Danas mi je u ordinaciji bilo dete

Strasno........covek vidi strasne price sa te 'strane' profesije......Ali znas sta - divno je to sto ti jos uvek reagujes potresanjem. Nemoj nikad da prestanes - zadrzi uvek taj deo ljudskosti u sebi, koji omogucava da te tudja tuga, nesreca, bol......do srzi dirne. Mnogi to izgube kad su predugo u struci - kazu sami sebi: "tako je lakse...manje se trosim.....ne osecam nista i ok je...' Ali nije ok. Ne osecati je najstrasnija stvar - ne osecati nista.
 
ja drzim casove detetu koje ima leukemiju....a klinac je potpuni genije...ima neki uvrnuti smisao za humor i neverovatno je inteligentan...
ali cesto sa pola casa ode da povraca (hemoterapija) i svaki put se jezivo potresem posle casa...
ne moze covek da postane ladan na takve stvari...
 
kod mene dolazi zhena koja ima dete od 13 godina...pije samo sirupe...ne jede chvrstu hranu...ne znam od chega je bolesno...al shta god da je...nije nimalo naivno...potresno svakako jeste...al chini mi se ko da malo po malo postajem imun na efekte gledanja bolesti...naravno nije mi svejedno...al i ne pogadja me neshto preterano...mada i nisam imao neka preterano bliska isqstva sa teshko obolelom decom...jesam upozno devojq sa multiple sklerozom...al da mi kasnije nisu rekli ne bi ja ni znao...devojka je skrooooz ok...a to deca i te priche...nisam da mi je svejedno...al nisam ni preterano osetljiv na to...
 
Dok sam čekala na rtg-u pre neki dan u čekaonicu je ušla medicinska sestra vodeći sa sobom dvoje dece obolele od cerebralne paralize.Devojčica koja je sedela u kolicima (5 god)odjednom je pružila ruke prema meni i rekla :"Uzmi me malo u krilo ,molim te"
Da li možete da zamislite kako sam se potresla,pogotovo kada je med.sestra rekla:"Izvinite,molim Vas,ona je napustena,ali je strašno umiljata i željna nežnosti"
I sad cmizdrim kad se setim toga,a slatka je kao medić i pametna za desetku.
 
eee koliko dece bude napusteno zbog toga sto su rodjena bolesna ili drugacija...
moj brat kad je bio na praksi u nekoj bollnici za mentalno obolelu decu video je stvarno teske slucajeve i kaze da su vise od polovine napustena,cak i deca poznatih faca(medijske zvezde,politicari...)znaci ljudi koji bi imali sredstva da se brinu o toj deci ali valjda im takvo dete kvari image:(
 
grozota
a ja mislila da sam ja najteži slučaj (hipohondrija, dakle) :D
jedan komšija pre nekog vremena umro - godište mog dragog - grooozno, ceo život je imao leukemiju i bio sjajan dečko koga su svi voleli...
e, nije ova tema za mene. Kad negde treba da putujem, uvek među prvim stvarima ispitam kakvi sve virusi tamo vladaju :roll:
m...još i moja drugarica ima koksaki, pa mislim da imam i ja.
Nije ovo za mene, begam.
 
eh, tako sam ja pristala da volontiram u deijoj bolnici, da pruzim deci po koji osmeh, lepu rec, po koje lepo popodne.........I odlucila da sve to pruzim deci koja leze na odeljenju hematologije i onkologije......Tih pet meseci je proslo, svasta sam videla, bilo je tesko, plakala sam kao kisa(naravno, po zavrsetku smene), ispratila nekoliko(najomiljenijih), ali ne kajem se ni najmanje jer znam koliko sam im pomogla u bukvalno zadnjim danima.........
 
Uh, svaki put mi ovakve tragedije padnu jako tesko.
U mom bliskom okruzenju smo imali takav slucaj. Jedan zlatan decak je malo pred 17 rodjendan preminuo od karcinoma. Najteze je bilo gledati njegovu borbu i sve uzaludne pokusaje njegove porodice da ucine nemoguce. ‘bem ti zivot!

Ako nista drugo, sve ovo sto sam procitala uticalo je na mene, da ovo dvoje mojih nevaljalih izljubim i zagrlim koji put vise :)
 

Back
Top