mrzim roditelje.
Mlade mame i tate u istim trenerkama, podbule neispavane, ugojene.
Njihovu kmekavu i slinavu deriščad, njihove svekrve tašte, zajedničke ručkove i to što do juče majku sada u šali zovu babom.
Mrzim njihove komplet spavaće sobe dobijene za svadbu.
Njihove cegere prepune rolni toalet papira, njihova geganja po tržnim centrima i smeđe tanke kose.
Mrzim njihove prijatelje upoznate kod dispanzera i mobilne telefone sa slikom deteta u pozadini, kao i njihov komšiluk prepun tetaka što drže dlan zalepljen za obraz.
Mrzim milion njihovih fotografija.
Mrzim ih u pošti, u supermarketu, na parkingu i u bilo kom redu gde imaju prednost koju bahato i totalno šiptarski koriste.
Njihove kredite, satove koji ih bude ujutro, spavanja na smenu, prokuvavanja čajeva i sokova, toplomere u dečijem dupetu, ukrase na zidu kupljene u Jisku i čitava brda veša,
mrzim sve to..