim,
Asketska ružo, seni oplođena
Cvetom, krv ti zajmim, a sam bivam sena.
Tu nema sunca, jer sve sobom zrači
Mesto uzalud pokušano. Jači
Postaje koji svoju slabost spozna,
Cvet šupljom rukom otkinut. O grozna
Sviralo koja presađuješ vlati
Iz pitome doline na liticu što plamti!
Gluv da čuje nemoć kako vešto svira
Šupljinu frule iznutra i pepeo dodira
Sluh sažet zvezdom uspomenu zgusnu
Prepriča rosu i nevericu usnu
Mameći sene iz svirale prazne
Iščezlim danom. Jao, reči razne
Isto znače. Nikad cvet ne mogu reći
Ako ne mirisah necvet mnogo veći.
Najbliži dan je koji prođe davno,
Smirenost seni primaknuta slavno.
Jao, vreme strmo izraslo iza lažnog
Susreta čula u umu. Nevažno
Sprema u svemu viđenom poraze
Oku i uhu dok sazvežđa silaze
Kroz levak cveta u zemlju, prestrogo
Štivo korenju. Tu sam iznemogo,
I višak vatre posta suncem zlobe,
Zlatni početak otrova i teskobe.




Sve je nestvarno dok traje i diše;
Stvaran je cvet čija odsutnost miriše
I cveta, a cveta već odavno nema:
Bespućem do nade pesmu mi priprema,
Kad izdan još volim onu koja spava.
Uspomeno zlatni praže zaborava!
Iz presađenog otrova dan raste i sprema
Početak lepote, a lepote još nema:
U prekomernosti i izobilju se gubi,
Lepo je manjkanje u sebi što ljubi
Prazninu i mesto još neoporavljeno
Od odlaska anđela, svislo bilje. Seno
Na tragu odlutalog cveta čije ime
Miriše izvan vrta i vodi me
Do čistih mesta, nestvarnih bez nade,
Ružo pomerena najslađi moj jade,
O kako divno traješ izmerena
Svojom odsutnošću, odvažno mislena.
Vatro bezbolna, o žestino daha
Onog čega nema, primedbo mog praha,
Što prista na sebe, ali nade pun,
Zbog koje je svaki svršetak nepotpun,
Odsevom cilja neprozirnost smiri,
Uvredu gline suncu, sjaj raširi.
Zid mutni što se pod freskom otrezni
I ojača prazni zanos neoprezni,
Nek lepše od zvuka sluti mi suštinu,
Gubljenje vida i put u dolinu.
Jer i pad je let dok se ne padne
U sebe; a tamo - nema nas, već gadne
Kljuju nas ptice i ruglo smo svima;
Ko nema više srca taj ga ima.
I pakao je ljubav kad dozrevanje oka
Ružu u sliku pretvori, duboka
Rasanjanost da joj ludi miris kroti
I oduzme srce vedrini i lepoti,
Jer ako krajnosti isto sunce doji
Suvišno je srce gde pesma postoji.
Providnost lepotu opsednu da plane
Kad prezirom kazni sve izlišne dane
Gde dosada je vrlina bez nade
Pepeo odbleska koji upoznade
Ispražnjen jug i posvećene ruke
Sjajem nove zvezde za prastare muke
Kad pakao je ljubav i isti oganj gori
U zločinačkom srcu i na gori.




Biljko, pomešanost smešnu zemlje i vode
Kažnjenu blatom, blago prezri cvetom.
Al pristani na svet koji zvezde vode
Izlasku mutnom s bezbožnim poletom.

Srce rodi ponoć glave, al izbavi
Sebe anđelom kada vreme stade.
I oplođen prahom mutni cvet objavi
Pomeranje porekla, dan veći od nade.

Biljka te misli; moj um se iseli
Smelo u cvet koji ironično gleda
Lobanju praznu. Ko pticom isceli
Ponor proleću bezazlenost preda.

Ružom pogrešno i nežnije kazana vatro,
Proleće prođe i niko se ne stidi da preostale dane kao budućnost vidi,
Koju preletaju gmizavci s ptičjom maštom.

Preporađanjem ispiraj sjaj svetu
I zvezdi koja ponore zataji;
Neka se trulež otrezni u cvetu
Nepoznat nesvesnoj ruži koja sjaji.

Držiš u ruci vatru kao da je
To nešto stvarno, anđele sa zida.
Na ulasku u zavičaj koji daje
Lobanju trulu za zlato mog vida.

Primi i cvet koga preziru ljiljani
Zapamćene mudrosti u susret mom prahu.
Istinske su reči tužne; pravi dani
Prazni. U prašini trag nađi uzdahu!

Kao oni što se oslobodiše ljubavi
Ljubeći silno, sići ću jednom prazan
U svet polutame, gde zaborav plavi
Polja, a zvezde tamani zaraza.

Trešnjo neverice bez oblika srca
Ljudskog, zvezdane padavice vruće,
U poljupcu se ništavnost koprca,
A put je samo upoznato bespuće.

Iz srca mi slavuje izmami gora,
Pa prazan klečim pred onim što pade,
Sred nepokretnih vetrova i mora
Praznih: pakao - predeo bez nade!

Šumor bez šume i cvrkut bez ptice,
Prazno što traje; ne čuje se što jeste.
Dok s mrtvog oca skidam nasleđeno lice
Vatrom se zveri i zvezde pričeste.

Čista reč koja kaže sebe manom
Izbeže tvom biću, ali upozna zoru;
Dovrši ti nebo u neiskazanom,
da ti ime čeznu ostrva u moru.

Da umesto mene pati, pesme eto!
Ispražnjeno srce još je uvek živo.
Za veliko sunce u kamenu sažeto
Kristal isturi prozirnost ko sečivo.

Kamen je potčinjen govoru i zimi.
O reči koje rečeno potkupi!
Zvezdo, moj pakao i moje srce primi
Ugašenom rukom što beskraj iscrpi.

Oslepljenom rosom u nadanje i veče
Vara me azur poklonom tebi sličnim
I strah stvarniji od onih što kleče
U strahu od promena pred zlom nepomičnim.

Ogovaraju vode odraženo
I dan pronađen pre nego što sine;
Početak sveta vide poraženo
Ime svetlosti koja svetom mine.

A tvoja milost puteve odvodi
U ružičnjake jasne, sestro krina.
Izmenjena zvezdama odsutnim u vodi
Nad kojom lebdi njezina dubina.

Pjan od udaraca srca još teturam
Na Jugu bez Mora što preplivah ga ipak,
Jer nestvarnost je jača i najžešća je bura
Na moru kog nema, a huči i đipa.

Zvonke ruke pružam gradu koji spava
Pometenih jezika, sa suncem u bari,
Uzidanih majki u zid muških glava,
S anđelom u voću i oku što stražari

Lukavstvo pozajmljenih događaja,
Neizrecivo a naučeno ko vreme,
Varko, u tebi udes i slučaj spaja,
Gde preraste sliku i sjaj uspomene.

Nek ti ime čeznu ostrva u plimi,
Anđele, i pesma koja mesto mene
Pati, jer pakao i moje srce primi,
Da bela iznutra crnim tragom krene.

Pomeranje porekla dan veći od nade
U kalemljenom plodu reči slutim,
Ponor u ruci anđela što stade
S vatrom na ulasku u zavičaj mutni,

Da dan pronađe pre nego što sine,
U oku i voću tamni obris raja,
Nestvarnost punu volje i žestine
Koja u nama kob i slučaj spaja.

Glavo sve dalja od srca mom prahu
Trulež u cvetu otrezni i celu
Noć kroz predele bez nade, u strahu,
Prazno i zemljano vapi zvezdu belu.
 
evo jedna sa crvenom bojom

Kula lobanja

Žalbo crnih ptica i tužne pohvale
Prazno ime iza smrti i obijen vid
To nije ljubav to je patnja i stid
Kad odjeci pomeraju mesta i obale.

Podzemni vetar uspava zaspale
Ulaz čuvaju dve tišine i hrid
To nije ljubav to je patnja i zid
Od lobanja gde trunu zvezde što su sjale.

Nestajem bdijem postajem glas i vreme
Cvet veći od noći prazni talas bez uspomene
Zvezde koje se nad glavom mojom pale
Kojima zamenih vid i ime svoga pravca
Lađo puna zaborava i vetra bez pramca
Nekoga sveta teške sene pale.
 
PISMO BRANKA MILJKOVICA

Dragi prijatelju,
ne znam zasto, ali zelim da ti objasnim sustinu svog poraza od koga se nikada vise necu oporaviti. Pre svega moras da znas da moja nesreca nije puki ljubavni jad. Ili, tacnije receno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozistickom smislu.
Ta Zena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zastita i zaklon. Ona je bila za mene zastitni omotac od metafizicke studeni. Bez nje ja sam potpuno i direktno izlozen kosmickoj besmislici i noci. Moja je usamljenost sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast cistog vazenja i pevanja. Sada moje pesme traze moju glavu. Vise nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna.
Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomucno kidise na mene. Kada bih samo mogao pobeci od onog sta sam rekao! Zivim u uzasnom strahu. Bojim se da govorim, da disem. Svaka me rec moze ubiti.
Ja sam najveci deo svojih pesama napisao pre nego sto sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik tj. onaj koji nije ugrozen onim o cemu peva, koji ima jedan povlascen polozaj u odnosu na ono sto kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednost i izvrgava se u mog najzesceg neprijatelja. Mozda bih ja postao pravi pesnik da je ta Zena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj koji se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne moze biti pobeda makoliko veliki bio. Izgubivsi Nju ja sam izgubio i svoju snagu i svoj dar. Ja vise ne umem da pisem. Ostala je samo nesreca od koje se nista drugo ne moze napraviti osim nove nesrece. Secas li se dragi prijatelju, da sam ja napisao stih: “Jedan nesrecan covek ne moze biti pesnik.” Tek sada vidim koliko je to tacno. Ja cu pokusati da zivim dalje mada sam vise mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova uzasna patnja je poslednji ostatak onoga sto je u meni ljudsko. Ako nju nadzivim ne ocekujte od mene nista dobro. Ali ja ne verujem da cu je nadziveti.

P.S.
Ako zelis da mi pises, pisi mi o Njoj. Bilo sta. Ne u vezi samnom. Sta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to mozes znati. Svaka sitnica koja se na nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o njoj, pocecu da mislim o smrti.
 
Sonet o ptici

Ispili se iz bačenog kamena
i bude zenica neba oslepelog,
malo života zbilja poletelog
s naših beskrilnih pognutih ramena.
O čudna ptica čija namena
da bude let zemlje i pesma opustelog
neba, koja se čuje al ne shvata. O, belo
udvaranje vetra toj ptici od plamena.
Ptico uzidana u mozak i zid
koju nikad nije upoznao vid
koju je sluh našo u prostorima šumnim,
u našem uhu tvoja se smrt zače.
O kamena ptico nek te noć oplače
zvezdama vrelim zvezdama nerazumnim.
 

Back
Top